REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6132/2022-22

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Mihaela Radulović, odvjetnica u Opatiji protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. studenog 2024. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl.1. Ugovora o kreditu broj: 9012794641, zaključen između tužitelja LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Podružnica Zagreb, Račkoga 6 (sjedište banke na adresi [adresa]), OIB: 02535697732, solemniziran od strane javnog bilježnika Jadranke Knego-Rogina, u Zagrebu, broj OV-17437/2007 od 18.07.2007.godine, u dijelu kojom je glavnica kredita, vezana valutnom klauzulom uz švicarski franak (CHF).

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu, broj: 9012794641, zaključen između tužitelja LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Podružnica Zagreb, Račkoga 6 (sjedište banke na adresi [adresa]), OIB: 02535697732, solemniziran od strane javnog bilježnika Jadranke Knego-Rogina, u Zagrebu, broj OV-17437/2007 od 18.07.2007.godine, u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. Ugovora o kreditu, broj: 9012794641, zaključen između tužitelja LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Podružnica Zagreb, Račkoga 6 (sjedište banke na adresi [adresa]), OIB: 02535697732, solemniziran od strane javnog bilježnika Jadranke Knego-Rogina, u Zagrebu, broj OV-17437/2007 od 18.07.2007.godine, u dijelu u kojem je tuženik ovlašten u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten zaračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., [adresa],10 000 Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju ĆE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 2.977,91 EUR, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dana plaćanja tog iznosa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 %, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koje se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, do 30. prosinca 2023. godine uvećanjem referentne za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na slijedeće iznose:

- sa osnova preplate po valutnoj klauzuli (više plaćena obveza po anuitetima za tečajnu razliku) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 0,68 eur od dana 12.09.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 0,08 eur od dana 28.11.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 6,93 eur od dana 13.03.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 3,68 eur od dana 30.10.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 3,73 eur od dana 02.12.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 8,97 eur od dana 30.12.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 78,08 eur od dana 01.01.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 13,69 eur od dana 30.01.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 15,01 eur od dana 03.03.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 12,51 eur od dana 31.03.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 13,41 eur od dana 30.04.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 10,18 eur od dana 30.05.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 9,15 eur od dana 30.06.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 9,90 eur od dana 30.07.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 10,09 eur od dana 01.09.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 10,36 eur od dana 30.09.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 8,98 eur od dana 30.10.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 11,50 eur od dana 01.12.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 12,45 eur od dana 30.12.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 14,38 eur od dana 30.01.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 14,67 eur od dana 02.03.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 17,72 eur od dana 30.03.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 16,91 eur od dana 30.04.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 19,32 eur od dana 01.06.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 23,98 eur od dana 30.06.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 23,21 eur od dana 30.07.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 32,21 eur od dana 31.08.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 34,55 eur od dana 16.09.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 29,46 eur od dana 09.11.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 30,64 eur od dana 16.11.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 36,16 eur od dana 06.01.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 36,47 eur od dana 18.01.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 34,69 eur od dana 16.02.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 35,87 eur od dana 16.03.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 35,94 eur od dana 16.04.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 39,56 eur od dana 16.05.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 47,28 eur od dana 16.06.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 56,05 eur od dana 16.07.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 65,62 eur od dana 17.08.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 50,51 eur od dana 16.09.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 45,42 eur od dana 18.10.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 45,76 eur od dana 14.11.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 46,46 eur od dana 16.12.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 50,85 eur od dana 08.02.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 51,89 eur od dana 06.03.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 50,53 eur od dana 10.04.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 50,15 eur od dana 05.05.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 51,08 eur od dana 16.05.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 52,51 eur od dana 16.06.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 50,93 eur od dana 07.08.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 50,25 eur od dana 06.06.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 46,62 eur od dana 06.10.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 49,78 eur od dana 01.11.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 51,51 eur od dana 11.12.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 50,12 eur od dana 09.01.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 48,95 eur od dana 08.02.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 48,56 eur od dana 09.03.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 48,08 eur od dana 20.03.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 51,46 eur od dana 08.05.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 46,66 eur od dana 06.06.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 45,99 eur od dana 18.06.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 46,62 eur od dana 18.07.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 32,30 eur od dana 01.08.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 46,15 eur od dana 17.08.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 47,81 eur od dana 05.10.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 23,15 eur od dana 12.10.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 48,89 eur od dana 09.11.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 49,41 eur od dana 07.12.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 51,28 eur od dana 09.01.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 49,40 eur od dana 08.02.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 51,71 eur od dana 18.02.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 52,88 eur od dana 18.03.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 51,86 eur od dana 16.04.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 50,40 eur od dana 10.06.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 50,72 eur od dana 17.06.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 3,98 eur od dana 24.06.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 17,83 eur od dana 16.07.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 132,72 eur od dana 26.08.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 202,66 eur od dana 12.09.2014.godine pa do isplate sve u roku od 15 dana.

V. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d., [adresa],10 000 Zagreb, OIB: 02535697732 dužan je tužitelju ĆE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi troškove ovog parničnog postupka iznos 1.057,66 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.12.2024. pa do isplate, uvećanjem referentne za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi: Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., [adresa],10 000 Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju ĆE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 1. 160,36 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dana plaćanja tog iznosa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 %, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koje se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, do 30. prosinca 2023. godine uvećanjem referentne za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na slijedeće iznose:

- sa osnova preplate razlike kamatne stope (razlika više plaćenih anuiteta u odnosu na ugovorene mjesečne anuitete) sa zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 3,95 eur od dana 12.09.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 3,55 eur od dana 25.09.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 4,09 eur od dana 28.11.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 2,85 eur od dana 21.12.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 3,35 eur od dana 01.02.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 7,85 eur od dana 13.03.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 3,13 eur od dana 17.04.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 6,99 eur od dana 07.05.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 8,66 eur od dana 14.06.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 3,62 eur od dana 12.08.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 2,25 eur od dana 12.09.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 6,27 eur od dana 30.09.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 8,70 eur od dana 30.09.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 6,47 eur od dana 02.12.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 6,61 eur od dana 30.12.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 72,93 eur od dana 01.01.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 10,08 eur od dana 30.01.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 8,26 eur od dana 03.03.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 8,07 eur od dana 31.03.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 7,83 eur od dana 30.04.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 6,95 eur od dana 30.05.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 8,43 eur od dana 30.06.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 7,65 eur od dana 30.07.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 7,28 eur od dana 01.09.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 7,93 eur od dana 30.09.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 7,56 eur od dana 30.10.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 7,92 eur od dana 01.12.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 7,92 eur od dana 30.12.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 8,17 eur od dana 30.01.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 8,05 eur od dana 02.03.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 8,57 eur od dana 30.03.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 8,15 eur od dana 30.04.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 9,12 eur od dana 01.06.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 7,15 eur od dana 30.06.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 8,78 eur od dana 30.07.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 9,32 eur od dana 31.08.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 10,12 eur od dana 16.09.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 10,84 eur od dana 09.11.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 9,41 eur od dana 16.11.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 6,92 eur od dana 06.01.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 9,89 eur od dana 18.01.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 10,04 eur od dana 16.02.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 10,11 eur od dana 16.03.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 9,65 eur od dana 16.04.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 10,21 eur od dana 17.05.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 10,79 eur od dana 16.06.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 11,89 eur od dana 16.07.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 11,61 eur od dana 17.08.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 11,01 eur od dana 16.09.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 10,77 eur od dana 18.10.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 10,94 eur od dana 14.11.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 10,53 eur od dana 16.12.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 9,83 eur od dana 08.02.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 10,85 eur od dana 06.03.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 10,84 eur od dana 10.04.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 9,92 eur od dana 05.05.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 10,78 eur od dana 16.05.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 11,33 eur od dana 16.06.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 10,40 eur od dana 07.08.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 8,91 eur od dana 06.06.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 9,84 eur od dana 01.11.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 11,71 eur od dana 11.12.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 9,41 eur od dana 09.01.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 11,60 eur od dana 08.02.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 10,74 eur od dana 09.03.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 9,03 eur od dana 20.03.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 13,50 eur od dana 08.05.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 10,66 eur od dana 06.06.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 10,52 eur od dana 18.06.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 10,85 eur od dana 18.07.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 32,30 eur od dana 01.08.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 10,68 eur od dana 17.08.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 8,53 eur od dana 05.10.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 4,53 eur od dana 07.12.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 13,26 eur od dana 09.01.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 8,99 eur od dana 08.02.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 11,13 eur od dana 18.02.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 10,92 eur od dana 17.03.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 11,00 eur od dana 16.05.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 11,00 eur od dana 10.06.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 11,12 eur od dana 17.06.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 3,98 eur od dana 24.06.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 17,83 eur od dana 16.07.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 132,72 eur od dana 26.08.2014.godine pa do isplate

- na iznos od 202,66 eur od dana 12.09.2014.godine pa do isplate

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 17. srpnja 2007. godine zaključio sa tuženikom Ugovor o kreditu, broj ugovora: 9012794641, solemniziran (potvrđen) od strane javnog bilježnika Jadranke Knego- Rogina, u Zagrebu, broj: OV-17437/2007 od dana 18.07.2007.godine (u daljnjem tekstu: Ugovor). Kredit je namjenski, odobren za kupnju vozila. Predmetnim Ugovorom tužitelju je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 13.893,27 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate 84 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 199,95 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, koji dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta 31.08.2007.godine. Ugovorena je stopa od 5,50 % godišnje (koja se obračunava mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), koja stopa je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Odredbom čl.11. Ugovora ugovorena je nadležnost suda prema sjedištu podružnice banke, odnosno prema sjedištu podružnice Zagreb i to nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Predmetni ugovor tuženik je sklapao kao "trgovac" u smislu odredbe čl. 5. st. 1. toč. 26. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“, broj: 41/14, 110/15, 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) sa tužiteljem kao „potrošačem“ u smislu odredbe čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, riječ je o potrošačkom ugovoru. Radi se o standardnom ugovoru o kreditu unaprijed sastavljenom od tuženika o čijim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj. Sukladno odredbi čl.81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.93/03- dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno odredbi čl.81.st.2.ZZP/03, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito, ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stoga su ugovorne strane u pravnom i faktično neravnopravnom položaju, čime je povrijeđena odredba čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) kao i načelo savjesnosti i poštenja sadržano u odredbi čl.4.ZOO-a. U Ugovoru, pobliže opisanom u toč.1. ove Tužbe, nisu utvrđeni precizni parametri za izračun kamata i efektivne mjesečne rate, odnosno nije razvidna metoda kojom se određuju parametri za izračun visine kamata i sama metoda izračuna pomoću takvih parametara koji bi utjecali na donošenje odluke banke o kreditiranju građana. Odredbe Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 05. travnja 1993.g. implementirane su u nacionalno zakonodavstvo kroz Zakon o zaštiti potrošača. Sukladno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.93/03), odredbom čl. 84. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Presudom Suda Europske unije broj C-26/13 od 30. travnja 2014.g., na Zahtjev za prethodnu odluku mađarskog Vrhovnog suda, utvrđeno je da čl.4. i čl.6. Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da konkretna odredba bude potrošaču ne samo gramatički jasna i razumljiva, nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti – položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Temeljem navedene presude Europskog suda mađarski Vrhovni sud je proglasio ništetnim ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje, presudom suda Europske unije broj C-186/16 od 20. rujna 2017. godine, na Zahtjev za prethodnu odluku Žalbenog suda iz Rumunjske, utvrđeno je da da bi odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva, banka mora potrošaču dati dovoljno informacija za razborite i informirane odluke potrošača o kreditu, informacije moraju biti jasne na gramatičkoj i formalnoj razini, mora biti jasno izloženo funkcioniranje mehanizma ugovora i to valutne klauzule samostalno te u kombinaciji s drugim ugovornim odredbama. Nije dovoljno samo to da prosječni potrošač može razumjeti da tečaj može rasti i padati, nego potrošač na temelju informacija mora znati procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi valutna klauzula mogla uzrokovati u budućnosti. Nacionalni sud na temelju svega navedenoga mora ocijeniti nepoštenost valutne klauzule. Europski je sud također utvrdio da se kod odlučivanja o nepoštenosti ugovorne odredbe moraju uzeti u obzir vrijeme sklapanja ugovora i sve okolnosti za koje je banka kao stručnjak i profesionalac mogla znati kod ponude kredita, a koje su kasnije mogle utjecati na izvršenje ugovora te da nacionalni sud utvrđuje postojanje eventualne neravnoteže u smislu navedenoga. Kod ocjene nepoštenosti ključno je za utvrditi je li banka, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s potrošačem, mogla razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima. O tome i domaća sudska praksa u tzv. “slučaju franak“, odluka VSRH broj: Revt-249/14 od 09.travnja 2015.godine kojom je utvrđeno da je kao nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu, a time i ništetna, proglašena odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranim odlukama banaka. Razlog za takvu odluku VSRH jest da su te odredbe ugovora bile potrošačima jasne i uočljive, ali iste nisu bile razumljive. Nadalje, nakon odluke Ustavnog suda RH broj:

U-III-2521/215 i dr. te odluke VSRH broj: Rev-575/16, donesena je nova odluka VTSRH kojom su odbijene žalbe banaka i kojom je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula). Tuženik je, u konkretnom slučaju, a prilikom zaključivanja ugovora, propustio informirati tužitelja o ekonomskoj pozadini činjenice da je kamatna stopa za kredite vezane uz CHF povoljnija od onih u kunama ili vezanim uz EUR, odnosno po čemu je vezivanje kreditne obveze uz upravo ovu valutu karakteristično, po čemu je specifično u odnosu na drugu valutu koja se istovremeno nudila (EUR), o činjenici da Hrvatska narodna banka štiti i održava stabilnim samo tečaj eura, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, o postajanju rizika s obzirom na činjenicu da se radi o valuti koja ima poseban status na valutnim tržištima u smislu da se radi o „safe heaven“ valuti, što je valutni rizik i postoji li on u konkretnom slučaju, što je kamatni rizik te da li je i on vezan uz valutni rizik, odnosno o povećanom riziku istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, koliki je razmjer rizika vezivanja uz ovu valutu s obzirom na vremenski period na koji se kredit uzima, s obzirom na učestalost promjena tečajeva svjetskih valuta i današnjom situacijom „plivajućih valuta“ te brojnim faktorima koji utječu na kretanje tečajeva, što ih čini teško predvidivim na dulji rok od deset, dvadeset ili trideset godina, te je, u stvari, ovdje riječ o problemu tzv. missellinga, odnosno namjernog, nemarnog ili nepažljivog prodavanja proizvoda u okolnostima gdje je klijent neinformiran ili krivo informiran ili je proizvod neprikladan za klijentove potrebe. Glede ugovorne odredbe kojom su ugovorne stranke ugovorile valutnu klauzulu vezano za švicarski franak, s tim u svezi, odlučno je ponašanje tužene banke kao financijske ustanove koja je znala odnosno po redovnom tijeku stvari morala i mogla znati, da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu Republike Hrvatske, tako i globalno, koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena banka je očito takve informacije uskratila tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora o kreditu, radi čega je tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će nastati zaključenjem predmetnog ugovora, vezano za opseg obveza i iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Dakle, za donošenje odluke o razumljivosti i jasnoći spornih odredaba Ugovora, ključno je uzeti u obzir sadržaj informacija koje su prezentirane, odnosno nisu prezentirane tužitelju prije i u vrijeme zaključenja ugovora, uključujući i reklamiranje i oglašavanje upravo tih konkretnih usluga. Sukladno navedenom, posebno uzimajući u obzir da odluke suda Europske unije broj C-26/13 te C-186/16 obvezuju i sve ostale nacionalne sudove koji bi vodili postupak o istom pitanju, sukladno načelu izravnog učinka i nadređenosti prava Europske unije, a s obzirom da tužitelju navedena odredba nije pravilno pojašnjena, dopušteno je ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni. Nesporno je da je ugovaranje odredbe o valutnoj klauzuli u smislu čl. 22. ZOO- a, dopušteno, no intencija zakonodavca nije bila da se primjenom valutne klauzule jednoj od ugovornih strana pričini šteta te da se jedna ugovorna strana dovede u neravnopravan položaj. Naime, intencija zakonodavca je da se zaštitnom klauzulom iznos neke ugovorene veličine veže uz tečaj stabilne valute, čime bi se ugovorne strane zaštitile od moguće devalvacije (u slučaju vjerovnika) ili revalvacije (u slučaju dužnika) koje bi dovele do povećanja ili smanjenja ugovorenog iznosa plaćanja, čime bi se dakle eliminirao valutni rizik. Budući da do devalvacije kune nije došlo, valutna klauzula CHF nije imala smisao aktivacije u smislu svog pravnog karaktera – zaštite vrijednosti novca – već je isključivo služila kao sredstvo zarade tuženika te je u ovom konkretnom slučaju došlo do izigravanja pravnih propisa (fraus legis) s obzirom da se pravo vrši u skladu sa slovom (dikcijom) propisa, a protivno svrsi (cilju) pravne norme koju propis sadrži. Pravni poslovi kojima se izigravaju pravni propisi su apsolutno ništavi. Ako su ti poslovi dio nekog šireg ugovornog odnosa, kao u ovom slučaju, sankcija za fraus legis odredbe o valutnoj klauzuli bila bi djelomična ništavost pravnog posla. Pretpostavke za ništetnost (nepoštenost) u ZOO-u odgovaraju i zahtjevima iz čl.3.st.1. Direktive 93/13, te idu iznad stupnja zaštite u direktivi jer ustanovljuju odredbu ništetnom i kada ugrožava postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Pretpostavke nepoštenosti prema ZZP-u (opća klauzula nepoštenosti preuzeta je iz Direktive 93/13) jesu: da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je to u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Nedvojbeno je da predmetni ugovor sadrži nejasne i nerazumljive odredbe, a odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sukladno odluci banke su ništave. Nesporno je da je sporni ugovor o kreditu tipski (pisan stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu), kojim je ugovorena ovlast banke da korigira kamatnu stopu, odnosno da čini to jednostrano, a na što tužitelj nije mogao utjecati, nije bio adekvatno informiran niti je imao dovoljno ekonomskog znanja kako bi znao i/ili mogao razumjeti ekonomske aspekte promjena kamatne stope. Radi potpune i djelotvorne zaštite tužitelja kao potrošača u predmetnom ugovornom odnosu trebaju biti zadovoljena tri kumulativna pravila i to: uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nema nepoštenih ugovornih odredbi, utvrđenjem odredbi ugovora nepoštenima nastaje subjektivno pravo tužitelja na restituciju, tužitelj - potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Odredbom čl.1. predmetnog Ugovora određeno je da je glavnica kredita, realiziranog i isplaćenog u kunama, vezana valutnom klauzulom uz švicarski franak (CHF)., cit.: „Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.893,27 CHF (slovima: trinaesttisućaosamstodevedesettriCHF i dvadesetsedam C), po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula), u periodu od 31.08.2007.godine do 31.07.2014.godine, tuženik je od tužiteljaneosnovano naplatio iznos od 19.265,79 kn, na ime tečajne razlike. Na svaki pojedino utvrđeni iznos tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća do konačne isplate. Izračun razlike preplaćenih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj: 9012794641, zbog povećanja tečajne razlike, prilaže se tužbi. Nadalje, u čl. 4. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,50 % godišnje. Odnosno, navedenom odredbom je propisano da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Kamatna stopa se, kroz čitavo razdoblje otplate, nije smanjila, već naprotiv, iz mjeseca u mjesec je rasla. U citiranim odredbama o promjenljivosti kamatnih stopa nisu utvrđeni egzaktni parametri za izračun visine i načina obračuna kamatne stope, a o kojim parametrima bi ovisilo donošenje Odluke o kamatnim stopama tuženika. Obzirom na navedeno, tuženik je svojevoljno od dana sklapanja predmetnog ugovora jednostranim odlukama mijenjao i povećavao kamatnu stopu. Za takvo mijenjanje i povećavanje kamatnih stopa nisu postojali opravdani razlozi. Posljedica navedenog postupanja bila je činjenica da je tužitelj obvezan vratiti više nego što je trebao, odnosno više nego što je bilo ugovoreno. Tako je, umjesto ugovorenog anuiteta u iznosu od 199,65 CHF, u razdoblju od 31.08.2007.godine do 31.07.2014..godine, anuitet povećavan, sve kao posljedica samostalnog i jednostranog mijenjanja ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi od strane tuženika. Tako je u navedenom periodu na temelju promjenjive kamatne stope (koja odredba je ništetna) plaćena obveza za dospjele mjesečne anuitete u iznosu od 5.424,34 kn. Ako je tuženik i izvijestio tužitelja u tijeku ugovornog odnosa o povećanju kamatne stope to ne utječe na valjanost spornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu, odnosno time sporne odredbe nisu stekle svojstvo poštenih odredbi u smislu odredbi ZZP-a. Odredbom čl. 49. st 1. ZZP-a propisano je: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Čl. 55. st.1. ZZP-a propisano je: „Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.“ Kao što je već istaknuto, predmetni ugovor o kreditu je standardni ugovor, odnosno nedvojbeno je da se o odredbama prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj u odnosu tuženika kao trgovca faktično doveden u situaciju: uzmi ili ostavi („take it or leave it“). Tužitelju od strane tuženika nitko nije posebno objašnjavao uvjete kredita, egzaktne parametre niti metode izračuna parametara o promjeni kamatne stope. U konkretnom slučaju, navedena odredba je uočljiva, ali nije jasna i nije razumljiva te je stoga dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba poštena ili nije. Nesporno je da sporne odredbe Ugovora nisu lako razumljive jer u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, Ugovor ne sadrži bilo kakav kriterij, parametar niti precizan način utvrđenja promjenjive kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja Ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani ugovorni niti drugi parametri koji prate promjenu prvotno ugovorene kamatne stope od 5,10% nakon zaključenja Ugovora o kreditu, a o kojima bi tužitelj kao potrošač na jasan i transparentan način bio informiran. Upravo suprotno, takvom nepoštenom ugovornom odredbom, tuženiku se kao drugoj i jačoj ugovornoj strani (trgovcu) ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj, slabijoj ugovornoj strani (potrošaču) da utječe i sporazumno s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene promjenjive kamatne stope za vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nesporno je da je predmetnim odredbama i sukladno Odlukama banke o kamatnim stopama, a protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Osnovanost pravnog stava tužitelja proizlazi i iz recentne sudske prakse, šire poznatih presuda u sporu Udruge Franak, odnosno presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Posl. br. Revt-294/14-2 od 09. travnja 2015. godine, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Posl. br. Pž - 7129/13-4 od 16. srpnja 2014. godine, presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Posl. br. P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine te presude Županijskog suda u Splitu Gžo-199/14 od 21. kolovoza 2014. godine i dr. Presudom VSRH, Revt-294/14 od 09.travnja 2015.godine utvrđeno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope suprotno je načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj, u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva niti je bila određena niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji je sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH Posl. br. Pž-7129/13 , u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07,79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, Posl.br. P-1401/2012, utvrđena je ništetnom odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te je tuženiku naloženo da prekine s takvim postupanjem. Sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a, ništetnost ima za posljedicu povrat onoga što se na temelju takvog ugovora steklo. Županijski sud u Splitu u presudi Posl. br. Gžo-199/14 od 21. kolovoza 2014. godine utvrđuje: „Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke... nepoštene i prema tome ništetne." Zaključno, tužitelj smatra da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi tuženik bio ovlašten u razdobljunakon sklapanja ugovora obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od ugovorene od 3,99 %.Sukladno odredbi čl. 270. st.1. ZOO-a, neodređenost ili neodredivost činidbe ima za posljedicu ništetnost. U konkretnom slučaju, ukupna obveza je neodređena i neodrediva, kako zbog neodredivosti glavnice tako i zbog neodredivosti kamate, sve kao posljedica ništavih ugovornih odredbi o tečaju CHF te promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, takvo ugovaranje, kao posljedicu, ima neizvjesnu glavnicu jer ovisi o odnosu kune i CHF što se ne može predvidjeti ni odrediti, a neizvjesna je i kamata, koja ovisi o visini glavnice, a određuje ju tuženik svojom jednostranom odlukom na koju tužiteljica nema utjecaja. U konkretnom slučaju određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja Ugovora (5,50 %) tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je u domeni jednostranog odlučivanja na strani tuženika, nije jasan, određen niti je odrediv, stoga je ništava odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke. Sukladno odredbi čl. 322. st.1. ZOO-a, Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je. U konkretnom slučaju, tužitelju nisu objašnjene eventualne moguće posljedice i rizici istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te moralu društva, kao i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, budući su navedene odrednice dovele do nerazmjera i nejednakosti u pravima i obvezama na način da je sklopljeni pravni posao, konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu doveo do egzistencijalnih problema i ozbiljnog narušavanja životnog standarda, što zasigurno nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja ugovora, odnosno s kojim ekonomskim posljedicama isti nije bio upoznat. Sukladno presudi Suda EU broj C-26/13 od 30. travnja 2014.g., čl.4. i čl.6. Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da konkretna odredba bude potrošaču ne samo gramatički jasna i razumljiva, nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Navedena presuda, koja se odnosi na jednu državu članicu, obvezuje sve države članice i njihove nacionalne sudove. Propust suda države članice da primijeni normu prava EU na način kako je interpretira Sud EU može dovesti do osobito teške povrede prava EU i odgovornosti države. U skladu s navedenim, svaki pojedinac u postupku pred nacionalnim sudom, može se pozivati na pravo EU i na praksu Suda EU, a nacionalni sudovi imaju obavezu, koja proizlazi iz Osnivačkih ugovora, primjenjivati ih. Zaključno, sukladno odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-dalje u tekstu: ZPP) i odredbi čl.118. ZZP-a, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj smatra da je nesporna činjenica da su odredbe Ugovora koje se odnose na promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane banke, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem kao potrošačem niti je isti imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogla sagledati u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kada nastanu zakonski razlozi za ništavost, koja djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja Ugovora pa su nepoštena odredbe Ugovora, ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredbu koristio. Obzirom na navedeno, tuženik je svojevoljno od dana sklapanja predmetnog ugovora jednostranim odlukama mijenjao i povećavao kamatnu stopu. Za takvo mijenjanje i povećavanje kamatnih stopa nisu postojali opravdani razlozi. Posljedica navedenog postupanja bila je činjenica da je tužitelj obvezan vratiti više nego što je trebao, odnosno više nego što je bilo ugovoreno, a nije mu pruženo dovoljno informacija kako bi mogao razumjeti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti postupanje banke sukladno vlastitim odlukama. Sam Ustavni sud RH, u svojoj odluci U-III-2521/2015 od 13.prosinca 2016.godine, u bitnome u odnosu na valutnu klauzulu iznosi shvaćanje kako „u duhu prava EU“, nije dovoljno da bi institut valutne klauzule potrošači prepoznali i da im je bio dovoljno poznat, već da su ga mogli razumjeti i predvidjeti sve ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, tim više jer su ugovori o kreditu bili opterećeni s dva bitna elementa – valutnom klauzulom i ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Sukladno odredbi čl.1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, inače od dana podnošenja zahtjeva, a u konkretnom slučaju tužitelj smatra opravdanim svoj zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi kojima je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i to u iznosu od 52.562,11 kn te odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja sukladno jednostranim odlukama banke, ovdje tuženika, i to u iznosu od 19.973,78 kn, a sve kako je specificirano u izračunu po Ugovoru o kreditu broj: 336-46/2005, od 13.06.2005.godine. Upire se i na ništetnost dijela odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu i to dijela u kojem je tuženik ovlašten u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama tuženika te u dijelu u kojem je tužitelj dužan snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina. Naime, ono što je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu zakonom bilo regulirano, sadržano je u odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, na način da je potrošač dužan naknaditi štetu koju bi banka pretrpjela uslijed prijevremene otplate. Da bi došlo do potrošačeve odgovornosti za štetu, potrebno je štetu konkretizirati, utvrditi štetnu radnju potrošača i njezinu protupravnost, a štone može biti prijevremena otplata kredita jer je to zakonsko pravo potrošača, te konačno, uzročnu vezu između nastale štete i štetne radnje. O tome se jasno izjašnjava sudska praksa, pravomoćnim presudama, kojom se otklanja postojanje bilo kakve štete koju bi banke pretrpjele prijevremenim zatvaranjem kredita, slijedom čega su banke obvezne vratiti nezakonito ustegnute naknade, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja. Zaključno, nedvojbeno je da su ključna, sporna pitanja raspravljena već u sporu po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao i u nizu sporova po pojedinačnim tužbama koji čine recentnu sudsku praksu, stoga tužitelj, sukladno načelu ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka, smatra da činjenična utvrđenja iz navedenih postupaka valja primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari, dok su odluke VSRH obvezujuće za niže sudove. Za odluku u predmetnoj pravnoj stvari odlučna su utvrđenja iz kolektivnog spora, posebice odluke Vrhovnog suda RH, Posl.br.: Rev- 3142/18 i Rev- 18/18. Ponovno izvođenje dokaza u smjeru dokazivanja ništetnosti odredaba suviše je tegobno za potrošača, ovdje tužitelja nesvrsishodno i neekonomično, odnosno time se potkopava autoritet pravomoćne presude iz kolektivnog spora, primjenjive, odnosno obvezujuće i u ovoj pravnoj stvari. U prilog tome ističe se primjerice revizijska odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Posl.br.: Rev-2836/2020-2 od dana 01.12.2020.godine kojom je odbačena revizija tuženika jer: pitanje je li sud kod utvrđivanja činjenica i presuđivanja vezan utvrđenjima iz kolektivne presude u slučaju franak nije bitno za rješavanje konkretnih, pojedinačnih sporova jer se individualne parnice odnose na istu vrstu pravnih odnosa kakvi su riješeni u kolektivnom sudskom sporu, pitanje smatra li se kamatna stopa nedovoljno određenom ako je ugovorena prije stupanja na snagu odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju kojima su precizirani parametri koji se mogu i koji se moraju ugovoriti nije bitno za osiguranje jedinstvene primjene prava jer je VSRH u kolektivnoj presudi i kasnijim revizijama zauzeo jedinstveni stav o neodredivosti kamatne stope, pitanje je li pokretanjem kolektivnog spora prekinuta zastara potraživanja za konkretne, individualne sporove nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava jer je to pitanje riješeno i revizijom i na Ustavnom sudu RH, slijedom čega je VSRH zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zastara potraživanja počinje teći danom utvrđenja ništetnosti ugovora. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka odluči kako je zatraženo u tužbenom zahtjevu uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja. Tužitelj i tuženik su dana 17.7.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012796461 (Ugovor o kreditu). Odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) u presudi poslovni broj Rev-x 183/11-2 odlučuje sljedeće: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanjaje pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ (tako i Rev 1666/11 od 6.5.2015, Rev 141/2006 od 22.2.2006 i Rev-x 808/11-2 od 12.9.2012) Primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Odredbom članka 226. ZOO-a propisano je sljedeće: „(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. (2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.“ Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik. Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku. Nadalje, nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto je naveo i VSRH u svojoj odluci Rev- 2245/17. Nesporno je i da je VSRH u istovrsnim predmetima primjenjivao stroge i nedvosmislene zakonske odredbe koje određuju zastaru i prekid zastare. Tuženik ističe da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje. Kako odredba članka 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja. Zaključno, predmetno potraživanje tužitelja je zastarjelo. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž-6632/17 (Presuda Pž-6632/17); „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača… mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača…Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripadali uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Također, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite, a isto proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije…Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora…“ Sukladno navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu. Odredbom članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) iz 2009., određeno je da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP-a. Sukladno tome, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi. Tako je i Trgovački sud u izreci presude P-1401/12 naložio bankama „da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Također, tuženik ističe da je predmetni kredit prenesen na osiguravajuće društvo, i to dana 4.5.2011. te je potraživanje tužitelja neosnovano. Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, nesporno je da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito. Tužitelj ukazuje na postojeću praksu Suda EU iz koje proizlazi da je potraživanje tuženika neosnovano: Sud EU u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Gore navedeno je Sud EU opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Naime, Sud EU istaknuo je da je odredbom članka 2. st. 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Međutim, ako bi Naslovni sud smatrao da bi trebalo utvrđivati okolnosti na koje se poziva tužitelj, tuženik ističe sljedeće; Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a. Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.6.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. UstavaRH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ VSRH u presudi poslovni broj Rev 1990/91 ističe: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute. “ U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U ugovoru je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.893,27 kn CHF. Nadalje, odredbom članka 12.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba. Stoga je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Predmetne odredbe o valuti CHF jasno su koncipirane ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane zaposlenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj imao saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, VTSRH je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Tuženik se protivi dostavljenom izračunu i predloženom dokazu provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Ako bi sud prihvatio takav dokazni prijedlog tužitelja, tada tuženik ističe sljedeće; U odnosu na potraživanje tužitelja preplate tečaja u kunama, tuženik ističe da je volja ugovornih strana bila sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, dakle ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik pristali su i na promjene anuiteta uslijed promjene tečaja CHF. Prema tome, tužitelj ne može tražiti da se eventualna preplata računa na način da se fiksira tečaj na onaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito. Eventualna preplata bi se mogla izračunati jedino na način da se usporedi ugovor o kreditu s nekim drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa se izračuna eventualna preplata anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, prvenstveno zato što volja ugovornih strana nije bila ugovaranje kunskog kredita, nego upravo kredita s valutnom klauzulom. Ako bi vještak pretvarao predmetni kredit u kunski, tada bi svakako trebao primijeniti i sve ostale uvjete koji su vrijedili za kunske kredite, pa i promjenjivu kamatnu stopu koja je vrijedila za takvu vrstu kredita. Nadalje, usprkos tome što je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe sljedeće: „Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja nemože očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tuženik je već gore istaknuo da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Stoga, tuženik ističe da je isto naveo i VSRH u presudi Revt-249/14; „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka.“ Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe da „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka. “. Također, u presudi P-1401/12 sud navodi sljedeće; „…no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“ Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 9012794641 od 17.07.2007., plan otplate kredita, ispis plaćenih anuiteta, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Vatroslav Zovko, iskaz tužitelja, zapisnici s ročišta te priležeći podnesci.

4. Nesporno je da je tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili namjenski ugovor o kreditu br. 9012794641 od 17.07.2007. kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.893,27 CHF.

5. Nesporno je prema čl. 1. i 7. ugovora o kreditu da je ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja za CHF, nesporno je prema čl. 4. navedenog ugovora da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnje te promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama ovdje tuženika.

6. Sporno je da li je tuženik jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je time tužitelj doveden u neravnopravan položaj, sporna je zastara potraživanja kao i osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva.

7. U odnosu na prigovor zastare tijek zastare za valutnu klauzulu je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe i počeo je ponovno teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od dana 14.06.2018., a prema odredbi čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze, od dana utvrđenja ništetnosti, počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu, te je tužba podnesena u roku manjem od 5 godina. Sud je rješenjem dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva od 28.2.2024. a prema odredbi čl.191 st 2 ZPP jer temeljem iste činjenične osnove zahtjev za isplatu višeg iznosa a koji je tužitelj mogao postaviti nakon provođenja financijskog vještačenja, jer su navedene okolnosti nastale nakon provođenja financijskog vještačenja iz iste osnove. Za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba s obzirom da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva kao što je ovaj određen činjeničnom osnovom.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da kada je bio u prodavaonici motora oni su ga poslali kod tuženika da sačini ugovor da bi mogao kupiti motor, ne može se sjetiti da li je kod tuženika razgovarao sa zaposlenikom ili zaposlenicom. Sjeća se da su mu odmah dali ugovor na uvid, misli da ga je pročitao i nije imao primjedbi što se tiče mjesečnog iznosa rate. Kasnije mu se mjesečna rata dosta povećala i nisu mu dostavljali dopise zbog čega su se povećale rate. Sve rate je tužitelj sam platio. Motorkotač koristi u osobne svrhe. Ne može se sjetiti da li mu je zaposlenik ili zaposlenica išta govorila o riziku valutne klauzule, ali zna da su mu odmah dali ugovor što znači da se nisu mogle mijenjati odredbe ugovora. Nitko mu od zaposlenika tuženika nije stručno objašnjavao dijelove ugovora.

9. Prema odredbi čl. 296. st. 2. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očigledno neravnopravnost u obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak iako su opći uvjeti koji sadrže odobreni od nadležnog tijela. Prema odredbi istog čl. st. 2. ZOO-a prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimam se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge, koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovor kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. Nesporno je da je dana 07.04.2013. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu br. P-1401/2012., a koja je potvrđena presudom br. Pž-6632/2017. od 14.06.2018. Visokog trgovačkog suda RH, u odnosu na promjenjivu redovnu kamatu u skladu s jednostranim odlukama tuženika je nepoštena i ništetna, a u odnosu na valutnu klauzulu utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, u odnosu na ugovornu valutnu klauzulu koja glavnica je vezana švicarski franak. Valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula i njena je funkcija čuvanje vjerovnika i dužnika od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. Sva plaćanja za navedeni kredit i iznos ugovora o kreditu kojeg je tuženik ispatio tužitelju te anuitete koje je tužitelj plaćao tuženiku, plaćali su se isključivo u hrvatskim kunama. Hrvatska kuna kao valuta je ostala stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala, te je tuženik bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti a ne u hrvatskoj kuni. Iz navedenog proizlazi da je funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, očuvanje jednake vrijednosti činidaba iz čega proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija na način koji je to tuženik činio, ništetna. Prema odredbi čl. 502c ZPP-a, propisuje se direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošači obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Sud je utvrdio da se na tužitelja primjenjuje Zakon o potrošačima jer je tužitelj potpisao ugovor kao fizička osoba- potrošač i plaćao je sve mjesečne rate, a što je i iskazao u svom iskazu i vozilo je koristio u osobne svrhe, te mu je zaposlenik tuženika objasnio da se ne mogu mijenjati odredbe ugovora, i nitko mu nije stručno objasnio odredbe ugovora, stoga ne stoji prigovor da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom postupku. Teret dokazivanja je bio na strani tuženika, a prema čl. 221a ZPP-a. Tuženik nije dokazao da li je zaposlenik tuženika dao odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, na okolnost pregovaranja o značenju promjenjive kamatne stope i o metodi i parametrima kod ugovaranja promjenjive kamatne stope i rizika tečaja CHF-valutne klauzule te da li su stranke pregovarale o potrebnim parametrima i metodi kod obračuna promjenjive kamatne stope i da li je tuženik upozorio tužitelja na rizik vezivanja kredita u stečaj CHF, promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope na financijske obveze tužitelja po ovom kreditnom odnosu, a što je i tužitelj iskazao da su mu nudili kredit u švicarcima jer je najstabilniji i nisu ništa rekli u odnosu na rizik valutne klauzule. Sud zaključuje da je tuženik nesavjesni stjecatelj, jer je povrijedio prava i interese tužitelja, a radi ništetnosti dijela navedenog ugovora u odnosu na promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu, a prema odredbi čl. 1111 i 1115 koji je u svezi s čl. 1115 ZOO-a.

10. Vještak Vatroslav Zovko na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije daje mišljenje na postavljene zadatke. Sveukupno potraživanje tužitelja radi preplate u slučaju da se primjenjivala fiksna kamatna stopa od 5,50% iznosi 1.160,36 eura, a pojedinačni mjesečni iznosi prikazani su u tablici 1. Sveukupno potraživanje tužitelja radi preplate u slučaju da se primjenjivao fiksni tečaj CHF na dan puštanja kredita u promet iznosi 2.977,91 eura, a pojedinačni mjesečni iznosi prikazani su u tablici 2.

11. Stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun vještaka, dok tuženik u cijelosti prigovara nalazu i mišljenju kao neosnovanom.

12. Sud je dao vjeru vještaku da je svoje vještačenje iznio savjesno u skladu s pravilima znanosti i vještine prema čl. 258. ZPP-a.

13. Budući da je sud utvrdio da je ništetna valutna klauzula u dijelu čl. 1. i 7. navedenog ugovora, jer je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, a prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a, sud je tužitelju na ime stjecanja bez osnove dosudio iznos od 4.138,27 EUR u odnosu na preplaćenu valutnu klauzulu (čl. 1111. ZOO-a koji je u svezi s čl. 1115. ZOO-a.) sve to sa zakonskim zateznim kamatama, a mjesečne iznose tekuće od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a, koji je u svezi s čl. 183. ZOO-a. Sud zaključuje da je tuženik nesavjesni stjecatelj jer je navedeno stečeno bez osnove, a radi ništetnosti dijela navedenog ugovora za valutnu klauzulu, stoga mora platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja, a prema odredbi čl. 1111 i 1115 koji je u svezi s čl. 1115 ZOO-a.

14. Sud je odbio tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva s iznosom od 1.160,36 EUR, u odnosu na prigovor zastare za promjenjivu kamatnu stopu tužba je podnesena 16.11.2022., a od 14.06.2019. zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 pravomoćna dana 13.4.2014. kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu te se u ovom slučaju primjenjuje zastarni rok od 5 godina, a prema čl. 371. ZOO-a, a koji se odnosi na stjecanje bez osnove prema odredbi čl. 1111. ZOO-a.

15. Sud je dosudio parnični trošak tužitelju temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a iznos od 1.057,66 EUR, a koji se sastoji od: tužba 100 bodova, ročište 07.03.2023. 50 bodova, ročište 14.11.2024. 100 bodova, podnesak od 28.02.2023. 100 bodova, podnesak 18.06.2024. 100 bodova, a što ukupno iznosi umanjeno za 31% neuspjeha prema tužbenom zahtjevu 549,00 EUR za rad odvjetnika prema OT, PDV 137,25 EUR, trošak financijskog vještačenja 331,80 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu 39,61 EUR.

U Zagrebu, 18. prosinca 2024.

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika