REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-572/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja GĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Zajednički odvjetnički ured mr.sc. Andreja Fileš-Ružić i Anamarija Varović Kanižaj, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 05. prosinca 2024.god. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Anamarije Varović Kanižaj, odvjetnika u ZOU i zamjenice punomoćnika tuženika Romane Belovari, odvjetnice u ZOU, dana 18. prosinca 2024.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu sklopljenoga dana 17.12.2007. između tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, i tužitelja LEPEN GĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, Broj ugovora: 146-328/2007 solemniziranoga po Javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca dana 18.12.2007. pod brojem: OV-23739/07 i to

- dio odredbe članka 2. – iznos, namjena i korištenje kredita - navedenog ugovora kojom je glavnica obveze vezana za valutu švicarski franak, a koja glasi “… u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 57.840,00

(pedesetsedamtisućaosamstočetrdeset švicarskih franaka) po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita”;

- dio odredbe čl. 3. – kamatna stopa - u kojem je navedeno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF

Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja;

- dijelovi odredbe članka 4. - otplata kredita - navedenog ugovora o načinu otplate i to u dijelu u kojem se za otplatu kredita u mjesečnim anuitetima ugovara valutna klauzula u valuti švicarski franak i to dio koji glasi: “ Kredit se otplaćuje u 120 (stodvadeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 656,77 CHF (šestopedesetšest švicarskih franaka I 77/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja”

- članak 6. – promjenljivost kamatne stope - navedenog ugovora o kamatnoj stopi i to dio u kojem je navedeno: “Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.” ili drugog akta banke”, te

da “Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom” odnosno u svim dijelovima u kojima se ugovara ili spominje valutna klauzula u valuti švicarski franak te u kojima se ugovara ili spominje da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom banke.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da plati tužitelju KĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.610,29 EUR ( sedamtisućašestoideset eura i dvadesetidevet centi ) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi 12% godišnje počev od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine na dalje po stopi koja se određuje određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, računatom:

- na iznos od 21,74 EUR od 29.2.2012. do isplate

- na iznos od 174,36 EUR od 31.3.2012. do isplate

- na iznos od 177,75 EUR od 30.4.2012. do isplate

- na iznos od 180,07 EUR od 31.5.2012. do isplate

- na iznos od 176,17 EUR od 30.6.2012. do isplate

- na iznos od 177,20 EUR od 31.7.2012. do isplate

- na iznos od 174,27 EUR od 31.8.2012. do isplate

- na iznos od 168,04 EUR od 30.9.2012. do isplate

- na iznos od 174,78 EUR od 31.10.2012. do isplate

- na iznos od 178,01 EUR od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 175,65 EUR od 31.12.2012. do isplate

- na iznos od 162,95 EUR od 31.1.2013. do isplate

- na iznos od 173,74 EUR od 28.2.2013. do isplate

- na iznos od 174,69 EUR od 31.3.2013. do isplate

- na iznos od 170,45 EUR od 30.4.2013. do isplate

- na iznos od 157,29 EUR od 31.5.2013. do isplate

- na iznos od 156,96 EUR od 30.6.2013. do isplate

- na iznos od 160,19 EUR od 31.7.2013. do isplate

- na iznos od 165,37 EUR od 31.8.2013. do isplate

- na iznos od 172,55 EUR od 30.9.2013. do isplate

- na iznos od 168,85 EUR od 31.10.2013. do isplate

- na iznos od 171,47 EUR od 30.11.2013. do isplate

- na iznos od 174,45 EUR od 31.12.2013. do isplate

- na iznos od 176,29 EUR od 31.1.2014. do isplate

- na iznos od 180,20 EUR od 28.2.2014. do isplate

- na iznos od 178,92 EUR od 31.3.2014. do isplate

- na iznos od 174,60 EUR od 30.4.2014. do isplate

- na iznos od 173,21 EUR od 31.5.2014. do isplate

- na iznos od 173,84 EUR od 30.6.2014. do isplate

- na iznos od 178,84 EUR od 31.7.2014. do isplate

- na iznos od 182,88 EUR od 31.8.2014. do isplate

- na iznos od 182,02 EUR od 30.9.2014. do isplate

- na iznos od 185,59 EUR od 31.10.2014. do isplate

- na iznos od 188,02 EUR od 30.11.2014. do isplate

- na iznos od 186,59 EUR od 31.12.2014. do isplate

- na iznos od 186,99 EUR od 31.1.2015. do isplate

- na iznos od 186,99 EUR od 28.2.2015. do isplate

- na iznos od 186,99 EUR od 31.3.2015. do isplate

- na iznos od 186,99 EUR od 30.4.2015. do isplate

- na iznos od 186,99 EUR od 31.5.2015. do isplate

- na iznos od 186,99 EUR od 30.6.2015. do isplate

- na iznos od 180,15 EUR od 31.7.2015. do isplate

- na iznos od 180,15 EUR od 31.8.2015. do isplate

- na iznos od 180,15 EUR od 30.9.2015. do isplate

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.644,31 EUR (dvijetisućešestočetrdesetičetiri eura I tridesetijedan cent ) u cijelosti, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, računatom od dana donošenja presude tj. od 18. prosinca 2024.god. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e :

Utvrđuje se da tužitelj u podnesku od 08. srpnja 2024.god. nije preinačio tužbu kada je u tužbeni zahtjev navela ukupan novčani iznos koji potražuje od tuženika, kao i pojedinačne mjesečne iznose, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

Obrazloženje:

1. Tužitelj GĆ (u daljnjem tekstu tužitelj ) je podnio tužbu protiv tuženika dana 13. lipnja 2023.god., koja tužba je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P- 572/2023, u kojoj navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 146-328/2007 za kupnju poljoprivredne mehanizacije, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 57.840,00 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu od 6,50 % godišnje, a koja kamata je promjeniva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Stranke su sklopile Aneks Ugovora o kreditu broj 146-328/2007 dana 11.02.2016.god. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužitelj kao korisnik kredita sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj se poziva i na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Tužitelj smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Stoga predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatio, i to iznosa s osnova preplate s osnova promjenjive kamatne stope iznos od 1.113,97 EUR/8.393,23 kuna, te s osnova preplate zbog valutne klauzule u iznosu od 4.026,90 EUR/30.340,68 kuna, u mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Smatra da tužitelj nije potrošač jer je imao Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo OPG GĆ, [adresa] o čemu je priložio dokaz. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Sud je Rješenjem od dana 15. travnja 2024.god. odbio prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji na strani tužitelja i prigovor da tužitelj nije potrošač iz razloga koji su pobliže navedeni u tom rješenju, u bitnome jer je sam tuženik (banka ) tužitelju (klijentu ) priznao svojstvo potrošača u Ugovoru o kreditu i aneksu istog. Odlučeno je da protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

5. Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedoka VĆ (u podnesku od 02. veljače 2024.god. ).

6. Sud je Rješenjem od dana 15. travnja 2024.god. odbio dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku kao svjedok sasluša Jasenka Crnčec, javni bilježnik iz Čakovca, a obrazloženje za tu odluku je navedeno u istoj, a odlučeno je da protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

7. Po pozivu suda stranke nisu predlagale usmeno saslušanje vještaka.

8. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku u podnesku zaprimljenom 08. srpnja 2024.god. tužbeni zahtjev specificirao na način da je ostao kod istoga u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF, sukladno Zakonu o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ). Tužitelj je suglasan s metodom vještaka te ovim putem usklađuje tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka na način da umjesto točke II. i III. u tužbenom zahtjevu naznačuje jedinstvenu točku II., dok točka I. tužbenog zahtjeva ostaje neizmijenjena, a ranija točka IV. postaje točka III., a sve kako je navedeno u izreci ove presude tj. s osnova isplate sada traži isplatu ukupnog iznosa i s osnova preplate zbog promjene kamatne stope i s osnova preplate zbog promjene tečaja CHF u ukupnom iznosu od 7.610,29 EUR, a iznosi su navedeni u valuti EUR sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH.

9. Taj podnesak je dostavljen tuženiku i isti se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, te je istaknuo da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev povisio. Stavlja i prigovor zastare na te iznose iz specificiranog tužbenog zahtjeva. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

10. Na ročištu održanom dana 05. prosinca 2024.god. tužitelj je ostao kod specificiranog tužbenog zahtjeva i svih navoda.

11. Na tom ročištu je tuženik ostao kod svih navoda i prigovora, usprotivio se preinaci tužbenog zahtjeva, te je i na isti stavio prigovor zastare.

12. Sud je stoga na tom ročištu 05. prosinca 2024.god. donio rješenje da će se o prigovoru na preinaku odluka donijeti u konačnoj odluci, te je s obzirom da stranke nisu imale daljnje dokazne prijedloge, izvršio još uvid u dokumentaciju, te je glavnu raspravu nakon toga zaključio.

13. Odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, postavljenog u podnesku od dana 08. srpnja 2024.god.

14. Tuženik je prigovorio preinaci tužbenog zahtjeva, pa sud treba odlučiti o prigovoru tuženika o preinaci tužbe. Sud smatra da tužitelj nije preinačio tužbu u podnesku od 08. srpnja 2024.god. temeljem čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku kojim je određeno da iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Dakle, tužitelj je o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u ovom postupku s obzirom da tuženik nije prihvatio nalaz ovlaštenog vještaka koji je predan uz tužbu, te je unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, suglasno ovlaštenju iz čl.190. st.3. ZPP-a u ovom postupku sud dopustio preinaku tužbe, osim toga smatra da je to svrsishodno radi konačnog uređenja odnosa između stranaka sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a jer sud smatra da je svrsishodno o istome odlučiti, a u skladu sa provedenim financijsko-knjigovodstvenim vješta-čenjem upravo u ovom postupku pred sudom. Isto je u skladu sa Zaključkom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 26. studenog 2021.god., kao i Pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.god.

15. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u izračun više plaćenih anuiteta po kreditu Centra poslovnih analiza d.o.o. (list 13-23 spisa), ugovor o kreditu (list 24-29 spisa), specifikaciju isplate kredita (list 30 spisa), efektivnu kamatnu stopu (list 31 i 32 spisa), otplatni plan (list 33-39 spisa), popis uplata (list 40-42 spisa), izračun konverzije kredita (list 43-45 spisa), aneks uz ugovor o kreditu (list 46-51 spisa), podatke o upisniku obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (list 81 i 82 spisa), sudsku praksu (list 83-86 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa (list 87 i 88 spisa), sudsku praksu (list 89-200 spisa), izjavu (list 201-205 spisa), sudsku praksu (list 206-277 spisa), ponude kredita (list 278-286 spisa), sudsku praksu (list 287-320 spisa), kamatne stope banaka (list 321-325 spisa), sudsku praksu (list 326-346 spisa), sudsku praksu (list 372-832 spisa), sudsku praksu (list 847-927 spisa), sudsku praksu (list 941-970 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Mikac Matije zaprimljeno 03. lipnja 2024. (list 989-999 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije zaprimljeno 30. rujna 2024. (list 1020-1021 spisa), sudsku praksu (list 1025-1029 spisa), saslušao je svjedokinju IĆ, te je saslušao tužitelja KĆ, kao stranku u svrhu dokazivanja.

16. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, (specificiran podneskom od 08. srpnja 2024.god. nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku), a kako je navedeno u izreci ove presude, te naprijed obrazloženo ( u svezi preinake ).

17. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

18. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

19. Nije sporno da je tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb pravni slijednik Hypo-Alpe- Adria-bank d.d., što je vidljivo iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

20. Nije sporno da su tužitelj GĆ kao korisnik kredita i pravni prednik tuženik Hypo Alpe Adria Bank, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 146-328/2007 dana 17. prosinca 2007.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 57.840,00 CHF (švicarskih franaka ) i to za kupnju poljoprivredne mehanizacije, konkretno traktora marke Hurlimann, na rok od 10 godina tj. otplata u 120 mjesečnih rata, uz kamatnu stopu od 6,50 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 656,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 4. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca, a iznos kredita je uplaćen tužitelju i to uplatom na tvrdi Trgo Gea d.o.o. kod koje je traktor kupljen, što nije sporno. Banka je temeljem tog ugovora upisala fiducijarno pravo vlasništva na pokretnini - traktoru.

21. Kredit je uzeo tužitelj kao fizička osoba, tako je navedeno u samom ugovoru, te se nigdje u ugovoru ne navodi uopće da bi tužitelj imao registriran kakav OPG (Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo ), te nije navedeno da tužitelj taj traktor ne kupuje za osobne potrebe, a o čemu je sud već donio posebno rješenje dana 15. travnja 2024.god..

22. Nije sporno da je u čl. 3. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 6,50 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

23. Nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika kao banka dana 11. veljače 2016.god. sklopili Aneks (dodatak) ugovora o kreditu broj 146-328/2007 koji Aneks su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i kojim Aneksom tuženik tužitelju izračunao preplatu uplata na dan 30.09.2015.god. sukladno navedenom Zakonu i to u iznosu od 44.161,04 kuna ( HRK ). Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR. Neotplaćena glavnica kredita je navedena u iznosu od 10.544,56 EUR.

24. Nije sporno da se je kredit sada otplaćen i to prijevremenom otplatom tog kredita.

25. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

26. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

27. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

28. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

29. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

30. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta).

31. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

32. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

33. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

34. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

35. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

36. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

37. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

38. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

39. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

40. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

41. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

42. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

43. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

44. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

45. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu

46. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

47. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

48. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C- 698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

49. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu.

50. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

51. U ovom postupku tužitelj traži i utvrđenje ništetnosti i to ugovornih odredbi koje se odnose na promjenivu kamatnu stopu i ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i isplatu, a kako dio koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ne zastarjeva, a isplata je vezana za utvrđenje te ništetnosti ugovornih odredbi, tako tražbina tužitelja nije zastarjela..

52. Što se tiče prigovora zastare na specificirani tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a u svezi kojeg je odlučeno posebnim rješenjem temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, valja istači da se zastara i za to prekida već podnošenjem same tužbe u ovom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe što je stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024.god.

53. Dakle, tužba tužitelja i njegovo potraživanje s osnova ništetnosti i s osnova isplate nisu u zastari, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

54. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je svjedokinju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenjem. Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka prije zaključenja glavne rasprave, kako je naprijed navedeno.

55. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

56. Sukladno sudskoj praksi nije niti potrebno saslušanje svjedoka koji niti nisu sudjelovali izravno u pregovaranju tužitelja i banke o dobivanju spornog kredita, niti pak je naveden kao potpisnik u ugovoru o kreditu ili aneksu ugovora o kreditu. Takva je recentna sudska praksa i Ustavnog suda Republike Hrvatske npr. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenog 2023.god.

57. Sud pisani iskaz svjedokinje GĆZ ne može uzeti u obzir u ovom postupku, budući da se čitanju istog tužitelj usprotivio, a taj pisani iskaz je tuženik u spis dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka, a osim toga sud smatra da se odluka može donijeti na temelju ostalih pisanih dokaza u spisu i nije potrebno saslušanje iste s obzirom da ista nije niti sudjelovala izravno u pregovaranju tužitelja i banke o dobivanju spornog kredita, niti pak je navedena kao potpisnik u ugovoru o kreditu ili ankesu broj 1. ugovora o kreditu. Takva je recentna sudska praksa i Ustavnog suda Republike Hrvatske npr. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenog 2023.god.

58. Saslušana je samo svjedokinja koju je predložio tužitelj na osnovu prigovora tuženika da tužitelj nije potrošač i za koje potrebe je sporni traktor ( poljoprivredna mehanizacija ) kupljen.

59. Sud je saslušao predloženu svjedokinju IĆ, koja je izjavila da poznaje ovdje tužitelja GĆ, on je muž njezine pokojne sestrične koja je umrla prije godinu i pol. Žive u istom naselju na udaljenosti 200 metara. Kao obitelj su upućeni jako jedni na drugi i međusobno si pomažu. Sada živi sa starijim roditeljima, pa joj tužitelj treba puno pomagati, oko okućnice i slično. Zna da je 2007. tužitelj kupio jedan traktor, zelene boje s kabinom, ne zna koje marke i zna da je taj traktor kupio na kredit, a ne znam koliko je isti koštao. Ona je s njegovom suprugom, njenom sestričnom bila povezana, te su se međusobno povjeravale, tako da joj je rekla da su taj traktor prilično teško kupili iz razloga jer su trebali prikupiti dosta dokumentacije i onda je još bilo upitno da li će biti kreditno sposobni. Taj traktor je tužitelju trebao za domaćinstvo, bio im je neophodno za sve radove na dvorištu i na vrtu, te za rad na sjenokošama (livadama), a najviše za to što u naselju nemaju kanalizaciju, pa je onda od Općine određen deponij gdje mogu odvoziti septičke jame, pa se to često mora odvoziti, a kod tih radova je tužitelj i njoj redovno pomagao. Tužitelj ima farmu svinja i ima OPG, međutim ta farma je fizički odvojena od dvorišta, a i dosta je udaljena od njegove kuće i dvorišta, a na toj farmi tužitelj koristi samo jedan drugi crveni traktor. Ovaj kupljeni zeleni traktor mu je na dvorištu kraj kuće i samo tu ga koristi. Taj zeleni traktor su morali kupiti jer su ranije koristili traktor od tužiteljevog tate, međutim kada je on umro taj traktor je pripao tužiteljevom bratu i on ga je prodao, a tužitelj nije imao traktor za ove radove oko kuće. Tužitelj taj traktor kupljen od kredita nije koristio za OPG, definitivno ne, za OPG koristi taj drugi crveni traktor koji se nalazi na farmi svinja, i na tom traktoru ima sve potrebne priključke za farmu i taj traktor kojeg koristi na farmi, s tim traktorom ne može dolazi pred kuću, tako zbog mirisa, tako i zbog otpada i smjese koji se nalove na traktor. Taj zeleni traktor kojeg je kupio na kredit tužitelj drži na dvorištu, ima tamo visoku posebnu garažu za njega. Koristi ga i za sjenokoše, a sjenokoše su bile naslijeđene i koriste se za privatne svrhe, a sada kada više nema krava te sjenokoše treba održavati kako na njima ne bi izrasla šikara. Taj traktor se koristi i za odlazak u šumu Muršćak gdje tužitelj ima šumu i gdje su odlazili po drva. Njezina sestrična, supruga tužitelja, joj je govorila o tom kreditu i načinu kako su ga uzeli i govorila je da moraju prikupiti puno dokumentacije i da je onda još upitno da li će biti kreditno sposobni i onda joj je sestrična rekla da su uzeli kredit u švicarskim francima i da se trenutno takvi krediti daju i da su takav kredit mogli dobiti, da su pristali na taj kredit, a isto tako je rekla da nisu ništa posebno upozoreni na promjenu kamate ili na tečaj CHF ili da bi rate mogle tako drastično rasti, jer joj je sestrična govorila da im rate jako rastu i da su to znali nikada ne bi išli u to, da budu zbog tih visokih rata propali. Sestrična joj je rekla i da su došli u banku i da je ugovor već bio sastavljen i da su im ga dali u banci, dakle bio je to fiksni ugovor. Zna i da je tužitelj sklopio neki aneks s bankom, da je to bilo u vezi konverzije i da su ih zvali iz banke i ponudili i odlučili su se da to prihvate, jer su se bojali švicarskog franka i kako to raste. Tužitelju i sestrični se zbog tih rata koje su rasle srozao životni standard, sestrična joj se žalila da od njezine plaće žive, a radila je na HZZO, dok sve ostalo iste na plaćanje tih rata za kredit. Tužitelj ima završenu školu za bravara, nema poljoprivrednu školu.

60. Sud je povjerovao iskazu svjedokinje jer je dan iskreno i logično, a očito je da je stranka s tužiteljem i njegovom suprugom u dobrim odnosima i bila je u stalnom kontaktu, tako da zna pojedinosti spornog ugovora. Međutim, odluka se ne temelji samo na njezinom iskazu već i na temelju drugih provedenih dokaza tijekom postupka.

61. Tužitelj GĆ je izjavio da je slušao iskaz svjedokinje IĆ i može potvrditi da je sve to točno. On je te 2007. godine trebao traktor za privatne svrhe i to prvenstveno za odvoz septičke jame, za ostale poslove oko kuće, za odlazak u šumu i čišćenje šume i za košenje livade i za održavanje livade. Išao je gledati traktore u firmu TRGO GEA, Nedelišće, i tamo si je našao taj traktor i oni su mu tamo rekli da u vezi kredita ode u tadašnju Hypo banku. To je bio traktor marke Hurlimann, zelene boje s kabinom i bio je novi traktor, čini mu se da je koštao 257.000,00 kuna i za cijeli taj iznos je trebao kredit, a trebao je upravo takav malo veći i malo jači traktor. U Hypo banci je tražio kredit u EUR-ima, ali su mu ponudili samo taj u švicarskom franku i samo taj su mu odobrili, a ne zna zašto. Pristao je na to jer je u to vrijeme još to bilo donekle prihvatljivo, nije bilo problema s CHF. Rekli su mu u banci da je kamata promjenjiva, ali nisu ništa posebno obrazlagali, a isto tako su rekli za tečaj. Pročitao je taj ugovor koji je banka dala, tamo je to tako pisalo, a niti kod javnog bilježnika mu nije ništa posebno obrazloženo. On nije mislio da će mu te rate toliko porasti. Uzeo je kredit na rok od 10 godina, htio je na kraće, ali nisu mu dali na manje. Prve rate su mu bili mjesečno 2.900,00 kuna, a najviše je plaćao čak 4.300,00 kuna mjesečno. Morao je tako plaćati jer si je banka upisala vlasništvo na tom traktoru, ako ga ne bi plaćao uzeli bi ga. Kada je uzeo kredit u banci ga nisu pitali ništa, niti za što mu treba traktor, niti ništa za OPG, napisali su samo za kupovinu poljoprivredne mehanizacije. Kada su se rate povisile išao je pitati zbog čega, rekli su mu da tako ima u ugovoru i da tako mora plaćati. Rate je redovno plaćao, nosio je novce na šalter u banku. Kada se čuo da postoji mogućnost konverzije kredita, išao je u banku pitati i odlučio se da će otplatiti cijeli kredit, pa si je posudio novce od ženinog strica i onda su mu u banci rekli da ako taj kredit konvertira u EUR-e da će mu onda biti nešto manji ostatak duga, pa je onda zbog toga pristao i odmah nakon te provedene konverzije je taj kredit u cijelosti otplatio, čini mu se da se radilo o nekih 20.000,00 kuna. Kada je sklapao taj aneks za konverziju nisu ga u banci ništa pitali niti pak su mu rekli da to ne mogu sklopiti, dakle u banci su pristali da ima pravo na konverziju. Inače on od 2004. godine ima OPG i ima farmu svinja, međutim na toj farmi ima drugi traktor marke Zetor, a ovaj traktor koji je kupio 2007. s kreditom od Hypo banke koristi isključivo oko kuće i nije bio s njim na farmi. Taj ugovor o kreditu je bio već unaprijed sastavljen. Nije mogao u banci pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora. U banci ga nisu upozorili prilikom sklapanja ugovora na bilo kakve rizike sklapanja ugovora, npr. na promjenu kamate ili na rast tečaja CHF, niti su rekli rekli da bi rate mogle tako drastično rasti, da je znao da će rate toliko rasti, ne bi se uopće upuštao u to i ne bi uopće sklopio taj ugovor. U banci ga nisu upozorili da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kako to štiti u odnosu na tečaj EUR-a. Porasta rata je utjecao na životni standard. Ponudili su mu samo taj u CHF i takav su mu odobrili. Kupio je traktor s kabinom da ga štiti od hladnoće, a kada je već kupovao traktor htio je takav. On svojoj obitelji nije naplaćivao te usluge koje je radio s tim traktorom, oni njemu pomažu u određenim stvarima, pa on njima ovako pomaže. Nema završenu školu za poljoprivrednika. Nastupio je s povjerenjem u banku, vjerovao je banci. Taj kredit je otplaćivao on i supruga. Sredstva iz dobivenog kredita su upotrijebljena samo za kupovinu tog traktora, banka je sve te novce direktno prebacila na firmu TRGO GEA gdje je traktor kupljen. Tijekom pregovora u banci nije upozoren na sve značajke ugovora. Javni bilježnik mu je samo rekao da li je pročitao taj ugovor, da li je to razumio i on je odgovorio da da, a ništa posebno drugo mu nije rekao. Odlučio se za taj kredit jer su mu samo takav dali. U banci ga nisu upozorili na valutnu klauzulu, valjda su nešto rekli, ali ne zna što je on razumio. Odlučio se za novi traktor, da mu dulje traje, još ga i sada koristi, a u to vrijeme kada je uzimao kredit je mogao otplaćivati takve rate kakve su mu u banci izračunali. S tim kupljenim traktorom nije vršio usluge trećim osobama, samo sebi i užoj obitelji i to mami, bratu, ženinom stricu.

62. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv. 63. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

64. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

65. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

66. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

67. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

68. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

69. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

70. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

71. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. 72. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

73. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

74. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

75. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

76. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

77. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

78. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

79. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

80. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

81. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

82. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

83. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

84. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

85. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

86. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

87. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

88. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U III-1995/23 od 28.06.2023.god.

89. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

90. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

91. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa ( Dodatka ) od 11. veljače 2016.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

92. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

93. Kamatna stopa određena Aneksom od 11. veljače 2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

94. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 11. veljače 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

95. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

96. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

97. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 (Narodne novine RH broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

98. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

99. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

100. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

101. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

102. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

103. Nadalje, tim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

104. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

105. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. 106. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

107. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

108. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

109. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.

110. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužitelj više uplatio određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ).

111. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

112. Iz iskaza tužitelja ( potrošača ) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

113. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

114. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

115. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to je sud navedene odredbe utvrdio ništetnima i odlučio je kao u toč. I. tužbenog zahtjeva.

116. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

117. Radi utvrđenja iznosa tzv. preplate sud je Rješenjem od dana 15. travnja 2024.god. odredio provođenje financijskog vještačenja, koje je povjereno vještaku Mikac Matiji iz Čakovca. Određeno je da je vještačenjem vještak treba utvrditi: u svezi Ugovora o kreditu broj 146-328/2007 koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 17. prosinca 2007.god., kao i Dodatka ugovoru o kreditu od dana 11. veljače 2016.god. koji su sklopile parnične stranke (kojim su izvršile konverziju tog kredita), a radi utvrđenja visine ukupno preplaćenog iznosa po osnovi kamate i tečaja, te da se utvrde pojedine mjesečne pretplate i datumi tih pretplata kako bi se mogla specificirati zakonska zatezna kamata na pojedine preplaćene iznose anuiteta, time da se uzme u obzir početna kamatna stopa, te tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, te da li je prilikom sklapanja dodatka ugovora o konverziji koji je sklopljen knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru, te je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR i da li je provedenom konverzijom tuženik od tužitelja na opisani način naplatio predmetni više utvrđeni iznos glavnice (razliku glavnice) i ako da u kojem iznosu.

118. Vještak Mikac Matija je u izradi svog nalaza koristio dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

119. Stalni sudski vještak Mikac Matija je dana 03. lipnja 2024.god. dostavio nalaz i mišljenje u kojem navodi da u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. korisnik je preplatio iznos od 89.442,77 HRK u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja, specificirano po datumima uplata. 5.598,80 HRK se odnosni na preplatu uslijed povećanja kamatnih stopa dok se 83.843,97 HRK odnosi na preplatu uslijed promjena tečaja. Vezano uz pitanje iz zadatka „da li je prilikom sklapanja dodatka ugovora o konverziji koji je sklopljen knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru, te je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR i da li je provedenom konverzijom tuženik od tužitelja na opisani način naplatio predmetni više utvrđeni iznos glavnice (razliku glavnice) i ako da u kojem iznosu“ ističem da je provedenom konverzijom osnovni ugovor u CHF faktički i knjigovodstveno zatvoren te je formiran novi ugovor u valuti EUR. Tom prilikom je formirana glavnica u EUR koja je u kunskom iznosu 8.411,77 HRK viša nego što bi u tom trenutku iznosila prema početnim uvjetima kredita (početna kamatna stopa i fiksni tečaj CHF-HRK po kojem je kredit isplaćen). S obzirom da je korisnik u potpunosti otplatio predmetni EUR kredit, tuženik je od tužitelja naplatio ovaj iznos Kada se u obzir uzme preplata iz konverzije koju je Banka na datum 30.09.2015 priznala korisniku te se od nje oduzme ovaj iznos razlike glavnica tada proizlazi da je na datum konverzije korisnik obeštećen za neto iznos od 51.190,44 HRK. Ukoliko se ovim iznosom obeštećenja zatvore utvrđene preplate uključujući zakonske zatezne kamate na te preplate, tada ostatak nepodmirenih preplata iznosi 57.339,68 HRK odnosno 7.610,29 EUR prema fiksnom tečaju, specificirano prema datumima nastanka u posebnoj tablici.

120. Na isti nalaz i mišljenje je tuženik stavio primjedbe.

121. Na primjedbe se vještak Mikac Matija očitova dana 30. rujna 2024.god. gdje navodi da zastupnik tuženika u svom podnesku ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka. Vještak je naveo da u niti jednom trenutku otplate predmetnog kredita tečaj otplate nije bio niži od početnog tako da ne postoje tzv. negativne razlike, što je i vidljivo iz samog izračuna. Vještak ističe da u točki V. podneska zastupnik tuženika izvodi zaključke iz njegovog Nalaza koje on ne navodi, točnije umanjuje iznos izračunate preplate temeljem promjena tečaja do dana konverzije (83.843,97 HRK) za iznos obeštećenja tužitelja kroz konverziju (51.190,44 HRK), dobivši tako umanjenu glavnicu preplate u iznosu od 32.653,53 HRK, ali isto je urađeno bez obračuna zakonskih zateznih kamata do 30.9.2015, odnosno datuma obeštećenja te nije iznos koji se pojavljuje u Nalazu. U nalazu je vještak prijeboj izvršio na način da se iznosom obeštećenja kroz konverziju zatvara glavnica preplate zajedno s zakonskim zateznim kamatama na tu glavnicu do 30.9.2015. U nastavku podneska zastupnik tuženika ističe pravna pitanja vezana uz sam zadatak kako je postavljen, te s obzirom da je Nalaz napravljen u skladu s dobivenim zadatkom Suda, vještak je naveo da nema dodatnih komentara..

122. Nakon toga stranke nisu stavljale daljnje prigovore.

123. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanje stalnog sudskog vještaka Matije Mikaca jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

124. Iz nalaza i mišljenja vještaka te očitovanja vidljivo je da niti ujednom trenutku otplate tečaj otplate nije bio niži od početno ugovorenog, tako d au konkretnom slučaju niti ne postoje tzv. negativne razlike čije utvrđenje je predlagao tuženik. 125. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

126. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 7.610,29 EUR što je utvrđeno prema fiksnom tečaju HRK/EUR 7,53450 sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, a navedeni iznos predstavlja ukupnu razliku između kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu, s početno ugovorenom kamatnom stopom od 6,50 % godišnje i kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, kao i s početnim tečajem CHF/HRK, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, koji izračun je tužitelj prihvatio u svom specificiranom tužbenom zahtjevu, kako je već ranije obrazloženo. 127. Isto izračun i sud u cijelosti prihvaća. Stoga je donesena odluka kao pod II. izreke presude.

128. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 29. veljače 2012.god. do zaključno 30. rujna 2015.god. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

129. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

130. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti.

131. Trošak tužitelja priznaje trošak u skladu s vrijednošću predmeta spora (7.610,29 EUR ) i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 (Tarifa objavljena u NN RH broj 138/23 ) iste tj. 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi. 132. Tužitelju se priznaje trošak i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (Tbr.7), zastupanje na ročištu 09.01.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), zastupanje na ročištu 20.03.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), zastupanje na ročištu 05.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR ( Tbr. 9/3), kao i za sastav podnesaka i to od dana 09.10.2023. u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr.8/1 ), od dana 08.03.2024. u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr.8/1 ), od dana 06.05.2024. u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr.8/4 ), od dana 08.07.2024. u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr.8/1 ) i od dana 26.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr.8/1 ), odnosno ukupno u iznosu od 1.750,00 EUR, sve uvećano za pripadajući PDV u iznosu od ukupno 437,50 EUR. 133. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR. Priznat mu je i trošak koji je platio s osnova tzv. Preliminarnog vještačenja po Centru poslovnih analiza d.o.o. Čakovec u iznosu od 125,00 EUR, s obzirom da mu je isti nalaz vještaka bio potreban kako bi postavio svoj tužbeni zahtjev.

134. Tužitelj nije u obvezi platiti sudsku pristojbu niti na tužbu niti na presudu s obzirom da je Zakonom o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP.

135. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.644,31 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. III. izreke. 136. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 18. prosinca 2024. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja ZOU mr.sc. Fileš-Ružić i Varović Kanižaj iz Čakovca

2. punomoćnik tuženika OD Ćurković i Šanjug i partneri iz Zagreba