Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-13/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Miličeviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Miličević i Šupuković iz Zagreba, protiv tuženika Klinička bolnica Dubrava Zagreb, Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6, OIB:32206148371, kojeg zastupa punomoćnik Tonči Ravlić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ravlić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: 16 Pr- 679/2020-77 od 19. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: 16 Pr-679/2020-77 od 19. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I., izreke, kojim je prihvaćen tuženi zahtjev tužiteljice, kao što se potvrđuje i u pobijanom dijelu pod točkama II. i IV. izreke, koji sadrže odluku o troškovima postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 6.714,44 eura/ 50.589,97 kn bruto, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. pa do 31.prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:

- na iznos od 172,84 eura/ 1.302,30 kn od 11.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 172,87 eura/ 1.302,51 kn od 11.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 172,87 eura/ 1.302,51 kn od 12.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 172,88 eura/ 1.302,53 kn od 11.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 172,87 eura/ 1.302,51 kn od 11.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 172,86 eura/ 1.302,38 kn od 11.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 173,63 eura/ 1.308,20 kn od 11.09.2015. pa do isplate,

- na iznos od 173,62 eura/ 1.308,12 kn od 10.10.2015. pa do isplate,

- na iznos od 173,62 eura/ 1.308,12 kn od 10.11.2015. pa do isplate,

- na iznos od 173,63 eura/ 1.308,20 kn od 11.12.2015. pa do isplate,

- na iznos od 173,63 eura/ 1.308,24 kn od 12.01.2016. pa do isplate,

- na iznos od 173,63 eura/ 1.308,20 kn od 11.02.2016. pa do isplate,

- na iznos od 173,63 eura/ 1.308,20 kn od 11.03.2016. pa do isplate,

- na iznos od 173,63 eura/ 1.308,24 kn od 09.04.2016. pa do isplate,

- na iznos od 173,63 eura/ 1.308,20 kn od 11.05.2016. pa do isplate,

- na iznos od 173,62 eura/ 1.308,12 kn od 10.06.2016. pa do isplate,

- na iznos od 173,62 eura/ 1.308,12 kn od 09.07.2016. pa do isplate,

- na iznos od 173,63 eura/ 1.308,20 kn od 10.08.2016. pa do isplate,

- na iznos od 174,41 eura/ 1.314,11 kn od 10.09.2016. pa do isplate,

- na iznos od 174,41 eura/ 1.314,06 kn od 08.10.2016. pa do isplate,

- na iznos od 174,42 eura/ 1.314,18 kn od 10.11.2016. pa do isplate,

- na iznos od 174,41 eura/ 1.314,06 kn od 10.12.2016. pa do isplate,

- na iznos od 174,41 eura/ 1.314,06 kn od 11.01.2017. pa do isplate,

- na iznos od 177,91 eura/ 1.340,46 kn od 11.02.2017. pa do isplate,

- na iznos od 177,90 eura/ 1.340,40 kn od 10.03.2017. pa do isplate,

- na iznos od 177,89 eura/ 1.340,33 kn od 11.04.2017. pa do isplate,

- na iznos od 177,90 eura/ 1.340,40 kn od 11.05.2017. pa do isplate,

- na iznos od 177,89 eura/ 1.340,33 kn od 10.06.2017. pa do isplate,

- na iznos od 177,91 eura/ 1.340,46 kn od 11.07.2017. pa do isplate,

- na iznos od 177,89 eura/ 1.340,33 kn od 11.08.2017. pa do isplate,

- na iznos od 182,29 eura/ 1.373,45 kn od 12.09.2017. pa do isplate,

- na iznos od 182,28 eura/ 1.373,40 kn od 11.10.2017. pa do isplate,

- na iznos od 182,25 eura/ 1.373,13 kn od 11.11.2017. pa do isplate,

- na iznos od 185,92 eura/ 1.400,85 kn od 12.12.2017. pa do isplate,

- na iznos od 185,92 eura/ 1.400,81 kn od 11.01.2018. pa do isplate,

- na iznos od 185,90 eura/ 1.400,70 kn od 10.02.2018. pa do isplate,

- na iznos od 185,90 eura/ 1.400,70 kn od 10.03.2018. pa do isplate,

- na iznos od 185,92 eura/ 1.400,85 kn od 11.04.2018. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.819,31 eura/ 21.242,09 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao neosnovan.“

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 43/13. -rješenje USRH, 89/14. i 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači tako što će se odbiti tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Žalba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće s osnove prekovremenog rada u razdoblju od veljače 2015. do travnja 2018. u iznosu od 6.714,44 eura (50.589,97 kn) sa zateznim kamatama od dospjelosti pojedinačnih mjesečnih iznosa pa do isplate.

4.1. Tužiteljica navedeni iznos glavnice potražuje od tuženika na ime razlike plaće koja je nastala zbog prekovremenog rada koji joj nije obračunat i plaćen u utuženom razdoblju, a koji se odnosi na sate koji su premašivali 35 radnih sati tjedno, koliko je tužiteljica trebala raditi sukladno Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, umjesto 40 radnih sati tjedno, koliko je tužiteljica stvarno (faktički) radila.

5. Iz rezultata provedenog postupka proizlazi, a što među strankama nije ni sporno:

-da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre na Zavodu za hematologiju temeljem Ugovora o radu u kojem su stranke ugovorile da će tužiteljica raditi u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno, a koji Ugovor o radu je II. Aneksom od 10.4.2018. izmijenjen u odnosu na radno vrijeme na 35 sati tjedno koje se smatra punim radnim vremenom,

- da Zavod za hematologiju najveći dio zauzimaju bolesnici koji boluju od zloćudnih hematoloških bolesti i čije liječenje zahtijeva upotrebu intenzivne citostatske terapije (terapije koja se daje bolesnicima za uništavanje tumorskih stanica),

- da su tužiteljica i tuženik 10. travnja 2018. sklopili Aneks Ugovora o radu kojim je izmijenjen čl. 3. Ugovora o radu na način da radno vrijeme tužiteljice iznosi 35 sati tjedno i da se smatra punim radnim vremenom,

- da se Aneks Ugovora o radu primjenjuje od 1. travnja 2018.,

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju (od 1. veljače 2015. pa do 31. ožujka 2018.):

- obavljala sve poslove koje obavljaju medicinske sestre, kao što je davanje terapije pacijentima i briga o pacijentima,

-da je davala kemoterapiju bolesnicima koji leže u bolnici, a koji imaju zloćudne maligne bolesti,

-da je radila poslove koji uključuju intravenoznu transplantaciju citostatika, i to 2/3 svog radnog vremena,

- da je tuženik u utuženom razdoblju radni tjedan tužiteljice obračunavao na bazi 40 sati, a nakon toga, tj. od 1. travnja 2018. pa nadalje na bazi 35 sati,

-da je tijekom postupka provedeno financijsko vještačenje od strane „Ručević vještaćenja d.o.o.,“ na okolnost utvrđenja visine neisplaćene naknade za odrađene prekovremene sate u trajanju od 5 sati tjedno

-da je visina potraživanja tužiteljice utvrđena na temelju financijskog vještačenja izrađenog po financijskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. iz čijega dopunskog nalaza i mišljenja od 4. svibnja 2022. proizlazi da je vještak mišljenja da ako sud utvrdi kako se u konkretnom slučaju prilikom obračuna neisplaćenih sati prekovremenog rada treba primijeniti koeficijent 1,50, tada je vještak mišljenja kako visina neisplaćene bruto plaće za utuženo razdoblje od veljače 2015. do zaključno travnja 2018., iznosi:

- ukupno 45.491,80 kn, ako se bruto satnica obračunava u odnosu na mjesečni fond sati obračunat na temelju radnog vremena od 40 sati rada, ili

- ukupno 51.990,78 kn, ako se bruto satnica obračunava u odnosu na mjesečni fond sati obračunat na temelju skraćenog radnog vremena od 35 sati rada.,

-da je tužiteljica postavila konačni tužbeni zahtjev (primjena koeficijenta 1,50 i pri obračunu prekovremenog rada uzeti mjesečni fond radnih sati na bazi 35 sati tjedno) te zatražila isplatu iznosa od 6.714,44 eura/ 50.589,97 kn, pri čemu je iznos obračunat po vještaku umanjila za posljednji obračunati mjesec – travanj 2018. (1.400,81 kn) obzirom da je od travnja 2018. na snazi Aneks ugovora o radu kojim je stanje usklađeno s KU.

6. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud zaključio je da je tužiteljica u utuženom razdoblju, iako je trebala raditi 35 sati tjedno jer je 2/3 svog radnog vremena obavljala poslove intravenozne aplikacije citostatika koji su imali štetni utjecaj na njezino zdravlje i sposobnost, radila stvarno (faktički) 40 sati tjedno, pa je pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da tužiteljici na ime razlike plaće koja je nastala zbog prekovremenog rada koji joj nije obračunat i plaćen u utuženom razdoblju, a koji obuhvaća sate koji su premašivali 35 radnih sati tjedno, dakle preostalih 5 radnih sati tjedno, osnovano od tuženika potražuje bruto iznos od 6.714,44 eura te kada joj je taj iznos pod točkom I. izreke predmetne presude i dosudio u smislu navedenih odredaba čl. 31. st. 3. KU/13 i ZR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose koje tužiteljici sukladno odredbi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 92. st. 4. ZR–a također pripadaju.

7. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da tužiteljica nije dokazala da je prije travnja 2018. radila u skraćenom radnom vremenu od 35 sati i da je pet sati do punog rada od 40 sati prekovremeni rad, te da tužiteljica nije dokazala da je radila na poslovima sa štetnim utjecajima 2/3 svog radnog vremena i posljedično da bi imala pravo raditi u skraćenom radnom vremenu. Naime, navedena (odlučna) činjenica utvrđena je ne samo na temelju iskaza tužiteljice, već i na temelju iskaza svjedokinje ČŠ glavne sestre Zavoda za hematologiju koja je obavljala i organizaciju poslova na odjelu, te OŠ koji je, kao i tužiteljica, zaposlen kod tuženika u Zavodu za hematologiju, i to na radnom mjestu liječnika, a koji je u utuženom razdoblju bio šef Zavoda za hematologiju.

8. S obzirom da je pravo tužiteljice iz radnog odnosa s tuženikom, konkretno pravo na rad u skraćenom radnom vremenu, različito uređeno Ugovorom o radu te odredbama iz čl. 31. KU/13 i čl. 29. KU/18, pravilno je prvostupanjski sud postupio sukladno odredbi iz čl. 9. st. 3. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14i 127/17 – dalje: ZR) i primjenom povoljnijeg prava sadržanog u mjerodavnim odredbama KU/13/18 utvrdio osnovanim potraživanje tužiteljice s osnove prekovremenog rada.

9. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužiteljica u utuženom razdoblju sukladno odredbama iz čl. 31. KU/13 i čl. 29. KU/18 imala pravo raditi u skraćenom radnom vremenu u trajanju od 35 sati tjedno, iz čega dalje proizlazi da rad koji je ona obavljala u vremenu koje je prelazilo 35 sati tjedno pa do 40 sati tjedno predstavlja prekovremeni rad u trajanju od 5 sati tjedno, zbog čega je tuženik u obvezi za svaki sat prekovremenog rada obračunati dodatak na osnovnu plaću za prekovremeni rad od 50% (čl. 51. st. 1. KU/13 i čl. 49. KU/18). Pri tome je bez uporišta pozivanje tuženika u žalbi na Zaključak 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 21. prosinca 2015. u odnosu na način obračuna prekovremenih sati prema čl. 51. st. 10. KU/13 i čl. 49. st. 10. KU/18 jer se navedeno tumačenje ne odnosi na konkretnu pravnu situaciju, kada tužiteljica ostvaruje pravo na naknadu za prekovremeni rad jer je tuženik postupio suprotno čl. 31. KU/13 i čl. 29. KU/18.

10. Visinu potraživanja sud prvog stupnja pravilno je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.

11. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužiteljice u primjeni čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a te Tarife, koje utvrđenje prvostupanjskog suda nije dovedeno u pitanje određenim žalbenim navodima.

12. Slijedom navedeno sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo te je njegova odluka argumentirana i zasnovana na zakonu pa suprotna izlaganja u žalbi ne dovode u pitanje zaključak suda prvog stupnja glede osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa je temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalbu tuženika trebalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu čime je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

13. Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu, u točki III izreke ostaje neizmijenjena.

U Splitu 19. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Andrea Boras Ivanišević