P o s

l

o

v

n i b r

o

j

. P -

0 8 6

/

2 0 2

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

S P L I T

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Draganu Ramljaku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Zoranu Ivišu, odvjetniku u Splitu protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana p.p. CI i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva "ANIĆ & ANIĆ" d.o.o. Split, radi isplate , nakon glavne i javne rasprave dana 05.studenoga 2024 u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Marine Parčine odvjetnice u Splitu te punomoćnika tuženika Nike Šobat Šimić odvjetnice u Splitu na ročištu za objavu dana 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d, OIB: 52508873833 u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.098,45 Eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

-na iznos od 9,36 Eur od 10.01.2006.godine

-na iznos od 4,13 Eur od 10.02.2006. godine,

-na iznos od 4,59 Eur od 10.03.2006. godine,

-na iznos od 1,41 Eur od 10.04.2006. godine,

-na iznos od 3,99 Eur od 10.05.2006. godine,

-na iznos od 4,52 Eur od 10.06.2006. godine,

-na iznos od 1,08 Eur od 10.07.2006. godine,

-na iznos od 3,97 Eur od 10.09.2006. godine,

-na iznos od 1,94 Eur od 10.10.2006. godine,

-na iznos od 1,94 Eur od 10.11.2006. godine,

-na iznos od 2,49 Eura od 10.03.2008.godine

-na iznos od 0,89 Eura od 10.10.2008.godine

-na iznos od 7,58 Eura od 10.11.2008.godine

-na iznos od 5,09 Eura od 10.12.2008.godine

-na iznos od 19,31 Eura od 12.01.2009.godine

-na iznos od 24,73 Eur od 10.02.2009. godine,

-na iznos od 31,37 Eur od 10.03.2009. godine,

-na iznos od 19,71 Eur od 10.04.2009. godine,

-na iznos od 17,41 Eur od 11.05.2009. godine,

-na iznos od 15,02 Eur od 10.06.2009. godine,

-na iznos od 16,94 Eur od 10.07.2009. godine,

-na iznos od 13,37 Eur od 10.08.2009. godine,

-na iznos od 16,28 Eur od 10.09.2009. godine,

-na iznos od 12,59 Eur od 10.10.2009. godine,

-na iznos od 15,84 Eur od 10.11.2009. godine,

-na iznos od 13,98 Eur od 10.12.2009. godine,

-na iznos od 21,91 Eur od 10.01.2010. godine,

-na iznos od 25,42 Eur od 10.02.2010. godine,

-na iznos od 26,58 Eur od 10.03.2010. godine,

-na iznos od 29,78 Eur od 10.04.2010. godine,

-na iznos od 36,34 Eur od 10.05.2010. godine,

-na iznos od 37,68 Eur od 10.06.2010. godine,

-na iznos od 51,59 Eur od 10.07.2010. godine,

-na iznos od 47,89 Eur od 10.08.2010. godine,

-na iznos od 65,71 Eur od 10.09.2010. godine,

-na iznos od 57,38 Eur od 10.10.2010. godine,

-na iznos od 58,16 Eur od 10.11.2010. godine,

-na iznos od 70,02 Eur od 10.12.2010. godine,

-na iznos od 73,78 Eur od 10.01.2011. godine,

-na iznos od 65,10 Eur od 10.02.2011. godine,

-na iznos od 71,02 Eur od 10.03.2011. godine,

-na iznos od 69,49 Eur od 10.04.2011. godine,

-na iznos od 79,64 Eur od 10.05.2011. godine,

-na iznos od 94,27 Eur od 10.06.2011. godine,

-na iznos od 112,60 Eur od 10.07.2011. godine,

-na iznos od 149,80 Eur od 10.08.2011. godine,

-na iznos od 101,58 Eur od 12.09.2011. godine,

-na iznos od 89,93 Eur od 10.10.2011. godine,

-na iznos od 91,44 Eur od 10.11.2011. godine,

-na iznos od 93,53 Eur od 10.12.2011. godine,

-na iznos od 99,87 Eur od 10.01.2012. godine,

-na iznos od 105,38 Eur od 10.02.2012. godine,

-na iznos od 104,55 Eur od 12.03.2012. godine,

-na iznos od 102,69 Eur od 10.04.2012. godine,

-na iznos od 104,17 Eur od 10.05.2012. godine,

-na iznos od 105,91 Eur od 10.06.2012. godine,

-na iznos od 103,46 Eur od 10.07.2012. godine,

-na iznos od 101,26 Eur od 10.08.2012. godine,

-na iznos od 95,29 Eur od 10.09.2012. godine,

-na iznos od 285,67 Eur od 02.10.2012. godine,

pa do dana isplate sve to po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

II.Nalaže se tuženiku OTP banka d.d, OIB: 52508873833 u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.174,25 Eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

-na iznos od 4,08 Eur od 10.03.2007 godine

-na iznos od 4,04 Eur od 10.04.2007 godine

-na iznos od 3,96 Eur od 10.05.2007 godine

-na iznos od 3,96 Eur od 10.06.2007 godine

-na iznos od 3,93 Eur od 10.07.2007. godine,

-na iznos od 4,02 Eur od 10.08.2007. godine,

-na iznos od 3,98 Eur od 10.09.2007.godine,

-na iznos od 3,90 Eur od 10.10.2007.godine

-na iznos od 4,01 Eur od 12.11.2007.godine

-na iznos od 3,97 Eur od 10.12.2007.godine,

-na iznos od 4,03 Eur od 10.01.2008. godine,

-na iznos od 4,08 Eur od 10.02.2008. godine,

-na iznos od 4,16 Eur od 10.03.2008. godine,

-na iznos od 4,09 Eur od 10.04.2008. godine,

-na iznos od 4,05 Eur od 10.05.2008. godine,

-na iznos od 4,04 Eur od 10.06.2008. godine,

-na iznos od 4,02 Eur od 10.07.2008. godine,

-na iznos od 4,00 Eur od 11.08.2008. godine,

-na iznos od 4,01 Eur od 10.09.2008. godine,

-na iznos od 8,95 Eur od 10.10.2008. godine,

-na iznos od 9,16 Eur od 10.11.2008. godine,

-na iznos od 9,08 Eur od 10.12.2008.godine,

-na iznos od 9,53 Eur od 10.01.2009. godine,

-na iznos od 9,70 Eur od 10.02.2009. godine,

-na iznos od 9,91 Eur od 10.03.2009. godine,

-na iznos od 9,54 Eur od 10.04.2009. godine,

-na iznos od 9,47 Eur od 10.05.2009. godine,

-na iznos od 9,39 Eur od 10.06.2009. godine,

-na iznos od 9,45 Eur od 10.07.2009. godine,

-na iznos od 9,34 Eur od 10.08.2009. godine,

-na iznos od 9,43 Eur od 10.09.2009. godine,

-na iznos od 9,32 Eur od 10.10.2009. godine,

-na iznos od 9,42 Eur od 10.11.2009. godine,

-na iznos od 9,36 Eur od 10.12.2009. godine,

-na iznos od 24,54 Eur od 10.01.2010. godine,

-na iznos od 24,82 Eur od 10.02.2010. godine,

-na iznos od 24,91 Eur od 10.03.2010. godine,

-na iznos od 25,17 Eur od 10.04.2010. godine,

-na iznos od 25,70 Eur od 10.05.2010. godine,

-na iznos od 25,81 Eur od 10.06.2010. godine,

-na iznos od 26,94 Eur od 10.07.2010. godine,

-na iznos od 26,64 Eur od 10.08.2010. godine,

-na iznos od 28,08 Eur od 10.09.2010. godine,

-na iznos od 27,40 Eur od 10.10.2010. godine,

-na iznos od 27,47 Eur od 10.11.2010. godine,

-na iznos od 28,43 Eur od 10.12.2010. godine,

-na iznos od 28,73 Eur od 10.01.2011. godine,

-na iznos od 28,03 Eur od 10.02.2011. godine,

-na iznos od 28,51 Eur od 10.03.2011. godine,

-na iznos od 28,38 Eur od 10.04.2011. godine,

-na iznos od 29,20 Eur od 10.05.2011. godine,

-na iznos od 30,39 Eur od 10.06.2011. godine,

-na iznos od 31,87 Eur od 10.07.2011. godine,

-na iznos od 34,88 Eur od 10.08.2011. godine,

-na iznos od 30,98 Eur od 10.09.2011. godine,

-na iznos od 30,04 Eur od 10.10.2011. godine,

-na iznos od 30,16 Eur od 10.11.2011. godine,

-na iznos od 30,33 Eur od 10.12.2011. godine,

-na iznos od 30,84 Eur od 10.01.2012. godine,

-na iznos od 31,28 Eur od 10.02.2012. godine,

-na iznos od 31,22 Eur od 10.03.2012. godine,

-na iznos od 31,07 Eur od 10.04.2012. godine,

-na iznos od 31,19 Eur od 10.05.2012. godine,

-na iznos od 31,33 Eur od 10.06.2012. godine,

-na iznos od 31,13 Eur od 10.07.2012. godine,

-na iznos od 30,95 Eur od 10.08.2012. godine,

-na iznos od 30,47 Eur od 10.09.2012. godine,

pa do dana isplate sve to po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d, OIB: 52508873833 u roku od 15 (petnaest) dana tužitelju RI, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.675,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 18. prosinca 2024. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

O b r a z l o ž e nj e

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 17. prosinca 2022 tužitelj je naveo da je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu bez određene namjene u iznosu od 30.365,00 CHF te da je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te da je predmetni kredit u cijelosti isplaćen. Isto tako je navedeno da su ništetne odredbe vezano za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu a sve prema odluci Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. P-7129/13 te da je tuženik stekao bez osnove utuženi iznos.

2. U svom odgovoru na tužbu od 20. siječnja 2023 tuženik je naveo:

Tuženik u roku koji mu je određen podnosi ovaj pisani odgovor na tužbu kojim predlaže spajanje parnica, a u svakom slučaju protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka.

Pred Općinskim sudom u Splitu, između istih stranaka, pod poslovnim brojem P- 1087/2020 već teče parnica povodom tužbe tužitelja od 03.04.2020.

Tužba u tom kao i u ovom predmetu temelji se na gotovo potpuno identičnom činjeničnom i pravnom stanju. Naime, riječ je o tužbama radi isplate na temelju preplate anuiteta po osnovi navodno ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope dvaju ugovora o kreditu, sklopljenih između istih stranaka, jednog broj 43999/06 od 06.06.2006., a drugog broj 99780/05 od 27.12.2005. Oba kredita nisu konvertirana i otplaćena su istoga dana – 02.10.2012. Jednako tako, za istaknuti je kako su obje tužbe podnijete Sudu istoga dana, te da su oba postupka u fazi pripreme za glavnu raspravu.

Slijedom navedenoga, tuženik je uvjeren kako bi se spajanjem navedenih parničnih postupaka ubrzalo raspravljanje i ostvarile značajne uštede u vidu troškova postupka, odnosno da su ispunjeni svi uvjeti za spajanje parnica, pa predlaže sudu da na temelju odredbe čl. 313. st. 1. ZPP-a spoji navedene parnice radi zajedničkog raspravljanja. Što se merituma spora tiče, tuženik ističe kako je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i ovaj odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, koja ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima je ovaj ugovor sklopljen, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti.

Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a potpisom i solemnizacijom ugovora potvrdio je upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim.

Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“

Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim ugovorom iz 2005.g. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:

- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

PRIGOVOR ZASTARE

Tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev na isplatu 6.255,57 kn iz točke II., koji je, kako proizlazi iz točke IV. tužbenih navoda, utemeljen na navodno ništetnim odredbama o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, ističe prigovor zastare.

Naime, predmetni Ugovor o kreditu otplaćen je 02.10.2012., dok je ova tužba podnesena 03.04.2020., a glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Slijednom navedenoga, očito je kako je zastara nastupila za sve navodne preplate anuiteta po ovom osnovu. Nadalje, važno je istaknuti kako je prekid zastare koji je nastupio donošenjem presude u predmetu VTS posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014 godine (slučaj Franak) irelevantan, zato što je zastarni rok od 5 godine (nakon prekida zastare) protekao s 13.06.2019. pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio tek 03.04.2020., dakle nakon nastupa zastare (13.06.2019).

Na posljetku, za slučaj da se tužitelj glede zastare pozove na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2, od 30.01.2020., a prema kojem shvaćanju zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva “počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora”, tuženik ukazuje na to kako se glede zastare ima smatrati da je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom banke utvrđena odlukom VTS posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014 godine, odnosno na to da ta odluka VTS-a predstavlja „drugi način ustanovljenja ništetnosti“ u kontekstu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2, od 30.01.2020.

Slijedom navedenoga, valja kao neosnovan odbiti i tužbeni zahtjev na isplatu u dijelu u kome je on utemeljen na navodnoj ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, odnosno preplati anuiteta po tom osnovu.

Na posljetku opreza radi tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. . Slijedom naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu, prvi otplatni plan, cjelokupni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu, karticu prometa po kreditu, promjenu, pregled promjena kamatnih stopa, specifikaciju uplata, nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Punomoćnici parničnih stranaka su popisali trošak.

6. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu.

7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo tražiti isplatu više uplaćenih anuiteta zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te da li je nastupila zastara potraživanja.

8. Sukladno odredbama Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13) te judikaturi suda Europske unije, koja predstavlja sastavni dio u primjeni prava Unije, sud ovakvu odredbu, u kojoj se na štetu potrošača u tipski ugovor implementira odredba kojom se mjesna nadležnost suda želi odrediti u mjestu koje je daleko od prebivališta potrošača i na njegovu štetu, ne smije primijeniti. Konkretno na nepoštenost i ništetnost sporne odredbe, a slijedom primjene Direktive 93/13, ukazuje presuda Suda Europske unije, u predmetu C-243/08, Pannon, a koja jasno navodi kako sud ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu mora izuzeti iz primjene. Štoviše, ovakvo obvezujuće pravno stajalište Suda Unije, je u cijelosti sukladno i pozitivnim propisima RH, konkretno Zakonu o zaštiti potrošača (dalje ZZP), čl. 49.1 kojim je propisano:

Članak 49.

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. odnosno da se ovakva odredba smatra nepoštenom izričito ukazuje čl. 50. ZZP-a, st. 1, točka

19.:

Članak 50.

9. Ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice:

- odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom

. Sporna ugovorna odredba čl. 12. Ugovora o kreditu dakle izravno je suprotna čl. 81. i 82. ZZP03/čl. 96. i 97. ZZP07 (49. i 50. ZZP-a), a gotovo je izlišno posebno elaborirati kako bi

Ranije se radilo se o sadržajno identičnim odredbama čl. 81. i 82. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP03), odnosno čl. 96. i 97. st. 1. kasnijeg ZZP07. eventualno vođenje sudskog postupka čak u Zagrebu, tužitelju koja prebiva u [adresa], predstavljalo izniman ekonomski izdatak, kako u pogledu troškova zastupanja, troškova pristupa sudu itd. čime mu se ostvarenje prava otežava.

Posebice se ističe kako je tuženik ovu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugradio u tipski Ugovor o kreditu, dakle u ugovor koji je bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika i to na direktnu štetu tužitelju, sve pored činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora imao, pa i danas ima, čitav niz poslovnih jedinica u [adresa], imao podružnicu u Splitu, kao i da je Ugovor o kreditu i nesporno zaključen u Splitu.

Uostalom kao potpisnik Ugovora o kreditu od strane tuženika jasno se navodi:

- OTP BANKA d.d., Podružnica Split,

U konkretnom slučaju dakle radi se o poslovnoj jedinici tuženika izvan njegova sjedišta, a upravo je u toj poslovnoj jedinici u [adresa] tuženik i pružao svoje usluge tužitelju pa je sud imao primijeniti čl. 59. ZPP-a koji jasno navodi:

Nadležnost po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica

pravne osobe

Članak 59.

Za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi..

Sukladno tome neosnovan je prijedlog tuženika o nekakvom oglašavanju mjesno nenadležnim ovog suda pošto se, u skladu s čl. 59. ZPP-a, postupak ima voditi upravo pred sudom u Splitu, kao mjestom u kojem je tuženik putem svoje poslovne jedinice nedvojbeno spornu uslugu tužitelju pružio.

Tužitelj dodatno napominje, a na što ukazuje Direktiva 93/13 implementirana u Zakon o zaštiti potrošača, kako postupovna pravila ne smiju nikada biti primijenjena na način da potrošaču onemogućuju ili pristup sudu ili uspostavu početne pravne i činjenične situacije kao da nepoštene odredbe nije ni bilo, a ovdje kao da nema nepoštene ugovorne odredbe o nadležnosti suda daleko od mjesta prebivališta potrošača.

Suprotno shvaćanje, kakvo promovira tuženik protivno je pravu Unije te u konačnici umanjuje i pravo na djelotvornu pravnu zaštitu, koju jamči čl. 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, sudska praksa Suda EU (kao u predmetima 33/76 Rewe- Zentralfinanz, 45/76 Comet, 199/82 San Giorgio, C-432/05 Unibet), odnosno Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje Konvencije) i to čl. 6. i , povezano sa primjenom prava Unije, Direktive 93/13 koja potrošaču jamči efektivnu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi uspostavom početne pravne i činjenične situacije (presuda C-145/15, R, t. 61.-63), na što posebice ukazuje presuda C- 432/05, Unibet, t. 44.:. Da je tome tako ukazuje i već ustaljena sudska praksa, kako Suda Unije, tako i sudska praksa u Republici Hrvatskoj.

Tužitelj je već gore naveo kako obvezujuće odluke Suda Europske unije, prije svega odluka C-243/08, Pannon, jasno navodi kako sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba:

Isto stajalište zauzima i sudska praksa u Republici Hrvatskoj pa tužitelj primjerice ukazuje na odluku Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1621/2016-1 od 25.4.2016.:

Tužitelj ukazuje na odluku Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž Ovr-393/2018- 2 od 4.5.2018. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti

Tužitelj ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž 1354/2019- 2 od 19.3.2019. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti:

Tužitelj ukazuje i na odluku Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž 2066/2017-2 od 15.11.2018. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti:

Tužitelj ukazuje i na odluku Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž 2054/2018-2 od 3.12.2018. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti:

Tužitelj ukazuje i na odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž 136/2019-2 od 28.1.2019. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti: :

10.Tužitelj ističe kako je 17.9.2019. godine Vrhovni sud RH, u postupku kolektivne pravne zaštite, tzv. „slučaju Franak“, donio odluku pod poslovnim brojem Rev-2221/18-11 kojom je potvrdio presudu VTS RH pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. godine, a kojom je već ranije potvrđena presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. godine te je pravomoćno presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna.

Konkretno izreka presude u odnosu na tuženika RBA d.d. glasi:

„Utvrđuje se da je OTP BANKA d.d. . u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“

Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502.c (dalje ZPP) te Zakonu o zaštiti potrošača čl. 138.a (sada čl. 118., dalje ZZP), ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan uz pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima.

Tužitelj u ovom postupku naime ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti beneficije iz čl. 138. a ZZP-a (numeracija ZZP 09), odnosno čl. 502.c ZPP-a pošto sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju, olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i na masovnoj razini, kao što je i ovdje slučaj. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači te osobe ovlaštene za vođenje tih sporova nisu ovlaštene tražiti kompenzaciju za pojedinog potrošača, upravo zbog toga su i propisane odredbe čl. 138. a ZZP-a, odnosno čl. 502. c ZPP-a, i to na način da nakon završenog postupka u kojem je utvrđena povreda interesa potrošača isti potrošači, ovdje tužitelj, imaju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih presuda.

Pravno utvrđenje presude poslovni broj P-1410/12, i to pravomoćno, jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog postupka i to odredbe o valuti kredita iskazanoj kao švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova.

11. Suprotno tumačenje koje promovira tuženik i način na koji bi tuženik vodio ovaj postupak dovodi naprotiv do apsurdnih zaključaka kako zaštita u kolektivnom sporu nema apsolutno nikakvo značenje za potrošača, koji bi sada pored pravomoćne odluke valjda imao ponovno voditi identičan postupak i utvrđivati i dokazivati sve ono što je dokazano u sporu kolektivne pravne zaštite, što je izigravanje i ignoriranje smisla i svrhe samog propisa.

Zakonske odredbe nisu same sebi svrha već se iste donose u svrhu i cilju uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže, s svrha i cilj propisa kolektivne pravne zaštite je upravo u zaštiti potrošača i obvezujućoj snazi presude kojom je utvrđena povreda na strani trgovca.

Da je tome tako jasno ukazuju odredbe ZPP-a koje propisuju:

Članak 502.c

Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju: Obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove

Članak 118.

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. O primjeni ovih odredbi u praksi očitovali su se i sudovi u sporu kolektivne pravne zaštite pa tako VTS RH u svojoj presudi poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. jasno navodi:

„Ovo je posebno bitno zbog činjenice da se potrošači u pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa kao što je npr. naknada štete mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jer odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP-a 09 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je utvrđeno da je povreda počinjena.“ te navodi:

„Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, a ujedno je i naglašena činjenica da kolektivna pravna zaštita prema ZZP-u 09 nema kompenzacijski karakter.“

Konačno, Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, jasno ukazuje na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.

. O izravnom učinku presuda iz spora kolektivne pravne zaštite Vrhovni sud RH izričito navodi:

Istovjetno Vrhovni sud RH utvrđuje i u svojoj revizijskoj odluci poslovni broj Rev- 18/2018- 2 od 26.5.2020. u kojoj jasno navodi:

U konačnici izravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. po tužbi OTP banka d.d. i u kojoj odluci je Ustavni sud potvrdio pravno shvaćanje

Vrhovnog suda RH o izravnom učinku presude iz spora kolektivne pravne zaštite te stajalište kako u pojedinačnim parnicama nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih dokaza osim dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

Pojednostavljeno rečeno, presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, u svom pravomoćnom dijelu, kojim je utvrđena ništetnost odredbe o valutne klauzule švicarski franak i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na tuženika, a to je defacto cijela presuda, obvezujuća je za ovaj sud.

Ova presuda potvrđena je odlukom VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 u kojom je potvrđeno nezakonito postupanje tuženika u dijelu u kojem je u ugovor o kreditu ugradio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak koja je cjelokupnu obvezu tužitelja, kako mjesečnu tako i obvezu povrata glavnice, vezala uz špekulativnu valutu švicarski franak,

odnosno već je ranije u sporu kolektivne pravne zaštite sudski okončana priča o odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama te je također pravomoćno utvrđeno kako je i ta odredba o kamati, kao cijeni kredita, nezakonita i ništetna, a što je utvrđeno pravomoćnom odlukom VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.

. Ovom je pak presudom nesporno utvrđeno kako je tuženik unaprijed pripremio i sastavio takav ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja kamatnu stopu kao cijenu i bitan sastojak ugovora o kreditu te je na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time, protivno ugovoru, usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla i s osnova vezivanja otplate kredita uz valutu švicarski franak, a takvim povećanjem glavnice se povećala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice, a sve to je novčano iskazano kao razlika koja je predmet ovog postupka i koji je tuženik neosnovano stekao od tužitelja.

12. Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Tužitelj ističe kako iz gore iznesenog obrazloženja jasnim proizlazi da su svi navodi tuženika u ovom postupku potpuno netočni te da tuženik općenito, niti neopćenito, nije upozoravao na ništa, a što je razvodno iz bogate arhive reklamnih materijala koje se dostavljaju u prilogu ovog podneska, a iz kojih je sasvim jasno potpuno izjednačavanje kredita u euru i kredita u švicarskim francima gdje se krediti u francima predstavljaju kao„akcije“ kao „najpovoljniji“ itd., sve usporedno sa osjetno nižom i istaknutom kamatnom stopom.

13. U svom nalazu i mišljenju od 17. siječnja 2024 sudski vještak Marijan Jović je naveo:

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 22. studenog 2024.godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-1086/2020.

Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.

Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam:

Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 99780/05. U razdoblju od 12.03.2007. do 02.10.2012. tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten prodajni tečaj CHF/KN tuženika važeći na dan dospijeća/plaćanja.

Opcija 1: u izračun su uključeni iznosi manje plaćenih anuiteta za vrijeme nižeg tečaja i kod konačne otplate(negativne razlike):

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 12.03.2007. do 02.10.2012. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu Kn=7.090,36 (Eur=941,05). Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, uključujući i manje plaćene iznose za vrijeme nižeg tečaja, u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu Kn=22.205,86 (Eur=2.947,22).

Zbirni iznos preplate anuiteta, uključujući manje plaćene dijelove anuiteta za vrijeme primjene nižeg tečaja CHF/KN od početnog, iznosi Kn=29.296,22 (Eur=3.888,28) primjenom fiksnog tečaja konverzije). Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

Opcija 2: u izračun nisu uključene negativne razlike

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 12.03.2007. do 02.10.2012. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu Kn=8.847,38 (Eur=1.174,25). Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu Kn=23.345,29 (Eur=3.098,45).

Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi Kn=32.192,67 (Eur=4.272,70 primjenom fiksnog tečaja konverzije). Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku.

14. Tužitelj ističe kako je svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka te je na ovaj način postupio u skladu s čl. 190. stavak 2. ZPP-a koja odredba tužitelju omogućava preinaku tužbe do zaključenja glavne rasprave i tu u svim okolnostima u kojima preinaka nije rezultat skrivljenog ponašanja tužitelja, a što u navedenoj stvari svakako nije slučaj pošto je tužbeni zahtjev preciziran odmah i to u skladu s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka u ovom sudskom postupku, pogotovo i imajući na umu tuženikovo opstruiranje u smislu odbijanja dostave dokumentacije tužitelju.

Posebno se napominje kako je mogućnost preinake tužbenog zahtjeva omogućena izmjenama Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku iz 2019. godine (ZID ZPP 2019) konkretno čl. 39. ZID ZPP 2019, te je čl. 117. stavak 2. tog zakona propisano kako se ova odredba primjenjuje na sve postupke u tijeku, odnosno i na postupke pokrenute prije 1.9.2019. godine, kao dana stupanja na snagu ZID ZPP 2019.

Navedena izmjena ZPP-a i jest upravo izvršena s ciljem kako bi se strankama, konkretno tužiteljima, omogućilo da svoje tužbene zahtjeve usklade i konačno preciziraju u skladu s provedenim nalazima i mišljenjima sudskih vještaka u sudskim postupcima, a upravo je to slučaj u konkretnom predmetu.

15. U tom smislu, ne bi trebalo biti sporno, tužitelj je bio ovlašten preinačiti tužbeni zahtjev sve do zaključenja glavne rasprave što je, u skladu s postupovnim odredbama, i učinio.. Nadalje, zakonodavac je propisao kako, bez obzira na činjenicu protivljenja tuženika preinaci tužbenog zahtjeva, a ukoliko bi se tuženik preinaci protivio, odluku o dopuštenju preinake, sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a, donosi sud i to primjenom načela „svrsishodnosti konačnog rješenja odnosa među strankama“, kao jedinog relevantnog kriterija u primjeni ove odredbe. . Imajući ovo na umu i primjenjujući upravo propisani kriterij svrsishodnosti, tužitelj ističe kako je tužba preinačena na način da je tužbeni zahtjev tek u svojoj visini povećan, a radi se o istovjetnom potraživanju koje je od početka ovog spora predmet postupka, dakle više plaćenim mjesečnim iznosima po kamati i po valuti kao i više plaćenom po glavnici kredita, pa je jasno kako je odlučivanje u ovom postupku o ovako konačno postavljenom tužbenom zahtjevu uistinu svrsishodno za konačno rješenje konkretnog ugovornog odnosa među strankama jer se radi o potpuno istom ugovoru, istim činjenicama, odnosno istom ugovornom odnosu između istih stranaka.

Da je tome tako ukazuje uostalom i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, zauzeto nasjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH, posl. broj Su IV–162/2021 od 26.11.2021. koje glasi:

16. U pogledu neosnovanosti prigovora zastare po preinaci istovjetnog tužbenog zahtjeva također je zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, u presudi poslovni broj Rev- 382/2024-2 od 5.6.2024. godine u kojoj se navodi:

17. Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka Marijana Jovića iz kojeg nalaza i mišljenja bi nedvojbeno proizlazilo da je tužitelj platio više anuitete zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a isto vještvo je stručno i argumentirano i u skladu s dostavljenom dokumentacijom.

18. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a, a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe 200,00 eura, sastava podneska od 28.10.2024-200,00 eura, sastava podneska od 19.11.2023-2023-200,00 eura, pristupa na ročište od 05.11.2024-200,00 eura, pristupa na ročište od 22.11.2023-200,00 eura, pristupa na ročište za objavu 100,00 eura odnosno ukupno 1.100,00 eura sve uvećano za 25% PDV-a odnosno 275,00 eura te troškova vještačenja 300,00 eura pa zbrajajući te iznose dolazi se do iznosa od 1.675,00 eura.

U Splitu, 18. prosinca 2024.g.

S U D A C

Dragan Ramljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u 3 primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. u spis