Poslovni broj: Gž R-25/2023-5
Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, po sucu tog suda Borisu Mimica, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Andree Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja, te Sonje Meštrović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Kralju, odvjetniku u Zagrebu, Dankovečka 8, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-64/2018-24 od 07. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 19. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-64/2018-24 od 07. prosinca 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke i sudi:
„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„ I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju ŠU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 13.252,64 kn bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja odgovara eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5% poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:
-na iznos od 86,05 kuna bruto tekućom od 16.02.2013. godine do isplate,
-na iznos od 197,91 kuna bruto tekućom od 16.03.2013. godine do isplate,
-na iznos od 408,39 kuna bruto tekućom od 16.04.2013. godine do isplate,
-na iznos od 421,79 kuna bruto tekućom od 16.05.2014. godine do isplate,
-na iznos od 256,08 kuna bruto tekućom od 16.06.2014. godine do isplate,
-na iznos od 441,87 kuna bruto tekućom od 16.07.2014. godine do isplate,
-na iznos od 381,11 kuna bruto tekućom od 16.12.2014. godine do isplate,
-na iznos od 446,68 kuna bruto tekućom od 16.01.2015. godine do isplate,
-na iznos od 38,59 kuna bruto tekućom od 16.02.2015. godine do isplate,
-na iznos od 169,78 kuna bruto tekućom od 16.03.2015. godine do isplate,
-na iznos od 308,69 kuna bruto tekućom od 16.04.2015. godine do isplate,
-na iznos od 360,14 kuna bruto tekućom od 16.05.2015. godine do isplate,
-na iznos od 336,86 kuna bruto tekućom od 16.06.2015. godine do isplate,
-na iznos od 334,41 kuna bruto tekućom od 16.07.2015. godine do isplate,
-na iznos od 184,54 kuna bruto tekućom od 16.08.2015. godine do isplate,
-na iznos od 360,14 kuna bruto tekućom od 16.11.2015. godine do isplate,
-na iznos od 377,29 kuna bruto tekućom od 16.12.2015. godine do isplate,
-na iznos od 98,42 kuna bruto tekućom od 16.01.2016. godine do isplate,
-na iznos od 414,14 kuna bruto tekućom od 16.02.2016. godine do isplate,
-na iznos od 430,07 kuna bruto tekućom od 16.03.2016. godine do isplate,
-na iznos od 407,22 kuna bruto tekućom od 16.04.2016. godine do isplate,
-na iznos od 446,00 kuna bruto tekućom od 16.05.2016. godine do isplate,
-na iznos od 121,64 kuna bruto tekućom od 16.06.2016. godine do isplate,
-na iznos od 425,73 kuna bruto tekućom od 16.07.2016. godine do isplate,
-na iznos od 254,86 kuna bruto tekućom od 16.08.2016. godine do isplate,
-na iznos od 349,04 kuna bruto tekućom od 16.09.2016. godine do isplate,
-na iznos od 410,52 kuna bruto tekućom od 16.10.2016. godine do isplate,
-na iznos od 430,07 kuna bruto tekućom od 16.11.2016. godine do isplate,
-na iznos od 395,32 kuna bruto tekućom od 16.12.2016. godine do isplate,
-na iznos od 124,07 kuna bruto tekućom od 16.01.2017. godine do isplate,
-na iznos od 124,64 kuna bruto tekućom od 16.02.2017. godine do isplate,
-na iznos od 462,74 kuna bruto tekućom od 16.03.2017. godine do isplate,
-na iznos od 327,87 kuna bruto tekućom od 16.04.2017. godine do isplate,
-na iznos od 462,74 kuna bruto tekućom od 16.05.2017. godine do isplate,
-na iznos od 178,84 kuna bruto tekućom od 16.06.2017. godine do isplate,
-na iznos od 457,03 kuna bruto tekućom od 16.08.2017. godine do isplate,
-na iznos od 380,03 kuna bruto tekućom od 16.09.2017. godine do isplate,
-na iznos od 233,08 kuna bruto tekućom od 16.10.2017. godine do isplate,
-na iznos od 413,19 kuna bruto tekućom od 16.11.2017. godine do isplate,
-na iznos od 421,46 kuna bruto tekućom od 16.12.2017. godine do isplate,
-na iznos od 373,60 kuna bruto tekućom od 16.01.2018. godine do isplate. „
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 13.062,50 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, kao neosnovan.
III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 820,32 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućim od donošenja ove drugostupanjske presude, 19. prosinca 2024. do isplate, u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 248,86 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućim od donošenja ove drugostupanjske presude, 19. prosinca 2024. do isplate, u roku od 15 dana.
O b r a ž l o ž e n j e
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je sljedeće:
I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju ŠU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 13.252,64 kn bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja odgovara eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5% poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:
-na iznos od 86,05 kuna bruto tekućom od 16.02.2013. godine do isplate,
-na iznos od 197,91 kuna bruto tekućom od 16.03.2013. godine do isplate,
-na iznos od 408,39 kuna bruto tekućom od 16.04.2013. godine do isplate,
-na iznos od 421,79 kuna bruto tekućom od 16.05.2014. godine do isplate,
-na iznos od 256,08 kuna bruto tekućom od 16.06.2014. godine do isplate,
-na iznos od 441,87 kuna bruto tekućom od 16.07.2014. godine do isplate,
-na iznos od 381,11 kuna bruto tekućom od 16.12.2014. godine do isplate,
-na iznos od 446,68 kuna bruto tekućom od 16.01.2015. godine do isplate,
-na iznos od 38,59 kuna bruto tekućom od 16.02.2015. godine do isplate,
-na iznos od 169,78 kuna bruto tekućom od 16.03.2015. godine do isplate,
-na iznos od 308,69 kuna bruto tekućom od 16.04.2015. godine do isplate,
-na iznos od 360,14 kuna bruto tekućom od 16.05.2015. godine do isplate,
-na iznos od 336,86 kuna bruto tekućom od 16.06.2015. godine do isplate,
-na iznos od 334,41 kuna bruto tekućom od 16.07.2015. godine do isplate,
-na iznos od 184,54 kuna bruto tekućom od 16.08.2015. godine do isplate,
-na iznos od 360,14 kuna bruto tekućom od 16.11.2015. godine do isplate,
-na iznos od 377,29 kuna bruto tekućom od 16.12.2015. godine do isplate,
-na iznos od 98,42 kuna bruto tekućom od 16.01.2016. godine do isplate,
-na iznos od 414,14 kuna bruto tekućom od 16.02.2016. godine do isplate,
-na iznos od 430,07 kuna bruto tekućom od 16.03.2016. godine do isplate,
-na iznos od 407,22 kuna bruto tekućom od 16.04.2016. godine do isplate,
-na iznos od 446,00 kuna bruto tekućom od 16.05.2016. godine do isplate,
-na iznos od 121,64 kuna bruto tekućom od 16.06.2016. godine do isplate,
-na iznos od 425,73 kuna bruto tekućom od 16.07.2016. godine do isplate,
-na iznos od 254,86 kuna bruto tekućom od 16.08.2016. godine do isplate,
-na iznos od 349,04 kuna bruto tekućom od 16.09.2016. godine do isplate,
-na iznos od 410,52 kuna bruto tekućom od 16.10.2016. godine do isplate,
-na iznos od 430,07 kuna bruto tekućom od 16.11.2016. godine do isplate,
-na iznos od 395,32 kuna bruto tekućom od 16.12.2016. godine do isplate,
-na iznos od 124,07 kuna bruto tekućom od 16.01.2017. godine do isplate,
-na iznos od 124,64 kuna bruto tekućom od 16.02.2017. godine do isplate,
-na iznos od 462,74 kuna bruto tekućom od 16.03.2017. godine do isplate,
-na iznos od 327,87 kuna bruto tekućom od 16.04.2017. godine do isplate,
-na iznos od 462,74 kuna bruto tekućom od 16.05.2017. godine do isplate,
-na iznos od 178,84 kuna bruto tekućom od 16.06.2017. godine do isplate,
-na iznos od 457,03 kuna bruto tekućom od 16.08.2017. godine do isplate,
-na iznos od 380,03 kuna bruto tekućom od 16.09.2017. godine do isplate,
-na iznos od 233,08 kuna bruto tekućom od 16.10.2017. godine do isplate,
-na iznos od 413,19 kuna bruto tekućom od 16.11.2017. godine do isplate,
-na iznos od 421,46 kuna bruto tekućom od 16.12.2017. godine do isplate,
-na iznos od 373,60 kuna bruto tekućom od 16.01.2018. godine do isplate.
II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto dodatku na plaću.
III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 13.062,50 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 13.062,50 kuna, a do zatraženog iznosa od 17.437,50 kuna.“
2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu pod točkom I. i III. izreke žali se tužena zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženice u cijelosti, predlažući da se žalba iste odbije kao neosnovana te da se predmetna presuda u dijelu u kojem ju tuženica pobija potvrdi.
4. Žalba je osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka koji su predviđeni odredbom članka 354. stavak 2. točka 2., 4.,
8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.
6. Suprotno žalbenim navodima tuženice, predmetna presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju tuženica upire.
7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, da mu tuženica na ime razlike plaće koja je nastala zbog neiskorištenih (i neplaćenih) stanki za vrijeme radnog vremena u razdoblju od 1. siječnja 2013. pa do 31. prosinca 2017. isplati bruto iznos od 13.252,64 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose.
8. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka pravilno utvrdio sljedeće:
-da iz iskaza tužitelja proizlazi slijedeće:
- da je tužitelj zaposlen u Ministarstvu pravosuđa, Upravi za zatvorski sustav, Zatvoru u Zadru na radnom mjestu pravosudnog policajca, punih 19 godina,
- da mu je radno vrijeme organizirano na način da radi u smjenama, i to u prvoj ili drugoj smjeni po 8 sati dnevno, u turnusu po 12 sati dnevno te na drugi način po potrebi poslodavca,
- da u utuženom razdoblju (od 1. veljače 2013. pa do 31. prosinca 2017.) zbog specifičnosti posla i kroničnog nedostatka kadrova nije mogao koristiti stanku u trajanju od 30 minuta, odnosno 60 minuta kada je radio u turnusu,
- da se u utuženom razdoblju stanka sigurno nije koristila u nekih 80-90% slučajeva, i to zbog obujma poslova ili nedostatka djelatnika,
- na temelju iskaza svjedoka JU saslušanog na ročištu od 21. veljače 2018 u predmetu prvostupanjskog suda Pr-69/18:
- da je bio voditelj odjela osiguranja u Zatvoru u Zadru od 2001. pa do 2015. godine, a da je bio dežurni u Zatvoru u Zadru od siječnja 2015. pa do siječnja 2018.,
- da je kao voditelj odjela osiguranja bio zadužen izraditi dnevni raspored za policijske službenike, dok je za organiziranje stanki bio zadužen dežurni u zatvoru,
- da je tijekom 2013. ili 2014., a možda čak i 2012. godine, došao naputak iz ministarstva da se mora voditi evidencija dolazaka na posao koja je uključivala i podatke o stanki službenika, a što je bila obveza dežurnog u zatvoru i njegovog pomoćnika,
- da se nakon toga u dežurani počela voditi evidencija dolazaka na posao i odlazaka s posla koja je sadržavala podatke o dolasku na posao, odlasku s posla i korištenju stanke,
- da se u njegovoj smjeni uvijek evidentiralo korištenje stanke, bez obzira na to je li se ista koristila unutar ili izvan zatvora,
- da je rad u turnusu podrazumijevao i rad noću, s time da u pravilu nitko od policijskih službenika nije tražio korištenje stanke,
- da se ne može konkretno izjasniti je li tužitelj u utuženom razdoblju koristio stanku, - na temelju iskaza svjedoka GU (upravitelja Zatvora u Zadru) saslušanog na ročištu od 25. veljače 2019. tijekom postupka koji je u cijelosti ostao pri iskazu kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem Pr-69/18:
- da postoji evidencija dolazaka i odlazaka s posla, a da tu evidenciju vodi dežurni u zatvoru, odnosno njegov pomoćnik,
- da do 2015. godine nije postojala čak niti obveza da se takva evidencija vodi,
- da je, što se tiče korištenja stanki, sve ovisilo o dežurnom u zatvoru, odnosno o njegovom pomoćniku i o tome koliko su oni pedantni o vođenju te evidencije,
- da neki jesu bili pedantni, a neki nisu, tako da se doslovno znalo dogoditi da policijski službenik iskoristi stanku, ode i na ručak, a da se to nigdje ne evidentira,
- da policijski službenici stanku mogu koristiti bilo unutar zatvora, bilo izvan zatvora, a da ovisi o dežurnom u zatvoru kako će to upisati u evidenciju i hoće li to uopće biti zavedeno,
- da mu se nitko od policijskih službenika ili od sindikalnih povjerenika nikada nije obratio (ni usmeno ni pisano) zbog eventualnog nekorištenja stanke od strane bilo kojeg službenika ili da je bilo koji službenik zbog toga oštećen ili da je uskraćen, niti da bi zbog toga tražio slobodan dan,
- na temelju iskaza svjedoka DU (bivšeg upravitelja Zatvora u Zadru) saslušanog na ročištu tijekom postupka koji se kod prvostupanjskog suda vodio pod poslovnim brojem Pr-69/18 (za koji su se tužitelj i tuženica također usuglasili da se koristi kao dokaz o ovom predmetu):
- da se nastojalo da svaki pravosudni policajac koristi stanku, ali da se ista nije morala koristiti ukoliko su bile takve potrebe službe, s time da bi se u tom slučaju takvom policajcu omogućavalo da u petak tog tjedna dva ili dva i pol sata ranije ode s posla,
- da je o tome evidenciju vodio dežurni u zatvoru,
- da, s obzirom na potrebe službe i posao pravosudnog policajca, pravosudni policajci često nisu mogli koristiti stanku, ali da ne može točno reći koliko često nisu koristili stanku,
- da je tijekom postupka provedeno financijsko vještačenje od strane Zorana Maleša , mag.oec., stalnog sudskog vještaka za financije, i računovodstvo radi:
pod a)
- utvrđivanja količine (broja) dnevnih stanki (dnevnog odmora) koje tužitelj nije iskoristio u utuženom razdoblju (od siječnja 2013. pa do prosinca 2017.),
- utvrđivanja novčanog iznosa koji bi tužitelj ostvario zbog neiskorištenih predmetnih dnevnih stanki (dnevnog odmora), prema cijeni radnog sata u svakom pojedinom mjesecu,
pod b)
- da je vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju od 21. veljače 2023. naveo u bitnom:
pod a)
- da je, broj ukupnih dnevnih stanki (pauza) tužitelja procijenjen na temelju sati rada u danu, vodeći računa o radu u turnusima u razdoblju od siječnja 2013. pa do prosinca 2017., u iznosu od ukupno 439 sati rada tužitelja,
- da, uz pretpostavku da tužitelj ima pravo na novčanu naknadu za neiskorištene stanke (pauze) u cijelom navedenom periodu, novčana vrijednost neiskorištenih stanki (pauza), izračunata na temelju vrijednosti sati rada tužitelja u razdoblju od siječnja 2013. pa do prosinca 2017, iznosi ukupno 13.352,67 kn bruto, pod b):
9. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da tužitelj osnovano od tuženice potražuje predmetni iznos, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, obrazlažući svoju odluku na način da tužitelju, s obzirom na to da nije bio u mogućnosti iskoristiti pravo na stanku koje mu pripada na temelju ZR–a i KU–a, i to zbog organizacijskog propusta poslodavca (zbog nedostatka službenika, potrebe zamjena, velikog broja zatvorenika i sl.), što je utvrđeno vještačenjem i na temelju knjiga dolazaka i odlazaka službenika, pripada pravo na naknadu štete na temelju odredaba iz čl. 111. ZR–a i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22).
10. Međutim, uzimajući u obzir činjenično stanje koje je utvrđeno u ovom predmetu, zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva za sada se ne može prihvatit kao pravilan, a što tuženica u svojim daljnjim žalbenim navodima osnovano ističe.
11.1. Prvostupanjskom sudu prvenstveno valja ukazati da pravna osnova tužbenog zahtjeva u ovom predmetu nije naknada štete niti stjecanje bez osnove, već isplata razlike plaće koja je nastala zbog neiskorištenih (i neplaćenih) stanki za vrijeme tužiteljevog radnog vremena u utuženom razdoblju (od 1. veljače 2013. pa do 31. prosinca 2017.).
11.2. Stoga su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva mjerodavne odredbe:
- Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – u daljnjem tekstu: ZR/09), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 1. veljače 2013. pa do 6. kolovoza 2014. te Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14 i 127/17 – u daljnjem tekstu: ZR/14), koji je bio na snazi u preostalom dijelu utuženog razdoblja od 7. kolovoza 2014. pa do 31. prosinca 2017.,
- Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'' broj 89/12 i 89/12 – u daljnjem tekstu: KU 1), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 1. veljače 2023. pa do 31. srpnja 2013., Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'' broj 104/13, 104/13, 150/13, 153/13, 71/16 i 123/16 – u daljnjem tekstu: KU 2), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 1. kolovoza 2013. pa do 31. listopada 2017. te Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'' broj 112/17 i 12/18 – u daljnjem tekstu: KU 3), koji je bio na snazi u preostalom dijelu utuženog razdoblja od 1. studenog 2017. pa do 31. prosinca 2017.,
- Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (''Narodne novine'' broj 37/11 i 93/14 – u daljnjem tekstu: Pravilnik 1), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 1. veljače 2013. pa do 27. ožujka 2015., Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (''Narodne novine'' broj 32/15 i 97/15 – u daljnjem tekstu: Pravilnik 2), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 28. ožujka 2015. pa do 31. kolovoza 2017. te Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (''Narodne novine'' broj 73/17 – u daljnjem tekstu: Pravilnik 3), koji je bio na snazi u preostalom dijelu utuženog razdoblja od 1. rujna 2017. pa do 31. prosinca 2017.
12.1. Odredbom iz čl. 52. st. 1. ZR/09 propisano je da radnik koji radi najmanje šest sati dnevno ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, a odredbom iz čl. 52. st. 3. ZR/09 propisano je, između ostalog, da se vrijeme odmora iz čl. 52. st. 1. ZR/09 ubraja u radno vrijeme.
12.2. Odredbe iz čl. 52. st. 1. i 3. ZR/09 sadržajno su identične odredbama iz čl. 73. st. 1. i 4. ZR/14.
13.1. Odredbama iz čl. 10. KU 1 ugovoreno je sljedeće:
- da službenik i namještenik koji radi puno radno vrijeme ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od 30 minuta, a koristi ga u skladu s rasporedom koji utvrdi čelnik državnog tijela ili osoba koju on ovlasti (st. 1.),
- da službenik i namještenik koji radi u turnusima od 12 sati ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla (st. 2.),
- da se vrijeme odmora iz čl. 10. st. 1. i 2. KU 1 ubraja u radno vrijeme i da se ne može odrediti u prva tri sata nakon početka radnog vremena niti u zadnja dva sata prije završetka radnog vremena (st. 3.).
13.2. Odredbom iz čl. 48. KU 1 ugovoreno je da, ako službenik i namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane.
13.3. Odredbe iz čl. 10. i čl. 48. KU 1 sadržajno su identične odredbama iz čl. 10. i čl. 48. KU 2 te čl. 10. i čl. 42. KU 3.
14. Odredbom iz čl. 8. st. 1. Pravilnika 1, kao i odredbama iz čl. 8. st. 1. Pravilnika 2 i čl. 8. st. 1. Pravilnika 3, propisano je da evidencija o radnom vremenu sadrži, između ostalog, podatke o početku rada, završetku rada, ukupnom dnevnom radnom vremenu, vremenu nenazočnosti na radu, satima korištenja odmora (dnevnog, tjednog i godišnjeg), neradnim danima i blagdanima utvrđenim posebnim propisom, satima spriječenosti za rad zbog privremene nesposobnosti za rad, satima plaćenih dopusta, satima nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena po zahtjevu radnika, satima nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena po zahtjevu radnika u kojima radnik svojom krivnjom ne obavlja ugovorene poslove, satima provedenim u štrajku i satima isključenja s rada (lockout).
15. Pri tome valja istaknuti da je odredbom iz čl. 131. st. 1. ZR/09, kao i odredbom iz čl. 135. st. 1. ZR/14, propisano da je u slučaju spora iz radnog odnosa teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, što znači da je, suprotno stavu prvostupanjskog suda, teret dokazivanja činjenice da je tuženica onemogućila tužitelja u korištenju stanke za vrijeme radnog vremena u utuženom razdoblju te činjenice da je tuženica imala obvezu vođenja evidencije stanke bio upravo na tužitelju.
16.1. Stanka se, sukladno odredbama iz Pravilnika 1, Pravilnika 2 i Pravilnika 3, ubraja u radno vrijeme, dakle u vrijeme nazočnosti radnika na radu pa se time razlikuje od ostalih odmora na koje radnik ima pravo (dnevni, tjedni i godišnji odmor), a koji se ne ubrajaju u vrijeme nazočnosti radnika na radu, slijedom čega tuženica, kao tužiteljev poslodavac nije bila dužna u sklopu vođenja evidencije o radnom vremenu voditi i evidenciju o korištenju stanke za tužitelja, kao svog radnika.
17. Odredbom čl. 133. st. 1. ZR je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, te je nadalje odredbom čl. 133. st. 2. istog Zakona propisano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz čl. 133. st. 1. ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Nadalje je odredbom čl. 133. st. 3. ZR propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.
18. Dakle, s obzirom da pravo radnika na korištenje stanke predstavlja nenovčano potraživanje iz radnog odnosa, tužitelj je je bio dužan u skladu sa čl. 133. st. 1. ZR u propisanom roku podnijeti tuženici kao svojem poslodavcu zahtjev da mu omogući korištenje stanke ili pak korištenje slobodnih dana umjesto neiskorištenog vremena stanke ako se radilo o situaciji da tužitelj nije mogao koristiti stanku jer radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada. Povodom takvog zahtjeva tuženica kao poslodavac bila bi dužna donijeti odluku o zahtjevu tužitelja (udovoljiti zahtjevu ili odbiti isti). Ukoliko bi tuženica kao poslodavac takav njezin zahtjev odbila, tužitelj bi tek tada, podredno, imao pravo na naknadu štete, samo u slučaju ako ne postoji nikakva stvarna mogućnost korištenja slobodnih dana zbog njihovog prevelikog broja, jer bi to onemogućilo pravilno odvijanje radnog procesa kod poslodavca.
19. Naime, odredba čl. čl. 48. KU/13 i čl. 42. KU/17 ne propisuje pravo na izbor službenika i namještenika koji ne može koristiti odmor (stanku) jer radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada da od poslodavca traži slobodne dane ili naknadu štete, već jasno i nedvojbeno propisuje pravo službenika i namještenika koji radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane.
20. Stoga, obzirom da tužitelj nije prethodno od poslodavca zatražio da mu omogući korištenje slobodnih dana (čl. 48. KU/13 i čl. 42. KU/17.) za vrijeme dnevnog odmora (stanke) koje prema navodima tužbe nije koristio u tu svrhu, to je valjalo prihvatiti žalbu tuženice, preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I. i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP.
21. Kako je u konačnici tuženica u cijelosti uspjela u ovom postupku valjalo je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP preinačiti i odluku o troškovima postupka. Zato je ovaj drugostupanjski sud odlučio, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, da tužitelj naknadi tuženiku trošak potreban za vođenje postupka (čl. 155. ZPP).
22. Tuženici je prema vrijednosti predmeta spora (1.811,74 eur / 13.252,64 kn) i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. dalje: Tarifa) a u okviru zatraženog i popisanog, priznat trošak za sastav odgovora na tužbu od 27. srpnja 2018., u iznosu od 136,72 eura, prema Tbr.8.1. Tarife, za zastupanje na ročištima 5. listopada 2018., 13. prosinca 2018., 25. veljače 2019., 5. travnja 2022 i 7. studenog 2022., u iznosu od po 136,72 eura za svako ročište sukladno Tbr.9.1. Tarife, čime je ukupno priznato 820,32 eura u okviru zatraženog troška na koji iznos tuženici pripada i zakonska zatezna kamata od donošenja ove drugostupanjske odluke kojom je preinačena prvostupanjska presuda, do isplate na temelju čl. 151. st.3. ZPP u vezi s čl. 29. st.1. i 2. ZOO.
23. Kako je tuženica uspjela sa žalbom tužitelj joj je temeljem čl. 166. st. 2., u svezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP dužan naknaditi trošak ovog pravnog lijeka prema Tbr.
10.1. Tarife u visini od 125 bodova što umnoženo s vrijednošću boda od 1,99 eur iznosi 248,86 eur kn na koji iznos tuženici pripada i zakonska zatezna kamata od donošenja ove odluke do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP u vezi s čl. 29. st.1. i 2. ZOO.
U Splitu, 19. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća
Andrea Boras Ivanišević
