Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-5677/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Tomislava Tomašića i Marjane Rajić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Diane Pavlečić, u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv I-okr. pravne osobe ustanove CENTAR ZA REHABILITACIJU RIJEKA, zastupane po braniteljima odvjetničkog društva Marcotulli, Lukšić Kokić & partneri d.o.o. iz Rijeke, te II-okr. odgovorne osobe ČDI, zastupane po braniteljima odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o. iz Rijeke, zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23), članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22), odlučujući o žalbi II-okr. odgovorne osobe, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 20. rujna 2023., broj: Pp-1843/2021, na sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se kao neosnovana žalba II-okr. odgovorne osobe ČDI, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), II-okr. je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 20,00 eura (dvadeset eura), u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci, okrivljenici su proglašeni krivima i kažnjeni i to I-okr. novčanom kaznom u iznosu od 1.075,05 eura, te II-okr. odgovorna osoba novčanom kaznom u iznosu od 265,44 eura, zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisanog u točki I. izreke pobijane presude, te je protiv okrivljenika odbijena optužba, zbog prekršaja iz članka 172. stavka 2. točke 5. Zakona o mirovinskom osiguranju, činjenično opisanog u točki II. izreke pobijane presude, kao i okrivljenici su oslobođeni od optužbe, zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 23. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisanog u točki III. izreke pobijane presude.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 20,00 eura.

3. Protiv prvostupanjske presude, u okrivljujućem dijelu, II-okr. je pravodobno, putem branitelja, podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći u bitnom da je izreka presude u odnosu na točku I. proturječna obrazloženju iste i provedenom dokaznom postupku, kao i samom optužnom prijedlogu. Nesporno je kako se točka I. izreke presude odnosi na prekršaj zbog nekorištenja dnevnog odmora a koji prekršaj da se dogodio u vrijeme pandemije COVID-19, točnije u ožujku 2021. Iz točke 6. obrazloženja presude jasno proizlazi da je izreka presude proturječna obrazloženju presude obzirom da se osuđujuća točka I. izreke presude odnosi na prekršaj iz Zakona o radu dok sud u obrazloženju utvrđuje da je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke obzirom da je nastupila zastara iz Zakona o mirovinskom osiguranju pa je trebalo odbiti optužbu. Iz navedenog nesporno proizlazi da je II-okrivljena osoba proglašena krivom za učin prekršaja iz Zakona o radu dok se u obrazloženju navodi da je u odnosu na istu optužbu valjalo odbiti primjenom članka 13. stavka 1. u svezi članka 181. stavka 1. točke 5. Prekršajnog zakona. Dodatno se ukazuje u odnosu na prekršaj iz članka 228. stavka 1. točke 13. Zakona o radu da I. okrivljena pravna osoba obavlja djelatnost pružanja usluga odraslim osobama s intelektualnim oštećenjima, djeci i mladeži s teškoćama u razvoju te odraslim osobama s autizmom i to usluge smještaja, poludnevnog boravka, cjelodnevnog boravka, organiziranog stanovanja uz sveobuhvatnu podršku, usluge individualne psihosocijalne podrške u obitelji, usluge individualne psihosocijalne podrške, usluge grupne psihosocijalne podrške, usluge rane intervencije, usluge pomoći pri uključivanju u programe odgoja i obrazovanja. U konkretnom slučaju inspekcijski nadzor za sporni prekršaj proveden je u ožujku 2021. kada je pandemija uzrokovana virusom COVID-19 bila na vrhuncu te je uslijed bolesti radnika, zbog zaraze virusom COVID-19, u I. okrivljenoj pravnoj osobi bilo više bolovanja od uobičajenog, a što je posljedično dovelo do manjka radnika. Ukazuju na odredbu članka 50. stavka 2. Pravilnika o radu kojom je propisano da tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata, radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno. Radnik ne može raditi više od 16 sati neprekidno, osim u slučaju više sile. Opisana situacija predstavlja višu silu, slijedom čega II. okrivljena odgovorna osoba nije počinila navedeni prekršaj koji joj se stavlja na teret.

4. Žaliteljica predlaže da se iz razloga iznijetih u žalbi, ista prihvati.

5. Žalba nije osnovana.

6. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na što sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je Općinski sud u Rijeci točno utvrdio činjenično stanje i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno pravno označio djelo.

7. Naime, prvostupanjski sud je na temelju provedenog prekršajnog postupka, i to obrane II-okr., iskaza svjedokinje ČD, više inspektorice rada, kao i uvida u priloženu dokumentaciju, imao valjane osnove zaključiti da se u ponašanju okrivljenika stječu sva bitna obilježja prekršaja iz prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. Zakona o radu.

8. U vezi navoda žaliteljice da iz točke 6. obrazloženja presude jasno proizlazi da je izreka presude proturječna obrazloženju presude obzirom da se osuđujuća točka I. izreke presude odnosi na prekršaj iz Zakona o radu dok sud u obrazloženju utvrđuje da je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke obzirom da je nastupila zastara iz Zakona o mirovinskom osiguranju pa je trebalo odbiti optužbu, te iz navedenog nesporno proizlazi da je II-okrivljena osoba proglašena krivom za učin prekršaja iz Zakona o radu dok se u obrazloženju navodi da je u odnosu na istu optužbu valjalo odbiti primjenom članka 13. stavka 1. u svezi članka 181. stavka 1. točke 5. Prekršajnog zakona, ističe se da iako je prvostupanjski sud u obrazloženju presude pogrešno naveo da je u točki I. izreke presude odbijena optužba protiv okrivljenika, a u točki II. proglašeni krivima, isto ne čini presudu nerazumljivom, budući je iz obrazloženja presude jasno da je protiv okrivljenika odbijena optužba za prekršaj počinjen 2. siječnja 2019., što se odnosi na prekršaj iz članka 172. stavka 2. točke 5. Zakona o mirovinskom osiguranju odnosno na propust podnošenja prijave o promijeni tijekom osiguranja na obvezno mirovinsko osiguranje u propisanom roka, te je potpuno jasno iz obrazloženja da su okrivljenici proglašeni krivima za prekršaj iz članka 228. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. Zakona o radu odnosno da nisu omogućili radnicima korištenje dnevnog odmora u propisanom trajanju.

9. Nadalje, navodi II-okr. da u konkretnom slučaju inspekcijski nadzor za sporni prekršaj proveden je u ožujku 2021. kada je pandemija uzrokovana virusom COVID-19 bila na vrhuncu te je uslijed bolesti radnika, zbog zaraze virusom, u I. okrivljenoj pravnoj osobi bilo više bolovanja od uobičajenog, a što je posljedično dovelo do manjka radnika, te ukazuju na odredbu članka 50. stavka 2. Pravilnika o radu kojom je propisano da tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata, radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno, a radnik ne može raditi više od 16 sati neprekidno, osim u slučaju više sile, a opisana situacija predstavlja višu silu, slijedom čega II. okrivljena odgovorna osoba nije počinila navedeni prekršaj koji joj se stavlja na teret, nisu razlozi isključenja prekršajne odgovornosti II-okr.

10. Naime, u žalbi, kao i u obrani, II-okr. navodi samo općenito o bolest radnika zbog zaraze virusom COVID-19, kao razlog nepoštivanja odredbi o propisanom dnevnom odmoru radnika, bez ikakvih konkretnih podataka i dokumentacije o tome, te isto tako baš zbog postojeće pandemije koja je već trajala neko vrijeme u kritičnom razdoblju, kao i zbog vrste posla koju radnici obavljaju, sve navedeno se moralo uzeti u obzir i organizirati rad radnika na način da se poštuju odredbe o propisnom dnevnom odmoru radnika.

11. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravnu oznaku djela, ovaj sud je našao da je izrečena novčana kazna II-okr. za navedeni prekršaj u granicama zakona i primjerena težini djela, stupnju odgovornosti okrivljenika i u skladu s ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne, te nije prestroga, time više što je izrečena primjenom instituta ublažavanja propisane novčane kazne.

12. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezana II-okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

13. Iz navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbu II-okr. odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

U Zagrebu 18. prosinca 2024.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Diana Pavlečić v.r.

Mario Soljačić v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 5 otpravaka: za spis, II-okr., branitelja i tužitelja.