Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1241/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja, te Sonje Meštrović kao članice, na temelju nacrta odluke kojeg je izradila sudska savjetnica Ivana Papić Jurić, u pravnoj stvari tužitelja FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-43/2023-24 od 22. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-43/2023-24 od 22. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I i III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da isplati tužitelju iznos od 5.011,65 eura s kamatama kako je to pobliže naznačeno u točci I. izreke, dok je S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 26,40 eura tužitelj se odbija (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju i parnične troškove u iznosu od 1.648,17 eura, s zateznim kamatama pobliže naznačenim u točci III. izreke presude.

2. Protiv dosuđujućeg dijela pod točkama I. i III. izreke navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te traži trošak sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužene nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

6. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih se pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev za isplatu tužitelja DP protiv tužene OTP banke d.d., Split, kao pravnog sljednika Societe Generale- Splitska banka d.d., Split, s kojom je kao korisnik kredita sklopio Ugovor o kreditu broj 54515/06 od 25. listopada 2006., na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF tuženik neosnovano stekao preplatu u iznosu od 5.011,65 eura.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su prednik tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. (dalje tuženik) i tužitelj 25. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 54515/06, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 32.100,00 CHF prema kupovnom tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita,

- da se tužitelj sukladno Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim vremenskim razmacima, odnosno u 84 mjesečnih anuiteta i to 83 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 482,61 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu 482,87 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,

- da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen,

- da je u tijeku trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj za CHF u vrijeme realizacije kredita,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Sande Marinac proizlazi da je razlika koju je tužitelj stvarno platio u utuženom razdoblju na ime tečajne razlike iznosi 5.011,65 eura,

- da je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Sande Marinac jer je isti jasan, stručan i argumentiran.

10. U pobijanom, dosuđujućem dijelu presude, sud prvog stupnja je, nakon što je utvrdio da su ništetne ugovorene odredbe u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, prihvatio tužbeni zahtjev s te osnove.

11. Prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, sud je obvezao tuženika da tužitelju isplati traženi iznos s kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, zasnovan na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, utvrđujući kako je, radi ugovorene valutne klauzule u CHF, tužitelj platio više radi porasta važećeg tečaja za CHF, na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja koji je važio na dan isplate kredita, ukupno 5.011,65 eura.

12. Ovdje prvenstveno valja napomenuti da je u pitanju parnica koja je pokrenuta nakon što je određeni broj potrošačkih udruga pokrenuo parnični postupak po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa u smislu odredbe članka 132. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07).

13. Pri tome je sud prvog stupnja u dijelu odbio kao neosnovan prigovor zastare u odnosu na potraživanja s osnove porasta važećeg tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja koji je važio na dan isplate kredita, pozivom na odredbu članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), prema kojoj tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a obzirom da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno članku 241. stavak 1. istog zakona (navedeni stav zauzet je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te je zastarni rok za utuženu tražbinu ponovno počeo teći od pravomoćnosti odluke koja je donesena u tom postupku što znači od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. Naime, navedena presuda postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. pa bi zastarni rok istekao s 14. lipnjem 2023., a zastara nastupila 15. lipnja 2023. pa kako je predmetna tužba podnesena 13. veljače 2023., to je ista podnesena prije isteka zastarnog roka.

15. Neosnovano žalitelj u žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost pobijanog dijela presude ukazujući na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa s tim u svezi i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja kada je prihvaćen tužbeni zahtjev.

16. Naime, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo iz čega proizlazi da je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

17. Tako je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim većim što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskoga franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

18. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje.

19. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojega potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

20. U tom kontekstu načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. ZOO-a općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznoga odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznoga odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

21. Ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnoga ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno prvostupanjski sud s pravom zaključuje kako je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, radi čega je navedena ugovorna odredba predmetnoga ugovora o kreditu ništetna temeljem odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

22. Odredbom čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju tuženika za CHF.

23. Naime, nije sporno da je valutna klauzula dopuštena odredbama ZOO-a. Međutim, zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač istu mora također razumjeti u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da može i procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Takav stav je iznesen i u presudi C-51/17 od 20. rujna 2018.

24. Polazeći od odredbe čl. 118. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14.) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) presuda pod poslovnim brojem P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2014. te presuda pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske je obvezujuća i u predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane, ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

25. Naime, u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda poslovnog broja: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja: P-1402/12 od 4. srpnja 2013. kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

26. Utvrđujući kako tuženik nije dokazao okolnosti da je u konkretnom slučaju tuženik ispoštovao načela savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja predmetnog ugovora prije sklapanja ugovora, odnosno da je obavijestio potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, to je pravilno sud prvog stupanja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio kako su predmetne ugovorne odredbe nepoštene u dijelu da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ni u vrijeme zaključenja ugovora nisu vođeni pojedinačni pregovori te ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koje utječu na odluku tužene o promjeni sope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

27. Člankom 502c. ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno uređenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da je u ovom postupku sud vezan utvrđenjem iz navedene presude da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljem koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

28. Osim toga navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj članak 2. točku (b), članka 6. stavak 1. i članka 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovani uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljenim između potrošača i trgovca podliježe roku zastare koji teče od dana kada je taj ugovor u cijelosti ispunjen kada za slične tužbe koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe radi utvrđenja nepoštenosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora, što je u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.

31. Na žalbene prigovore tuženika koji se odnose na navodno smanjenja anuiteta koji je plaćao tužitelj zbog pada tečaja u određenom razdoblju te navodno postojanje potraživanja prema tužitelju za istaći je slijedeće.

32. U vještačkom nalazu i mišljenju vještak financijske struke prikazao je razdoblje u kojem tužitelj nije tuženici preplatio tražene novčane iznose pri isplati dospjelih anuiteta s obzirom na niži tečaj CHF prema kuni u odnosu na početni pa mu za to razdoblje prvostupanjskom presudom tuženica nije niti obvezana isplatiti traženu razliku.

33. Stoga je pogrešno pravno shvaćanje tuženice da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku, odnosno, za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

34. Napominje se da je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev tužitelja u smislu odredaba članka 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onog što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. U navedenim okolnostima, ovaj sud prihvaća kao pravilan stav suda prvog stupnja da tužitelj u razdoblju kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog nije ništa stekla na teret tuženice, kako je već naprijed navedeno, jer niti jedan dio imovine tuženice nije prešao u imovinu tužitelja.

35. Tuženica nije ovlaštena zahtijevati umanjenje restitucijskog zahtjeva tužitelja zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, koja se manifestira upravo kroz razliku isplaćenih anuiteta prema promjeni tečaja CHF u odnosu na početni jer se radi o pravu potrošača i svojevrsnoj personalizaciji pružatelja usluga zbog utvrđene povrede njegova potrošačkog prava, u cilju otklanjanja štetnih posljedica, ali i odvraćajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede.

36. Naime, bitno je naglasiti da tuženica nije potrošač i na nju se ne može odnositi kolektivna zaštita ako je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF, takozvane negativne tečajne razlike, kako je već naprijed obrazloženo, jer za to ne postoji odgovornost tužitelja niti je tužitelj po osnovi takozvane negativne tečajne razlike nešto stekla, što bi bila u obvezi vratiti odnosno isplatiti tuženici.

37. Pozivanje tuženice u žalbi na navodno suprotnu praksu sudova u Republici Hrvatskoj nema značaj na zakonitost pobijane presude i ne može predstavljati relevantne žalbene prigovore, jednako kao niti preostali žalbeni navodi kojima se iznosi vlastita ocjena izvedenih dokaza te subjektivno i činjenično i pravno viđenje predmeta spora od strane tuženice koje nema osnove u rezultatima postupka i činjenicama koje je utvrdio prvostupanjski sud.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine, donijete u proširenom vijeću od trinaest sudaca sukladno odredbi članka 390. stavka 2. ZPP, odgovarajući na pitanje:

"Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s takozvanim potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?",

izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

"Prošireno vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan, potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno, ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalno pravni prigovor prijeboja u smislu odredaba članka 195. i članka 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu."

Kod toga prošireno vijeće ističe da se protutužba i procesno pravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalno pravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi članka 288.a stavka 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. ZPP.

38. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s time da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građansko pravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi članka 333. stavka 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288.a stavka 6. ZPP.

39. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesno pravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO, odnosno, ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

40. S obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev-1277/2022), stavlja materijalno pravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

41. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. stavak 5. i članak 155. stavak 1. ZPP-a).

42. Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe, niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Split, 19. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Andrea Boras Ivanišević