Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-3361/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Mihe Mratovića kao predsjednika vijeća, mr. sc. Dražana Penjaka kao suca izvjestitelja i Nediljke Radić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje - Regionalni ured Zagreb, OIB: 02958272670 Zagreb, Mihanovićeva 3, zastupan po punomoćnici JL, zaposlenici, protiv IL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženog protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5052/2021 od 25. lipnja 2024., u sjednici vijeća od 19. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženog kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5052/2021 od 25. lipnja 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženom da isplati tužitelju iznos od 10.6682,14 eura s pripadajućim kamatama kako je to pobliže naznačeno u točci I. izreke te je utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
2. Protiv ove presude žali se tuženi, pri čemu izrijekom navodi da presudu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda preinači a podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
3. U odgovoru na žalbu tužitelj u cijelosti poriče žalbene navode tuženoga te predlaže da se žalba odbije.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženi koji je u razdoblju od 21. veljače 2015. do 21. veljače 2020. neopravdano koristio zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja u iznosu od 10.682,14 eura, iako mu je rješenjem 21. veljače 2015. prestao status obveznog zdravstveno osigurane osobe, kao osobe u radnom odnosu.
6. Sud obrazlažući pobijanu presudu citira odredbu čl. 137. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/2013, 137/2013, 98/2019 - dalje: ZOZO) kojom je propisano da osigurana osoba kojoj je iz sredstava Zavoda, odnosno državnog proračuna isplaćen novčani iznos na koji nije imala pravo, obvezna je vratiti primljeni iznos uvećan za zakonsku zateznu kamatu te ga uplatiti na račun Zavoda, odnosno državnog proračuna u roku od osam dana od dana zaprimljene pisane obavijesti Zavoda o utvrđenim okolnostima, dok je odredbom čl. 135. st. 1. istog Zakona određeno da je osigurana osoba dužna Zavodu prijaviti svaku promjenu u roku od 8 dana od dana nastanka okolnosti koje utječu na korištenje priznatog prava te Zavodu odnosno državnom proračunu nadoknaditi štetu ukoliko je ostvarila primanja iz sredstava Zavoda uslijed toga što nije prijavila promjenu koja utječe na gubitak ili opseg prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, a znala je ili morala znati za tu promjenu ili ako je ostvarila primanje iz sredstava Zavoda, odnosno sredstava državnog proračuna na osnovi neistinitih ili netočnih podataka za koje je znala ili je morala znati da su neistiniti, odnosno netočni ili je primanje ostvarila na drugi protupravni način, odnosno u većem opsegu nego što joj pripada.
6.1. Kako je odredbom čl. 147. st. 1. ZOZO-a propisano da tražbine naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 – dalje: ZOO), time da rokovi zastare počinju teći u slučajevima iz čl. 135. i čl. 138. st. 1. ZOZO-a, od dana pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđeno da isplaćeno primanje nije pripadalo ili je pripadalo u manjem opsegu, a u slučajevima iz čl. 137. i čl. 139. tog Zakona, od dana kada je postalo ovršnim rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz sredstava Zavoda, to kako je rješenje kojim je tuženiku utvrđen prestanak statusa osigurane osobe od 10. rujna 2018. (koje je priloženo uz tužbu) postalo pravomoćno 31. listopada 2019., a tužba je podnijeta sudu 8. listopada 2021., sud utvrđuje da zastara nije nastupila. Obzirom na navedeno, utvrđujući da jedini prigovor tuženika istaknuti u postupku, prigovor zastare, nije osnovan, sud je usvojio tužbeni zahtjev.
6.2. Nije sporno da ZOZO u pogledu rokova zastare upućuje na ZOO pa je odredbom čl. 147. st. 1. ZOZO propisano da tražbine naknade štete, u smislu ZOZO zastarijevaju istekom rokova određenih ZOO.
6.3. Odredbom čl. 215. st.1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a čl. 230. st. 1. ZOO-a da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala (st. 2. ). Iz prethodno navedenog razvidno je da ZOO pravi razliku između rokova u kojima tražbina naknade štete zastarijeva (3 godine subjektivni rok i 5 godina objektivni rok) te vremena od kada ti rokovi počinju teći, a ZOZO upućuje na odredbe ZOO-a samo i isključivo u pogledu duljine rokova zastare, dok u pogledu početka tijeka tih rokova odredbe ZOZO su lex specialis u odnosu na potraživanja naknade štete prema tom Zakonu.
7. Obzirom na navedeno, a kako ZOZO u čl. 147. st. 2. propisuje da rokovi zastare tražbine naknade štete u slučajevima iz čl.135. i 138. tog Zakona teku od dana pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđeno da isplaćeno primanje nije pripadalo ili je pripadalo u manjem opsegu, a da je rješenje kojim je utvrđeno da isplaćeno potraživanje nije pripadalo tuženiku svojstvo pravomoćnosti steklo 24. siječnja 2020., to je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da zastara potraživanja tužitelja naknade štete od tuženika nije u zastari.
8. Poradi iznesenoga valjalo je odlučiti kao u izreci pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.
U Splitu, 19. prosinca 2024.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Miho Mratović
