Zakon.hr

Poslovni broj P-1884/2019-33

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Primorcu odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., [adresa], OIB 14036333877, zastupane po punomoćniku Domagoju Petrinoviću odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 4. studenog 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranka, te javne objave od 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o j e

I.Utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu br. 306-745/2005 od dana 24.08.2005.godine, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Marija Grozdanić Dekleva, broj: OU- 1697/05, a koji je zaključen između tužitelja AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), ništetan dio odredbe sadržan u čl. 6 ugovora koji glasi „…sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.“.

II.Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove preplate po osnovi promjenjive kamatne stope isplati novčani iznos od 6.677,55 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 32,09 EUR od 02. listopada 2007. godine, pa do isplate;

- na iznos od 18,66 EUR, od 02. studenog 2007. godine, pa do isplate;

- na iznos od 18,88 EUR, od 05. prosinca 2007. godine, pa do isplate;

- na iznos od 18,76 EUR od 02. siječnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 19,07 EUR od 01. veljače 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 19,23 EUR od 29. veljače 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 73,72 EUR od 01. travnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 71,81 EUR od 30. travnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 71,02 EUR od 07. srpnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 71,80 EUR od 21. srpnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 70,43 EUR od 21. kolovoza 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 70,39 EUR od 01. listopada 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 71,08 EUR od 27. listopada 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 120,64 EUR od 25. studenog 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 114,42 EUR od 02. prosinca 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 121,99 EUR od 31. prosinca 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 123,03 EUR od 02. veljače 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 123,40 EUR od 10. ožujka 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 121,77 EUR od 24. travnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 121,89 EUR od 30. travnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 119,49 EUR od 24. lipnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 117,68 EUR od 01. srpnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 117,95 EUR od 02. rujna 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 118,65 EUR od 02. rujna 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 118,40 EUR od 22. listopada 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 117,36 EUR od 30. studenog 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 118,83 EUR od 30. ožujka 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 119,96 EUR od 30. ožujka 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 121,64 EUR od 30. ožujka 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 121,03 EUR od 30. ožujka 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 123,36 EUR od 29. srpnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 122,68 EUR od 29. srpnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 123,41 EUR od 29. srpnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 131,23 EUR od 15. studenog 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 129,35 EUR od 15. studenog 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 134,16 EUR od 15. studenog 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 132,20 EUR od 15. studenog 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 129,18 EUR od 15. studenog 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 134,82 EUR od 31. prosinca 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 119,41 EUR od 31. siječnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 114,75 EUR od 01. veljače 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 116,23 EUR od 28. veljače 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 114,03 EUR od 31. ožujka 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 114,16 EUR od 06. svibnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 122,22 EUR od 01. lipnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 122,77 EUR od 26. kolovoza 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 129,42 EUR od 26. kolovoza 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 108,24 EUR od 31. kolovoza 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 106,76 EUR od 01. listopada 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 107,80 EUR od 19. studenog 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 108,16 EUR od 30. prosinca 2013. godine, pa do isplate;

- na iznos od 107,43 EUR od 16. svibnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 104,72 EUR od 18. lipnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 106,51 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 106,41 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 105,32 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 102,53 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 102,18 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 102,51 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 103,19 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 104,24 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 103,24 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 103,43 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 103,67 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 6,30 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 6,25 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 6,16 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 6,12 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 6,10 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 6,12 EUR od 01. rujna 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 6,08 EUR od 30. rujna 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 6,07 EUR od 03. studenog 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 6,07 EUR od 02. prosinca 2014 godine, pa do isplate;

- na iznos od 6,01 EUR od 07. siječnja 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 5,98 EUR od 03. veljače 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 5,94 EUR od 11. ožujka 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 5,90 EUR od 30. travnja 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 5,86 EUR od 03. lipnja 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 5,83 EUR od 03. lipnja 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 5,79 EUR od 01. srpnja 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 5,75 EUR od 24. kolovoza 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 5,72 EUR od 09. rujna 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 5,68 EUR od 14. listopada 2015. godine, pa do isplate;

koje se određuju od 02. listopada 2007. godine za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023 godine za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III.Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu br. 306-745/2005 od dana 24.08.2005.godine, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Marija Grozdanić Dekleva, broj: OU-1697/05, a koji je zaključen između tužitelja AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.), ništetne odredbe kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak, sadržana u čl. 3. Ugovora a koje glase:

- „u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke.“

- „Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“,

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove preplate po osnovi valutne klauzule isplati novčani iznos od 10.554,25 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 1,04 EUR od 30. studenog 2005. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,61 EUR od 25. studenog 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 19,80 EUR od 31. prosinca 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 26,42 EUR od 02. veljače 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 29,42 EUR od 10. ožujka 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 21,18 EUR od 24. travnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 22,76 EUR od 30. travnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,15 EUR od 24. lipnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 0,85 EUR od 01. srpnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 3,32 EUR od 02. rujna 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 8,22 EUR od 02. rujna 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 7,80 EUR od 22. listopada 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 2,84 EUR od 30. studenog 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 12,15 EUR od 30. ožujka 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 19,62 EUR od 30. ožujka 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 30,25 EUR od 30. ožujka 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 27,82 EUR od 30. ožujka 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 12,15 EUR od 30. ožujka 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 42,25 EUR od 29. srpnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 39,52 EUR od 29. srpnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 44,87 EUR od 29. srpnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 91,07 EUR od 15. studenog 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 81,59 EUR od 15. studenog 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 110,68 EUR od 15. studenog 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 110,67 EUR od 15. studenog 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 84,53 EUR od 15. studenog 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 118,68 EUR od 31. prosinca 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 163,63 EUR od 31. siječnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 132,64 EUR od 01. veljače 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 144,63 EUR od 28. veljače 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 130,80 EUR od 31. ožujka 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 133,36 EUR od 06. svibnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 192,12 EUR od 01. lipnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 197,90 EUR od 26. kolovoza 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 247,05 EUR od 26. kolovoza 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 220,66 EUR od 31. kolovoza 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 210,22 EUR od 01. listopada 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 221,64 EUR od 19. studenog 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 227,15 EUR od 30. prosinca 2013. godine, pa do isplate;

- na iznos od 223,24 EUR od 16. svibnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 201,87EUR od 18. lipnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 220,15 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 221,81 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 214,73 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 192,57 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 192,06 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 197,58 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 206,41 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 218,61 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 212,42 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 216,93 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 222,03 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 209,47 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 215,64 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 213,63 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 206,83 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 204,65 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 205,65 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 213,39 EUR od 31. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 219,90 EUR od 01. rujna 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 218,56 EUR od 01. rujna 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 224,20 EUR od 03. studenog 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 228,03 EUR od 02. prosinca 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 225,79 EUR od 07. siječnja 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 226,43 EUR od 03. veljače 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 226,44 EUR od 11. ožujka 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 226,45 EUR od 30. travnja 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 226,46 EUR od 03. lipnja 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 226,47 EUR od 03. lipnja 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 226,47 EUR od 01. srpnja 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 226,48 EUR od 24. kolovoza 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 226,49 EUR od 09. rujna 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 226,50 EUR od 14. listopada 2015. godine, pa do isplate; koje se određuju od 30. srpnja 2005. godine po stopi od 15% godišnje , od 02. listopada 2007. godine za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023 godine za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime pogrešno umanjene glavnice dugovanja prilikom provedbe konverzije isplati novčani iznos od 7.100,13 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 30. rujna 2015.godine, po do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se da je u Aneksu br.1 uz ugovor o kreditu broj 306-745/2005 od dana 26.08.2011.g. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Marija Grozdanić Dekleva, broj: OV-10075/2011, a koji je zaključen između tužitelja AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), ništetne odredbe čl. 1. u dijelu u kojem se navodi da glavnica kredita na dan 31.07.2011.g. iznosi 133.842,15 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. te da se ista uvećava za naknadu za provedbu moratorija, pa da nova glavnica na isti dan iznosi 135.180,57 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao što su ništetne slijedeće odredbe članka 2 koje glase:

- „Na glavnicu kredita se obračunavaju kamate od 6,50% (šestcijelihpedeset posto), dekurzivno godišnje. Kamatna stopa je promjenjiva.”

- „u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju na CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“

- „Banka će o visini anuiteta i svakoj promjeni visine anuiteta pismeno obavijestiti Korisnika kredita, koji svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini i dospijeću anuiteta“

VII.Utvrđuje se da je u Aneksu br.2 uz ugovor o kreditu broj 306-745/2005 od 23.02.2012.g. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Marija Grozdanić Dekleva, broj: OV-2067/2012, a koji je zaključen između tužitelja AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), ništetne odredbe čl. 1. u dijelu u kojem se navodi da glavnica kredita na dan 31.01.2012.g. iznosi 135.180,57 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. te da se ista uvećava za naknadu za provedbu moratorija, pa da nova glavnica na isti dan iznosi 137.884,18 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao što su ništetne slijedeće odredbe članka 2 koje glase:

- „Na glavnicu kredita se obračunavaju kamate od 6,30% (šestcijelihtrideset posto), dekurzivno godišnje. Kamatna stopa je promjenjiva.”

- „u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju na CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“

VII.Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi prouzročene troškove parničnog postupka u visini od 5.615,59 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. prosinca 2024 pa do isplate koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška tužitelj odbija.

riješio je

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva u visini od 607,77 EUR.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 6 Ugovora o kreditu od 24. kolovoza 2005. solemniziranom po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva u dijelu u kojem je ugovorena mogućnost jednostrane promjene redovne kamatne od strane tuženika njegovom odlukom te u dijelu odredbi 3.među strankama zaključenog Ugovora kojim je ugovorena otplata kredita i obaveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak – CHF, zatim utvrđenje ništetnim Aneksa br 1 ugovora o kreditu od 26.08.2011 . kojim je ugovoren moratorij kredita i to u dijelu čl 1 kojem je navedeno da glavnica kredita na dan 31.07.2011 iznosi 133.842,15 CHF te se uvećava za naknadu za moratorij kredita pa da nova glavnica iznosi 135.180,57 CHF prema srednje tečaju za CHF Hypo Alpe Adria bank te odredbe čl. 2 Aneksa ugovora u dijelu koji se odnosi na visinu novoutvrđene kamatne stope, da se anuitet obračunava po srednjem tečaju za CHF na dan dospijeća anuiteta te da je korisnik kredita svojim potpisom izjavljuje da je suglasan i bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini i dospijeću anuitete, potom utvrđenje ništetnim Anexa br 2 ugovora o kreditu od 23.02.2012. čl 1 kojem je navedeno da glavnica kredita na dan 31.01.2012 iznosi 135.180,57 CHF te se uvećava za naknadu za moratorij kredita pa da nova glavnica iznosi 137.884,18 CHF prema srednje tečaju za CHF Hypo Alpe Adria bank te odredbe čl. 2 Aneksa ugovora u dijelu koji se odnosi na visinu novoutvrđene kamatne stope, da se anuitet obračunava po srednjem tečaju za CHF na dan dospijeća anuiteta te da je korisnik kredita svojim potpisom izjavljuje da je suglasan i bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini i dospijeću anuitete sve pobliže opaisnao u točkama 1-2, te 6-7 izreke ove odluke te posljedično tome zahtjev tužitelja za povrat iznosa od ukupno 187.908,16 EUR s zateznom kamatom isplatu kojeg tužitelj zahtjeva s osnova iznosa koje je tuženik više naplatio s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke kao i pogrešnog obračuna glavnice na dan konverzije.

Osnovanost svog tužbenog zahtjeva tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnom temelji na tvrdnji da su među strankama zaključenim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, da je tuženik nakon sklapanja Ugovora jednostrano bez ikakvog međusobnog pregovaranja povećavao prvotno ugovorenu kamatnu stopu a što je rezultiralo povećanjem mjesečnog iznosa anuiteta, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 14. lipnja 2014. Pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, da je navedenom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke u kojoj je utvrđeno da je Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. a koje povrede traju i nadalje povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Navedena presuda da ima učinak i u ovom predmetu te da obvezuje ovaj sud u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke.

Tužitelj nadalje ističe da je ništetna i među strankama ugovorena odredba o valutnoj klauzuli u CHF. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/07 od 14. lipnja 2018. da je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi u postupku radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita kojom je utvrđeno da je između ostalih i Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj ističe kako tužena banka nije tužitelju isplatila iznos kredita u CHF pa da bi bila opravdana primjena valutne klauzule, da se tužena banka nije zadužila u CHF niti je kupila CHF kako bi tužitelju isplatila pozajmljeni iznos novca pa da se tužena banka nije imala od čega štiti valutnom klauzulom već da je ista služila isključivo kao sredstvo špekulacije koje da je u konačnosti rezultiralo ekstra profitom banke na štetu tužitelja kao potrošača slijedom čega da ništetan ugovor i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezano uz valutu švicarski franak-CHF. Nadalje glede aneksa broj 1 i 2 kojima je ugovoren moratorij kredita tuženik da je potpuno pogrešno obračunao ostatak glavnice jer je primjeni ništene odredbe i kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Osim povrata preplaćenog iznosa na ime kamate u visini od 44.406,51 kn i preplaćenog tečaja u visni od 90.526,20 kn tužitelj potražuje i razliku pogrešno obračunate glavnice na dan konverzije. Naime Aneksom tuženik je na dan 30.09.2015 utvrdio glavnicu u visini od 77.567,56 EUR/592.001,67 KN, a imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tuženi je neotplaćenu glavnicu trebao utvrditi po početnom tečaju CHF odnosno u visini od 539.026,22 kn tuženik je stoga dužan tužitelju naknaditi tu razliku u visini od 52.975,45 kn. Navodi i to kako unatoč sklopljenoj konverziji ima pravni interes za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu kao i isplatu iznosa koje je tuženik stekao primjenom ništetnih odredbi.

Tuženik u odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tužitelj da je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario, pa mu tuženik osporava pravni interes za vođenje ovog postupka. Stranke su sklopile Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje : ZIDZPK, NN 102/15). Navedeni Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, te da je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Tuženik navodi da se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što da je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. Navedeni Zakon naložio je bankama ponuditi potrošačima konvertiranje ništetnih odredbi u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, takva ništetnost da djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanje aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga da se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje. Restitucija tužitelja kao potrošača da je učinjena prihvatom izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu, kojim se tužitelj suglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po odnosi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, au kojem su iznosu uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Pritom sklapanjem aneksa nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Aneksom je, pored dopuštene valutne klauzule u EUR, ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno – posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope. Tužitelj da nema pravni interes za vođenje ovog spora, jer da je svoje pravo ostvario kroz konverziju kredita, suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prislinog propisa. Također i kondemnatorni zahtjev da je time u potpunosti konzumiran. Predmetom postupka da može biti samo ispravnost izračuna konverzije, a na koju okolnost se predlaže financijsko vještačenje. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao i prigovore zastare. U podnesku od 15.05.2020 odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi Aneksa ugovora o kreditu iz 2011 i 2012. ističe kako su čl. 2 stranke suglasno dogovorile početnu kamatnu stopu od 6,50 %, odnosno 6,30 % , dakle nisu nastale jednostranom odlukom banke već suglasnom voljom stranaka , pa ako se utvrdi ništetnom odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope iz osnovnog ugovora da za razdoblje nakon klapanja aneksa broj 1 odnosno aneksa br., 2 treba uzetu u obzir kamatnu stopu od 6,50% kao početnu, nadalje ankesom je utvrđena nova visina glavnice a čime je zapravo priznao dug pa ne postoji tužitelje interes za utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu i isplate po istima kada je aneksom broj 1 priznao visinu duga. Tuženik predlaže odbaciti tužbeni zahtjev podredno odbiti te potražuje naknadu parničnih troškova.

Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 31. srpnja 2024. po provedenom financijskom vještačenju te s osnove preplate kamatne stope potražuje iznos od 6.677,55 EUR, osnove preplate tečaja iznos od 10.554,25 EUR, te na ime razlike glavnice 7.100,13 EUR

Tuženik u podnesku od 23. kolovoza 2024. ističe kako se protivi preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj u podnesku tužitelja od 31. srpnja 2024. jer da je za svaki od osnova postavio zaseban kondemnatorni zahtjeva dok je u tužbi postavio jedan kondemnatorni zahtjeva koji je obuhvaćao sve osnove. Nadalje ističe da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva pa za povučeni dio potražuje trošak. Tužbeni zahtjev postavljen u tužbi u visini od 187.908,16 kn što primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 24.939,70 EUR, a obuhvaća preplatu kamate, preplatu tečaja i razliku glavnice iz konverzije sve kao jedan kondemnatorni zahtjev. Podneskom od 31. srpnja 2024. tužitelj postavlja tri kondemnatorna zahtjeva te potražuje s osnove preplate kamatne stope potražuje iznos od 6.677,55 EUR, osnove preplate tečaja iznos od 10.554,25 EUR, te na ime razlike glavnice 7.100,13 EUR, dakle ukupno 24.331,93 EUR što je manje od prvotno utuženog iznosa te u konkretnom slučaju nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva, naime razgraničavanjem sada potraživanje s osnova preplate kamate, preplate tečaja i razlike glavnice tužitelj ni na koji način nije izvršio preinaku, isti je samo radi jasnoće -preglednosti postavio tri kondemnatorna tužbena zahtjeva s osnova koji su bili obuhvaćeni ranijim jednim kondemnatornim zahtjevom stoga preinake u smislu odredbe čl .191 ZPP-a nema. Tužitelj je dakle smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 607,77 EUR kojem povlačenju se tuženik nije usprotivio pa je temeljem odredbe čl. 193 st. 23 ZPP-a odlučeno kao u točki 1 izreke rješenje.

Sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju priležećoj spisu, saslušan je tužitelj i svjedokinja PĐ, proveden je dokaz financijskim vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

Ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora i davatelja kredita, ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., 24.08.2005 sklopljen Ugovor o kreditu br. 306-745/2005, predmet kojeg je iznos od 163.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana.

Nije sporno između stranaka da je predmetnim Ugovorom ugovorena valutna klauzula izražena u valuti CHF te ugovoren povrat mjesečnih iznosa anuiteta u protuvrijednosti iznosa od 1.103,76 CHF u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.

Isto tako među strankama nije sporno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa od 5,25% godišnje te da je odredbom čl. 6 među strankama sklopljenog ugovora, ugovorena promjenjivost kamatne stope na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugo akta banke.

Nije sporno između stranaka da je tijekom trajanja ugovora tuženik izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora tako da je prvotno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,25% svojom Odlukom u više navrata povećao.

Nije sporno niti da je između stranaka zaključen Aneks boj 1 ugovoru o kreditu 26.08.2011. koji u čl. 1 ugovorne strane suglasno utvrđuju kao na dan 31.07.2011 glavnica kredita iznosi 133.842,15 CHF koja se uvećava za naknadu za moratorij te iznosi 135.180,57 CHF, te je čl. 4 navedeno kako se korisniku kredita odobrava moratorij na otplatu glavnice od 31.07.2011 do 31.01.2012., da se kamate za vrijeme moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju, da se na glavnicu kredita obračunavaju kamate od 6,50 %, da je kamatna stopa promjenjiva. Banka će o visini anuiteta i svakoj promjeni anuiteta obavijestiti pismeno korisnika kredita koji svojim potpisom na ugovoru izjavljuju da je suglasna i bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini i dospijeću anuiteta.

Nije sporno niti da je između stranaka zaključen Aneks broj 1 ugovoru o kreditu 23.02.2012. koji u čl. 1 ugovorne strane suglasno utvrđuju kao na dan 31.01.2012. glavnica kredita iznosi 135.180,57 CHF koja se uvećava za naknadu za moratorij te iznosi 137.884,18CHF, te je čl. 4 navedeno kako se korisniku kredita odobrava moratorij na otplatu glavnice od 31.01.2012 do 31.07.2012., da se kamate za vrijeme moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju, da se na glavnicu kredita obračunavaju kamate od 6,30%, da je kamatna stopa promjenjiva. Banka će o visini anuiteta i svakoj promjeni anuiteta obavijestiti pismeno korisnika kredita koji svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini i dospijeću anuiteta.

Nije sporno niti to da su stranke temeljem ZID ZPK zaključile 24. siječnja 2016. Aneks ugovoru-konverziju prema kojoj je na dan 30.09.2015. utvrđen manjak od 2.686,63 EUR/21.912,98 kn.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i zbog nezakonite primjene valutne klauzule u CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru. U ostalom visina preplate utvrđene prema Aneksu ugovora, a primjenom ZID ZPK je znatno niža od visine preplate zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu kako je to vještak u ovom postupku utvrdio o čemu će se detaljnije govoriti u nastavku obrazloženja ove odluke. Stoga priznatom preplatom obračunatoj prema ZID ZPK tužitelja ni na koji način nije obeštećen.

Stoga tužitelj neprijeporno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ), naime sklopio je predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu-radi se kreditu koji je odobren za kupnju stana. Nadalje tužitelj u svom iskazu navodi kako je kredit odobren za kupnju stana kako bi riješio stambeno pitanje. Stan se tek unazad godinu dana iznajmljuje i to od kada žive u [adresa]. Po stavu ovoga suda tužitelj uživa zaštitu kao potrošač, naime u vrijeme podizanja kredita nekretnina se nije iznajmljivala, njezina namjena je isključivo bila za stanovanje, u tu svrhu je i sklopljen ugovor o kreditu. Naime potrebno je sagledati namjenu kredita u vrijeme podizanja, a to je tada isključivo bila kupnja stana za rješavanju stambenog pitanja. Stoga tužitelj uživa zaštitu kao potrošač.

Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Sporno je pak među parničnim strankama jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz 6. predmetnog Ugovora o kreditu ništave slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju isplaćene iznose primjenom tih ništetnih ugovornih odredbi.

Nadalje nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošač.

Valja navesti kako iz iskaza tužitelja i svjedokinje KĐ neprijeporno proizlazi da se o načinu promjene kamatne stope koja će ovisiti isključivo o jednostranoj odluci kreditora-banke nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru, nije tužitelju objašnjeno kako i na koji način će se vršiti promjena kamatne stope i o čemu će ta promjena ovisiti, odnosno koji su to parametri koji utječu na promjenu iste.

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 5,25 % godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,25 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelja prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi. I sam tužitelj i iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope ništa nije pojašnjeno, a bankarica koja je u ime banke s tužiteljem pregovarala ne sjeća se tužitelja, dok općenito govoreći da je klijetima navodila da kamatna stopa ovisi o odluci banke ni na koji način nije dovoljna informacija klijentu o tome temeljem čega se određuje visina kamatne stope.

Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao. Dakle tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo sa tužitelj u pogledu odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjive kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke, na tu odredbu tužitelj ni na koji način nije mogla utjecati, a ista je svakako za svakog prosječnog potrošača nejasna i nerazumljiva , suprotna stoga načelu savjesnosti i poštenja čime je tužitelju svakako nastala neravnoteža u njezinim pravima i obvezama na njezinu štetu. ( čl. 81. st. i i 96. ZZP- a) .

Stoga kao ovaj sud utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednokratnoj odluci banke iz čl 6. predmetnog ugovora o pa je odlučeno ako u točki 1. izreke ove presude.

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a ovdje je tome slučaj. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.

Netočni su navodi tuženika da bi tužbeni zahtjev tužitelja od 1. siječnja 2014. pa nadalje valjalo odbiti jer da je u siječnju donesena nova Metodologija kamatnih stopa, tuženik je tada zatečenu kamatnu stopu samo razložio na varijabilni i fiksni dio, a iste je i dalje određene jednostranom odlukom banke koja je ništetna.

Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj.

Tužitelj u iskazu navodi kako je kredit u CHF bio najpovoljniji, rečeno mu je da je CHF stabilna valuta i najpovoljnija opcija. Valutna klauzula mu je bila poznata i očekivao je rast anuiteta minimalno, no anuitet je narastao sa početnih 670,00 eur na 1.050,00 EUR. Na konverziju je pristao jer više nije mogao plaćati mjesečne anuitete, a na sadržaj konverzije nije mogao utjecati.

Svjedokinja KĐ, navodi da je klijentima objašnjavala pojam valutne klauzule, kredit u CHF je bio povoljniji zbog niže kamatne stope. O samoj valuti CHF nije ništa posebno pojašnjavala klijentu.

Iz navedenog jasno proizlazi kako tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo, iz iskaza svjedokinje FĐ ne proizlazi da je tuženik tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Dakle jasno je da tuženik prilikom pregovaranja s tužiteljem nije informirao tužitelja na način da su mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelji unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu chf bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepošten a posljedično tome i ništetan, pa je odlučeno kako u točki III izreke ove odluke.

Odlukom Vrhovnog suda Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. jasno je istaknuto da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je tuženik, zajedno s ostalim tuženim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita te je opisan način i izneseni su razlozi takvih povreda, te stoga u pojedinačnim postupcima nema potrebe za ponovnim provođenjem dokaza na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o kojom uz povrijeđeni interesi i prava potrošača. U predmetnoj odluci također je istaknuto da bi ponovno izvođenje dokaza u pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača bilo u suprotnosti s člankom 502. a ZPP- a i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača kojim se propisuje direktan učinak utvrđena iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke. Stoga sud uopće tumačiti pisani iskaz ĆĐ koji je uložen u sudski spis, a koja niti nije nepsordeno pregovarala s tužiteljem..

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana. Pa u tom smislu nije bilo potrebno saslušati niti javnog bilježaka Mariju Grozdanić Dekleva te je i taj dokazni prijedlog tuženika odbijen kao suvišan.

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim dijelova odredbi Aneksa br 1 i Aneksa broj 2 koji su ugovoreni moratoriji na otplatu glavnice i kamata ukupno u razdoblju od 31.7.2011 do 31.07.2012. i to odredbi koji se odnosi na obračun glavnice kredita na dan 31.07.2011 i na dan 31.01.2012. -čl 1 te odredbe čl. 4 kojima se mijenja čl. 3 osnovnog ugovora koji se odnosi na visinu kamate stope, obračun anuiteta po srednjem tečaju CHF Hypo banke na dan dospijeća suglasnost korisnika kredita da bez prigovora prihvaća obavijest banke o visini i dospijeću anuiteta, valja navesti kako je obračun glavnice kredita na dan sklapanja Aneksa br 1 i br. 2 izvršena pogrešno, naime kako je odredba ugovora o kreditu iz 2005. koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetna to je tuženik visinu glavnice trebao utvrditi po tečaju na dan puštanja kredita u otplatu 4,776500 kn, a ne na dan 31.07.2011 koji je iznosi 6,529760 kn ili na dan 31.01.2012. 6,29370 kn ( utvrđeno uvidom arhivsku listu tečaja na www.addiko.hr), stoga je dio čl. 1 i 4 oba aneksa ugovora o kreditu u dijelu u kojem na povrat obveze veže uz valutu CHF kao i visina novoutvrđene glavnice iz oba aneksa ugovora o kreditu ništetna, ne može se govoriti da su stranke suglasno dogovorile novu glavnicu kredita te da tužitelj istu stoga ne može pobijati, poglavito kada tada još uvijek nije pravomoćno bilo utvrđena ništetnost valutne klauzule u CHF-u.

Nadalje glede ništetnosti odredbi oba Aneksa koji se odnose na kamatnu stopu odnosno novoutvrđenu visinu iste na novoutvrđenu visinu glavnice, valja navesti kako su i te odredbe aneksa broj 1 i 2 ugovora o kreditu nepoštene, a slijedom toga i ništetne, naime visina kamate stope iz aneksa tužitelju je nametnuta, temelji se na jednostranoj odluci banke, ne može se stoga govoriti da se o toj odredbi pregovaralo, naime tuženik na kojem je teret dokaza isto nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza u tom smislu, stoga je odlučeno kao u točkama VI i VII izreke ove presude.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 30.05.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena 10. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja od 31. srpnja 2024. koji je preciziran sukladno nalazu i mišljenju vještaka također nije osnovan prigovor zastare, naime prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju preinake ako su i učinjene, učinjene su iz iste činjenične i prave osnove pa zastare nema jer ista prekida već podnošenjem tužbe.

Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića utvrđeno je da

pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno zakonska zatezna kamata od 3,23% od 01.01.2014 do 30.09.2015., tužitelj je na ime kamata, do konverzije više uplatio 6.677,55 €-točka 1.Manje plaćenih kamata nije bilo. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplato 10.554,25 € točka 3. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, manje uplatio 1.197,60 €. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 7.100,13 €-točka 5. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužiteljice, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose kako su utvrđeni u točkama 1, 3 i 5.

Tužitelj nije istakao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

U odnosu na prijedlog tuženika da se koristi izračun primjenom kamatne stope u kunama valja navesti kako taj prijedlog nije osnovan kao niti prigovor o tome da se izračun vještaka temelji kao da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa, naime kako se konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnost odredbe čl. 6. ugovora i to dijela kojim je ugovoren način na koji će dolaziti do promjene kamatne stope, dok je u preostalom dijelu ta ugovorna odredba valjana. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja kamatnih stopa, a kako je to vještačenjem pravilno utvrđeno.

Ovaj sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda.

Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 31. srpnja 2024. prema nalazu i mišljenju vještaka te potražuje preplaćene iznose zbog primjene odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke iznos od 6.677,55 € zbog primjene odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 10.554,25 € te u dijelu koji se odnosi na pogrešno obračunatu glavnicu u konverziji u visini 7.100,13 EUR sve sa zakonskim zateznim kamatama.

Stoga je valjalo u cijelosti usvojiti konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tuženiku da tužitelju zbog primjene ništetne odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke iznos od 2.726,47 € zbog primjene ništetne odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 4.927,42 € sve pobliže opisano u točkama II i IV izreke ove odluke.

Tuženik je danom uplate po tužitelju stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja prema čl. 1115 ZOO-a, a ne od dana podnošenja tužbe kako to tuženik tvrdi, stoga je odlučeno kao u točkama II i IV izreke ove odluke.

U odnosu na negativne razlike ovaj sud je mišljenja da za iste nema osnova umanjivati potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Uostalom, visina preplate predstavlja razliku svih iznosa plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule, a u vrijeme kada je zbog tečajne razlike plaćao anuitete po nižem tečaju CHF tužitelj nije ništa primio i nije nepošten stjecatelj niti postoji pravna osnova da tužitelj vrati tzv. negativne razlike, odnosno da tuženik ostvari pravo na tražbinu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Naposljetku valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, niti materijalno pravni prigovor niti podnio protutužbu sve do zaključenja prethodnog postupka, pa sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv potpaćenim iznosima.

U odnosu na zahtjev tužitelja koji potražuje na ime razlike u obračunu preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. u visini od 7.100,13 EUR valja navesti kako je ovaj sud mišljenja da tužitelj opravdano potražuje razliku obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015., a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice na dan 30.09.2015. vršio po tečaju CHF na taj dan koji se tečaj pak ne može primijeniti zbog ništetnosti odredbe valutne klauzule, već je trebalo primijeniti tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita. Na navedeni iznos tužitelju pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015. kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki V izreke.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona o parničnom postupku pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podnesaka od 27.04.2020., 10.10.2023., 31.07.2024 i 25.10.2024. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 8 toč.1-maksimalno 4 takva podneska, za sastav podneska od 13.02.2024. u visini od 125 bodova (Tbr. 8 toč. 3), zastupanje na ročištu 18.10.2023., 16.01.2024. i 4.11.2024. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr. 9 toč.1), vrijednost boda uz priznanje 25 % PDV-a, odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu od 53,09 EUR, te troškove vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi 5.615,59 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelj neosnovano potražuje trošak za sastav podnesaka od 04.10.2019. i 14.02.2023. jer istima dostavlja dokaz o uplati sudske pristojbe/ predujma za financijsko vještačenje te se ne radi o trošku u smislu odredbe čl. 155 ZPP-a , također neosnovano potražuje trošak pristupa na ročište za objavu jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče.

Slijedom toga odlučeno je kao u točki VIII. izreke presude.

U odnosu na zahtjev tuženika da mu se za povučeni dio prizna trošak valja navesti kako taj zahtjev nije osnovan, naime prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Rev-2603/11-2 od 19. veljače 2013. (kao i Rev x-650/14-2 od 8. siječnja 2015.), citira se: „kod odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev, o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva, s tim da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (Revr-1428/2009-2 od 27. listopada 2010. i Rev- 402/04-2 od 21. rujna 2005.). No u ovome slučaju, smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po odvjetniku jer je, prema Tarifi, visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev ista kao i u odnosu na ranije podneseni zahtjev, a što posljedično znači da tuženiku takvim disponiranjem tužbenim zahtjevom nisu nastali posebni troškovi pa on nema pravo niti na naknadu istih od protivne strane, pa je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja. .

U Rijeci 18. prosinca 2024.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte