REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-281/2024.-57.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sanja Barbarić, odvjetnica u Oroslavju, protiv tuženika Erste & Steiermӓrkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici Damir Metelko i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon 19. studenoga 2024. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnice tužiteljice te zamjenice punomoćnika tuženika DDA, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, 18. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužiteljici DD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 11.199,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 29,10 EUR od 13.02.2008.g.do isplate,

- na iznos od 28,95 EUR od 20.02.2008.g.do isplate

- na iznos od 29,58 EUR od 12.03.2008.g.do isplate

- na iznos od 29,50 EUR od 07.04.2008.g do isplate,

- na iznos od 28,92 EUR od 12.05.2008.g.do isplate,

- na iznos od 28,95 EUR od 11.06.2008.g.do isplate,

- na iznos od 28,87 EUR od 05.07.2008.g.do isplate,

- na iznos od 28,39 EUR od 08.08.2008.g.do isplate,

- na iznos od 28,79 EUR od 12.09.2008.g.do isplate,

- na iznos od 29,46 EUR od 07.10.2008.g.do isplate,

- na iznos od 31,47 EUR od 12.11.2008.g.do isplate,

- na iznos od 29,57 EUR od 10.12.2008.g.do isplate,

- na iznos od 50,69 EUR od 14.01.2009.g.do isplate,

- na iznos od 57,98 EUR od 13.02.2009.g.do isplate,

- na iznos od 58,86 EUR od 12.03.2009.g.do isplate,

- na iznos od 62,68 EUR od 13.05.2009.g.do isplate,

- na iznos od 64,85 EUR od 15.05.2009.g.do isplate,

- na iznos od 56,61 EUR od 10.06.2009.g.do isplate,

- na iznos od 57,01 EUR od 07.07.2009.g.do isplate,

- na iznos od 52,40 EUR od 12.08.2009.g.do isplate,

- na iznos od 58,87 EUR od 11.09.2009.g.do isplate,

- na iznos od 55,48 EUR od 06.10.2009.g.do isplate,

- na iznos od 56,40 EUR od 05.11.2009.g.do isplate,

- na iznos od 59,62 EUR od 05.12.2009.g.do isplate,

- na iznos od 67,00 EUR od 05.01.2010.g.do isplate,

- na iznos od 75,55 EUR od 05.02.2010.g.do isplate,

- na iznos od 74,49 EUR od 05.03.2010.g.do isplate,

- na iznos od 86,45 EUR od 06.04.2010.g.do isplate,

- na iznos od 85,62 EUR od 05.05.2010.g.do isplate,

- na iznos od 101,65 EUR od 05.06.2010.g.do isplate,

- na iznos od 119,05 EUR od 05.07.2010.g.do isplate,

- na iznos od 106,20 EUR od 06.08.2010.g.do isplate,

- na iznos od 143,05 EUR od 07.09.2010.g.do isplate,

- na iznos od 117,48 EUR od 05.10.2010.g.do isplate,

- na iznos od 103,90 EUR od 05.11.2010.g.do isplate,

- na iznos od 137,73 EUR od 07.12.2010.g.do isplate,

- na iznos od 161,63 EUR od 13.01.2011.g.do isplate,

- na iznos od 147,91 EUR od 07.02.2011.g.do isplate,

- na iznos od 144,91 EUR od 08.03.2011.g.do isplate,

- na iznos od 139,03 EUR od 06.04.2011.g.do isplate,

- na iznos od 141,96 EUR od 09.05.2011.g.do isplate,

- na iznos od 178,81 EUR od 20.06.2011.g.do isplate,

- na iznos od 164,17 EUR od 05.07.2011.g.do isplate,

- na iznos od 261,28 EUR od 09.08.2011.g.do isplate,

- na iznos od 188,86 EUR od 07.09.2011.g do isplate,

- na iznos od 161,52 EUR od 05.10.2011.g.do isplate,

- na iznos od 163,27 EUR od 05.11.2011.g.do isplate,

- na iznos od 152,53 EUR od 05.12.2011.g.do isplate,

- na iznos od 165,72 EUR od 05.01.2012.g.do isplate,

- na iznos od 175,76 EUR od 06.02.2012.g.do isplate,

- na iznos od 174,73 EUR od 05.03.2012.g.do isplate,

- na iznos od 168,88 EUR od 05.04.2012.g.do isplate,

- na iznos od 170,64 EUR od 07.05.2012.g.do isplate,

- na iznos od 176,01 EUR od 11.06.2012.g.do isplate,

- na iznos od 170,52 EUR od 05.07.2012.g.do isplate,

- na iznos od 172,77 EUR od 06.08.2012.g.do isplate,

- na iznos od 167,68 EUR od 06.09.2012.g.do isplate,

- na iznos od 163,53 EUR od 05.10.2012.g.do isplate,

- na iznos od 170,04 EUR od 05.11.2012.g.do isplate,

- na iznos od 166,63 EUR od 05.12.2012.g.do isplate,

- na iznos od 171,84 EUR od 05.01.2013.g.do isplate,

- na iznos od 161,23 EUR od 05.02.2013.g.do isplate,

- na iznos od 165,24 EUR od 06.03.2013.g.do isplate,

- na iznos od 171,51 EUR od 09.04.2013.g.do isplate,

- na iznos od 160,46 EUR od 08.05.2013.g.do isplate,

- na iznos od 153,04 EUR od 07.06.2013.g.do isplate,

- na iznos od 153,83 EUR od 05.07.2013.g.do isplate,

- na iznos od 154,76 EUR od 13.08.2013.g.do isplate,

- na iznos od 159,39 EUR od 10.09.2013.g.do isplate,

- na iznos od 168,00 EUR od 09.10.2013.g.do isplate,

- na iznos od 164,57 EUR od 07.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 167,78 EUR od 05.12.2013.g.do isplate,

- na iznos od 132,08 EUR od 10.01.2014.g.do isplate,

- na iznos od 140,29 EUR od 10.02.2014.g.do isplate,

- na iznos od 139,73 EUR od 05.04.2014.g.do isplate,

- na iznos od 138,76 EUR od 05.05.2014.g.do isplate,

- na iznos od 135,33 EUR od 05.06.2014.g.do isplate,

- na iznos od 138,49 EUR od 05.07.2014.g.do isplate,

- na iznos od 142,94 EUR od 08.08.2014.g.do isplate,

- na iznos od 146,47 EUR od 10.09.2014.g.do isplate,

- na iznos od 145,02 EUR od 10.10.2014.g.do isplate,

- na iznos od 149,80 EUR od 05.11.2014.g.do isplate,

- na iznos od 151,69 EUR od 05.12.2014.g.do isplate,

- na iznos od 153,08 EUR od 13.01.2015.g.do isplate,

- na iznos od 153,05 EUR od 10.02.2015.g.do isplate,

- na iznos od 153,05 EUR od 05.03.2015.g.do isplate,

- na iznos od 153,05 EUR od 07.04.2015.g.do isplate,

- na iznos od 153,05 EUR od 06.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 153,05 EUR od 09.06.2015.g.do isplate,

- na iznos od 153,05 EUR od 06.07.2015.g.do isplate,

- na iznos od 153,05 EUR od 07.08.2015.g.do isplate,

- na iznos od 153,05 EUR od 05.09.2015.g.do isplate,

sve po stopi koja se do 31. srpnja 2015. utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja u iznosu od 732,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-

EUR 0,11 od 02.01.2006. pa do isplate,

-

EUR 0,68 od 02.02.2006. pa do isplate,

-

EUR 4,84 od 02.03.2006. pa do isplate,

-

EUR 7,57 od 02.04.2006. pa do isplate,

-

EUR 13,92 od 02.05.2006. pa do isplate,

-

EUR 11,32 od 02.06.2006. pa do isplate,

-

EUR 8,99 od 02.07.2006. pa do isplate,

-

EUR 13,78 od 02.08.2006. pa do isplate,

-

EUR 14,83 od 02.09.2006. pa do isplate,

-

EUR 8,82 od 02.10.2006. pa do isplate,

-

EUR 10,64 od 02.11.2006. pa do isplate,

-

EUR 13,99 od 02.12.2006. pa do isplate,

-

EUR 15,72 od 02.01.2007. pa do isplate,

-

EUR 19,72 od 02.02.2007. pa do isplate,

-

EUR 22,34 od 02.03.2007. pa do isplate,

-

EUR 18,71 od 02.04.2007. pa do isplate,

-

EUR 23,99 od 02.05.2007. pa do isplate,

-

EUR 31,41 od 02.06.2007. pa do isplate,

-

EUR 35,55 od 02.07.2007. pa do isplate,

-

EUR 36,74 od 02.08.2007. pa do isplate,

-

EUR 32,98 od 02.09.2007. pa do isplate,

-

EUR 30,10 od 02.10.2007. pa do isplate,

-

EUR 35,88 od 02.11.2007. pa do isplate,

-

EUR 33,73 od 02.12.2007. pa do isplate,

-

EUR 37,30 od 02.01.2008. pa do isplate,

-

EUR 22,58 od 02.02.2008. pa do isplate,

-

EUR 24,91 od 02.03.2008. pa do isplate,

-

EUR 14,94 od 02.04.2008. pa do isplate,

-

EUR 16,23 od 02.05.2008. pa do isplate,

-

EUR 25,49 od 02.06.2008. pa do isplate,

-

EUR 25,01 od 02.07.2008. pa do isplate,

-

EUR 26,22 od 02.08.2008. pa do isplate,

-

EUR 33,93 od 02.09.2008. pa do isplate,

-

EUR 27,53 od 02.10.2008. pa do isplate,

-

EUR 16,82 od 02.11.2008. pa do isplate,

-

EUR 15,05 od 02.01.2009. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja u iznosu od 853,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR

42,65 od 11.1.2014. pa do isplate,

- EUR

42,65 od 11.2.2014. pa do isplate,

- EUR

42,65 od 6.4.2014.

pa do isplate,

- EUR

42,65 od 6.5.2014.

pa do isplate,

- EUR

42,65 od 6.6.2014.

pa do isplate,

- EUR

42,65 od 6.7.2014.

pa do isplate,

- EUR

42,65 od 9.8.2014.

pa do isplate,

- EUR

42,65 od 11.9.2014. pa do isplate,

- EUR

42,65 od 12.10.2014. pa do isplate,

- EUR

42,65 od 6.11.2014. pa do isplate,

- EUR

42,65 od 6.12.2014. pa do isplate,

- EUR

42,65 od 14.1.2015. pa do isplate,

- EUR

42,65 od 11.2.2015. pa do isplate,

- EUR

42,65 od 6.3.2015.

pa do isplate,

- EUR

42,65 od 8.4.2015.

pa do isplate,

- EUR

42,65 od 7.5.2015.

pa do isplate,

- EUR

42,65 od 10.6.2015. pa do isplate,

- EUR

42,65 od 7.7.2015.

pa do isplate,

- EUR

42,65 od 8.8.2015.

pa do isplate,

- EUR

42,65 od 6.9.2015.

pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.994,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 18. prosinca 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s tuženikom 1. prosinca 2005. zaključila ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102743598 kojim joj je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 155.749,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita, dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti s pripadajućim kamatama u 360 mjesečnih anuiteta, uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,30% godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama banke. Kamatna stopa mijenjana je više puta tijekom otplate kredita.

1.1. Stranke su ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dakle, postupao je protivno pozitivnim propisima Republike Hrvatske i time ništetno. Prilikom ugovaranja redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračunatih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate – što je također postupanje protivno pozitivnim propisima Republike Hrvatske i time ništetno.

1.2. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu potrošača protiv tuženih banaka, između kojih je i tuženik, koja je odluka u dijelu koji se odnosi na kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odredbe o kamatnim stopama koje se mijenjaju isključivo odlukom banke, a bez da je u ugovoru ili općim uvjetima naznačena metodologija mijenjanja kamatne stope i koje ne sadrže kriterije za promjenu, istovremeno su nerazumljive i nepoštene. Prema naznačenim presudama banke su povrijedile kolektivne interese i prava potrošača jer su u sklopljenim ugovorima o kreditima koristile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, banke nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane oduke utemeljen na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Time su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Tužiteljica se poziva na pravno utvrđenje iz spomenute presude te na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) i na čl. 502. c Zakona o parničnom postupku.

1.5. Tužiteljica je također navela da je s tuženikom 22. veljače 2016., sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine, broj 102/15) sklopila aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. Aneksom je utvrđena nova nedospjela glavnica kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 85.496,73 EUR, kojim je svedena na približan iznos glavnice u kunama kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF od početka ugovora. U provedenoj konverziji tuženik nije u cijelosti priznao tužiteljici preplaćen iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF, već je naprotiv utvrdio manjak u iznosu od 6.210,93 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan podmirenja. U to vrijeme još nije bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije jer bi u tom slučaju matematički rezultat bio u bitnome drugačiji te ne bi postojao manjak, već preplata, koju tužiteljica potražuje ovom tužbom. U konkretnom slučaju ima se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF. Zbrajanjem svih razlika stvarno plaćenih kunskih anuiteta i kunskih anuiteta prema prvom otplatnom planu od dana uplate pojedinog anuiteta pa do 30. rujna 2015. tužiteljica je zatražila od tuženika isplatu iznosa od 78.033,04 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Podneskom od 10. kolovoza 2022. i 24. listopada 2022. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka i sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22). Tužiteljica je prvim podneskom preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, zbog čega je sud po čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) dopustio preinaku tužbe učinjenu nakon provedenog financijskog vještačenja jer je isto ocijenio svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama. Uskraćivanjem tužiteljici mogućnosti usklađivanja tužbenog zahtjeva s nalazom vještaka bilo bi protivno osnovnim načelima postupka i pravu na pravično suđenje. U ovom je dijelu nastupila pravomoćnost ranije presude donesene u ovom predmetu.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev tužiteljice. Istaknuo je prigovor mjesne nenadležnosti o kojem je već pravomoćno odlučeno odbijanjem istoga, prigovor zastare tražbine tužiteljice navodeći da bi primjenjiv zastarni rok bio tri godine.

3.1. Nadalje je tvrdio da je tužiteljica prihvatila ponudu tuženika za sklapanjem dodatka broj 1. Ugovoru o kreditu čime je tužiteljica dovedena u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Takav sporazum ima retroaktivni učinak na predmetni kredit pa tužitelj ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu i isplatu preplaćenog iznosa po kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Pri izračunu konverzije uzeta je u obzir valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit.

3.2. Smatra da je potrebno utvrditi je li u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita i je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (CHF) za njegove kreditne obveze. Predložio je prekid ovog postupka do odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske po reviziji pod poslovnim brojem Rev-2221/2018. Tuženik je u reklamnom materijalu i oglasima nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD, nije preferirao, sugerirao ili nagovarao potrošače za bilo koju opciju, težište je stavio na kreditiranje bez jamaca. Svako kreditno zaduživanje je određeni rizik kojeg tražitelj kredita mora biti svjestan. Na letcima je prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 godina prije 2004. Postojalo je dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF te je bio itekako obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. I službenice banke tužiteljici su u dovoljnoj mjeri pojasnile značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Iz ugovora o kreditu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu o valutnoj klauzuli u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju tuženika te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Tužiteljica je potpisom potvrdila da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

3.3. Kao instrument osiguranja kredita ugovoren je i depozit od 10% iznosa kredita što prema ugovoru o oročenom depozitu iznosi 15.579,49 CHF. Tužiteljica je profitirala na povećanju tečaja CHF u iznosu od 34.154,82 kn. I banka je imala obveze u CHF-u te nije imala namjere usmjerene k ostvarivanju ekstra profita. Ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena jer ne predstavlja nerazumljivu odredbu, ista je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

3.4. Nadalje je tuženik naveo da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno pozitivnim propisima te je već kroz Zakon o potrošačkom kreditiranju tužiteljici pružena takva razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a stranke su se inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope. Prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) omogućena je izravna, progresivna, mjesečna restitucija kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Deklaratorna zaštita koju tužiteljica traži usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Nije pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Osporio je da bi tužiteljici nastupila šteta niti da bi takvu štetu prouzročio tuženik svojim postupanjem.

3.5. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 5.834,26 kn (kada je tečaj bio niži od početnog tečaja) i s osnove razlike u depozitu koji je u trenutku kad je isplaćen 30. lipnja 2016. iznosio 34.154,82 kn više nego u trenutku kad je zaključen ugovor o kreditu.

3.6. O dijelu tuženikove tražbine istaknute radi prebijanja i to s osnove razlike u depozitu pravomoćno je odlučeno drugostupanjskom odlukom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-375/2023. od 12. lipnja 2024. te je, osim o cijelom kondemnatornom tužbenom zahtjevu tužiteljice, ovom odlukom ostalo za odlučiti o drugom dijelu tražbine tuženika istaknute radi prebijanja.

3.7. Tuženik je precizirao svoju preostalu tražbinu istaknutu radi prebijanja o kojoj je ostalo za odlučiti u ovoj presudi na način pobliže označen u izreci.

3.8. Tuženik se usprotivio prigovoru radi prebijanja te je, između ostalog, istaknuo prigovor zastare tražbine istaknute radi prebijanja.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu u obrazac za prihvat izračuna konverzije, u aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102743598, u kompletnu financijsku dokumentaciju koja se nalazi u spisu, proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centru za kriminalistička vještačenja d.o.o., dopunu istog vještačenja i saslušao svjedokinju ŠD, kao i tužiteljicu u svrhu dokazivanja.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, u daljnjem tekstu ZPP- a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, a da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu.

7. Stranke su kao kreditor i korisnik kredita zaključile 1. prosinca 2005. ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102743598. Tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 155.794,91 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan puštanja kredita u tečaj. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 360 mjeseci te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30% godišnje. Kredit je odobren za kupovinu nekretnine.

8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su dana 22. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu. ZIDZPK). Ugovorne strane suglasno su utvrdile da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 125.326,97 EUR.

8.1. Valja istaći da tužiteljica u ovoj tužbi nije isticala činjenice da bi joj pripadalo pravo na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje joj je kao potrošaču banka priznala i uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19. C ZIDZPK od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije (razlika između anuiteta u valuti CHF i anuiteta u valuti EUR da je kredit bio zaključen u valuti EUR), nije predlagala dokaze na te okolnosti pa ni zadatak financijskog vještačenja, niti u spisu postoje dokazi o tome koliki su bili mjesečni iznosi zbrajanjem kojih je tuženik utvrdio iznos preplate koji je sadržan u sporazumu. Posljedično, tužiteljica nije na taj način postavila ni tužbeni zahtjev. Cilj ZIDZPK nije bio obeštećenje dužnika, već isključivo izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u CHF sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u EUR. Pri tom konverzija kredita u smislu tog zakona podrazumijeva konverziju radi promjene valute te je točno propisan način izračuna iste. Tužiteljica je jasno u ovoj tužbi navela da traži nešto drugo - povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te je sud o tome jedino mogao i odlučivati.

9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik osporio tijekom postupka.

9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., D,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.2. Saslušana u svrhu dokazivanja, tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu zaključila u svrhu kupnje stana, za potrebe obitelji. Nikakve druge profesionalne svrhe nije bilo prilikom zaključenja tog ugovora o kreditu. Novac im je bio potreban za rješenje stambenog pitanja, a svoj novac za to nisu imali. Bio im je ponuđen kredit u valutu CHF te im je isti bio najprihvatljiviji. Postojala je mogućnost zaključenja ugovora o kreditu vezano uz drugu valutu, ali im je uz zaključenja ugovora o kreditu CHF rata bila manja te su takvu ratu mogli mjesečno podnijeti. Prilikom pregovora prije zaključenja ugovora o kreditu nije bilo govora o rizicima eventualne promjene tečaja CHF. Iza njih je bilo stresno razdoblje jer ih je dizanje mjesečnih rata kredita dovelo do ruba egzistencije. U vrijeme dizanja kredita imali su jedno dijete i sve su mogli financijski podnositi, kasnije su imali i drugo dijete no tada su počele stizati obavijesti o promjenama kamatne stopa te je sa 6 mjeseci starosti drugog djeteta morala prekinuti svoj porodiljni dopust i putovati u Zagreb raditi, na što je i dijete reagiralo, a sve to nisu mogli financijski podnositi te su im pomagali i roditelji. Kasnije se iz Zagreba preselila na rad u [adresa], a mjesečna rata kredita im je toliko narasla da su morali posuđivati novce kako bi iste položili u banci na račun i kako bi se mogla naplatiti mjesečna rata kredita s obzirom da nisu htjeli ugroziti egzistenciju onih koji su za njih jamčili. Drugo dijete su od 6 mjeseci starosti čuvale bake. Rata joj je na početku bila 2.800,00 ili 3.000,00 kn, a kasnije je narasla na 5.800,00 kn. U banci joj nisu objasnili parametre po kojima će rasti kamatna stopa. Po zanimanju je odgojitelj predškolske djece. Pročitala je ugovor te su znali da je mjesečna rata u kunama ovisna o valuti CHF, ali nisu znali da bi rata mogla toliko narasti. Misli da ne bi mogli podići kredit vezan uz valutu EUR za toliki visoki iznos po njihovoj kreditnoj sposobnosti. U stanu kojeg su kupili predmetnim kreditnim sredstvima i žive.

9.3. Svjedokinja ŠD je iskazala da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu radila kod tuženika na radnom mjestu financijskog savjetnika. Taj posao ne radi već 10 godina, ali i dalje radi drugi posao u banci. Konkretnog ugovora o kreditu i njegovog zaključenja se ne sjeća zbog proteka vremena, ali zna da je sa svim klijentima razgovarala na isti način, da im je prezentirano ono što je trenutno bilo u ponudi, da su se pri tome izračuni radili u EUR i u CHF, da su bili dužni dati svakom klijentu obavijest i informativne letke o valutnim klauzulama. Nitko nije mogao u tom trenutku znati hoće li CHF ili EUR rasti ili padati. Ne sjeća se da bi kao financijski savjetnik nešto trebala slati svojim klijentima, a u vezi promjene kamatne stope, a možda tada više nije ni radila kao financijski savjetnik. Ne sjeća se tijeka razgovora s tužiteljicom te se ne može izjasniti je li klijentici prezentirala razlike u postupanju HNB u odnosu na valutu CHF i EUR, niti je li to ostalim klijentima objašnjavala. U pogledu parametara dizanja kamatnih stopa nije imala saznanja ni tada, a ni sada. Ni jednom klijentu nisu sugerirali zaključenje govora o kreditu u valuti CHF, već se izračunala kreditna sposobnost klijenta, a klijent je odabrao valutu kredita. S obzirom da su u redovnoj ponudi uz valutu EUR imali i kredite u valutu CHF, to je ujedno značilo da nije bilo naznake da bi se u tom trenutku ili nekom kraćem periodu događale neke drastične promjene. Ako je u banci postojala ponuda za ugovaranje kredita u obje valute CHF i EUR, ona nema pri tome što objašnjavati niti propitivati.

9.4. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju nekretnine.

9.5. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 23. svibnja 2019., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio 14. lipnja 2018. te ni od tada nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

11.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 123/2024.-5. od 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) moguća i dopuštena po čl. 190. i 191. ZPP-a, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva te je i u tom dijelu prigovor zastare neosnovan. Budući da je tužba u ovoj parnici podnesena 22. svibnja 2019., a preinačeni tužbeni zahtjev temelji se na istim činjeničnim osnovama kao i zahtjev iz tužbe, zastara je u cijelosti prekinuta podnošenjem tužbe te za tražbinu po osnovi preplaćenih kamata nije protekao opći zastarni rok od 5 godina računajući od 13. lipnja 2014. do 22. svibnja 2019., kao ni za tražbinu po osnovi tečajnih razlika računajući isti rok od 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe.

12. Po čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača važećem u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu s promjenama odluke tuženika, kao i valutna klauzula.

12.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

13. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Osim saslušanja tužiteljice i svjedokinje ŠD, tuženik nije predlagao druge dokaze na ovu okolnost.

14. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice i iz konteksta iskaza svjedokinje, kojeg je sud prihvatio kao logičnog i uvjerljivog, da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužiteljica je i zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Tužiteljici kao potrošaču nije mogao biti poznat rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a, a ono što mu nije objašnjeno, a tuženik je to svakako znao, jest činjenica da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu na euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati. Nekontrolirani rast tečaja doveo je do toga da su mjesečni anuiteti tijekom otplate kredita s početnih iznosa znatno rasli, čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača. Prema tome, tuženik je nepotpuno informirao tužiteljicu kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF te je povrijedio njezina prava i interese kao potrošača.

14.1. Osim toga, u trenutku zaključenja dodatka ugovoru o kreditu, pravomoćno je bio dovršen postupak po kolektivnoj tužbi kojom je proglašena ništetnom ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci banke, dok još uvijek nije bio pravomoćno dovršen postupak u odnosu na ništetnost valutne klauzule.

14.2. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate te potrošaču nije predočen valutni rizik, posebno s obzirom na činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što štiti tečaj kune u odnosu na EUR, što tuženiku nije moglo biti nepoznato. U predmetnom ugovoru nisu navedeni razlozi za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi omogućili tužitelju kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a to se ne može utvrditi niti iz sadržaja tuženikovih općih akata. Zbog navedenog su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.

14.3. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14.4. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14.5. Tužiteljičin zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

14.6. Sud smatra da ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,30% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

15. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi za redovnu kamatu.

15.1. Kako je u konkretnom slučaju visina kamatne stope mijenjana isključivo jednostranom odlukom tuženika na kojeg se odnosi i kolektivni spor, a iz ugovora o kreditu nisu vidljivi nikakvi objektivni parametri temeljem kojih dolazi do promjene kamatne stope i tužiteljica je o promjeni samo obavještavana, osim visine kamatne stope na dan sklapanja kredita buduća kamatna stopa nije bila određena ni odrediva ni razumljiva. Također je tužiteljici bio poznat i određen samo početni tečaj vezan uz valutu CHF.

15.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

15.3. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

15.4. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju po čl. 19. c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF.

15.5. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužiteljica u sporazumu o konverziji nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužiteljice kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

16. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužiteljica otplatila prema promjenjivoj kamatnoj stopi po ugovoru o kreditu te iznosa koji bi ona otplaćivala da je kamatna stopa ostala nepromijenjena i da je za čitavo vrijeme trajanja ugovora iznosila 4,30% kao i na okolnost razlike po osnovi valutne klauzule određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o.

16.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da su se u promatranom razdoblju promjene i primjene kamatnih stopa kretale na sljedeći način:

- 4,30% godišnje do 1. siječnja 2008.

- 4,85% godišnje do 1. travnja 2009.

- 5,20% godišnje do 1. listopada 2010.

- 5,00% godišnje do 1. svibnja 2011.

- 4,80% godišnje do 1. listopada 2011.

- 4,50% godišnje do 1. siječnja 2014.

- 3,23% godišnje do izračuna konverzije.

16.2. Prilikom promjene kamatne stope na više mijenja se cjelokupni anuitet na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice, usporava se otplata glavnice te se posljedično cijeli iznos anuiteta mijenja i veći je u odnosu na ukupni iznos prije promjene kamatne stope.

16.3. Pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita u CHF do 30. rujna 2015. nije mogla mijenjati kamatna stopa na štetu tužiteljice, razlika u iznosima anuiteta koje je tužiteljica platila primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi plaćala da je kamatna stopa u razdoblju otplate bila jednaka početno ugovorenoj iznosi 18.000,99 kn (stupac 17 Tabele 1 nalaza). Pod pretpostavkom da s tijekom razdoblja otplate kredita do 30. rujna 2015. nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužiteljice, visina tražbine koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 66.382,20 kn (stupac 18 Tabele 1 nalaza). Slijedom navedenog, tužiteljica je ukupno preplatila iznos od 84.383,19 kn (Tabela 1. stupac 19).

16.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a te na iste nije bilo primjedbi. Vještačenje je provedeno po prijedlogu tužiteljice i to na okolnosti koje je predložila tužiteljica radi utvrđenja odlučnih činjenica vezanih uz tužbeni zahtjev kako ga je postavila u ovom predmetu. Nakon dopune financijskog vještačenja tužiteljica nije usklađivala svoj tužbeni zahtjev, koji je ostao neznatno niži.

16.5. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti spornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer je utvrđena preplata tužiteljice po obje osnove, a nije utvrđeno da bi se tužiteljica pismeno ili usmeno odrekla prava isticati ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu usprkos zaključenom aneksu ugovora o kreditu.

17. Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti, to bi tuženik ovaj iznos tužiteljici bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

18. Sud je sukladno uputi drugostupanjskog suda odredio izvođenje dopunskog vještačenja i radi utvrđenja tzv. negativnih razlika po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule i radi prijeboja tražbina stranaka.

18.1. Financijski vještak je u dopuni nalaza i mišljenja samo naveo da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, ukupan iznos preplata iznosi 11.199,62 EUR od kojeg iznosa je tužiteljica preplatila na ime promjene kamatne stope iznos od 2.389,15 EUR te zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 8.810,47 EUR. Ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na promjenu kamatne stope i pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 1.585,37 EUR, od kojeg iznosa je tužiteljica manje platila zbog promjene kamatne stope iznos od 853,00 EUR i zbog pada tečaja iznos od 732,37 EUR. Ukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 9.614,25 EUR i to 1.536,15 EUR zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana kraja otplate kredita te 8.078,10 EUR zbog više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita.

18.2. No, ovaj sud smatra da ne postoji tražbina tuženika istaknuta prigovorom radi prebijanja. U prvom redu, tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom.

18.3. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužiteljici nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužiteljica bilo što primila ili stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen te za vrijeme u kojem je kamatna stopa bila manja od početne. Osim toga, tužiteljica je u odnosu na prigovor radi prebijanja istaknula i prigovor zastare te zastarni rok za tuženika nikako ne bi mogao teći od pravomoćnosti kolektivne presude, već od ranije odnosno od eventualnog stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa, koje se po stavu ovog suda nije ni dogodilo, sukladno naprijed iznijetim razlozima. Slijedom navedenog, u svakom slučaju bi za tuženika nastupila zastara tražbine istaknute radi prebijanja.

18.4. Naime, prema čl. 198. ZOO-a propisano je da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istaknuo prigovor zastare u takvom slučaju. Zastarni rok tekao bi od dana kad su manji iznosi manje plaćeni pa do kad bi se tražbine susrele, a od tada je svakako protekao zastarni rok od 5 godina.

19. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a te su tužiteljici priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).

20.1. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1 - 100 bodova), zastupanja na ročištima 29. kolovoza 2019., 25. listopada 2022., 7. veljače 2023., 29. kolovoza 2024. i 19. studenoga 2024. (tbr. 9/1 - 100 bodova), trošak sastava podnesaka od 6. kolovoza 2019., 13. rujna 2021., 10. kolovoza 2022. i 24. listopada 2022. (tbr. 8/1 – 100 bodova), što iznosi ukupno 1000 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR trošak iznosi 2.000,00 EUR. PDV na taj iznos jest 500,00 EUR, što ukupno daje iznos od 2.500,00 EUR. Također joj je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu 265,45 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosima od po 149,98 EUR i 79,23 EUR pa ukupno dosuđen trošak iznosi 2.994,66 EUR.

20.2. Trošak sastava podneska od 11. svibnja 2021. nije priznat tužiteljici kao neophodan trošak za vođenje ove parnice jer je sadržaj istih mogao biti iznijet na prethodnim ročištima odnosno već u tužbi ili ranijem podnesku.

21. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

22. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen kao neosnovan budući je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 18. prosinca 2024.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u Bjelovaru. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Sanja Barbarić, Oroslavje, Milana Prpića 65a

2. Odvj. Damir Metelko, Zagreb, Lopašićeva 6

3. eOglasna ploča suda