REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-683/2023-11

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u pravnoj stvari tužitelja ČĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Mario Patača, odvjetnik u Zagrebu, Ivana Šibla 15,protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja, nakon pripremnog ročišta dana 18. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e

Tužba se u ovom predmetu odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj je , naveo da su tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj: 016- 2068/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 25.08.2006 kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelj kredit u kunskoj protuvrijednosti od 91.500,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita. Ugovoren je rok otplate od 23 godine u jednakim mjesečnim anuitetima.

Nadalje, da tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tuženik je tako u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Slijedom toga, navedene odredbe o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude: - Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine kojom je utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, - Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

Budući da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.

-31.12.2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi ugovora. Isto tako, prema shvaćanju revizijskog suda (Rev- 2245/17 od 20.03.2018. godine) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05., te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Nadalje, čl. 1111. st.1. ZOO-a, je propisano da: „…Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi…“. Sukladno st. 3. istog članka „…Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s 3 obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala….“. Prema čl. 1115 ZOO-a „…Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva….“

Člankom 502. c Zakona o parničnom postupku je propisano je „…Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati….“ Isto tako, čl 6. st 3. Zakona o sudovima propisano je da je „…Svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti…“

Slijedom navedenog predlaže da su presudom utvrdi da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se cijelosti protivi tužbi tužbenom zahtjevu. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 016-2068/2006 (dalje: ugovor o kreditu) dana 25. kolovoza 2006. Međutim, tužitelj je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Sporazuma uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks). Tuženik je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15).

Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe da je člankom 19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) naloženo tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložio je tužitelju sklapanje Aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što proizlazi i iz izračuna konverzije koji je tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno je u skladu sa ZPK kojim je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti. Isto je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmjeni retroaktivno. Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu.

Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a ogleda se u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok ništetan ugovor postoji samo faktično ali ne i pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor.

Člankom 19.e. ZPK 102/15 naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom isti je predložio tuženiku sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje i odredbu o kamatnim stopama.

Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne.

Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev- 1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka.

Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu.

U odnosu na pravni interes tužitelja te odluku Vrhovnog suda Rev-2221/18 Tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18, i to str. 21- 22. obrazloženja koje glasi: „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004.-2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“

Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje.

Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule.

Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten.

Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF.

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena.

Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja.

Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Tužitelj se protivi svim navodima i dokaznim prijedlozima tuženika te ističe da su se činjenice koje bi se eventualno trebale utvrditi saslušanjem predloženih svjedoka, kao i materijalni dokazi koje je tuženik dostavio, već utvrđivale u okviru kolektivne tužbe udruge Potrošač u predmetu Franak. Kako je Sud vezan uz pravna utvrđenja iz kolektivne tužbe, tužitelj smatra kako nema potrebe da se izvode spomenuti dokazi, a sve sukladno Presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine kao i Odluci Ustavnog suda broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine kojom je odbijena ustavna tužba protiv navedene Presude Vrhovnog suda. „S obzirom na u tužbi citirani sadržaj pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi i na tuženika, NIJE POTREBNO U NAVEDENOM PRAVCU PONOVNO PROVODITI DOKAZNI POSTUPAK JER BI U SUPROTNOM, S OBZIROM NA IZNESENA UTVRĐENJA IZ TOG POSTUPKA I

CITIRANE ZAKONSKE ODREDBE, DRUGAČIJE POSTUPANJE BILO NESVRSISHODNO, NEEKONOMIČNO I PREVIŠE TEGOBNO ZA POTROŠAČA, KAO ŠTO BI BILO I U SUPROTNOSTI SA NAVEDENIM ODREDBAMA ZPP-a“. Osim toga, Rješenjem Vrhovnog suda, poslovni broj: Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine potvrđeno je ranije navedeno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske. I u ovoj revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je stav zauzet u svojoj ranijoj odluci, poslovni broj: Rev 2868/2018 u kojoj je odlučeno kako ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije u slučaju kao kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. U navedenoj odluci ovoga suda jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

Iako se odluka, poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine odnosi na postojanje pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu usprkos sklopljenom Sporazumu o konverziji, iz navedenog pravnog shvaćanja jasno proizlazi da nema zapreke za utvrđenje ništetnim i nepoštenim pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

U pogledu provedene konverzije i s tim u vezi sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK), tužitelj napominje kako se sklapanjem Dodatka ne rješava pitanje izvanugovorne odgovornosti tuženika prema tužitelju temeljem stjecanja bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Prema recentnoj sudskoj praksi i pravnom 3 shvaćanju Suda EU ( presuda C-118/17 od **.**.2019., OĆ c/a Erste Bank Hungary) utvrđeno je da se čl.6.st.1. Direktive 93/13/EZ mora tumačiti na način da odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao da nikada nije postojala, a ne da ima učinak ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Prema par. 41. i 43. Presude, činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se predmetni ugovor održao, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

Prilikom izračuna konverzije tuženik je uvrstio sve uplate tužitelja, te je za tako utvrđene uplate po kreditu na dan 30.09.2015.g. umanjio obveze po kreditu koji je konvertiran u EUR. Prema tome, prilikom konverzije nije utvrđivana razlika kamata (razlika između početno ugovorene kamatne stope i naknadnih izmijenjenih kamatnih stopa) niti razlika tečaja na koju tužitelj ima pravo. Da predmetnom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža ugovornih strana i da tuženik nije restituiran sukladno Zakonu o obveznim odnosima proizlazi i iz razlike neotplaćene glavnice EUR kredita na 30.09.2015.g. i iznosa neotplaćene glavnice kredita u CHF uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu i početno ugovoreni tečaj na dan 30.09.2015. godine

Prema tome, ZID ZPK i s tim u vezi potpisan Dodatak osnovnom ugovoru promijenio je osnovni ugovorni odnos između stranaka nudeći model po kojem su sve isplate koje je tužitelj ikada izvršio iskorištene za namirenje EUR kredita po EUR otplatnom planu sačinjenom u skladu sa ZD ZPK. S tim da je ključno da niti odredbama ZID ZPK niti predmetnim Dodatkom nije reguliran način rješavanja ništetenosti ugovornih odredbi vezanih za promjenu kamatne stope i valutne klauzule. Ratio legis navedenog Zakona nije obeštećenje potrošača temeljem ništetnih ugovornih odredbi nego da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

Cilj ZID ZPK 2015, a slijedom toga i provedene konverzije nije bio potpuna restitucija potrošača zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valuti, posebice kad se uzme u obzir da u vrijeme konverzije i sklapanja Aneksa nije donesena pravomoćna presuda u kolektivnom sporu u pogledu valutne klauzule. Prema tome, dolazimo do zaključka da je preostali iznos glavnice u CHF koji je konvertiran u EUR zapravo nepostojeći uslijed ništetnosti valutne klauzule s djelovanjem ex tunc. Jedina preostala glavnica koja se mora uzeti u obzir je ona u CHF uz primjenu početne kamatne stope i početnog tečaja. Ovo je samo jedan od 4 matematičkih pokazatelja kako svrha i posljedica konverzije i potpisanog aneksa nikada nije bila obeštećenje zbog ništetenih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, nego konverzija iz jedne valute u drugu s djelovanjem ubuduće.

4. Na pripremnom ročištu tuženi ističe da tužitelj nema pravnog interesa za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva i to iz razloga jer za njegovo eventualno potraživanje s osnova ništetnosti o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila zastara, a isto tako i za potraživanje vezano uz ništetnost valutne klauzule u CHF budući da takav kondemnatorni zahtjev do danas nije postavljen, a nije u pitanju stupnjevita tužba. Zbog naprijed navedenog, tuženi predlaže da sud sukladno članka 187. stavak 2 i članku 288. stavak 2 Zakona o parničnom postupku, odbaci tužbu.

5. Prigovor tuženika o nedostatku pravnog interesa tužitelja za podnošenje deklaratorne tužbe je osnovan.

6. Naime, odredbom članka 187. stavak 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; krat. ZPP) određeno je:

"Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.

Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe."

7. U konkretnom slučaju tužitelj niti obrazlaže niti dokazuje da ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, a niti je podnošenje ovakve tužbe predviđeno posebnim propisima.

8. Nadalje, valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članaka 241. ZOO- a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva na kojeg bi tužitelj eventualno imao pravo, počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. u konkretnom slučaju vezano za ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a vezano za ništetnost odredbi o valutnoj kaluzuli u CHF donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018.. godine, a koji pravni stav je izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., donesenoj povodom tzv. izvanredne revizije iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP-a, a takvim pravnih shvaćanjem vezan je i ovaj sud.

Isto tako prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

9. S obzirom na to evidentno je kako i slučaju da tužitelj već danas ima pravomoćnu presudu kojom je, kao što to ovdje traži, utvrđeno da su premetne ugovorne odredbe ništetne, on ne bi mogao ostvariti nikakva prava i to iz razloga jer je zastara za eventualni restitucijski zahtjev koji je posljedica ništetnosti, već nastupila.

10. Slijedom navedenog, a sukladno članku 288. stavak 2. ZPP-a, tužbu je valjalo odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja.

U Zlataru, dana 18. prosinca 2024.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka rješenja. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika