REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Osijeku
Stalna služba u Belom Manastiru
31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53
P-258/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužiteljice RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Bogdan, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvo Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba i umješača na strani tužiteljice KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti / stjecanja bez osnove / naknade štete / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19.11.2024. godine u nazočnosti punomoćnika stranaka, 18.12.2024.
p r e s u d i o j e
I/. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140030250- 69500020440/2006. zaključenog dana 25.08.2006. god. između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, na kojem su dana 29.08.2006. god. ovjereni potpisi kod javnog bilježnika Verice Rok pod brojem OV-6681/2006, a koja u čl. 2. glasi: „...u iznosu od…CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“; u čl. 3. toč. 2. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“, toč. 4.: “... obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“, toč. 5.: “Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“; u čl. 11. glasi: „Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“; a u čl. 15. glasi: „Potpisom ovog Ugovora stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu, kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz ovog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora. Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“.
II/. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 1.604,53 EUR ( slovima: tisuću šesto četiri eura i pedeset tri centa) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. do 29.12.2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po godišnjoj stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:
- iznos od 0,39 EUR od 02.10.2006. god. pa sve do isplate;
- iznos od 9,42 EUR od 02.11.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,74 EUR od 02.01.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 12,37 EUR od 02.02.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 13,19 EUR od 02.03.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 11,24 EUR od 02.04.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,96 EUR od 02.05.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 7,99 EUR od 02.06.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 5,27 EUR od 02.07.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 6,22 EUR od 02.08.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 8,24 EUR od 02.09.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 7,09 EUR od 02.10.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 5,97 EUR od 02.11.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 8,54 EUR od 02.12.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,99 EUR od 02.01.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 13,55 EUR od 02.02.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 12,88 EUR od 02.03.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 17,21 EUR od 02.04.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 16,09 EUR od 02.05.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 18,27 EUR od 02.06.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 30,52 EUR od 02.07.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 27,73 EUR od 02.08.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 38,19 EUR od 02.09.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 32,67 EUR od 02.10.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 28,52 EUR od 02.11.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 41,15 EUR od 02.12.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 48,85 EUR od 02.01.2011 god. pa sve do isplate;
- iznos od 43,21 EUR od 02.02.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 44,03 EUR od 02.03.2011 god. pa sve do isplate;
- iznos od 39,98 EUR od 02.04.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 41,23 EUR od 02.05.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 55,02 EUR od 02.06.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 56,96 EUR od 02.07.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 72,22 EUR od 02.08.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 66,68 EUR od 02.09.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 58,04 EUR od 02.10.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 57,76 EUR od 02.11.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 56,82 EUR od 02.12.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 59,95 EUR od 02.01.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 63,39 EUR od 02.02.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 63,50 EUR od 02.03.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 61,33 EUR od 02.04.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 62,21 EUR od 02.05.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 63,50 EUR od 02.06.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 62,11 EUR od 02.07.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 122,34 EUR od 17.07.2012. god. pa sve do isplate,
sve u roku 15 dana.
III/. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.670,86 EUR ( slovima: tisuću šesto sedamdeset eura i osamdeset šest centi) te da umješaču KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadni prouzročeni trošak u iznosu od 1.000,00 EUR ( slovima: tisuću eura), sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na te iznose teče od dana 18.12.2024. godine pa sve do isplate po godišnjoj stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi putem svog punomoćnika navodi da je sa pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2006 na kojem su dana 29.8.2006. ovjereni potpisi kod javne bilježnice Verice Rok pod brojem OV-6681/2006 prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 17.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od šest godina. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja tečaja CHF naspram HRK anuiteti povećavali. Također jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen 16.7.2012. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih V-tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Ista je potvrđena odlukom VSRH-a br. Rev-2221/18-11 od 03.09.2019. godine. S obzirom da je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.Tužiteljica se poziva i na odredbe članka 502c. Zakona o parničnom postupku, čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača te na odredbu članka 6. stavak 3. Zakona o sudovima pa predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.592,67 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.
2. U svom pisanom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu i predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku. Tuženik prije svega ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja te osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da tužiteljica nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Navodi da je Slavonska banka d.d. pravni prednik tuženika te da ista banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača pa smatra da se tužiteljica ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda.
3. Podneskom od **.**.2024. godine BL je zatražio da mu sud temeljem članka 206. ZPP-a dopusti stupanje u parnicu na strani tužiteljice u svojstvu umješača, s obzirom da ima pravni interes da tužiteljica uspije u ovom postupku te je sud procesnim rješenjem od 21.2.2024. dopustio KL stupanje u ovu parnicu na strani tužiteljice u svojstvu umješača. Umješač se u svemu pridružuje navodima i dokaznim prijedlozima tužiteljice te predlaže da sud udovolji tužbenom zahtjevu i obveže tuženika na naknadu parničnih troškova tužiteljici i umješaču.
4. Sud je proveo dokaze uvidom u financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju ( list 5-13 spisa, list 23-30 spisa ), u ugovor o namjenskom kreditu uz depozit sklopljen između Slavonske banke d.d. Osijek i tužiteljice dana 25.kolovoza 2006. pod brojem 5140030250-69500020440/2006 a koji ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Verice Rok u Belom Manastiru pod broj OV-6681/2006 od 29.8.2006. ( list 14-20 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 21.2.2024. ( list 312-314 spisa), uvidom u nalaz i mišljenje vještaka Financije LB d.o.o. za usluge Bilje od 25.3.2024. ( list 323-328 spisa), saslušanjem vještaka Lidije Balog, saslušanjem tužiteljice RL i umješača KL na ročištu od 19.11.2024. ( list 374-376 spisa).
5. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Tt-16/22619-2. od 11.7.2016. godine utvrđeno je da je društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d. promijenilo naziv u Addiko bank d.d. Prethodno je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-09/1533-3 od 27.2.2009. upisano pripajanje Slavonske banke d.d. Osijek društvu Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb ( list 19-20 spisa). Prema tome, tuženik je pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek te je stoga u cijelosti preuzeo prava i obveze navedene banke te se ukazuje neosnovanim prigovor tuženika da se tužiteljica ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz presuda po kolektivnoj tužbi potrošača i da nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu.
6. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit sklopljen između Slavonske banke d.d. Osijek i tužiteljice dana 25.kolovoza 2006. pod brojem 5140030250- 69500020440/2006 a koji ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Verice Rok u Belom Manastiru pod broj OV-6681/2006 od 29.8.2006. ( list 14-20 spisa), sud je utvrdio da je Slavonska banka odobrila namjenski stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 17.500,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok vraćanja kredita od šest godina. Odredbe Ugovora o kreditu reguliraju valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.
7. Uvidom u financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju ( list 5-13 spisa, list 23- 30 spisa ), uvidom u nalaz i mišljenje vještaka Financije LB d.o.o. za usluge Bilje od 25.3.2024. ( list 323-328 spisa) te saslušanjem vještaka Lidije Balog sud je utvrdio da je tužiteljica tijekom otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF platila više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 1.604,53 eura, a koje povećanje se odnosi samo na pozitivne stavke tečajne razlike.
8. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i istinitim te utemeljenim na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji koja se nalazi u spisu, a punomoćnici stranaka i umješača nakon saslušanja vještaka nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje.
9. Podneskom od 5.4.2024. godine punomoćnik tužiteljice je sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredio restitucijski tužbeni zahtjev na način kao što je to naznačeno u izreci presude. S osnova razlike u tečaju zatražio je novčani iznos od 1.604,53 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
10. Saslušanjem tužiteljice RL na ročištu održanom dana 19.11.2024. sud je utvrdio da je ista tijekom 2006. godine odlučila podići kredit u vrijednosti od 10.000,00 eura u svojoj matičnoj banci Slavonska banka d.d. Osijek, a u svrhu adaptacije kuće. Stoga je otišla osobno u poslovnicu Slavonske banke te se raspitala o uvjetima kreditiranja. Tamo su joj ponudili kredit u švicarskom franku navodeći da je to najpovoljniji kredit i da su najbolji uvjeti kreditiranja te da se ne mora ništa brinuti. Prva rata kredita joj je iznosila 1.300,00 kuna te kako su se mjesečne rate postupno povećavale najviša rata kredita dosegla je oko 2.000,00 kuna. Prihvatila je kredit u CHF valuti te su ona i suprug nakon nekoliko dana ponovno otišli u Slavonsku banku. Suprug joj je bio sudužnik. U banci im je bio predočen unaprijed napisani ugovor o kreditu, a koji ugovor je pročitala, međutim nije razumjela odredbe koje su imale ekonomske i pravne dijelove. Razumjela je da će kamatna stopa biti promjenjiva, ali nije očekivala da će doći do značajnih promjena. Znala je da je kredit ugovoren u valuti CHF, ali da će ga ona otplaćivati u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB. Tijekom otplate kredita tužiteljica se interesirala u banci zbog čega znatno rastu rate kredita pa su joj tada u banci ponudili da ugovor o kreditu prebaci u eure, međutim tužiteljica je ocijenila da joj ni to nije ništa povoljnije. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica je bila zaposlena u tekstilnoj industriji Baranjateks u Belom Manastiru. U to vrijeme nije imala otvoren OPG, niti je bila član uprave nekog poduzeća niti trgovačkog društva. Plaća joj je u to vrijeme iznosila između 3.500,00 i 4.000,00 kuna. Da je znala da će se rate kredita znatno povećavati, tužiteljica ne bi niti mogla sklopiti takav ugovor o kreditu s obzirom na visinu njezine plaće, a niti bi htjela sklopiti takav ugovor. Nitko joj u banci nije predočio mogućnost znatnog rasta tečaja u odnosu na kunu odnosno mjesečnih rata kredita. Nije niti znala da se može podići kredit u CHF valuti dok nije došla u banku. Nije bila upoznata s time da HNB štiti tečaj eura u odnosu na kunu, a da ne štiti tečaj CHF u odnosu na kunu. Nakon što je pročitala pripremljeni ugovor više nije postojala mogućnost izmjene predmetnog ugovora. Ugovor je ovjerila kod javnog bilježnika te joj ni javni bilježnik nije dao nikakva pojašnjenja. Tužiteljica je osobno otplaćivala kredit putem administrativne zabrane na plaći.
11. Saslušanjem umješača KL na ročištu od 19.11.2024. godine isti se u cijelosti pridružuje iskazu tužiteljice. Dodaje da je RL prvi put išla u banku sama, a drugi put su otišli zajedno. Bilo mu je čudno što je ugovor u švicarskom franku. Do tada nije znao da može biti u toj valuti. On je kao sudužnik potpisao ugovor i to i u banci i kod javnog bilježnika. Sjeća se da im je djelatnik banke rekao da je kredit u CHF valuti najpovoljniji, da je ta valuta stabilna, da se ne moraju brinuti i da će sve biti u redu. Umješač izjavljuje da nikad nije otplaćivao predmetni kredit te da je kredit otplatila tužiteljica u roku od šest godina.
12. Iskazu tužiteljice sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njezin iskaz uvjerljivim i istinitim, a isti je u skladu sa materijalnom dokumentacijom koja se nalazi u spisu. Tužiteljica je imala status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužiteljica isti potpisala kao fizička osoba za adaptaciju vlastite kuće pa je tužiteljica svoje potrošačko svojstvo dokazala navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom. Sud je također povjerovao i umješaču koji je suprug tužiteljice i sudužnik po predmetnom kreditu pa su mu poznate sve okolnosti u svezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
13. Podneskom od 27.5.2024. punomoćnik tuženika se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva te iznad iznosa od 1.592,67 eura ističe prigovor zastare. Sud smatra da je takvo protivljenje tuženika neosnovano s obzirom da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26.11.2021. usvojen zaključak da je dopuštena preinaka tužbe u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF valuti nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Što se tiče prigovora zastare potraživanja zbog specificiranja tužbenog zahtjeva, odnosno preinake dijela tužbenog zahtjeva, sud smatra da je takav prigovor neosnovan jer je tužiteljica već podnošenjem tužbe zatražila i isplatu zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose, a nakon što je proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, punomoćnik tužiteljice je i postavio određeni tužbeni zahtjev pa je već i podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare. Na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH ( 2/24 ) održanoj 27. svibnja 2024. godine zauzeto je pravno shvaćanje da se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove ( neprava preinaka ) moguća i dopuštena ( čl. 190. i 191. ZPP-a ), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Stoga se ukazuju neosnovanim gore navedeni prigovori punomoćnika tuženika.
14. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 04. srpnja 2013. godine između ostalog utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N.96/03) u razdoblju od 01. rujna 2004.godine do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09, 133/09 ) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Također, navedenom odlukom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača i korisnika kredita tako što je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
15. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43. Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.
16. Člankom 138.a. ZPP-a propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokreće potrošač.
17. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
18. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članak 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine donesen je Zaključak da, ukoliko je ništetnost ustanovljena kao u ovom konkretnom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača te se ovaj Zaključak odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( krediti u CHF, odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke ( tuženika) iz tog postupka. Stoga sud smatra da je u cijelosti neosnovan prigovor zastare istaknut od strane punomoćnika tuženika, a s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, a u odnosu na preplatu po osnovi ugovorene valutne klauzule. Naime, kolektivnom tužbom prekinuta je zastara, a restitucijski zahtjevi zastarijevaju pet godina nakon pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu, pa tako za tečajnu razliku zastara nastupa 14.6.2023. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 24.3.2023., a tužiteljica potražuje preplatu po osnovu tečajne razlike, ukazuje se neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane punomoćnika tuženika.
19. Nesporno je da predmetni Ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te je tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema Odluci banke, mogao postupati bez pristanka korisnika kredita. Visina kamatne stope ovisi dakle isključivo o odluci banke, bez da se navode bilo kakvi kriteriji za to. U Ugovoru su se trebale na transparentan način navesti pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope tako da to bude jasno i razumljivo korisniku kredita, a na temelju toga bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a u ovom slučaju je ostala ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a to je banka. Tako se došlo u situaciju da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužiteljice, kao korisnika kredita. Prema odredbi članka 247. ZOO-a, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Članak 1022. stavak 2. Z00-a, propisuje da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja korištenja i vraćanja kredita. Dakle, predmet i cijena su bitni sastojci ugovora. Tako je odredba o promjeni kamatne stope i tečaju koji će se primjenjivati tijekom otplate ( to je u stvari cijena kredita) ključna ugovorna odredba ugovora o kreditu i ona treba sadržavati jasne i razumljive kriterije o njihovoj promjeni. Međutim, u odredbama Ugovora o kreditu, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj dužnika na cijenu kredita, a što je suprotno navedenim zakonskim odredbama.
20. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZPP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a/14. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazao.
21. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).
22. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo .Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.
23. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u sladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu ( tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je odredbom čl. 502.c. ZPP- a propisan učinak presude donesene o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje i presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
24. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st.1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Tuženik ničim nije dokazao da su navodi tužiteljice u svezi sklapanja ugovora o kreditu netočni i neistiniti.
25. Polazeći od toga da je dio Ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetan, jer je isti potrošaču nerazumljiv, niti se o istomu pojedinačno pregovaralo, proizlazi kako tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( N.N 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).
26. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, a kojima se uređuju promjene kamatne stope tijekom otplate kredita kao i odredbe o valutnoj klauzuli ništetne pa je stoga tuženik dužan tužiteljici vratiti novčani iznos koji je više plaćen zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica u CHF. Stoga je sud odlučio kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.
27. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kad je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VS RH ( Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnosti svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije.
28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 – dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužiteljice priznao na ime sastava tužbe iznos od 200,00 EUR, troškove zastupanja na ročištima od 21.2.2024. i 19.11.2024. u pojedinačnom iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava obrazloženih podnesaka od 23.5.2021. i 5.4.2024. u pojedinačnom iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 20.9.2024. u iznosu od 50,00 eura ili ukupno 1.050,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 262,50 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR te plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, odnosno sveukupno 1.670,86 EUR. Sud punomoćniku tužiteljice nije priznao trošak sudske pristojbe na presudu iz razloga što je tužiteljica temeljem članka 11. st. 1.t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( N.N. 118/18, 51/23) oslobođena plaćanja sudske pristojbe na presudu. Osim toga sud nije priznao niti trošak pribave dokumentacije prije podnošenja tužbe jer takav trošak nije bio potreban za vođenje ovog parničnog postupka. Nadalje, nije priznat niti trošak sastava podneska od 24.3.2023. kojim punomoćnik tužiteljice izvješćuje sud da je tužiteljica uplatila sudsku pristojbu na tužbu jer niti takav trošak nije bio potreban za vođenje postupka. Nije priznat niti trošak sastava podneska od 26.2.2024. godine kojim podneskom punomoćnik tužiteljice požuruje sud radi zakazivanja glavne rasprave, takav trošak nije predviđen odredbama ZPP-a i nije bio potreban za vođenje postupka. Punomoćniku umješača sud je priznao trošak sastava podnesaka od 20.2.2024. i 18.4.2024. u pojedinačnom iznosu od 200,00 eura, troškove zastupanja na ročištu od 21.2.2024. i 19.11.2024. u pojedinačnom iznosu od 200,00 eura ili ukupno 800,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 200,00 eura, odnosno sveukupno 1.000,00 EUR. Punomoćniku umješača nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura jer takav trošak još nije niti nastao i neizvjesno je da li će uopće nastati. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.
Beli Manastir, 18.12.2024.
S u d a c :
Suzana Nađ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave primitka istog, nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano, a putem ovog suda.
Dostaviti:
Tužiteljici putem punomoćnika
Tuženiku putem punomoćnika
