Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2370/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja, te Sonje Meštrović kao članice, na temelju nacrta odluke kojeg je izradila sudska savjetnica Ivana Papić Jurić, u pravnoj stvari tužitelja pod 1. RCP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelja pod 2. RC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužitelja pod 3. LC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svih zastupanih po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-332/2023-22 od 7. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-332/2023-22 od 7. lipnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

" Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da prvotužiteljici RCP, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.833,32 EUR, drugotužitelju RC, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.833,32 EUR i trećetužitelju LC, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.833,32 EUR, te da svakome od tužitelja isplati zakonske zatezne kamate tekuće na:

iznos 1,49 EUR od 31. ožujak 2010. do isplate,

iznos 41,20 EUR od 30. travanj 2010. do isplate,

iznos 9,97 EUR od 31. svibanj 2010. do isplate,

iznos 16,60 EUR od 30. lipanj 2010. do isplate,

iznos 19,48 EUR od 31. srpanj 2010. do isplate,

iznos 13,49 EUR od 31. kolovoz 2010. do isplate,

iznos 87,39 EUR od 30. rujan 2010. do isplate,

iznos 144,93 EUR od 31. prosinac 2010. do isplate,

iznos 30,97 EUR od 31. siječanj 2011. do isplate,

iznos 25,47 EUR od 28. veljača 2011. do isplate,

iznos 229,9 EUR od 30. lipanj 2011. do isplate,

iznos 34,31 EUR od 31. srpanj 2011. do isplate,

iznos 47,86 EUR od 31. kolovoz 2011. do isplate,

iznos 36,61 EUR od 30. rujan 2011. do isplate,

iznos 255,87 EUR od 31. listopad 2011. do isplate,

iznos 34,32 EUR od 30. studeni 2011. do isplate,

iznos 32,65 EUR od 31. prosinac 2011. do isplate,

iznos 35,96 EUR od 31. siječanj 2012. do isplate,

iznos 37,77 EUR od 29. veljača 2012. do isplate,

iznos 37,75 EUR od 31. ožujak 2012. do isplate,

iznos 36,52 EUR od 30. travanj 2012. do isplate,

iznos 2.622,76 EUR od 8. svibanj 2012. do isplate,

i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 31.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljima isplati troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.850,00 EUR i to: prvotužiteljici RCP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 616,66 EUR, drugotužitelju RC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 616,66 EUR i trećetužitelju LC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 616,66 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te traži trošak sastava žalbe.

3. Tužitelj je odgovorio na žalbu tako da je predložio istu odbiti kao neosnovanu te je zatražio trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tužene nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

6. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih se pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja pod 1, 2 i 3, kao nasljednika iza pok. UC, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, s kojom je isti kao korisnik kredita sklopio Ugovor o kreditu broj 9011144780, za isplatu preplaćenog iznosa od ukupno 11.499,97 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, na ime vraćanja stečenog bez osnove, jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF tuženik neosnovano stekao preplatu u tom iznosu.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je između tuženika kao kreditora i prednika tužitelja, kao korisnika kredita, sklopljen Ugovor o kreditu broj 9011144780,

- da se radilo o namjenskom kreditu za adaptaciju stambenog objekta, u iznosu glavnice od 63.186,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 180 mjeseci,

- da je među strankama ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a ista je u trenutku ugovaranja iznosila 4,60% godišnje,

- da je čl. 7. propisano je da će se povrat obveza iz predmetnog Ugovora obračunati po srednjem tečaju tuženika za CHF važeće na dan plaćanja,

- da je predmetni iznos kredita u cijelosti isplaćen tuženiku,

- da je u tijeku trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj za CHF u vrijeme realizacije kredita,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Natalije Jambrečić iz Centra poslovnih analiza d.o.o., Čakovec, proizlazi da je razlika koju je prednik tužitelja stvarno platio u utuženom razdoblju na ime tečajne razlike iznosi 11.499,97 eura,

- da je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti jasan, stručan i argumentiran. 10. Temeljem navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je, nakon što je utvrdio da su ništetne ugovorene odredbe u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, naložio tuženiku isplatu stečenog bez osnove.

11. Prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, sud je obvezao tuženika da tužiteljima isplati traženi iznos s kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, zasnovan na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, utvrđujući kako je, radi ugovorene valutne klauzule u CHF, prednik tužitelja platio više radi porasta važećeg tečaja za CHF, na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja koji je važio na dan isplate kredita, ukupno 11.499,97 eura.

12. Ovdje prvenstveno valja napomenuti da je u pitanju parnica koja je pokrenuta nakon što je određeni broj potrošačkih udruga pokrenuo parnični postupak po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa u smislu odredbe članka 132. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07).

13. Pri tome je sud prvog stupnja odbio kao neosnovan prigovor zastare u odnosu na potraživanja s osnove porasta važećeg tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja koji je važio na dan isplate kredita, pozivom na odredbu članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), prema kojoj tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a obzirom da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno članku 241. stavak 1. istog zakona (navedeni stav zauzet je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te je zastarni rok za utuženu tražbinu ponovno počeo teći od pravomoćnosti odluke koja je donesena u tom postupku što znači od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. Naime, navedena presuda postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. pa bi zastarni rok istekao s 14. lipnjem 2023., a zastara nastupila 15. lipnja 2023. pa kako je predmetna tužba podnesena 29. svibnja 2023., to je ista podnesena prije isteka zastarnog roka.

14. Neosnovano žalitelj u žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude ukazujući na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa s tim u svezi i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja kada je prihvaćen tužbeni zahtjev.

15. Naime, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo iz čega proizlazi da je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

16. Tako je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim većim što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskoga franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

17. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje.

18. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojega potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

19. U tom kontekstu načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. ZOO-a općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznoga odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznoga odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

20. Ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnoga ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno prvostupanjski sud s pravom zaključuje kako je takva odredba za prednika tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po prednika tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, radi čega je navedena ugovorna odredba predmetnoga ugovora o kreditu ništetna temeljem odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

21. Odredbom čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je za prednika tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF.

22. Naime, nije sporno da je valutna klauzula dopuštena odredbama ZOO-a. Međutim, zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač istu mora također razumjeti u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da može i procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Takav stav je iznesen i u presudi C-51/17 od 20. rujna 2018.

23. Polazeći od odredbe čl. 118. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/09, 78/2012 i 56/2013) presuda pod posl.br P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2014. te presuda pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske je obvezujuća i u predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane, ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

24. Naime, u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda poslovnog broja: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja: P-1402/12 od 4. srpnja 2013. kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

25. Utvrđujući kako tuženik nije dokazao okolnosti da je u konkretnom slučaju tuženik ispoštovao načela savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja predmetnog ugovora prije sklapanja ugovora, odnosno da je obavijestio potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, to je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio kako su predmetne ugovorne odredbe nepoštene u dijelu da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ni u vrijeme zaključenja ugovora nisu vođeni pojedinačni pregovori te ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koje utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

26. Člankom 502c. ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno uređenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da je u ovom postupku sud vezan utvrđenjem iz navedene presude da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora s prednikom tužitelja koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

27. Osim toga navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj članak 2. točku (b), članka 6. stavak 1. i članka 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovani uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljenim između potrošača i trgovca podliježe roku zastare koji teče od dana kada je taj ugovor u cijelosti ispunjen kada za slične tužbe koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe radi utvrđenja nepoštenosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora, što je u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.

28. Suprotno žalbenim prigovorima, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su tužitelji, kao nasljednici iza pok. korisnika kredita UC, aktivno legitimirani u ovom postupku, iako u rješenju o nasljeđivanju iza smrti istog nisu navedena prava i obveze koje proizlaze iz predmetnog ugovora o kreditu, i to jer se, prema odredbi članka 5. stavka 3. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19.) ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu, a potraživanje na temelju stečenog bez osnove nema pravnu narav strogo osobnog potraživanja, već je imovinskopravne naravi (tako i VSRH u odluci Rev-2510/10-2 od 11. siječnja 2012.).

29. Potvrđena je odluka o troškovima postupka sadržana u pobijanu presudu gdje je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a i Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika.

30. Slijedom naprijed izloženog kako nisu ostvareni žalbeni navodi niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a odlučeno je kao u točci I. izreke na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

31. Tužiteljima nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer po ocjeni ovog suda isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, sukladno odredbama članka 155. ZPP-a u vezi s odredbom članka 166. stavak 1. ZPP-a, slijedom čega je riješeno kao u točci II. izreke.

Split, 19. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Andrea Boras Ivanišević