Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg Dr. F. Tuđmana 2
31400 Đakovo
Posl. broj: P-224/2023-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja SK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po punomoćniku Ivanu Lalić odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupana po punomoćniku Zlatku Knezović odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 20. studenog 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 18. prosinca 2024. objavio je i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe dijela čl. 3. Vraćanje kredita, rokovi plaćanja i dospijeće, st. 3. Ugovora o kreditu br. 016-651/2007 od dana 27. srpnja 2007. godine sklopljen između tužitelja IK iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao prednika tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6 , Zagreb, OIB: 14036333877 a koji glasi: „Kredit se otplaćuje jednakim anuitetima, uvećano za obračun i pripisanu kamatu, a podmiruje se kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.”
II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju IK iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.996,36 €, uvećano za zatezne kamate, koje teku od:
dana 02.09.2007. godine iznos od 1,11 €
dana 02.12.2007. godine iznos od 0,23 €
dana 02.01.2008. godine iznos od 0,42 €
dana 02.02.2008. godine iznos od 3,54 €
dana 02.03.2008. godine iznos od 6,43 €
dana 02.04.2008. godine iznos od 9,03 €
dana 02.05.2008. godine iznos od 3,37 €
dana 02.06.2008. godine iznos od 1,48 €
Posl. broj: P-224/2023-19
dana 02.07.2008. godine iznos od 4,04 €
dana 02.09.2008. godine iznos od 0,57 €
dana 02.10.2008. godine iznos od 3,31 €
dana 02.11.2008. godine iznos od 19,55 €
dana 02.12.2008. godine iznos od 7,82 €
dana 02.01.2009. godine iznos od 9,43 €
dana 02.02.2009. godine iznos od 11,34 €
dana 02.03.2009. godine iznos od 14,87 €
dana 02.04.2009. godine iznos od 10,75 €
dana 02.05.2009. godine iznos od 5,89 €
dana 02.06.2009. godine iznos od 2,03 €
dana 02.07.2009. godine iznos od 0,86 €
dana 02.08.2009. godine iznos od 1,12 €
dana 02.09.2009. godine iznos od 3,59 €
dana 02.10.2009. godine iznos od 3,97 €
dana 02.11.2009. godine iznos od 2,18 €
dana 02.12.2009. godine iznos od 6,34 €
dana 02.01.2010. godine iznos od 8,21 €
dana 02.02.2010. godine iznos od 11,31 €
dana 02.03.2010. godine iznos od 14,28 €
dana 02.04.2010. godine iznos od 16,04 €
dana 02.05.2010. godine iznos od 16,44 €
dana 02.06.2010. godine iznos od 18,14 €
dana 02.07.2010. godine iznos od 32,44 €
dana 02.08.2010. godine iznos od 29,00 €
dana 02.09.2010. godine iznos od 40,44 €
dana 02.10.2010. godine iznos od 36,29 €
dana 02.11.2010. godine iznos od 31,47 €
dana 02.12.2010. godine iznos od 46,33 €
dana 02.01.2011. godine iznos od 54,09 €
dana 02.02.2011. godine iznos od 48,74 €
dana 02.03.2011. godine iznos od 53,26 €
dana 02.04.2011. godine iznos od 46,57 €
dana 02.05.2011. godine iznos od 49,46 €
dana 02.06.2011. godine iznos od 63,88 €
dana 02.07.2011. godine iznos od 67,60 €
dana 02.08.2011. godine iznos od 83,70 €
dana 02.09.2011. godine iznos od 78,46 €
dana 02.10.2011. godine iznos od 70,77 €
dana 02.11.2011. godine iznos od 70,32 €
dana 02.12.2011. godine iznos od 70,87 €
dana 02.01.2012. godine iznos od 74,13 €
dana 02.02.2012. godine iznos od 78,69 €
dana 02.03.2012. godine iznos od 81,18 €
dana 02.04.2012. godine iznos od 77,92 €
dana 02.05.2012. godine iznos od 80,40 €
dana 02.06.2012. godine iznos od 81,82 €
dana 02.07.2012. godine iznos od 81,76 €
dana 02.08.2012. godine iznos od 81,95 €
dana 02.09.2012. godine iznos od 81,29 €
Posl. broj: P-224/2023-19
dana 02.10.2012. godine iznos od 80,04 €
dana 02.11.2012. godine iznos od 83,44 €
dana 02.12.2012. godine iznos od 86,00 €
dana 02.01.2013. godine iznos od 85,75 €
dana 02.02.2013. godine iznos od 81,72 €
dana 02.03.2013. godine iznos od 87,37 €
dana 02.04.2013. godine iznos od 87,44 €
dana 02.05.2013. godine iznos od 87,35 €
dana 02.06.2013. godine iznos od 83,13 €
dana 02.07.2013. godine iznos od 81,55 €
dana 02.08.2013. godine iznos od 84,46 €
dana 02.09.2013. godine iznos od 87,01 €
dana 02.10.2013. godine iznos od 92,56 €
dana 02.11.2013. godine iznos od 91,22 €
dana 02.12.2013. godine iznos od 92,90 €
dana 02.01.2014. godine iznos od 94,41 €
dana 02.02.2014. godine iznos od 97,01 €
dana 02.03.2014. godine iznos od 100,24 €
dana 02.04.2014. godine iznos od 99,69 €
dana 02.05.2014. godine iznos od 98,92 €
dana 02.06.2014. godine iznos od 98,91 €
dana 02.07.2014. godine iznos od 100,25 €
dana 02.08.2014. godine iznos od 105,14 €
do 31.7.2015. godine
po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.976,87 eura, sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 18. prosinca 2024. godine, pa do konačne isplate.
Obrazloženje
1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je kao korisnik kredita, zaključio je dana 4. srpnja 2007. godine s prethodnikom tuženika, kao davateljem kredita, Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, broj ugovora: 5140230452- 61000072710/2007 (dalje: Ugovor). Temeljem navedenog Ugovora tužitelju je odobren i isplaćen namjenski kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 23.690,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita.
Posl. broj: P-224/2023-19
Potpisani ugovor po svojoj pravnoj prirodi predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika. Ugovorom je utvrđen tečaj na dan dospijeća i to u čl. 3. Vraćanje kredita, rokovi plaćanja i dospijeće, st. 3. koji glasi: „Kredit se otplaćuje jednakim anuitetima, uvećano za obračun i pripisanu kamatu, a podmiruje se kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.”
2. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH od dana 14. lipnja 2018. godine poslovni broj Pž-6632/2017 gdje se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO).
3. Tužitelj nadalje ističe da se temeljem odredbe članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP) u ovom sporu može pozivati na pravna utvrđenja iz gore navedene presude te se ona i odnose na predmetni Ugovor, budući da je isti zaključen u naznačenom vremenskom razdoblju iz presude (1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine) te je ugovoreno da se glavnica iz ugovora veže uz valutu švicarski franak. Prilikom zaključenja ugovora, niti u pregovorima koji su prethodili zaključenju ugovora, tužitelj kao potrošač ni na koji način nije bio upozoren na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik nije informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa su stoga odredbe Ugovora kojima je ugovoreno da su glavnica i anuiteti vezani za švicarski franak, nepoštene, a samim time i ništetne. Budući da je odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetna, tuženik je temeljem odredbe čl. 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju sve preplaćene iznose, a što je u toč. 3. tužbe specificirano, te se poziva na odredbe čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 19/2022), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014), i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), gore navedene presude su obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbe ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF).
Posl. broj: P-224/2023-19
4. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev tako da pored utvrđenja ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu potražuje 3.996,36 eura.
5. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini, te istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastrani rok i iste zastarijevaju u općem zastranom roku od 5 godina, a budući je od dana sklapanja ugovora o kreditu proteklo više od 5 godina potraživanje tužitelja je u zastari. Nadalje tuženik navodi da je sukladno čl. 226. st. 2. ZOO-a regulirano da tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate kao što je u konkretnom slučaju, takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, pa podnošenjem tužbe, a primjenom citiranog zakonskog članka, prošlo je više od tri godine od dospjelosti svih anuiteta po ugovoru o kreditu te je i u tom slučaju nastupila zastara. Nadalje tuženik navodi nespornim da je kredit otplaćen u cijelosti pa je samim time i prestajao postojati, što znači da više ne postoji dužničko – vjerovnički odnos između stranaka, slijedom čega se sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ne mogu više utvrditi ništetnima, niti se na temelju istih može tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika.
6. Nadalje tuženik osporava navode tužitelja da bi odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne te navodi kako su te odredbe valjane, a tužitelj ničim nije dokazao da bi sporne odredbe ugovora o kreditu bile ništetne, te se nema pravo pozivati na utvrđenja iz navedenih presuda donesenih u okviru kolektivnog spora i to iz razloga jer nije postojala mogućost ostvarivanja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog ugovora i pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi se na osnovni ugovor. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja ugovora o kreditu a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno.
7. U odgovoru na tužbu, tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini, te istakao prigovor zastare. Glede prigovora zastare tuženik navodi da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe čl. 226. st. 2. u vezi s st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer se radi o povremenim davanjima za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, pa je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po osnovnom ugovoru a koji je sklopljen 20. lipnja 2005. godine, a ukoliko tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju nastupila zastara protekom roka od 5 godina, od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Nadalje tuženik navodi da je otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu prestao postojati tako više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi i iste se ne mogu više utvrditi ništetnima, niti se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika. Tuženik se protivi navodima tužbe o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno odredbama čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu, ističući da je tužitelj pristao na tu ugovornu odredbu, da je tuženik postupao po načelu savjesnosti i poštenja kao općem načelu obveznog prava, da je promjenjiva kamatna stopa
Posl. broj: P-224/2023-19
zakonom dopuštena i ugovaranje ovakve kamatne stope nije uzrokovalo znatnu neravnotežu ugovornih strana. Osporava potraživanje tužitelja koji potražuje razliku između početno ugovorene kamatne stope, odnosno ugovorenih mjesečnih obroka, a kasnije naplaćenih ističući da se ne bi trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita jer to nije bila volja stranaka. Također je naveo da ugovorena valutna klauzula ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, jer tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu se kretati u oba smjera što znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo korist za banku, odnosno na štetu potrošača već je moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj, što nadalje znači da tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
8. Nadalje tuženik navodi da tužitelj ničim ne dokazuje da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, te se nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora i to iz razloga jer nije postojala mogućnost ostvarivanja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora, da se pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi na osnovni ugovor, te da je temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe osnovnog ugovora ništetne, a zato tužitelju ne dostaje pravni interes da sud donese takvo utvrđenje. Nadalje tuženik navodi da su ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja, a tužitelj je ima pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika i niti na koji način nije bio prisiljen sklopiti Ugovor o kreditu s takvom valutnom klauzulom. Tuženik se nadalje poziva na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača u kojem je regulirano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o premetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, što znači da bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe osnovnog ugovora ako je riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i mora biti riječ o odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, te da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu zaposlenik tuženika je detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom i istom objasnio što znači valutna klauzula, odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze, odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF.
9. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu od 4. srpnja 2007. godine, otplatni plan, pregled prometa po kreditu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Lidiji Balog, pročitan financijsko knjigovodstveni nalaz i mišljenje, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja i izvršen je uvid u spis br. P-491/2019.
10. Nije proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika Nikole Brač, jer je sud stava da se provođenjem tog dokaza ne bi utvrdile sporne činjenice jer je javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu tužitelja upozorio na pravne posljedice sklapanja ugovora, a što u postupku i nije sporno. Osim toga nije prihvaćen prijedlog za provođenje vještačenja izračunom razlike primjenom kamatne stope koja je vrijedila na kredite u kunama u razdoblju otplate ugovora o kreditu, jer sud isto nije smatrao osnovanim, budući je kredit ugovoren u valuti CHF a ne u kunama.
Posl. broj: P-224/2023-19
11. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
12. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu zaključen dana 4. srpnja 2007. godine i to dijela čl. 3. st. 3., te isplate novčanog iznosa, po osnovi tečajne razlike.
13. Među strankama nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio Ugovor o kreditu 4. srpnja 2007. godine u iznosu od 23.690,00 CHF s rokom otplate od 7 godina, a također nije sporno da je tužitelj u tom ugovornom odnosu potrošač te da je kredit isplatio u cijelosti.
14. Sporno je među strankama dali je u Ugovor o kreditu inkorporirana odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, te dali postoji obveza tuženika na isplatu na ime stečenog bez osnove. Obzirom na prigovore tuženika sporno je mogu li se na konkretan predmet primjenjivati pravna shvaćanja iznesena u presudama iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, je li dopušteno ispitivati poštenost sporne ugovorne odredbe, te je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine.
15. Saslušan kao stranka tužitelj IK u svom iskazu je naveo da je s prednikom tuženika 2007. godine zaključio kredit u valuti CHF, a radi kupnje osobnog automobila. Ugovor je zaključio u poslovnim prostorijama tuženika a koji su mu i ponudili zaključenje upravo ovog ugovora u valuti CHF, jer su mu objasnili da je to najpovoljniji kredit sa najnižom kamatom. Nitko mu nije objasnio značenje valutne klauzule, a taj pojam mu nije jasan niti danas. Također mu nije objašnjeno da će njegova visina rate kredita ovisiti o promjeni tečaja, ali mu je rečeno da će kredit plaćati u kunama, odnosno protuvrijednost u kunama. Vozilo je kupio i koristio za osobne svrhe i nikada nije imao obrt, niti je bio član trgovačkog društva, a u vrijeme realizacije kredita kao i danas je u mirovini kao S.
16. Iskazu tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, sud je u cijelosti poklonio vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovaralo. Tuženik nije dokazao da je s tužiteljem kao potrošačem pregovarao o spornom odredbi, niti je tužitelja u cijelosti valjano informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem kazuje da je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF predočen kao najpovoljniji, a što je i ponukalo tužitelja na sklapanje upravo tog ugovora. Nadalje, iskaz tužitelja je suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, pregledu prometa po kreditu i specifikaciji uplata iz kojih je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate mjesečna rata kredita konstantno rasla.
17. U ovom postupku tužitelj traži djelomično utvrđenje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u dijelu u kojoj je ugrađena valuta CHF, te traži isplatu pretplaćenog dijela anuiteta koji se odnosi na valutu, a također traži i djelomično utvrđenje ništetnim dio odredbe u čl. 4. Ugovora o kreditu, a kojim je regulirana visina kamatne stope.
Posl. broj: P-224/2023-19
18. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH je odlučeno da je između ostalih tuženika i tuženik Addiko bank d.d. Zagreb u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istome ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07) i to člancima 96. i 97. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
19. Odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu propisane su pretpostavke na temelju kojim bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenim. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila u naprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbu u naprijed formuliranog standardnom ugovora trgovca. Također i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive vijeća 93/13EEZ 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
20. Iz navedenih razloga te čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača sud je stava da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu, kao i dio odredaba ugovora kojim je regulirana promjenjiva kamatna stopa u čl. 4. ugovora, nepoštena, jer o tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja, a navedeni kredit mu je zbog niske kamatne stope i niskog tečaja predočen kao najpovoljniji, a radi se o ugovoru kojim je unaprijed formuliran od strane trgovca, tj. prednika tuženika. Stoga sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope prema stavu suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čije je sadržaj lako razumljiv, pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, te se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocijene njezine poštenosti.
Posl. broj: P-224/2023-19
21. Imajući u vidu da je valuta predmet Ugovora, a predmet je bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 3. st. 3. Ugovora prema kojim se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet Ugovora veže uz stranu valutu (uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize) te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule već mu je samo takav kredit predočen kao najpovoljniji, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika u unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presunkcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojim stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj, pa je takva odredba nepoštena a time i ništavna. Naime i tužitelj u svom iskazu navodi da nije bio pravilno informiran niti upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, niti ga je itko upozorio što znači valutna klauzula i posljedice iste.
22. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane.
23. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF valja reći da valutna klauzula sama po sebi nije nezakonita, ali je ugovorena na nepošten način i da je upravo zbog toga ništetna.
24. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a radi kojeg je sud proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje, a nakon kojeg je vještačenja tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev, istog sud smatra osnovanim jer je tužbeni zahtjev specificiran sukladno provedenom vještačenju, odnosno nalazu i mišljenju vještaka, kojeg je vještak izradio u skladu s nalogom suda, sud cijeni kao istinit, uvjerljiv i vrlo stručan. Vještak je svoj nalaz i mišljenje dao prema nalogu, odnosno zadatku suda iz rješenja o određivanju vještačenja (list spisa 436) na način da se vještačenje provede na okolnost visine pretplate kredita temeljem zaključenog Ugovora o kreditu od 4. srpnja 2007. godine po osnovi tečajne razlike na način da se izračuna razlika između tečaja važećeg na dan isplate kredita i svakog naknadnog povećanog tečaja za period od sklapanja Ugovora o kreditu pa do otplate kredita, kao i da izračuna tzv. negativnu razliku.
25. Tako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je sukladno Ugovoru o kreditu ugovorena kamatna stopa 3,21% godišnje, a ugovorena je i promjenjivost kamatne stope sukladno odlukama banke. Rok otplate kredita ugovoren je na 7 godina u
Posl. broj: P-224/2023-19
jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na da dospijeća. Vještak navodi da je tužitelj tijekom otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 3.993,61 eura. Nadalje iz nalaza vještaka proizlazi da je postojala i tzv. negativna tečajna razlika, znači kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja i to u ukupnom iznosu -2,77 eura.
26. Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je istakao prigovore u podnesku od 6. lipnja 2024. godine, a koji prigovori su pravne naravi, odnosno tuženik nije imao prigovor na matematički izračun a sukladno zadatku kojeg je sud dao vještaku. Međutim, tuženik prigovara da je sud pogrešno odredio zadatak vještaku jer čak ako sud utvrdi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tada se radi o kunskom kreditu, a budući da Ugovor o kreditu sukladno čl. 1021. ZOO-a mora sadržavati odredbu o kamatnoj stopi, odnosno ona je njegov bitan sastojak, tuženik navodi da u slučaju ništetnosti spomenute odredbe o valutnoj klauzuli jedino je moguće primijeniti kamatnu stopu koja je u predmetnom razdoblju vrijedila za kunske kredite.
27. Neosnovani su navodi tuženika da je iznos tzv. pozitivne pretplate potrebno umanjiti za tzv. negativnu razliku u pretplati, tj. za manje plaćene iznose pojedinih mjesečnih anuiteta zbog tečajne razlike CHF, i to iz razloga što tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa ne može sada tuženik crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanje nečeg što nije primio.
28. Stoga je sud u cijelosti prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela odredaba Ugovora o kreditima sadržanih u čl. 3. Ugovora, st. 3. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu, odnosno pretplatu kredita po osnovi tečajne razlike. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev po osnovi pretplaćenih iznosa zbog promjene tečaja tako da konačno potražuje iznos od 3.996,61 eura, a koliko je potraživao u tužbi. Sud je, a sukladno nalazu vještaka kojeg sud u cijelosti prihvaća, na način da je izračunao svakomjesečnu razliku pretplaćenih iznosa koje je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli a koje se odnose na razdoblje od 2. rujna 2007. godine do 2. kolovoza 2014. godine i dosudio tužitelju iznos od 3.966,61 eura sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
29. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO-a, koji glasi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući su navedene pojedine odredbe ugovora nepoštene, to je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.
30. Sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe na imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom
Posl. broj: P-224/2023-19
poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. istog članka, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vračanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a slijedom svega obrazloženoga presuđeno je kao pod točkom III. izreke ove presude.
31. Nadalje, sud nije prihvatio tuženikom prigovor zastare potraživanja. Naime, odluka Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu "Franak" postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti citirane presude, dakle 14. lipnja 2023. godine. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF podnesena je 5. lipnja 2023. godine, znači unutar zastarnog roka od 5 godina, slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.
32. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 14. svibnja 2024. godine iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 24. lipnja 2024. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 31. siječnja 2024. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 1. listopada 2024. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 20. studenog 2024. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude 100,00 eura, uvećano za troškove PDV-a iznos od 325,00 eura, troškove vještačenja u iznosu od 265,45 eura, te sudska pristojba na tužbu u iznosu od 86,42 eura, tj. ukupno 1.976,87 eura.
33. Sud nije priznao tužitelju zatraženi trošak obrazloženog podneska od 25. siječnja 2024. godine jer takav podnesak tužitelj nije dostavio, zatim podnesak od 9. veljače 2024. godine budući je tužitelj sve navode iz tog podneska mogao iznijeti na prethodno održanom ročištu 31. siječnja 2024. godine, kao ni podnesak od 2. veljače 2024. godine kojim izvještava sud da je uplatio troškove vještačenja jer je tužitelj bio i u obvezi platiti taj trošak.
34. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Đakovu, 18. prosinca 2024.
Sutkinja
Snježana Brajko
Posl. broj: P-224/2023-19
POUKA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
