Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-848/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Blaženki Musulin, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Musulin i suradnici d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Triglav osiguranje d.d. Zagreb, Antuna Heinza 4,OIB: 29743547503, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukina & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu, poslovni broj Pn-189/2019-84 od 3. prosinca 2020., na sjednici vijeća 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu, poslovni broj Pn-189/2019-84 od 3. prosinca 2020. u točkama I i IV izreke.

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici s naslova naknade štete iznos od 2.707,55 eura/20.400,00 kn[1] sa zateznim kamatama od 7. rujna 2016. do isplate. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici s osnova izgubljene zarade iznos od 536,02 eura/4.038,66 kn sa zateznim kamatama koje teku na iznose i s tijekom kako je navedeno u toj točki izreke. Točkom III izreke odbijen je zahtjev tužiteljice s osnova izgubljene zarade u iznosu od 808,33 eura/6.090,33 kn i s troškovima prijevoza u iznosu od 58,33 eura/441,00 kn sa zateznim kamatama. Točkom IV izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.492,54 eura/18.780,04 kn sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

1.1. Rješenjem sadržanim u istom otpravku s citiranom presudom dopuštena je preinaka tužbe.

2. Protiv te presude žali se tuženik, pobijajući točke I i IV izreke, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u žalbenom stadiju je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske šte s osnove troškova tuđe pomoći i njege i neimovinske štete zbog ozljede u prometnoj nezgodi od 10. prosinca 2005.

6. U postupku nije sporan nastanak štetnog događaja, ni pasivna legitimacija i odgovornost tuženika kao osiguratelja na temelju ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti

7. Prvostupanjski sud na temelju provedenog medicinskog vještačenja po vještacima dr. Mijić, spec. kirurgu i dr. V, spec. neurologu, utvrđuje da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila natučenje desnog ramena, trzajnu ozljedu vrata te istegnuće paravertebralnih mišića prsne kralježnice. Uslijed zadobivenih ozljeda trpjela je fizičke bolove jakog intenziteta 4 dana, srednjeg 6 dana te manjeg mjesec dana, nadalje da je trpjela primarni strah tj. strah koji se javlja u trenucima ozljeđivanja i neposredne životne ugroženosti koji strah je bio intenzivan, kratkotrajan, a zatim je trpjela tzv. sekundarni strah koji se javlja radi tjelesnih ozljeda i brige za ishod liječenja koji strah je bio jačeg intenziteta 4 dana, srednjeg 5 dana i manjeg 4 tjedna. Nakon toga se javio tzv. kasni strah u vidu tjeskobe, zabrinutosti, posebice u situacijama prometa u trajanju od mjesec dana, zaostale su trajne posljedice u omjeru od 5 % koje se očituju u bolnim i ograničenim kretnjama vratne kralježnice te u slabijoj snazi šake s time da se tužiteljica žali na glavobolje, vrtoglavice, bolove u vratu, ograničene bolne kretnje vratom, trnjenje u obim rukama. Prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđuje da postoji uzročno-posljedična veza između štetnog događaja i zadobivenih ozljeda. Nadalje, na temelju nalaza i mišljenja vještaka dr. Cerovski, spec. oftalmologu, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica u štetnom događaju pretrpjela distenzijsku ozljedu te je kao posljedica istoga nađeno opisano blaže oštećenje vidne funkcije (vidnog polja) na jednom testiranju pet mjeseci od ozljeđivanja, a na testiranju VP Goldmann od 23. rujna 2016. pokazuje se stacionarnost oštećenja uslijed čega ima poteškoća s vidom, vidi manje jasno, slabo vidi sa strane u obliku trajnih posljedica, te su trajne posljedice predmetnog ozljeđivanja s oftalmološkog motrišta procijenjene u opsegu od 2%, pri čemu su se medicinski vještaci konačno usuglasili da je kod tužiteljice došlo do smanjenja životne aktivnosti u sveukupnom omjeru od 6%.

7.1. Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te primjenom čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje:ZOO) ocjenjuje da tužiteljici pripada pravo na naknadu neimovinske štete po kriteriju fizičkih boli u iznosu od 10.500,00 kn, straha u iznosu od 10.500,00 kn, smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 12.000,00 kn. Budući da je na temelju rezultata medicinskog vještačenja utvrđeno da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć u obavljanju teških i težih kućanskih poslova i to 3 sata dnevno kroz 2 tjedna, zatim još 2 sata dnevno kroz 2 tjedna, prvostupanjski sud s tog osnova određuje naknadu u iznosu od 1.400,00 kn, uzimajući cijenu sata tuđe pomoći i njege u iznosu od 20,00 kn. S obzirom da je tuženik tužiteljici na ime naknade neimovinske štete isplatio iznos od 14.000,00 kn, prvostupanjski sud umanjuje ukupno odmjerenu naknadu neimovinske i imovinske štete u iznosu od 34.400,00 kn i dosuđuje tužiteljici iznos od 20.400,00 kn sa zateznom kamatom od završetka liječenja, od 7. rujna 2016. do isplate pozivom na čl. 1103. ZOO-a.

7.2. Prvostupanjski sud je odlučivao u okviru preinačene tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva cijeneći da je tužbeni zahtjev usklađen s novim okvirnim mjerilima Vrhovnog suda Republike Hrvatske zbog čega je dopustio preinaku tužbe te nastavno otklonio prigovor zastare tako istaknutog potraživanja tužiteljice kao neosnovan.

8. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154 ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15)., pri čemu utvrđuje da je tužiteljica uspjela u sporu u omjeru od 79% i sukladno tome obračunava trošak tužiteljice, s tome da obračunava i trošak tuženika sukladno uspjehu u sporu od 21% i konačno tužiteljici dosuđuje troškove postupka prebijanjem troškova tužiteljice i tuženika.

9. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, pa ni povredom iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju neosnovano tuženik upire u žalbi jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9.1. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe prigovara da je donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP-a jer da je dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete nakon što je zaključen prethodni postupak i unatoč protivljenju tuženika. Naime, pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva u podnesku tužiteljice od 24. prosinca 2020., nakon što su se izmijenili Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 5. ožujka 2020 i 15. lipnja 2020. (dalje: Orijentacijski kriteriji). Tim izmjenama uskladili su se Orijentacijski kriteriji s obzirom na stopu inflacije u odnosu na prethodno donesene Orijentacijske kriterije 2002. te se na temelju tih podataka pokazalo da navedeni indeks iznosi 137,7% što znači da je inflacija iznosila 37,7%, pri čemu indeks promjene prosječnih mjesečnih isplaćenih neto plaća iznosi 166,9% što znači da su prosječne isplaćene mjesečne neto plaće u odnosu na početnu 2002. porasle za 66,9% te su stoga, a i s obzirom na cilj i svrhu zakonskih odredbi o naknadi neimovinske štete, donijeti izmijenjeni Orijentacijski kriteriji. Tužiteljica je u vrijeme podnošenja tužbe (5. srpnja 2016.) tužbenim zahtjevom zatražila novčani iznos naknade neimovinske štete u skladu s ustaljenom sudskom praksom prema Orijentacijskim kriterijima od 29. studenog 2002., a izmjena Orijentacijskih kriterija nije bila okolnost koju je tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe mogla predvidjeti ili na bilo koji način na nju utjecati, te u međuvremenu doneseni izmijenjeni Orijentacijski kriteriji od utjecaja su na legitimna očekivanja tužiteljice u pravcu ostvarivanja prava na naknadu štete. Stoga je tužiteljica svoja legitimna očekivanja u tom smislu mogla ostvariti jedino ako preinači tužbu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-864/2023-2 od 10. travnja 2024.)

10. Slijedom toga nisu osnovani ni daljnji žalbeni navodi da visinu naknade neimovinske štete nije trebalo razmatrati kroz Orijentacijske kriterije od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. iz razloga što je tužba podnesena prije njihovog donošenja. Naime, navedeni Orijentacijski kriteriji odnose se na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja ubuduće, a u konkretnom slučaju ovaj parnični postupak je u to vrijeme bio u tijeku. Pri tome treba navesti da Orijentacijski kriteriji nisu izvor prava te se ne primjenjuju samim automatizmom, već služe ujednačavanju kriterija kod odlučivanja o naknadi neimovinske štete, a obveza je sudova da ovisno o konkretnim okolnostima svakog pojedinog slučaja sukladno odredbama čl. 1100. st. 1. i 2. ZPP-a utvrde visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu.

11. Sukladno tome, prvostupanjski sud je u dovoljnoj mjeri cijenio relevantne kvalifikatorne okolnosti u odnosu na jačinu i trajanje fizičkih bolova, pretrpljenog straha te omjera smanjenja opće životne aktivnosti tužiteljice, imajući na umu lokalitet povrede i njen karakter te pravilno u primjeni čl. 1100. st. 2. ZOO-a odmjerio pravičnu novčanu naknadu tužiteljici po kriteriji fizičkih bolova u iznosu od 10.500,00 kn, po kriteriju straha u iznosu od 10.500,00 kn te smanjenja opće životne aktivnosti u iznosu od 12.000,00 kn. Pravilno je prvostupanjski sud sadržajno primijenio čl. 1095. st. 1. ZOO-a i odmjerio tužiteljici naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege u iznosu od 1.400,00 kn, koje utvrđenje određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje. Prema tome, tužiteljici je nakon umanjenja odmjerene naknade neimovinske i imovinske štete za nesporno isplaćeni iznos, pravilno dosuđen iznos od 2.707,55 eura (20.400,00 kn). Pri tome u odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku da je u odnosu na preinačeni dio tužbe tražbina tužiteljice zastarjela, treba navesti da je pravilno prvostupanjski sud taj prigovor otklonio jer zahtjev tužiteljice proizlazi iz istog činjeničnog i pravnog osnova kako je već bio određen u tužbi, zbog čega ni u odnosu na taj dio nije nastupila zastara potraživanja prema čl. 230. ZOO-a.

12. Daljnjim žalbenim navodima tuženik neosnovano osporava odluku o troškovima postupka tužiteljice. Prije svega iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud odmjeravao tužiteljici troškove postupka prema uspjehu u sporu, a naknada tih troškova regulirana je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio omjer uspjeha tužiteljice u parnici (s obzirom na osnov i visinu) u omjeru od 79%, zbog čega nije bilo osnova da se trošak tužiteljici odmjeren sukladno tom uspjehu umanji za daljnji trošak tuženika prema omjeru njegovog uspjeha u parnici od 21%, kako to pogrešno ističe tuženik u žalbi. Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je osporavao visinu tužbenog zahtjeva pa se stoga omjer uspjeha tužiteljice obračunava i s obzirom na uspjeh u odnosu na osnovanost visine njenog zahtjeva jer je zbog toga bilo nužno provoditi vještačenja u postupku (tako i Vrhovni sud u odluci Rev-736/23-2 od 21. veljače 2024.). Međutim, kako žalbu na predmetnu odluku o troškovima postupka podnosi samo tuženik, to nema uvjeta za preinaku odluke o trošku na njegovu štetu (čl. 374. ZPP-a).

12.1. Pored toga, neosnovano tuženik u žalbi iznosi stajalište da je zbog toga što je tužiteljica tijekom postupka djelomično snižavala tužbeni zahtjev ostvario pravo na naknadu troškova postupka u primjeni čl. 158. st. 1. ZPP-a. To stoga jer sniženje jednog dijela zahtjeva tužiteljice tijekom postupka nije bilo od utjecaja na odluku o troškovima postupka budući da troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg (većeg) zahtjeva ne bi bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 80/2022-2 od 5. rujna 2023.).

13. Slijedom navedenog, žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

14. Tuženiku nije odmjeren trošak sastavljanja žalbe u primjeni čl. 166. st. 1. ZPP-a, a tužiteljici nije odmjeren trošak sastava odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da nije bio potreban u postupku (čl. 155. ZPP-a).

15. Presuda suda prvog stupnja u točkama II i III izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 19. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović