Poslovni broj: P-1620/2019-29

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužiteljice DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Mariji Lončarević Latković, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Ljubljanoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti/isplate , nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 11. prosinca 2024., u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice Marije Lončarević Latković, odvjetnici iz Osijeka te zamjenika punomoćnika tuženika Ivice Kučinca, odvjetnika iz Valpova, odlukom objavljenom 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 1., čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9011679835 sklopljenoga dana 17.07.2006. između tužiteljice DB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, [adresa], koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, pod brojem: OU-191/06-1 od 20.07.2008. godine, koje ne proizvode pravni učinak u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, [adresa], da tužiteljici DB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati ukupan iznos od 3.698,29 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:

-2,63 eura od 01. listopada 2007. god.,

-20,43 eura od 01. studenog 2007. god.,

-20,43 eura od 31. studenog 2007. god.,

-20,43 eura od 01. siječnja 2008. god.,

-20,43 eura od 01. veljače 2008. god.,

-30,76 eura od 01. ožujka 2008. god.,

-30,76 eura od 01. travnja 2008. god.,

-30,76 eura od 01. svibnja 2008. god.,

-30,76 eura od 01. lipnja2008. god.,

-30,76 eura od 01. srpnja 2008. god.,

-31,45 eura od 01. kolovoza 2008. god.,

-31,45 eura od 01. rujna 2008. god.,

-31,45 eura od 01. listopada 2008. god.,

-31,45 eura od 01. studenog 2008. god.,

-31,45 eura od 01. prosinca 2008. god.,

-31,45 eura od 01. siječnja 2009. god.,

-31,45 eura od 01. veljače 2009. god.,

-31,45 eura od 01. ožujak 2009. god.,

-31,45 eura od 01. travnja 2009. god.,

-31,45 eura od 01. svibnja 2009. god.,

-31,45 eura od 01. lipnja 2009. god.,

-31,45 eura od 01. srpnja 2009. god.,

-30,79 eura od 01. kolovoza 2009. god.,

-30,79 eura od 01. rujna 2009. god.,

-30,79 eura od 15. rujna 2009. god.,

-30,79 eura od 21. listopada 2009. god.,

-30,79 eura od 06. studenog 2009. god.,

-30,79 eura od 24. prosinca 2009. god.,

-30,79 eura od 06. siječnja 2010. god.,

-30,79 eura od 06. veljače 2010. god.,

-30,79 eura od 31. ožujka 2010. god.,

-30,79 eura od 07. travnja 2010. god.,

-30,79 eura od 06. svibnja 2010. god.,

-30,79 eura od 05. lipnja 2010. god.,

-31,42 eura od 06. srpnja 2010 god.,

-31,42 eura od 05. kolovoza 2010. god.,

-31,42 eura od 07. rujna 2010. god.,

-31,42 eura od 06. listopada 2010. god.

-27,13 eura od 23. studenog 2010. god.,

-64,68 eura od 07. prosinca 2010. god.,

-82,80 eura od 20. siječnja 2011. god.,

-27,13 eura od 01. ožujka 2011. god.,

-65,49 eura od 22. ožujka 2011. god.,

-66,78 eura od 06. travnja 2011. god.,

-66,49 eura od 06. svibnja 2011. god.,

-64,72 eura od 07. lipnja 2011. god.,

-65,61 euro od 06. srpnja 2011. god.,

-106,31 euro od 05. kolovoza 2011. god.,

-107,32 eura od 06. rujna 2011. god.,

-20,70 eura od 06. listopada 2011. god.,

-104,92 eura od 05. studenog 2011. god.,

-69,01 eura od 06. prosinca 2011. god.,

-69,01 eura od 06. siječnja 2012. god.,

-69,01 eura od 07. veljače 2012. god.,

-69,01 eura od 06. ožujka 2012. god.,

-69,01 eura od 06. travnja 2012. god.,

-69,01 eura od 05. svibnja 2012. god.,

-71,57 eura od 01. srpnja 2012. god.,

-20,70 eura od 01. kolovoza 2012. god.,

-71,98 eura od 01. rujna 2012. god.,

-71,50 eura od 01. listopada 2012. god.,

-69,56 eura od 01. studenog 2012. god.,

-72,15 eura od 01. prosinca 2012. god.,

-75,92 eura od 08. prosinca 2012. god.,

-72,43 eura od 01. veljače 2013. god.,

-72,44 eura od 01. ožujka 2013. god.,

-69,01 eura od 09. ožujka 2013. god.,

-69,01 eura od 06. travnja 2013. god.,

-69,01 eura od 07. svibnja 2013. god.,

-69,01 eura od 06. lipnja 2013. god.,

-80,48 eura od 01. kolovoza 2013. god.,

-69,01 euro od 07. kolovoza 2013. god.,

-69,01 eura od 06. rujna 2013. god.,

-69,01 eura od 05. listopada 2013. god.,

-120,94 eura od 09. studenog 2013. god.,

-20,70 eura od 07. prosinca 2013. god.,

do isplate na svaki taj pojedini iznos prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31.prosinca 2007. god., a od 01.01.2008. god. po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se da tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], naknadi tužiteljici DB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.383,37 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovome sudu dana 10. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i priložene dokumentacije uz istu u bitnom proizlazi da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom, sklopila dana 17. srpnja 2006. Ugovor o kreditu broj: 9011679835, dalje u tekstu:

Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.00,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate od 228 mjeseci kroz mjesečne anuitete na način da se anuitet plaća u kunama, a isti se obračunava po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Odredbe Ugovora u kojoj je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu tužiteljica smatra u cijelosti ništetnima, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužiteljici omogućio da o istima pregovara niti je tužiteljici pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi. Pri tom se tužiteljica poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u kojima je utvrđeno da je između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi tužiteljica smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatila dugovani iznos. Tužiteljica je sa tuženikom sklopila Dodatak Ugovoru sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje ZID ZPK). Smatra da Dodatkom nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tuženika prema tužiteljici koje su nastale ugovaranjem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pa ista potražuje razliku preplaćenog iznosa umanjenog za iznos priznat konverzijom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Mišljenja je da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe. Navedeno iz razloga što je tužiteljica provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. Konverzijom kredita tužiteljica je prihvatila da se njezine dotadašnje uplate prema tuženiku pretvore u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu, čime su tužiteljica i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Zbog toga više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa se iste ne mogu više utvrditi ništetnim niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Dakle, smatra da su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Ugovora odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Opreza radi, osporava da bi odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne. Smatra da su ugovorne strane dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristale na rizik promjenjivosti tečaja i kamatne stope, a što proizlazi iz činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja Ugovora nudio kredite s valutnom klauzulom u različitim valutama koje su sadržavale različite uvjete te je tužiteljica imala na raspolaganju mogućnost izbora nakon što je detaljno analizirala sve ponuđene opcije. Tužiteljica je, nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, odabrala valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naglasio je da su na rast kamatne stope utjecali realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a, kao i regulatorni trošak. Istaknuo je prigovor zastare.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužiteljica konačni tužbeni zahtjev postavila nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 09. studenog 2024. (str. 188-191 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu i visine naplaćene naknade za obradu kredita, uz naglasak da se vještak očituje u izračunu na efekte provedene konverzije odnosno da utvrdi jesu li utvrđene razlike u cijelosti iskorištene prilikom provedene konverzije. Također je saslušana i tužiteljica na okolnosti ima li ista svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarala s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobila informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: ugovor o kreditu (str. 11-13 spisa), otplatna tablica (str. 14-16), plan otplate (str. 17-19), pregled uplata po kreditu (str. 20-22), knjigovodstvena kartica (str. 23-35), dodatak ugovoru o kreditu (str. 40-43), plan otplate (str. 44-45 i 46-48), zahtjev za dostavu dokumentacije (str. 49), potvrda o uplati pristojbe (str. 50), potvrda o uplati predujma (str. 133), nalaz i zaključak sudskog vještaka (str. 137-171) i račun vještaka (str. 136).

4.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem osobnog bankara ĐB u svojstvu svjedoka, čije je saslušanje predlagao tuženik, jer je tuženik na kraju odustao od saslušanja, a što je razvidno iz podneska str. 187. spisa.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je otplata kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, te promjenjivosti kamatne stope koja se tijekom otplate mijenja sukladno internim aktima tuženika, kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi.

6. Među strankama nije sporno da je između tužiteljice i tuženika dana 17. srpnja 2006. sklopljen predmetni Ugovor (str. 11-13 spisa) te da je isti potvrđen 20. srpnja 2006. po javnom bilježniku Dinku Đurđeviću iz [adresa] pod poslovnim brojem:

OU-191/06.-1. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužiteljici isplatu kredita za adaptaciju stambenog objekta (nekretnine) u iznosu 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate 228 mjeseci. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, kao i stopa redovne kamate te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja anuiteta. Nesporno je i da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru (str. 40-42 spisa) dana 29. prosinca 2015., koji je potvrđen po javnom bilježniku Zrnki Stamatoska iz [adresa] 31. prosinca 2015. pod brojem OV-4013/15 (str. 43 spisa) te da je tim Dodatkom Ugovoru izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK sukladno izračunu konverzije.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i promjenjivoj kamatnoj stopi. Također je sporno ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužiteljice (str. 204-205 spisa) proizlazi da je kredit podigla radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj je živjela sa suprugom i troje djece te je iznos iz kredita u cijelosti utrošen za tu namjenu. Kuću nije koristila za obavljanje nikakve djelatnosti već isključivo i samo za stanovanje sa obitelji. U početku je anuitet iznosio oko 1.300,00 kuna, a nakon toga isti je ubrzo počeo rasti, neprestano se mijenjao te je u jednom trenutku čak iznosio 2.300,00 kuna. Prilikom sklapanja ugovora isti je dobila na potpis kao unaprijed sročen ugovor od strane banke, isti je mogla pročitati, no nije mogla pregovarati o odredbama. Budući joj je kredit bio potreban, isti je i potpisala. Na konverziju je pristala iz razloga što je anuitet naglo porastao i kredit joj je bilo teško otplaćivati, dok se nakon konverzije anuitet snizio te nije bilo kasnije većih promjena. Tužiteljica je izjavila da ju osobni bankar nije posebno upozoravao na opasnost rasta tečaja i promjenu kamatnih stopa, jer da je u to vrijeme znala da će doći do rasta anuiteta zbog promjene tečaja i kamatne stope i to znatno kako je i došlo, ne bi nikada potpisala ugovor niti podigla predmetni kredit. Nadalje, tužiteljica je izjavila kako joj nije jasno što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kao i da je u državnoj firmi radila kao administrator. Ne sjeća se je li joj prilikom konverzije predočeno kolika je pretplata po kreditu. Vezano za konverziju nitko joj nije ništa posebno pojašnjavao, već se sama odlučila na istu iz razloga koje je naprijed navela.

10. Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaz tužiteljice, jer je isti dani jasno, okolnosno i životno te je isti u skladu s materijalnim dokazima priloženim spisu.

11. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka Posrednik d.o.o. od 11. listopada 2024. (str. 137-171 spisa) i Dodatka Ugovoru (str. 40-42 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik je proveo konverziju sukladno čl. 19. c. ZID ZPK s danom 30. rujna 2015. te je utvrdio suglasno sa tužiteljicom da pretplata na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 15.880,27 kuna (Nalaz str. 161 i 171 spisa, članak 5. Dodatka-str. 40 spisa), koji iznos pretplate će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi (članak 5. Aneksa-str. 40 spisa). Iz Nalaza nadalje proizlazi da je ukupna razlika u pretplati u odnosu na početni otplatni plan, a koja se odnosi i na pretplatu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i tečajnu razliku 5.805,96 eura / 43.745,02 kuna (str. 161 spisa), s tim kad se od tog iznosa odbije pretplata koja je tužitelju priznata prilikom konverzije u iznosu od 15.880,27 kuna proizlazi ukupna razlika u pretplati od 3.698,29 eura / 27.864,75 kn (str. 161 spisa). Od tog iznosa na tečajnu razliku otpada iznos od 1.752,57 eura, dok na preplatu po kamatama otpada 1.945,72 eura (1.752,57 + 1.945,72 = 3.698,29, str. 168-170 spisa). Tako utvrđena razlika od 3.698,29, eura koja je umanjena za iznos priznat konverzijom, predstavlja stvarni iznos više uplaćenog po predmetnom kreditu u odnosu na početni otplatni plan te je ta razlika nastala uslijed promjene tečajne razlike zbog valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Preplata po svakom pojedinom anuitetu razvidna iz tabelarnog prikaza (str. 169-170 spisa).

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da su tužene banke u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Također tužene banke su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Navedenim postupanjem banke su postupile suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj:

Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbijena revizija tuženika. U dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. odbijena revizija tuženika.

13. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

16. Budući je tužiteljica pokrenula ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, ista je ovlaštena temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužiteljica u ovoj parnici nije niti trebala dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi Ugovora koji je ona kao potrošač zaključila sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Tužiteljica prema čl. 328. ZOO-a ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se ništetnost ne gasi, bez obzira je li kredit otplaćen u cijelosti ili je sklopljen Dodatak Ugovoru pa se na ništetnost osnovnog ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužiteljica, kao stranka Ugovora, to u svakom slučaju jest i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

17. Navedeni zaključci ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužiteljica nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog Ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se je o njima prilikom sklapanja Ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Iz iskaza tužiteljice te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi adaptacije nekretnine, koju je nekretninu tužiteljica koristila za stanovanje sebe i svoje obitelji, a iz čega proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da su djelatnici tuženika tužiteljici samo paušalno isticali mogućnost rasta anuiteta zbog sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, s tim da su se klijenti pa tako i tužiteljica morali uklopiti u unaprijed propisane uvjete tuženika vezane za visinu primanja i namjenu kredita kako bi mogli dobiti točno određeni kredit. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužiteljici sporne odredbe, odnosno rizici valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Stoga je tuženik tužiteljici trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužiteljici omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužiteljice istoj predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužiteljica odbila potpisati tad ne bi realizirala kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09,

- 1

0 -

79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

18. Slijedom navedenog, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbe Ugovora naznačen u točki I. izreke ove presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se tijekom otplate mijenja sukladno internim aktima tuženika. Stoga je sud odlučio kao u izreci presude pod I. izreke presude.

19. Ništetnost dijela odredbi Ugovora kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu, zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio citiranih odredbi Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju i u visini redovne kamatne stope važećim na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF i visine redovne kamatne stope na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu.

20. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 D od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da:

".....bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače

- 1

1 -

2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima...". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužiteljice kao potrošača, nije osnovan.

21. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice u odnosu na utuženu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi već predstavlja obračunsku razliku u iznosu od 115.880,27 kuna (Nalaz str. 161 i 171 spisa, članak 5. Dodatka-str. 40 spisa), koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Naime, kako je to opisano u točci 11. Obrazloženja ove Presude, iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka proizlazi da i nakon što se odbije od stvarne pretplate iznos priznat konverzijom, ostane razlika u pretplati koja iznosi 3.698,29 eura / 27.864,75 kn (str. 161 spisa). Budući je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev u skladu sa izračunom vještaka na način da je stvarnu pretplatu umanjila za iznos koji je priznat konverzijom, isti joj je iznos i dosuđen pa je odlučeno kao u izreci pod točkom II..

22. Utvrđeni preplaćeni iznos od 3.698,29 eura, koji predstavlja ono što je tuženik od tužiteljice primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je dužan vratiti tužiteljici temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer su preplaćeni iznosi ujedno dio imovine tužiteljice koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem naprijed navedenih ništetnih odredbi, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takvih odredbi nije bilo, to tužiteljici pripada pravo tražiti povrat više plaćenog od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu.

23. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove

- 1

2 -

ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje teći 13. lipnja 2014., a kada je riječ o tražbini pretplate s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 13. lipnja 2018.. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužiteljica je podnijela 10. lipnja 2019.. Dakle, tražbina tužiteljice nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica.

24. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Đ.

25. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku kako slijedi:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 05. veljače 2020. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), jer se tužiteljica tim podneskom očitovala o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- zastupanja na ročištu održanom 10. veljače 2020. u iznosu od 200,00 eura, (Tbr. 9.1. Tarife),

-sastav obrazloženog podneska od 29. lipnja 2020. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), jer se u tom podnesku tužiteljica očitovala na navode tuženika iz podneska zaprimljenog 10. travnja 2020.

- sastav podneska od 19. rujna 2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.3. Tarife), jer je uz taj podnesak dostavljena potvrda o uplati predujma za materijalno financijsko vještačenje,

- sastav podneska od 09. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), jer je tim podneskom tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev nakon provedenog materijalno financijskog vještačenja,

- sastav obrazloženog podneska od 11. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), jer se u tom podnesku tužiteljica očitovala na navode tuženika iz podneska zaprimljenog 24. listopada 2024.,

- trošak zastupanja na ročištu održanom 11. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife).

Slijedom navedenog tužiteljici su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 1,450,00 eura na koje je dodan PDV po stopi od 25% pa troškovi zastupanja ukupno iznose 1.812,50 eura. Tužiteljici je pored

- 1

3 -

navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 500,00 eura, budući je taj iznos i isplaćen vještaku prema računu (str. 136 spisa), a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate. Nadalje, priznati su joj i troškovi sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 70,87 eura pa troškovi postupka ukupno iznose 2.383,37 eura (troškovi zastupanja 1.812,50 + troškovi vještačenja 500,00 + sudska pristojba 70,87).

26. O zahtjevu tužiteljice za naknadu troškova pristupa njezinog punomoćnika na ročište za objavu presude nije odlučeno, budući je taj trošak neizvjestan, a ukoliko punomoćnik bude pristupio na ročište, sud će naknadno, posebnim rješenjem odlučiti o tom trošku..

Valpovo, 18. prosinca 2024.

SUDAC

GORAN JOKIĆ

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku