Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2661/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras Ivanišević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĐĐ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Radić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. [adresa], OIB:14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kozul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-426/2023-22 od 21. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-426/2023-22 od 21. svibnja 2024.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 4. Ugovora o kreditu od dana 26.06.2006.godine, sklopljenog između stranaka, solemniziranog kod javnog bilježnika Darka Paravića dana 27.06.2006. godine, broj ovjere OV-11870, 11871/2006, a koje odredbe vezuju iznos kredita za valutu CHF i da se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja ( točka I. izreke).

1.1. U odluci pod točkom II. izreke utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 5. Ugovora o kreditu od dana 26.06.2006.godine, sklopljenog između stranaka, solemniziranog kod javnog bilježnika Darka Paravića dana 27.06.2006. godine, broj ovjere OV-11870, 11871/2006, a koja odredba utvrđuje da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedanipolposto) iznosa kredita.

1.2. Ujedno je naloženo tuženiku ADDIKO BANK dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ĐĐĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] sveukupan iznos od 496,44 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od od 15% godišnje od dana 01. rujna 2006. godine do 31.12.2007. godine, po stopi od 14 % godišnje od dana 01. siječnja 2008.godine do dana 30.lipnja 2011.godine, po stopi od 12 % godišnje tekućim od dana 1.srpnja 2011.godine do dana 31.srpnja 2015.godine, po stopi od 8,14 % godišnje tekućim od dana 1.kolovoza 2015.godine do dana 31.prosinca 2015.godine, po stopi od 8,05 % godišnje tekućim od dana 1.siječnja 2016.godine do dana 31.prosinca 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje od dana 1.srpnja 2016.godine do dana 31.prosinca 2016.godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1.siječnja 2017.godine do dana 30.lipnja 2017.godine, po stopi od 7,41 % godišnje tekućim od dana 1.srpnja 2017.godine do dana 31.prosinca 2017.godine, po stopi od 7,09 % godišnje tekućim od dana 1.siječnja 2018.godine do dana 30.lipnja 2018.godine, po stopi od 6,82 % godišnje tekućim od dana 1.srpnja 2018.godine do 31.prosinca 2018.godine, po stopi od 6,54 % godišnje tekućim od dana 1.siječnja 2019.godine 30 lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% godišnje tekućim od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020.godine, po stopi od 5,75% tekućim od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% tekućim od 01.srpnja 2021.g. do 31. prosinca 2021.godine te po stopi od 5,49% tekućim od 01. siječnja 2022.godine do 30.lipnja 2022.g. po stopi od 5,31% od 01.srpnja 2022.g. do 31. prosinca 2022. godine, te po stopi od 5,50% od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. te po stopi od 7% od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine te po stopi od 7,50% od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotnih poena i to na iznose pobliže navedene u točki III. izreke.

1.4. Ujedno je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 1.482,02 eura eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 21. svibnja 2024. g. pa do isplate a koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan ( točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23 dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno žalbenom stajalištu tuženik, ovaj je sud utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

4.1. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP-a, jer je tuženik nije imao primjedbi na matematički obračun vještaka ali je iznio primjedbu navodeći da je sud pogrešno odredio zadatak vještaku jer da se pošlo od pogrešne premise da su stranke ugovorile fiksni tečaj. Dakle, tuženik je istaknuo prigovore pravne prirode, čime tuženik nije onemogućen u raspravljanju pa su utoliko u tom pravcu neosnovani navodi žalbe.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu od 26. lipnja 2006. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te u dijelu u kojem je ugovoreno pravo banke na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te posljedično zahtjev za isplatu preplaćenih anuitete po osnovi stjecanja bez osnove.

6. Nesporno je da je tužiteljica 26.06.2006 sklopila sa prednikom tuženika ugovor o kreditu u svojstvu potrošača kojim joj je odobren kredit u iznosu od 8.380,00 CHF u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu na rok od 5 godina i to u 60 mjesečnih anuiteta od po 159,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan plaćanja.

7. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena primjena odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF, kao i odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

8. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te pravilno naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

9. Naime, obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03).

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika u otplati kredita na temelju valutne klauzule iznosi.

11. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

11.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje prednik tužene banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

11.3. Odredbom članka 126. ZZP/22., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ZZP/22. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ZZP/22. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/22 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na nakenadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

11.4. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom valja napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu ali je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem osobnog bankara, pa je pobijanu odluku sud donio nakon što je i saslušao tužitelicu.

12. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

13. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05 , 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom, pa su neosnovani žalbeni navodi da je izračun utemeljen na fiksnoj kamatnoj stopi, što nije bio zadatak vještačenja.

14. Na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare. Naime, u konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

15. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

16. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe, tražbina tužiteljice u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

17. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

18. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

19. Stoga se sud prvog stupnja pravilno poziva na članak 1111. u svezi s odredbom članka 323. ZOO-a, prema kojem tužitelju pripada pravo potraživati isplatu na ime razlike tečaja.

20. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU , kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da u skladu s člankom 6. Stavkom 1. Direktive 93/13 izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi ( vidjeti osobito presude u predmetima C-618/10, odnosno C-70/17 i C-179/17). Iz toga slijedi da nacionalni sud nije ovlašten ni mijenjati sadržaj nepošteni odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošače ( presuda od 21. Prosinca 2016. ĐĐ i dr C-154/15, C-307/15 i C- 308/15). Tako je Sud EU smatrao kako obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje utvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.

21. Ukazati je žalitelju kako s pravom prvostupanjski sud u pobijanoj presudi zaključuje kako nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a, nego je nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer ne samo da se o istoj niti nije pregovaralo, već ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužiteljicu, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni ugovor o kreditu valjani početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, a osim toga tužitelj niti ne potražuje razliku za više plaćene kamate, nego je na sva izvršena plaćanja anuiteta u CHF primijenjen početni tečaj CHF po kojem je kredit isplaćen. 22. Na žalbene pak prigovore tuženika koji se odnose na navodno smanjenje anuiteta koje je plaćala tužiteljica zbog pada tečaja u određenom razdoblju te navodno postojanje potraživanja prema tužitelju i prigovora istaknutih s tim u svezi, tuženici valja ukazati da je, u ovom slučaju, visina tražbine tužitelja utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno financijske struke u kojem je detaljno navedeno koje je novčane iznose tuženica doista primila na ime razlike tečaja CHF u odnosu na kune kada je tečaj bio viši u odnosu na početni, pri čemu tuženica nije dokazala postojanje bilo kakve njezine dospjele tražbine prema tužitelju, unatoč utvrđenom razdoblju u kojem je tečaj CHF bio niži od početnog u odnosu na kune.

22.1. Naime, u nalazu i mišljenju vještak financijske struke prikazao je razdoblje u kojem tužiteljica nije tuženiku preplatila tražene novčane iznose pri isplati dospjelih anuiteta s obzirom na niži tečaj CHF prema kuni u odnosu na početni pa mu za to razdoblje prvostupanjskom presudom tuženik nije niti obvezana isplatiti traženu razliku.

22.2. Stoga je pogrešno pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku, odnosno, za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

22.3 Napominje se da je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev tužiteljica u smislu odredaba članka 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onog što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. U navedenim okolnostima, ovaj sud prihvaća kao pravilan stav suda prvog stupnja da tužiteljica u razdoblju kada je plaćala anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog nije ništa stekla na teret tuženice, kako je već naprijed navedeno, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužiteljice.

22.4. Tuženik nije ovlašten zahtijevati umanjenje restitucijskog zahtjeva tužitelja zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, koja se manifestira upravo kroz razliku isplaćenih anuiteta prema promjeni tečaja CHF u odnosu na početni jer se radi o pravu potrošača i svojevrsnoj personalizaciji pružatelja usluga zbog utvrđene povrede njegova potrošačkog prava, u cilju otklanjanja štetnih posljedica, ali i odvraćajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede.

22.5. Naime, bitno je naglasiti da tuženik nije potrošač i na njega se ne može odnositi kolektivna zaštita ako je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužiteljice u odnosu na početni tečaj CHF, takozvane negativne tečajne razlike, kako je već naprijed obrazloženo, jer za to ne postoji odgovornost tužiteljice niti je tužiteljica po osnovi takozvane negativne tečajne razlike nešto stekla, što bi bila u obvezi vratiti odnosno isplatiti tuženici.

22.6. Pozivanje tuženika u žalbi na navodno suprotnu EU praksu i praksu sudova u Republici Hrvatskoj nema značaj na zakonitost pobijane presude i ne može predstavljati relevantne žalbene prigovore, jednako kao niti preostali žalbeni navodi kojima se iznosi vlastita ocjena izvedenih dokaza te subjektivno i činjenično i pravno viđenje predmeta spora od strane tuženice koje nema osnove u rezultatima postupka i činjenicama koje je utvrdio prvostupanjski sud.

22.7. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine, donijete u proširenom vijeću od trinaest sudaca sukladno odredbi članka 390. stavka 2. ZPP, odgovarajući na pitanje:

"Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s takozvanim potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?",

izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

"Prošireno vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan, potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno, ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalno pravni prigovor prijeboja u smislu odredaba članka 195. i članka 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu."

23. Nadalje, s pravom prvostupanjski sud ocjenjuje da tuženik nikakvim dokazima nije sporio ni navode tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi iz čl. 5.. Ugovora o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, pa je i u odnosu i na ovu odredbu kao i u odnosu čl. 5. istoga Ugovora nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljanom standardnom kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj spornih odredbi, zbog čega su iste prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredba ništava u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a. 22.1. Naime, prema odredbi čl. 3 Ugovora o kreditu propisana je naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,30 % od iznosa kredita pa je i u ovom dijelu temeljem članka 1111. u svezi s odredbom članka 323. ZOO-a, valjalo obvezati tuženika na isplatu naplaćene naknade.

24. Ovdje dodatno za ukazati da tuženik kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, može imati određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita i slično. No, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

25. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

26. Slijedom naprijed iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pobijanu presudu suda prvog stupnja je valjalo potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a žalbu tuženika u cijelosti odbiti kao neosnovanu.

27. Vezano za troškove postupka u odnosu na navode žalbe da je nakon dopune vještačenja, tužitelj smanjio tužbeni zahtjev, za istaknuti je slijedeće. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021., smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP- a, pri čemu propust suda u tom pravcu ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude. No, navedeno se reflektira na odluku o troškovima uzrokovanim povlačenjem tužbe te u takvoj situaciji smanjenja tužbenog zahtjeva treba na odgovarajući način primijeniti odredbe ZPP-a o naknadi troškova postupka u slučaju povlačenja tužbe, Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske ukazuje kako je voditi računa o tome, jesu li, prema tarifnom razredu s obzirom na vrijednost predmeta spora, isticanjem zahtjeva iznad konačno postavljenog nastali posebni troškovi zastupanja (VSRH Rev 97/2022-2 od 29. kolovoza 2023.). Protivno žalbenim navodima tuženika, zbog smanjenja tužbenog zahtjeva koje se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe tuženiku ne bi pripadali troškovi prema pravilima iz čl. 158. st.1. ZPP-a jer mu zbog tog smanjenja unutar istog tarifnog razreda sukladno Tarifi nisu nastali posebni troškovi. Utoliko su navodi tuženika i u ovom dijelu neosnovani, radi čega je i pobijanu odluku o troškovima valjalo potvrditi temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

U Splitu, 19. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica