REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj P-529/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, po sucu pojedincu toga suda Žanet Vidović, u pravnoj stvari tužiteljice DK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koju zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica iz [adresa] protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka koju zastupa punomoćnik Damir Metelko odvjetnik u odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 6. studenoga 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 18. prosinca 2024. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e :

I/ Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 10. stavka 1.

Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103486914, sklopljenog dana 23. ožujka 2007. između tužiteljice DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditora, solemniziranog dana 26. ožujka 2007. pod posl. br. OV6431/2007 kod Ignaca Vuger, javnog bilježnika iz Sesveta koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,50 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II/ Nalaže se tuženiku Erste&Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.467,57 eur/ 11.057,42[1] kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. ožujka 2007. po stopi koja je za razdoblje od 24. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.053,10 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu iznad iznosa navedenog u točci III izreke zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška se odbija.

r i j e š i o j e :

I Odbija se prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovoga suda

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 12. listopada 2023. podnijela tužbu u kojoj navodi da je dana 23. ožujka 2007. sa tuženikom sklopila tipski Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 /51401652-5103486914, koji je dana 26. ožujka 2007., solemniziran pod posl. br. OV- 6431/2007 kod javnog bilježnika Ignaca Vuger iz [adresa]. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odlukama banke. Namjena kredita bila je hipotekarni kredit građana, Gotovinski kredit uz hipoteku. Iznos kredita bio je 97.300,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, sa promjenjivom kamatnom stopom od 8,250% godišnje, a koja kamata se mijenjala jednostranom odlukom tuženika i to od ožujka 2007. na 9,20% te od studenog 2011. na 8,85%. Kredit se otplaćivao u 216 mjesečnih anuiteta u iznosu od 866,11 CHF obračunato po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja, prema planu otplate koji je tuženik uručio tužitelju. Tužitelj je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit.

Prilikom puštanja kredita u tečaj, tuženik je dana 23. ožujka 2007. jednokratno naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 2,500% od odobrenog kredita tj. 11.057,42 kn

Tužiteljica ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj.

Radi se o ugovoru na unaprijed pripremljenom obrascu u kojemu je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana, financijska institucija koja se profesionalno bavi davanjem kredita, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadama za obradu zahtjeva te upravljanja kreditom. Na taj način tuženik je tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82. i 87. (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05. i dr., dalje u tekstu: ZOO/05).

Prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o odredbi članka 10. stavka 1. Ugovora, niti joj je prezentirao koje to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto su iznosi te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Tuženik je tužiteljicu bio stavio u poziciju „uzmi ili ostavi" te je isplatu kredita uvjetovao plaćanjem naknade.

Cjelokupno ponašanje tuženog prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i na taj način tuženik je stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove. Iz tih razloga tužiteljica smatra da je isključiva krivnja za sklapanje Ugovora koji sadrži ništetne odredbe na strani tuženika budući je on pokazao osobitu nepažnju prilikom sastavljanja sadržaja Ugovora u kojem tužiteljica nije mogla sudjelovati.

2. U odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na članak 16. Ugovora o kreditu kojim je propisano da je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, pa bi za ovu pravnu stvar nadležan bio Općinski sud u Rijeci.

Dalje osporava i tužiteljičin status potrošača jer za utvrđenje statusa potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe, a što ne proizlazi iz tužbe. Ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. U cijelosti osporava navode tužitelja da se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Navodi da je ta govorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku za hipotekarne kredite bez jamaca bilo navedeno kako naknada za obradu kredita iznosi 2,500 % na iznos kredita. Navedenom naknadom pokriveni su operativni troškovi (trošak djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Ističe da je i Sud EU pojasnio da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti tako da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Smatra da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama u smislu članka 81. ZZP. Smatra da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu a osobito iz odnosa naplaćene naknade i iznosa odobrenog kredita, nepostojanja zakonskog ograničenja naknade za obradu kredita u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te iz svih obavijesti i informacija koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Osporava i tijek zakonskih zateznih kamata kako ih je postavio tužitelj. Smatra da tuženik u ovom postupku nije bio nesavjestan i da tužitelj može eventualno ostvariti kamate od podnošenja tužbe, a ne od dana kada je učinjeno plaćanje. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz nadoknadu parničnog troška tuženome.

3. Sud je na pripremnom ročištu odbio tuženikom prigovor mjesne nenadležnosti, o čemu je sud odlučio raspravnim rješenjem od 16. svibnja 2024. Točno je da je člankom 16. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, što je u konkretnom slučaju Općinski sud u Rijeci. No iz Ugovora o kreditu te potvrde (solemnizacije) tog ugovora proizlazi da je ugovor sklopila tuženikova poslovna jedinica u [adresa]. Tužiteljica je u tužbi i podnesku od 19. ožujka 2023. navela da su odredbe članka 16. Ugovora nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo već su sastavni dio tipiziranog po tuženiku pripremljenog ugovora te se pozvala na Zakon o potrošačkom kreditiranju, Zakon o zaštiti potrošača i Direktivu vijeća EEZ 93/13 te stav i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020. broj Su IV-308/2020 Prema stajalištu Vrhovnog suda prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke predstavlja klauzulu o kojoj se nije posebno pregovaralo, što tužiteljica tvrdi u tužbi, a što tuženik nije adekvatno osporio pa je ista ništetna ako sukladno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezam stranaka na štetu potrošača. Stoga ovaj sud imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja, da je ugovor sklopljen korištenjem tipiziranog obrasca unaprijed formuliranog od strane tuženoga, u podružnici tuženika u [adresa] da iz navedenoga kao i iz navoda tužiteljice proizlazi da se o prorogacijskoj klauzuli nije posebno pregovaralo, da je prebivalište tužiteljice na području Oćinskog suda u Sesvetama jednako kao i djelatnice banke, ZK koja je kao zastupnica tuženoga bila prisutna solemnizaciji ugovora i koja je s tužiteljicom vodila pregovore oko sklapanja ugovora i koja je u ovom postupku bila svjedok smatra da bi odredba članka 16. Ugovora o prorogacijskoj klauzuli uzrokovala značajnu neravnotežu na strani tužiteljice kao potrošača i to tako što bi osim materijalnih izdataka u vidu troškova putovanja za nju nastupio i znatan gubitka vremena kao i cjelodnevni izostavnici s radnog mjesta te što bi je trošak dolaska na sud u Rijeci i vrijeme potrebno za navedeno moglo odvratiti tužiteljicu od traženja pravne zaštite. Stoga je i iz ovog razloga prigovor mjesne nenadležnosi valjalo odbiti o čemu je odlučeno rješenjem u izreci.

S druge strane imajući na umu sve navedeno (prebivalište tužiteljice,) te okolnost da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice tuženika, to je za suđenje u ovom sporu nadležan Općinski sud u Sesvetama.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (str. 5-10), potvrdu –solemnizaciju ugovora (str. 11), otplatnu tablicu (list 12-18), pregled prometa po partiji kredita (list 19-30), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknade Sektora građanstva za fizičke osobe (str. 92-95), opće odredbe tuženoga (str. 96-97), uvjete za hipotekarne kredite bez jamca (list 107), obračun naknade za bankarske usluge koju je izdao tuženi (list 108), naputak o procesu obrade kredita od 2004 od 2011. (list 109-110), saslušao je tužiteljicu (list 271) i svjedoka HK (list 275).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Naodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka članak 10. stavak 1. Ugovora o kreditu te da joj tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita od 1.467,57 EUR-a jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

7. Tuženik je na pripremnom ročištu 16. svibnja 2024. naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva te ju je učinio nespornom.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužiteljica i tuženi sklopili dana 23. ožujka 2007. navedeni Ugovor, koji je javnobilježnički solemniziran 26. ožujka 2007. te da je istim odobren i stavljen na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti 97.300,00 CHF po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika na dan korištenja kredita, a što među strankama nije bilo prijeporno.

9. Člankom 10. stavkom 1. Ugovora ugovorena je naknada od 2,50% jednokratno od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog isplate kredita. Iz potvrda tuženika od 23. ožujka 2007 (list 108 spisa) proizlazi da je tužiteljici na ime naknade za korištenje kredita dana 23. ožujka 2007. obračunata naknada u iznosu od 11.057,42 HRK odnosno 1.467,57 EUR-a koji joj je tuženik naplatio odnosno ustegnuo prilikom isplate kredita sukladno članku 10. stavku 1. Ugovora o kreditu. Navedena činjenica također nije bila prijeporna među strankama.

10. Među strankama je prijeporno ima li tužiteljica status potrošača, jesu li tužiteljici adekvatno i dostatno dane informacije o visini naknade za obradu kredita te na koje usluge banke se ta naknada konkretno odnosi, unose li odredba o naknadi značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stanaka, je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja te je li tužiteljica tužbenim zahtjevom pravilno zatražila tijek zakonskih zateznih kamata.

11. U odnosu na navod tuženika da tužiteljica nema status potrošača člankom 3. stavku 1. ZZP/03 propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je po zanimanju medicinska sestra, da nema nikakav obrt te da je kredit koristila za nadogradnju obiteljske kuće. Kako je prema tome ugovor s tuženikom zaključila fizička osoba radi zadovoljenja osobnih potreba (adaptacija kuće), a ne za obavljanje svoje poslovne djelatnosti to tužiteljica prema ocjeni suda ima status potrošača. Tuženik u ovom postupku nije ni nudio dokaze kojima bi dokazivao suprotno.

13. U odnosu na okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i pregovaranja o kreditnim uvjetima sud je saslušao tužiteljicu koja je iskazala, da joj pri dizanju kredita nitko nije pojasnio na što se točno odnosi iznos od 1.467,57 eura za obradu kredita već joj je rečeno da ta naknada iznosi 2,50% od iznosa kredita i da se može ustegnuti od odobrenog kredita. Na istu okolnost saslušana je i djelatnica banke HK koja je za tuženika obavljala poslove odobravanja predmetnog kredita, a koja je iskazala da je tužiteljicu informirala o uvjetima dizanja kredita, da je tužiteljica dobila i letak s potrebnim informacijama a na upit je li informirala tužiteljicu o tome na što se točno odnosi ulazna naknada navela je da u svakom ugovoru i letku stoji da se plaća naknada za obradu kredita te da je tužiteljica nije ni pitala na što se sve točno odnosi naknada za obradu kredita koju treba platiti.

14. Ovaj sud ocjenjuje da iskazi tužiteljice i svjedoka (djelatnice banke) nisu protivni jedan drugome. Naime i iz iskaza tužiteljice i iz iskaza svjedoka proizlazi da je tužiteljica prilikom odobravanja kredita, dobila informacije o postotku, odnosno visini naknade koja se plaća za odobravanje njenog kredita od djelatnice banke, iz letka te je taj postotak bio naveden i u samom ugovoru. No ni iz iskaza svjedoka ni iz iskaza stranke ne proizlazi da je tužiteljici pojašnjeno na što se točno odnosi iznos određen u postotku od 2,50% kredita koji treba platiti za odobravanje kredita odnosno koje sve usluge tuženica pruža u zamjenu za predmetni iznos. Stoga sud iskaz tužiteljice (da joj nije objašnjeno ni pojašnjeno na što se odnosi iznos od 1.467,57 EUR-a za obradu kredita) ocjenjuje istinitim i uvjerljivim te ga prihvaća u cijelosti. Sud prihvaća i iskaz svjedoka no kao što je naprijed navedeno taj iskaz nije u suprotnosti s iskazom tužiteljice prema kojem tužiteljica nije dobila adekvatnu informaciju na koje se točno usluge koje banka nudi i koje je imala pri obradi kredita ustegnuta naknada odnosi jer iz iskaza svjedoka ne proizlazi da su tužiteljici određeno navedene stavke koje čine i na koje se odnosi trošak obrade kredita. Stoga iskaz svjedoka nije doveo u sumnju iskaz tužiteljice, a tuženik nije predočio neki drugi dokaz koji bi iskaz tužiteljice doveo u sumnju.

15. Člankom 59. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o krediti propisano je da „Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava a poglavito (između ostalih odredaba) i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti...“

16. Člankom 81. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1), Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4).

17. Iz navedenoga proizlazi da je na tuženiku teret dokaza da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tijekom ovog postupka tuženik takvu tvrdnju nije dokazao. Naime, iz sadržaja iskaza svjedoka (da u svakom ugovoru i letku piše da se plaća naknada za obradu kredita) ne proizlazi da se s tužiteljicom u vrijeme pregovora oko sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo oko naknade i visine naknade za obradu kredita, a druge dokaze na tu okolnost tuženik nije ni nudio.

18. Nadalje, iz uvida u sam predmetni Ugovor te sadržaj ugovora proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu kakav tuženik sklapa sa većim brojem potrošača. Navedeno proizlazi i iz dijela ugovora u kojima se ugovor poziva na opće akte banke, odluke banke i dr., kao i iz Izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 92-96 spisa) a što dodatno upućuje na zaključak da se o visini konkretne naknade nije ni moglo pregovarati budući je ista određena Odlukom banke o visini naknade (list 96).

Iako je odredba članka 10. stavka 1. Ugovora transparentna jer omogućava tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora predvidi koliko je 2,50% od iznosa kredita, okolnost da se radi o transparentnoj odredbi ujedno ne znači da se radi i o poštenoj odredbi, a što je odlučno za ovo pravno pitanje.

19. Stoga je trebalo ispitati poštenost predmetne odredbe Ugovora te u skladu s čankom 81. stavak 1. ZZP ispitati je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja i postojanje značajne neravnoteže na štetu potrošača.

20. Stoga iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz navoda tužiteljice tijekom postupka proizlazi da se o visini naknade za obradu kredita odnosno prijepornom dijelu odredbe članka 10. točka 1. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno odnosno nije dokazao da je tužiteljici pojasnio o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

21. Kod ocjene poštovanja načela savjesnosti i poštenja iz čl. 81. stavak 1. ZZP odlučno je ocijeniti bi li tuženik mogao očekivati da bi tužiteljica prihvatila predmetnu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik sa sigurnošću i razumno očekivao da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

22. Pri procjeni postojanja znatnije neravnoteže na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno tvrdnji tuženoga, neravnoteža se ne procjenjuje samo u odnosu na materijalnu vrijednost tako da se stavi u omjer ukupan iznos kredita s naknadnom za obradu kredita od 2,50 % vrijednosti jer značajna neravnoteža nastaje već time što je jedna ugovorna strana suprotno materijalnim propisima i načelima ugovornih odnosa o ravnopravnosti ugovornih stranaka i sl. stavljena u nejednakopravan položaj tako da joj se nameću dodatne obveze o kojima nije dobila adekvatnu informaciju i o kojima nije mogla pregovarati.

Ni iz predmetnog ugovora ne proizlazi na što se odnose usluga i troškovi tuženika koje se podmiruju plaćanjem sporne naknade, a što je zahtjev naprijed citiranog članka 59. stavka 3. ZZP-a, a prema shvaćanju ovog suda takvi troškovi tuženoga nisu samorazumljivi. Ovo i s toga jer troškovi koje navodi tuženi u odgovoru na tužbu -ne bi trebali ovisiti o visini kredita jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Kako je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja i naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama i troškovima to je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO na štetu tužitelja i time unio značajnu neravnotežu u odnos među ugovornim strankama. Ugovorne stranke trebaju polaziti i od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz članka 7. ZOO, a kad iz ugovora ne proizlazi, niti je to tijekom postupka potrošaču pojašnjeno, koje to konkretne troškove banka ima i koje naplaćuje iz jednokratne naknade navedeno (uz naprijed navedene okolnosti da se o prijepornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ugovor sastavio tuženik na tipiziranom obrascu) govori u prilog postojanja značajne neravnoteže u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Stoga ovaj Sud na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2. i 3. te u vezi s člankom 82. i člankom 87. stavak 1. ZZP ocjenjuje da je ugovorna odredba članka 10. stavka 1. Ugovora kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac na tipskom obrascu, što tuženik nije bio adekvatno informiran na što se odnosi naknada niti je na sadržaj tipske odredbe sastavljene po tuženiku mogao utjecati, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presudio kao pod I izreke.

24. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u članku 10. stavku 1. u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe te je sukladno članku 323. ZOO dužan vratiti tužiteljici ono što je primio na temelju osnove koja je utvrđena ništetnom.

25. Tužiteljica u tužbi navodi da joj je dana 23. ožujka 2007. tuženik jednokratno naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 11.057,42 HRK (a što proizlazi i iz prometa po kreditu, list 138, odnosno podatku koje je dostavio tuženik) te tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 1.467,57 EUR (11.057,42 HRK), a tuženik je na ročištu kod ovog suda 16. svibnja 2024. visinu tužbenog zahtjeva učinio nespornom pa je stoga tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 1.467,57 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. ožujka 2007. primjenom članka 1115. ZOO jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade, što je detaljno naprijed navedeno, pa je dužan platiti kamatu na naknadu od stjecanja. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO. 26. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor zastare koji ovaj sud ocjenjuje neosnovanim.

27. Naime člankom 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti ni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu radi se o restitucijskom zahtjevu. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. doneseno je obvezujuće pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva po kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za obradu kredita od ove presude.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a. Tužitelju je trošak odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 6. studenoga 2024.

29. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine („Narodne novine“, 138/23. OT) te troškovniku predanom na ročištu dana 6. studenog 2024. Opravdani trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe u zatraženom iznosu prema Tbr 7.1. OT u iznosu od 200 EUR-a te trošak pristupa na ročište 16. svibnja 2024., i rasprave 12. rujna 2024. i 6. studenoga 2024. prema Tbr 9.1 OT (u zatraženom iznosu) za svako od ročišta po 200 Eura, što čini ukupan opravdani trošak od 600 Eura. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i pristojba na presudu od 26,55 Eura prema Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 37/23.) koliko iznosi visina pravodobno plaćene pristojbe uz postotak oslobođenja zbog korištenja e sustava komunikacije. Tužiteljici je dosuđen i trošak za sastav podneska od 19. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 EUR-a. U odnosu na dosuđeni trošak za sastav tog podneska ovdje treba napomenuti da tužiteljica u smislu članka 299a ZPP-a nije imala odobrenje za pisano očitovanje, niti ju je sud pozvao na pisano očitovanje no sud je tijekom postupka ocijenio da je navedeni podnesak bio svrsishodan za rješavanje ove pravne stvari (299a st.5.ZPP). Stoga ukupni opravdani trošak ovog parničnog postupka prema ocjeni suda iznosi 1.053,10 EUR-a Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 2.2.2024. u visini 50,00 eura, a kojim je tražila odobrenje za dodatno očitovanje (koje nije odobreno) te sastav podneska od 26. travnja 2024. jer su navodi sadržani u tom podnesku već izneseni u ranijim fazama postupka. Tužiteljici nije priznat ni zatraženi trošak za pristup ročištu za objavu presude jer je, u slučaju nedolaska na to ročište, presuda isti dan, u kratkom roku od objave, dostupna na e-Oglasnoj ploči, pa ovaj trošak nije ni nužan ni potreban u smislu člana 155 ZPP-a.

30. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Svetom Ivanu Zelini, 18. prosinca 2024.

S u d a c

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

I/Dna presudu

-tužitelju putem punomoćnika

-tuženiku putem punomoćnika

II/Kal 30 dana