Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-2095/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. tužiteljice OČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćniku Marinu Budimiru, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, Podružnica Split, Varaždinska 54, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Stanislav Ostojić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1932/2014-59 od 3. rujna 2021., na sjednici vijeća 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1932/2014-59 od 3. rujna 2021.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku isplatiti 1.tužiteljici PČ iznos od 3.959,73 eura/29.834,59 kn[1] sa zateznim kamatama od 22. lipnja 2011. do isplate. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti 2.tužiteljici OČ iznos od 6.547,97 eura/49.335,66 kn sa zateznim kamatama od 12. svibnja 2012. do isplate. Točkom III izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljicama parnični trošak u iznosu od 3.703,99 eura/27.907,75 kn sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv te presude zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

3. Tužiteljice u odgovoru na žalbu osporavaju osnovanost žalbenih navoda i predlažu da se potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev 1. tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 29.834,59 kuna te zahtjev 2. tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 49.335,66 kn nastale na ime otkupne cijene police životnog osiguranja zaključene između Euroherc osiguranja d.d. kao osiguratelja i prednika tuženika Jadransko osiguranje d.d. kao ugovaratelja i korisnika osiguranja za slučaj smrti osiguranika i za slučaj doživljenja, u kojima su tužiteljice označene kao osiguranice, a tuženik je istima raspolagao bez suglasnosti tužiteljica.

6. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio slijedeće:

- da su 1. tužiteljica i 2. tužiteljica bile radnice prednika tuženika,

- da su Euroherc životno osiguranje d.d. kao osiguratelj i prednik tuženika Mediteran osiguranje d.d. kao ugovaratelj osiguranja i korisnik osiguranja za slučaj smrti i doživljenja osiguranika zaključili dana 29.06.2000. policu životnog osiguranja broj 9910104503 u kojoj je kao osiguranik naznačena 1. tužiteljica i policu životnog osiguranja broj 9910104500 u kojoj je kao osiguranik označena 2. tužiteljica,

- da su navedene police životnog osiguranja trebale važiti u razdoblju od 01.06.2000. do 01.06.2015.,

- da su prednik tužitelja i 1. tužiteljica te prednik tužitelja i 2. tužiteljica dana 14.07.2000. zaključili Sporazume o uvjetima i načinu korištenja prava iz ugovora o osiguranju života,

- da je čl. 2. Sporazuma o uvjetima i načinu korištenja prava iz ugovora o osiguranju života određeno da se tuženik obvezuje kao ugovaratelj i korisnik životnog osiguranja po polici životnog osiguranja br. 9910104503 (za 1. tužiteljicu) te po polici životnog osiguranja br. 9910104500 za (2. tužiteljicu) zaključenima s Euroherc životnim osiguranjem d.d. Zagreb za osiguranje života osiguranika - zaposlenika, poštivati sve ugovorne obveze koje za njega proizlaze iz toga ugovora,

- da je čl. 5. Sporazuma o uvjetima i načinu korištenja prava iz ugovora o osiguranju života određeno da ukoliko do prestanka Ugovora o radu dođe na temelju sporazuma ili je proteklo više od 10 godina od zaključivanja ovog Sporazuma, osim iz razloga navedenih u stavku 3. čl. 4. (osiguranik-zaposlenik gubi sva prava iz ovog Sporazuma ukoliko do prestanka Ugovora o radu dođe radi izvanrednog otkaza krivnjom osiguranika-zaposlenika, bez obzira na trajanje radnog odnosa), tuženik se obvezuje isplatiti osiguraniku-zaposleniku otkupnu vrijednost police umanjenu za sva zakonom i drugim propisima utvrđena davanja,

- da je tuženik otkupio police životnog osiguranja broj 9910104503 i 9910104500 dana 1.12.2009. te da je tuženik tim otkupom od Agram životno osiguranje d.d. naplatio iznos od 9.510,71 eura po polici 2. tužiteljice te iznos od 6.050,24 eura po polici 1. tužiteljice,

- da su 1. tužiteljica i tuženik zaključili dana 18.6.2011. Sporazum o prestanku ugovora o radu temeljem kojeg su ugovorne strane sporazumno odredile da 1. tužiteljici radni odnos kod tuženika prestaje zaključno s danom 21.6.2011.

- da su 2. tužiteljica i tuženik zaključili dana 9.5.2012. Sporazum o prestanku ugovora o radu temeljem kojeg su ugovorne strane sporazumno odredile da 2. tužiteljici radni odnos kod tuženika prestaje zaključno s danom 11.5.2012. te da su se tužiteljice danom potpisivanja Sporazuma odrekle bilo kojeg potraživanja koje bi se temeljilo na pravima i obvezama koji se su proizašle ili bi mogle proizaći iz radnog odnosa,

- da su 1. tužiteljica dopisom od 4.10.2012., a 2. tužiteljica dopisom od 12.12.2012. zatražile od tuženika isplatu otkupne vrijednosti police životnog osiguranja umanjenu za sva zakonom predviđena davanja, a sukladno čl. 5. Sporazuma o uvjetima i načinu korištenja prava iz ugovora o osiguranju života,

- da tuženik nije udovoljio naprijed navedenim dopisima tužiteljica,

- da iz sadržaja iskaza 1. i 2. tužiteljica proizlazi da su predmetne police sklopljene kako bi poslodavac stimulirao svoje zaposlenike, a i iz razloga što je imao određene porezne olakšice za ovakve police, kao i da nisu imale saznanja da je poslodavac otkupio te police još 2009.,

- da iz sadržaja iskaza svjedoka NČ proizlazi da su oba predmetna sporazuma o prestanku radnog odnosa tužiteljica sklopljena slobodnom voljom ugovornih strana i na temelju suglasnosti, a u odnosu na predmetne police osiguranja da su svi zaposlenici imali zaključene police osiguranja života u kojima je ugovaratelj bila firma ujedno i korisnik osiguranja, a osiguranik je bio zaposlenik.

7. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije i nedostatka aktivne legitimacije, koji je tuženik istaknuo u postupku uz tvrdnju da su se tužiteljice prilikom sklapanja Sporazuma o prestanku radnog odnosa kod tuženika odrekle svih potraživanja prema poslodavcu, cijeneći da su se tužiteljice Sporazumom o prestanku ugovora o radu odrekle bilo kojeg potraživanja koje bi se temeljilo na pravima i obvezama koje su proizašle ili bi mogle proizaći iz radnog odnosa sud je ocijenio neosnovanim jer da je odredbama Zakona o radu propisano što sve mora sadržavati ugovor o radu, i to kako Zakonom o radu koji je bio na snazi u vrijeme zasnivanja radnog odnosa („Narodne novine“ br. 38/95), tako i prema onom koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Sporazuma o prestanku ugovora o radu („Narodne novine“ br. 149/09), sukladno kojim odredbama pitanje uvjeta i načina korištenja prava iz ugovora o osiguranju nije obvezan sadržaj ugovora o radu. Potraživanje tužiteljica da nije ni regulirano ugovorom o radu uslijed čega da ne proizlazi iz ugovora o radu već da se temelji na Sporazumu o uvjetima i načinu korištenja prava iz ugovora o osiguranju života zaključenima između tužiteljica i tuženika.

8. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da su prema odredbi čl. 954. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01-dalje:ZOO) propisane pretpostavke po kojima je osiguravatelj, u konkretnom slučaju Euroherc životno osiguranje d.d. dužan isplatiti ugovaratelju osiguranja, u konkretnom slučaju tuženiku, otkupnu vrijednost police osiguranja. Navedenom odredbom propisano je da pravo zahtijevati otkup ne mogu vršiti vjerovnici ugovaratelja osiguranja, a ni korisnik osiguranja, ali će otkupna vrijednost biti isplaćena korisniku na njegov zahtjev ako je određivanje korisnika neopozivo. Slijedom navedenih odredaba zaključuje da institut prava na otkup police osiguranja zahvaća prije svega osiguravatelja i ugovaratelja osiguranja te da postupanje tuženika prije nastupa osiguranih slučajeva nema obilježja protupravnosti.

9. Nastavno, prvostupanjski sud utvrđuje da se u ovom slučaju radi o ugovaranju u korist trećeg sukladno čl. 149. st. 1. ZOO-a, a da je Sporazumom o uvjetima i načinu korištenja prava iz ugovora o osiguranju života tuženik preuzeo obvezu isplatiti tužiteljicama kao osiguranicima otkupnu vrijednost police osiguranja ako je do prestanka Ugovora o radu tužiteljica došlo sporazumno ili je proteklo više od 10 godina od sklapanja tog Sporazuma iz čega sud zaključuje da su u smislu odredbe čl. 149. ZOO-a predmetne police osiguranja između Euroherc životnog osiguranja d.d. i tuženika sklopljene kao ugovor u korist treće osobe. Nadalje, prvostupanjski sud cijeneći da je odredbom čl. 957. ZOO-a određeno kako ugovaratelj osiguranja života može u ugovoru, a i nekim kasnijim pravnim poslom, pa i oporukom, odrediti osobu kojoj će pripasti prava iz ugovora, no ako se osiguranje odnosi na život neke druge osobe, za određivanje korisnika potrebna je i njezina pismena suglasnost, zaključuje da bez suglasnosti tužiteljica tuženik nije imao ovlasti na navedeno postupanje (otkup police) te da je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 8. ZOO-a o zabrani prouzročenja štete u obvezno pravnim odnosima. Pri tome da su tužiteljice iskazale kako o otkupu polica nisu znale ništa, nego da su za isto saznale tek prestankom rada, pa da nisu ni dale pisanu suglasnost za otkup police, kraj činjenice da je svrha tog ugovora bila jačanje portfelja osiguravatelja te stimulacija tužiteljica za ostanak na radu. Stoga utvrđuje da je tuženik dužan temeljem čl. 262. st. 2. ZOO-a naknaditi tužiteljicama štetu koju su pretrpjele u vidu visine otkupne vrijednosti polica na dan prestanka rada tužiteljica.

10. Slijedom tih utvrđenja prvostupanjski sud dosuđuje tužiteljicama naknadu u visini od otkupne vrijednosti polica osiguranja na dan prestanka ugovora o radu, 1. tužiteljici u iznosu od 29.824,59 kn, a 2. tužiteljici u iznosu od 49.335,66 kn, prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Darka Prpića.

11. Odluku o troškovima parničnog postupka prvostupanjski sud donosi primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15-dalje: Tarifa).

12. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Tuženik u žalbi neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, koje su u skladu sa stanjem u spisu, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbene zahtjeve su jasni, nisu proturječni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

13. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

14. Osporavajući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude tuženik u žalbi smatra da su stajališta prvostupanjskog suda u pobijanoj presudi pogrešna i kontradiktorna i da ne postoji protupravnost u postupanju tuženika u situaciji u kojoj tuženik kao poslodavac prije isteka vremena na koje je ugovoreno osiguranje otkupio police osiguranja života radnika jer Sporazumima o uvjetima i načinu korištenja prava iz ugovora o osiguranju života nije isključeno pravo poslodavca kao ugovaratelja osiguranja na otkup police i nije ugovorena obveza poslodavca da o izvršenom otkupu obavijesti radnika. Stajalište prvostupanjskog suda da je rezultat pogrešnog zaključka u pogledu prave volje stranaka prilikom sklapanja Sporazuma, pa tako da sud pogrešno zaključuje da je prava volja stranaka prilikom sklapanja Sporazuma bila da tuženik do kraja ugovorenog trajanja osiguranja uplaćuje premiju za tužiteljice kao osiguranike, a da one za to vrijeme rade kod tuženika i da su zbog toga imale „opravdano očekivanje“ da će im nakon određenog broja godina biti isplaćena otkupna vrijednost police umanjena za zakonom predviđena davanja. Nastavno da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da otkupom predmetnih polica osiguranja nije došlo do prestanka tuženikove obveze po Sporazumu, niti do prestanka samog tog Sporazuma. Tvrdi da je prvostupanjski sud propustio na ispravan način akceptirati utjecaj prestanka ugovora o osiguranju na prava i obveze tužiteljica i tuženika kao ugovornih strana iz Sporazuma jer da su stranke u čl. 6. Sporazuma međusobne obveze vezale za trajanje osiguranja pa su prestankom ugovora o osiguranju prestale i sve obveze iz Sporazuma. Stoga da je razvidno da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za ugovornu odgovornost kao niti osnovne pretpostavke za naknadu štete.

15. Suprotno prednje iznesenim žalbenim navodima, otkupom police nije prestao i Sporazum o uvjetima i načinu korištenja prava iz ugovora o osiguranju života. Naime, ugovor o osiguranju života sklopljen je između tuženika kao ugovaratelja osiguranja i korisnika osiguranja te Euroherc životnog osiguranje d.d. kao osiguratelja, dok je Sporazum o uvjetima i načinu korištenja prava iz ugovora o osiguranju života sklopljen između stranaka u ovom sporu, kojim tuženik prenosi svoje potraživanje iz ugovora o osiguranju za slučaj doživljenja. Prema tome, riječ je o zasebnom ugovornom odnosu u kojem slučaju ne dolazi do primjene čl. 295. st. 2. ZOO-a, kojom je predviđeno da se prestankom glavne obveze gasi i jamstvo, zalog i druga sporedna prava.

16. Nadalje, iako bi tuženik imao zakonsko ovlaštenje zatražiti otkup police osiguranja prije nastupa osiguranog slučaja (čl. 954. ZOO), radi čega takvo postupanje tuženika nema obilježja protupravnosti s obzirom na sklopljeni ugovor o osiguranju, osnovanost zahtjeva tužiteljica u konkretnom slučaju ne ovisi o tome je li tuženik postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima iz ugovora o osiguranju budući da tužiteljice svoj zahtjev temelje na odredbama Sporazuma o uvjetima i načinu korištenja prava iz ugovora o osiguranju života. Pri tome nije prihvaćena žalbena tvrdnja tuženika o pravnom značaju čl. 6. predmetnog Sporazuma kojim je ugovoreno da je njegov sastavni dio polica osiguranja života, kao i svi drugi dokumenti koji čine sastavni dio ugovora o životnom osiguranju, jer prema shvaćanju ovog suda, ta odredba nije dala tuženiku ovlaštenje na otkup police osiguranja prije isteka ugovorenog trajanja osiguranja, niti je na otkup police bio ovlašten zbog toga što stranke nisu izričito ugovorile pravo tuženika na prijevremeni otkup police. Naime, uzimajući u obzir namjeru sklapanja predmetnog Sporazuma, odnosno da je svrha njegova sklapanja bila ugovaranje određene financijske koristi za tužiteljice, kao svojevrsni poticaj za ostanak u navedenom radnom odnosu (stimulacija), ne može se prihvatiti navod tuženika da je i prema predmetnom Sporazumu imao ovlaštenje na prijevremeni otkup police osiguranja bez znanja i suglasnosti tužiteljica jer bi to bilo u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja (čl. 12. ZOO) i zabrane zloupotrebe prava (čl. 13. ZOO).

17. Slijedom toga, otkupom predmetne police životnog osiguranja prije isteka trajanja osiguranja, tuženik je svojom krivnjom onemogućio ispunjenje svoje obveze iz Sporazuma o uvjetima i načinu korištenja prava iz ugovora o osiguranju života. Tuženik je naime preuzeo obvezu da će kao ugovaratelj i korisnik osiguranja za osiguranje života osiguranika (tužiteljica) poštivati sve ugovorne obveze iz predmetnih polica životnog osiguranja te se obvezao isplatiti tužiteljicama za slučaj doživljenja osiguranu svotu umanjenu za sva zakonom predviđena davanja. Tuženik navedenu ugovornu obvezu nije ispunio, već je suprotno Sporazumu sklopljenim s tužiteljicama, kao ugovaratelj osiguranja na vlastito traženje izvršio otkup predmetnih polica 1. prosinca 2009.

18. Sukladno odredbi čl. 266. st. 1. ZOO-a vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. Tuženik je u vrijeme sklapanja Sporazuma morao moći predvidjeti štetne posljedice prijevremenog otkupa predmetnih polica, pa je stoga u obvezi nadoknaditi štetu tužiteljicama zbog povrede ugovorne obveze, a čime su ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu odredbi čl. 262. - 269. ZOO-a.

19. Prema odredbi čl. 262 st. 1. i 2. ZOO-a, vjerovnik je u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Na naknadu štete zbog povrede prethodno postojeće obveze, sukladno čl. 269. ZOO-a, supsidijarno se primjenjuju pravila o izvanugovornoj odgovornosti za štetu tj. odredbe čl. 154. i dr. ZOO-a, koje pretpostavke su u konkretnom slučaju ispunjene.

20. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, koji je utvrdio sve bitne parametre za obračun otkupne vrijednosti predmetnih polica, koje utvrđenje određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

21. Pravilno je prvostupanjski sud odmjerio troškove postupka tužiteljicama u primjeni čl. 154. st. 1 i čl. 155. ZPP-a te Tarife.

22. Slijedom navedenog, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP- a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 19. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović