Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2846/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sanja Barbarić, odvjetnica u Oroslavju, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupaju punomoćnici SO, Marijana Zvizdić i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1053/2023-14 od 20. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1053/2023-14 od 20. lipnja 2024.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. (Troškovi) Ugovora o kreditu broj 016-605/2006, kojeg su dana 15. ožujka 2006. zaključili tužiteljica UO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (tada Hypo Alpe-Adria Bank d.d.), koji je potvrđen kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OU-601/06 dana 20. ožujka 2006., i to u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita.

1.1. U odluci pod točkom II/ izreke nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici UO iz [adresa], iznos od 599,54 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

1.2. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.162,04 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. lipnja 2024. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana ( točka III.izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23 dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno žalbenom stajalištu tuženik, ovaj je sud utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

4.1. Nadalje, u pobijanoj presudi koja sadrži sve bitne elemente, suprotno navodima žalbe pa nije osnovan ni žalbeni razlog relativno bitne povrede postupka iz članka 338. stavak 4. ZPP-a u svezi s odredbom članka 354. stavak 1. ZPP-a, prvostupanjski sud je na osnovu detaljne i sveobuhvatne ocjene svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl.8.ZPP-a svoje stajalište obrazložio jasnim i neproturječnim razlozima koji svoje uporište imaju u sadržaju provedenog dokaznog postupka, pa nije ostvaren žalbeni razlog relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju ukazuje žalitelj žalbenim navodima.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 016-605/2006 sklopljenog između tužiteljice i tuženika, od dana 15. ožujka.2006., sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno pravo banke na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te posljedično zahtjev za isplatu preplaćenih anuitete po osnovi stjecanja bez osnove.

6. Nesporno je da su stranke 15. ožujka.2006. sklopile Ugovora o kreditu broj 15. ožujka.2006., u iznosu od 77.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz ugovoreni rok otplate kredita na 180 mjeseci.

6.1 Isto tako odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu prednik tuženika je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,25 %, a kredit je bio odobren za dovršenje kuće i refinanciranje kredita, s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima, po kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

7. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazna naknada.

8. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbu ugovora o kreditu kojima je ugovorena ulazna naknada, te pravilno naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju navedene ništetne odredbe .

9. Naime, obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03).

10. Suprotno navodima žalbe s pravom prvostupanjski sud ocjenjuje da tuženik nikakvim dokazima nije sporio ni navode tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi iz čl. 5.. Ugovora o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo.

10.1. Prvostupanjski sud je tako osnovom saslušanja tužiteljice ali i kazivanja saslušane svjedokinje EO, zaposlenice tuženika koja potvrđuje da nije osobno kontaktirala tužiteljicu, u postupku nedvojbeno utvrdio da se sa tužiteljicom nije posebno pregovaralo oko ulazne naknade Ugovora o kreditu, već joj je rečeno da se radi o trošku obrade kredita te da je obvezana podmiriti tu naknadu, u protivnom ne bi mogao ostvariti kredit.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Stoga je suprotno navodima žalbe pravilan zaključak suda, obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o uvjetima

- spornoj naknadi za obradu kredita i visini iste iz čl.5. Ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužiteljice i svjedokinje te stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica obaviještena na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

12.1. Naime, sporna odredba u potpunosti odgovaraju pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako to definira odredba čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. ZZP-a (NN 96/03), obzirom se radi o unaprijed formuliranom tipskom standardiziranom obrascu ugovora unaprijed sročenom i priređenom od jače ugovorne strane, a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

13. Nadalje, suprotno navodi žalbe, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25 % iznosa kredita (čl. 5. Ugovora o potrošačkom kreditiranju) očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. Naime, Sud EU u predmetu C-224/19 tumači članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

12.4. Ovaj sud drži kako nije točan navod tuženika da je za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Naime, člankom 84. ZPP/03 je propisano da: "Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive." Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, upravo u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da: članak 2., članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

13. Stoga je u odnosu čl. 5. istoga Ugovora nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljanom standardnom kreditu u kojem tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj spornih odredbi, zbog čega je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ove odredba ništava u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

14. Naime, u odnosu na navode žalbe za ukazati je da tuženik kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, može imati određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita i slično.

14.1. No, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

15.1. U pogledu stajališta tuženika u pravcu da navedena sporna ugovorna odredba nije uzrokovala takvu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, pa da se stoga ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, pravilno sud prvog stupnja ukazuje da je sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C- 222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13. a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja) te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Naime, znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja)

16. Kako je dakle odredba čl. 5 Ugovora o kreditu, kojom je propisana je naknada za obradu kreditnog zahtjeva 1,25 % od iznosa kredita to je temeljem članka 1111. u svezi s odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11, 78/15., 29/18. 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO), pravilno sud prvog stupnja obvezao tuženika na isplatu naplaćene naknade plaćeni iznos od 378,49 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja 19.7.2006. g do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

17. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.g. ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila.

18. Slijedom naprijed iznesenog, kako nisu ostvareni navodi žalbe, te kako ovaj sud ne nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a , žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

19. Neosnovano žalitelj žalbenim navodima osporava i pravilnost odluke o troškovima postupka budući je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredaba članka 154. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a, uz pravilan obračun troškova postupka prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a prema označenoj vrijednosti spora budući je predmet tužbenog zahtjeva uz isplatu i zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora pri čemu je sud prvog stupnja pravilno tužitelju priznao u troškove postupka obračunatu i naplaćenu sudsku pristojbu za sastav tužbe i presude.

U Splitu, 19. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica