Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-1432/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje iz Zagreba, Margaretska 3, OIB 02958272670, protiv tuženika: 1. UZD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Valičeviću, odvjetniku u Zagrebu, 2. BVA bilanc društvo s ograničenom odgovornošću za usluge iz Zagreba, Odakova ulica 1, OIB 17949943978, zastupanog po punomoćniku Ognjenu Krznariću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbama 1. i 2. tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-650/2019-37 od 7. svibnja 2021., na sjednici vijeća 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o

j e

I Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 650/2019-37 od 7. svibnja 2021., te se sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je Ugovor o radu od 6. prosinca 2016., a kojeg su sklopili UZD i BVA bilanc j.d.o.o. ništetan.“

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 199,08 eura.

3. Nalaže se tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka 1. tuženoj LZD u iznosu od 125,00 eura i 2. tuženom BVA bilanc d.o.o. Zagreb u iznosu od 345,68 eura u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjevi 1. i 2. tuženika za naknadu tih troškova odbijaju kao neosnovani.

II Nalaže se tužitelju nadoknaditi 2. tuženom BVA bilanc d.o.o. Zagreb troškove žalbenog postupka u iznosu od 78,13 eura u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev 2. tuženika za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je Ugovor o radu od dana 6. prosinca 2016., a kojeg su sklopili UZD i BVA BILANC j.d.o.o., ništetan. Točkom II. izreke naloženo je 1. i 2. tuženicima nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 199,08 eura/1.500,00 kn[1] .

2. Protiv te presude žalbe podnose 1. i 2. tuženici.

2.1. Prvotuženica pobija prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1.- 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Drugotuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz citirane zakonske odredbe s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbe nije dostavljen.

4. Žalbe su osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovora o radu na određeno vrijeme kojeg su sklopili 1. tuženica kao radnik i 2. tuženik kao poslodavac 6. prosinca 2016. za obavljanje poslova radnog mjesta poslovne tajnice.

5.1. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da 1. tuženica u vrijeme sklapanja ugovora o radu nije bila radno sposobna, prema nalazu i mišljenju i ocjeni liječničkog povjerenstva tužitelja od 7. lipnja 2017. te da predmetni ugovor nije sklopljen radi zasnivanja radnog odnosa 1. tuženice kod 2. tuženika, već radi ostvarivanja prava na naknadu plaće na teret sredstava Zavoda (tužitelja) i da je stoga riječ o prividnom ugovoru.

5.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je danom ocjenom liječničkog povjerenstva od 7. lipnja 2017. utvrđeno da osigurana osoba- 1. tuženica nije bila radno sposobna na dan zasnivanja radnog odnosa jer joj je ranije od strane liječnika određen nadzor nad visokorizičnom trudnoćom. Nadalje, utvrđuje da je 1. tuženici nakon zasnivanja radnog odnosa određena privremena nesposobnost za rad 16. prosinca 2016., a da je da je tuženica tražila raskid ugovora o radu 16. srpnja 2018. s danom 20. srpnja 2018. kada joj je prestao radni odnos kod 2. tuženika.

6. Prema rezultatima provedenog medicinskog vještačenja po vještaku medicine rada Damiru Vodoprivcu, prvostupanjski sud utvrđuje da je 1. tuženica u trenutku sklapanja ugovora o radu bila u 9. mjesecu trudnoće i da je njen očekivani termin poroda bio 24. prosinca 2016., te da iako je tijek trudnoće protekao uredno, ista se je vodila kao visokorizična zbog prekomjerne tjelesne težine 1. tuženice, hipotireoze, odnosno slabijeg rada štitne žlijezde, a 11. listopada 2016. joj je utvrđena šećerna bolest vezana za trudnoću i povišena razina CRP-a zbog čega je upućena endokrinologu i na pedijatrijski ultrazvuk. Prvotuženica da je rodila 16. prosinca 2016. odnosno devet dana po zasnivanju radnog odnosa. Stoga da je vještak mišljenja da u trenutku zasnivanja radnog odnosa 1. tuženica nije bila radno sposobna, već da je u konkretnom slučaju trebalo otvoriti bolovanje 45 dana prije očekivanog termina poroda. Pored toga, utvrđuje da je vještak usmeno obrazložio dani nalaz i mišljenje te je pojasnio da je 1. tuženica bila u visokom stupnju trudnoće, a ugovor je sklopila 18 dana prije predviđenog termina poroda dok se u zadnjem trimestru trudnoće njezina trudnoća vodila kao visokorizična. Ginekolog da je utvrdio da je ona pretila, utvrdio je slabiji rad štitne žlijezde, povišene vrijednosti šećera te povišene vrijednosti upalnih parametara, a što je sve okarakteriziralo njezinu trudnoću visokorizičnom. Nadalje, da je naveo da bez obzira što je 1. tuženica u postupku navela da bi ona radila svaki drugi dan po 4 sata administrativne poslove, smatrao je da za iste nije bila radno sposobna zbog visokorizične trudnoće jer je za vrijeme bolovanja vezanog za visokorizičnu trudnoću 1. tuženica trebala mirovati te se pridržavati uputa koje joj je dao ginekolog koji je vodio njezinu trudnoću. U odnosu na poslove za koje tuženici tvrde da ih je 1. tuženica obavljala, naveo je da to nisu zahtjevni i fizički poslovi, međutim, zakonodavac da je predvidio za takve osobe, u konkretnom slučaju 1. tuženicu, bolovanje odnosno odsustvo od posla 45 dana prije predviđenog datuma poroda. Pri tome, prvostupanjski sud ocjenjuje nevjerodostojnim iskaz 1. tuženice i z.z. 2. tuženika DZD u dijelu u kojem su iskazale da je 1. tuženica obavljala poslove za 2. tuženika, kao i u dijelu gdje 1. tuženica negira da bi njena trudnoća bila visokorizična, kao suprotan utvrđenjima proizašlih iz nalaza i mišljenja vještaka.

7. Slijedom tih utvrđenja, posebno cijeneći činjenicu da je sporni ugovor o radu sklopljen 18 dana prije očekivanog termina poroda, da je 1. tuženica rodila svega 9 dana nakon sklapanja ugovora o radu, u kojem je trebala koristiti obvezni porodiljni dopust u smislu odredbe čl. 12. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama („Narodne novine“ br. 85/08, 110/08, 34/11, 54/13, 152/14), prvostupanjski sud zaključuje da je ugovor o radu od 6. prosinca 2016. u smislu odredbe čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje:ZOO) prividan te kao takav ništetan jer da je cilj sklapanja (prividnog) ugovora bio stjecanje statusa, odnosno ostvarenje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

8. Stoga prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o radu, a odluku o parničnom trošku donosi na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a.

9. U donošenju pobijane presude nije počinjena ni jedna od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se ukazuje u žalbi jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

10. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje žalbenim navodima 1. i 2. tuženika nije dovedeno u sumnju. U tom pravcu tuženici neosnovano iznose vlastitu ocjenu provedenih dokaza, koja je suprotna od one koju je dao prvostupanjski sud u skladu s čl. 8. ZPP-a te iznio opravdane razloge za svoja činjenična utvrđenja. Međutim, na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo.

11. Naime, tužitelj već u činjeničnim navodima tužbe tvrdi da je ugovor o radu koji su sklopili 1. i 2. tuženici fiktivan (prividni ugovor) i da predmetni ugovor nije sklopljen radi zasnivanja radnog odnosa 1. tuženice kod 2. tuženika, već radi ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, te zahtijeva utvrđenje ništetnosti tog ugovora, pa je već na temelju samo tih činjenica pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

12. Odredba čl. 285. st. 1. ZOO-a propisuje da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, što znači da posljedica prividnosti ugovora nije njegova nišetnost, već sukladno zakonskoj regulativi takav ugovor nema pravnog učinka i riječ je o pravno nepostojećem pravnom poslu. To stoga jer sukladno čl. 247. ZOO-a ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a što bi u konkretnom slučaju, prema tvrdnjama tužitelja i utvrđenju prvostupanjskog suda, značilo da između 1. i 2. tuženika kao ugovornih strana ugovora o radu nije postignuta suglasnost volja za sklapanje tog ugovora jer ugovorne strane nisu htjele takav ugovor, već nešto drugo što ne odgovara sadržaju ugovora o radu pa slijedom toga takav ugovor ne može biti „protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva“, a što kao razloge ništetnosti pravnog posla propisuje čl. 322. st. 1. ZOO-a. U vezi toga treba navesti da je ovakvo pravno shvaćanje ovaj sud zauzeo u presudi poslovni broj Gž-3141/2011-2 od 3. lipnja 2015., a tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. veljače 2016. broj Rev-2357/2015-3.

13. Slijedom izloženog, pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjsku presudu je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a trebalo preinačiti i odbiti u cijelosti tužbeno zahtjev tužitelja kao neosnovan.

14. Kako su 1. i 2. tuženici uspjeli u sporu, to im je na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s Tbr. 52. t.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23-dalje: Tarifa) trebalo odmjeriti troškove postupka. Tako je 1. tuženici odmjerena nagrada za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za sastavljanje podneska od 5. veljače 2021. (Tbr. 8. t. 1.) i za pristup na ročište 23. ožujka 2021. (Tbr. 9. t.1.) u iznosu od po 50,00 eura uvećano za PDV. Drugotuženiku je odmjeren trošak prema Tarifi, za odgovor na tužbu i sastavljanje podneska od 4. kolovoza 2020. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. t. 1.) te za zastupanje na ročištima 29. listopada 2019., 10. ožujka 2020. i 23. ožujka 2021. u iznosu od po 50,00 eura uvećano za PDV te uvećano za trošak pristupa vještaka u iznosu od 33,18 eura. Drugotuženiku je sukladno Tbr. 10. t. 1. Tarife odmjeren i trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 78,13 eura. U preostalom dijelu, za više zatraženo, zahtjev 1. i 2. tuženika za naknadu troškova postupka je odbijen kao neosnovan. 15. Iz tih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 19. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović