Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kžzd-12/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog DP, zbog kaznenih djela iz čl. 165. st. 1. i čl. 177. st. 2. sve u svezi s čl. 51. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu (dalje: ODO) i optuženika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: Kzd-15/2023-18 od 10. studenoga 2023., na sjednici 18. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe ODO-a i optuženika DP kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Varaždinu presudom poslovni broj: Kzd-15/2023-18 od 10. studenoga 2023. proglasio je krivim optuženog ĐP, zbog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, upoznavanjem djece s pornografijom iz čl. 165. st. 1. KZ/11 i kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece, povredom djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11., sve u vezi s čl. 51. KZ/11.

1.2. Na temelju čl. 51. st. 1. KZ/11 optuženiku DP je za kazneno djelo iz čl. 165. st. 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci i za kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, pa je na temelju čl. 51. st. 2. KZ/11 optuženik BP osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

1.3. Na temelju čl. 58. st. 1. KZ/11. optuženiku DP opozvana je osuda koja mu je izrečena presudom Općinskog suda u Karlovcu pod brojem K-320/2020-2 od 28. kolovoza 2020., koja presuda je postala pravomoćna 11. rujna 2020., a kojom presudom je optuženik bio presuđen na kaznu zatvora od 1 godine, uvjetno na 3 godine, te se ujedno izrečena osuda iz presude Općinskog suda u Karlovcu pod brojem K-320/2020-2 od 28. kolovoza 2020. – kazna zatvora od 1 godine smatra optuženiku utvrđenom.

1.4. Na temelju čl. 53. st. 1. u vezi čl. 51. st. 2. u vezi s čl. 58. st. 1. i st. 3. KZ/11, u vezi s čl. 165. st 1. i čl. 177. st. 2. KZ/11, optuženik BP, kojem se i osuda iz spisa broj Kzd-15/2023 na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 jedne godine i 6 mjeseci, sukladno čl. 58. st. 3. KZ/11. smatra utvrđenom, te je potom optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 2 (dva) mjeseca.

1.5. Na temelju čl. 57. KZ/11. optuženom DP je izrečena djelomična uvjetna osuda s time da se od kazne na koju je osuđen izvršava 1 (jedna) godina, a dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca neće se izvršiti ako u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo, a koji rok počinje teći od izdržane kazne.

1.6. Na temelju čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22, dalje u tekstu: ZKP/08-22, u svezi čega valja primijetiti da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi uopće ne navodi puni naziv tog zakona kao niti brojeve "Narodnih novina" u kojima je isti zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama objavljen) optuženik BP oslobođen je u cijelosti naknadi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. - 6. ZKP/08-22.

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli ODO i optuženik BP osobno.

2.1. ODO se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da mu se izrekne stroža kaznena sankcija.

2.2. Optuženik se žali zbog "svih žalbenih razloga", osobito zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, ili podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08-22 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-142/2024-3 od 1. ožujka 2024. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Prije svega, optuženik nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, čije ostvarenje nalazi u činjenici da je na temelju jednog činjeničnog opisa proglašen krivim za počinjenje dva kaznena djela.

6.1. Naime, a sasvim suprotno žalitelju, samim time što je na temelju jednog činjeničnog opisa proglašen krivim za počinjenje dva kaznena djela nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, budući da u odredbama Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24., dalje u tekstu: ZKP/08-24) nigdje nije propisano da svako pojedino kazneno djelo za koje se počinitelj proglašava krivim mora u presudi biti opisano u zasebnom činjeničnom opisu, tako da se kao odlučno ukazuje samo pitanje je li činjenični opis iz izreke presude sadrži sva bitna obilježja kaznenih djela za koja je počinitelj tom presudom osuđen.

6.2. U ovom slučaju činjenični opis sadržan u izreci pobijane presude sadrži sva bitna obilježja, i to kako objektivna tako i subjektivna, kaznenih djela za koja je žalitelj pobijanom presudom proglašen krivim, konkretno, kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – upoznavanje djece s pornografijom iz čl. 165. st. 1. KZ/11 i kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – povredom djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11, a kako je to pravno i označeno u izreci pobijane presude.

6.3. Stoga optuženik nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka u navedenom pravcu.

7. Povodom žalbi optuženika i ODO-a, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 2. ZKP/08-24, ovaj žalbeni sud je ispitao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-24, niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-24).

8. Žalitelj nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

8.1. Argumentirajući ostvarenje te žalbene osnove, optuženik ustvari ponavlja svoju obranu u kojoj poriče počinjenja djela za koja se tereti. Tako ponavlja da prema žrtvi nikada nije bio nasilan, niti se prema njoj nedolično ponašao, s time da mu nikada nije nudio niti dozvolio konzumaciju alkohola, a kamoli da bi mu na silu ulijevao alkoholno piće u grlo. Također, poriče da bi pred sinom imao seksualne odnose sa svojom partnericom, te da bi mu pokazivao pornografske sadržaje na mobitelu uz napomenu da je potpuno informatički nepismen, tako da mu mobitel služi samo za pozive i poruke.

8.2. Uz to, žalitelj smatra da je žrtva u ovom postupku lažno iskazivala pod utjecajem svoje majke koja je uvijek činila sve da onemogući njegove susrete i viđenja s djecom, a slijedom čega drži da je tijekom postupka bilo potrebno provesti psihološko vještačenje žrtve radi pravilne ocjene vjerodostojnosti i istinitosti njezinog iskaza.

8.3. Naposljetku, u žalbi upire da njegovu obranu potvrđuje i svjedokinja TP, u svezi čega smatra da to što je riječ o njegovoj sadašnjoj partnerici samo po sebi ne upućuje na nevjerodostojnost i neistinitost njezinog iskaza, a kako to, po njegovom mišljenju, pogrešno zaključuje prvostupanjski sud.

8.4. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju savjesne, sveobuhvatne i kritičke analize i ocjene vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza, i to kako samih za sebe tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, izveo pravilno zaključak da je u ovom slučaju na izvjestan način dokazano da je optuženik počinio terećena kaznena djela.

8.5. Tako je prvostupanjski sud, a suprotno žalitelju, pravilno postupio kada je iskaz mldb. žrtve ocijenio kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o svim odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom postupku, dok njegovu obranu, kao i iskaz svjedokinje TP s pravom smatra konstrukcijama s ciljem izbjegavanja optuženikove kaznene odgovornosti za terećena kaznena djela.

8.6. Naime, žrtva je i po stavu ovog žalbenog suda iskazivala iznimno uvjerljivo, konzistentno i dosljedno sa nizom detalja pa i onih specifičnih (tako je primjerice vrlo uvjerljivo, detaljno i slikovito opisala na koji način ga je optuženik prisilio da popije alkoholno piće, te o kojem se konkretno alkoholnom piću radilo, navodeći kako mu je optuženik najprije, buduće to nije želio učiniti dobrovoljno, jako otvorio usta i potom na silu ulio pelinkovac koji se nalazio u maloj bočici, te da mu je okus tog pića bio grozan i da ga je sve grizlo), opisujući pritom i svoje emotivno stanje tijekom inkriminiranog zbivanja (tako je, između ostalog, naveo kako mu je nakon gledanja pornića bilo odvratno, ta da je zbog toga po noći plakao, a najgore mu je bilo to što su se optuženik i njegova partnerica, s kojima je spavao u istom krevetu, seksali pred njim), a kakav iznimno uvjerljiv, dosljedan i detaljan iskaz se životno i logikom stvari nipošto ne očekuje od osobe koja lažno iskazuje opisujući događaje koji se stvarno nisu zbili, odnosno ne na način kako to tvrdi u svome iskazu.

8.7. Pored toga, iskaz žrtve podupire i njegova majka - svjedokinja JP kojoj se žrtva povjerila nakon povratka od optuženika. Naime, iskaz te svjedokinje o tome što joj je žrtva ispričala nakon što se vratila od oca je u svim bitnim momentima suglasan onome što je žrtva o inkriminiranom zbivanju navodila u svome iskazu u ovom postupku, s time da ovaj žalbeni sud primjećuje da je svjedokinja u svom iskazu vrlo uvjerljivo i plastično opisala i emotivno stanje u kakvom se žrtva nalazila prije i tijekom pričanja o inkriminiranom zbivanju (konkretno, navela je da je BP u jednom trenu počeo plakati govoreći joj da bi joj nešto želio ispričati, ali da se boji što što će tata reći ako sazna, te da je počeo pričati tek pošto mu je obećala da optuženiku ništa neće reći, s time da je cijelo vrijeme plakao, te pokazivao znakove straha, tresao se i bio izvan sebe), a što po ocijeni ovog drugostupanjskog suda dodatno upućuje na vjerodostojnost i uvjerljivost kako njezinog iskazivanja, tako i iskaza same žrtve.

8.8. S druge strane, prvostupanjski sud obranu optuženika i iskaz svjedokinje TP s pravom ocjenjuje kao konstrukcije s ciljem izbjegavanja optuženikove kaznene odgovornosti za terećena kaznena djela.

8.9. Tako optuženik i navedena svjedokinja u svojim iskazima u bitnome sugeriraju da je žrtva u ovom postupku lažno iskazivala zbog utjecaja njegove majke – JP koja je uvijek činila sve da onemogući njegove susrete i viđenja sa djecom, međutim, prvostupanjski sud pravilno uočava da takve njihove tvrdnje opovrgavaju rezultati dokaznog postupka iz kojih proizlazi da majka žrtve ni na koji način nije ograničavala ili sprječavala kontakte i druženja optuženika sa djecom, a u prilog čemu govori i činjenica da je i kritične zgode dopustila i omogućila žrtvi da preko vikenda boravi kod oca.

8.10. Imajući uz to dodatno u vidu i ranije izloženu argumentaciju koja upućuje na pravilnost ocjene prvostupanjskog suda prema kojoj iskazi žrtve i njezine majke predstavljaju vjerodostojne i istinite izvore saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu, žalitelj nije u pravu kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada njegovu obranu i iskaz svjedokinje TP nije prihvatio kao vjerodostojne dokaze.

8.11. Naposljetku, polazeći od svega prethodno navedenog, te pritom posebice imajući na umu ranije izložene argumente koji govore o tome da je žrtva iskazivala iznimno uvjerljivo, konzistentno i dosljedno sa nizom detalja pa i onih specifičnih, opisujući pritom i svoje emotivno stanje tijekom inkriminiranog zbivanja, te da takav njezin iskaz u svim bitnim momentima podupire i svjedokinja JP, žalitelj nije u pravu niti kada u žalbi smatra da je za pravilnu ocjenu vjerodostojnosti iskaza žrtve bilo nužno provesti njegovo psihologijsko vještačenje.

8.12. Stoga žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

9. Optuženik i državni odvjetnik nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kaznenoj sankciji.

9.1. Na ovom mjestu prije svega valja primijetiti da državni odvjetnik u žalbi uvodno naznačuje i žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim, budući da u njezinom daljnjem tekstu ne tvrdi da prvostupanjski sud neku od odlučnih činjenica nije pravilno utvrdio, već samo smatra da činjenice važne za odluku o kazneno pravnoj sankciji nije ispravno vrednovao, to se sadržajno radi samo o žalbi zbog odluke o kaznenoj sankciji.

9.2. Tako državni odvjetnik, prije svega, smatra da prvostupanjski sud kao otegotno na strani optuženika nije u dovoljnoj mjeri cijenio same okolnosti počinjenja djela za koja je pobijanom presudom proglašen krivim, kao i njegove posljedice za samu žrtvu, a koje, po njegovom mišljenju, upućuju na povećanu kriminalnu količinu sadržanu u predmetnim kaznenim djelima.

Uz to, žalitelj drži da je sud prvog stupanja trebao kritičnije cijeniti i samo ponašanje optuženika tijekom postupka, odnosno njegovu nekritičnost spram svog ponašanja i odnosa sa djetetom, kao i okolnost da nije izrazio kajanje zbog počinjenog, te da je predmetna kaznena djela počinio u roku kušnje koji mu je bio određen u sklopu ranije izrečene uvjetne osude.

9.3. S druge strane, optuženik žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji ne konkretizira niti posebno obrazlaže, osim što uopćeno navodi da mu je pobijanom presudom izrečena prestroga kazna zatvora.

9.4. Vezano za žalbu državnog odvjetnika u dijelu gdje upire na povećanu kriminalnu količinu sadržanu u počinjenju predmetnih kaznenih djela, ovaj žalbeni sud prije svega primjećuje da su predmetna kaznena djela s obzirom na njihov zakonski opis i propisanu kaznu, kao i sam zaštitni objekt, već po samoj svojoj prirodi teška. Polazeći od toga, a imajući na umu trajanje, značaj i prirodu poduzetih inkriminiranih radnji kao i njihove posljedice, ovaj žalbeni sud je, a suprotno žalitelju, mišljenja da se u ovom slučaju ne radi o okolnostima koje prelaze uobičajene okvire počinjenja takvih kaznenih djela.

9.5. Nadalje, u odnosu na žalbene navode kojima državni odvjetnik upire da optuženik nije izrazio kritičnost spram svojeg ponašanja prema žrtvi niti izrazio kajanje zbog počinjenog, ovaj žalbeni sud uočava da žalitelj time suštinski smatra da je prvostupanjski sud optuženiku kao otegotno trebao uzeti u obzir to što je u svojoj obrani poricao počinjenje terećenih kaznenih djela, a što mu se, budući da se sukladno temeljnim načelima ZKP/08-24 ima pravo braniti na način koji smatra najpovoljnijim za probitke svoje obrane, ne može cijeniti kao otegotna okolnost.

9.6. Suprotno državnom odvjetniku, prvostupanjski sud je po stavu ovog žalbenog suda optuženiku pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti važne za izbor vrste i mjere kaznene sankcije (kao otegotno činjenicu da je do sada već bio kazneno i prekršajno osuđivan, a kao olakotno njegove obiteljske i materijalne prilike – riječ je osobi sa završenih 6 razreda osnovne škole, zaposlenoj na četiri sata na javnim radovima u općini Lasinja na određeno vrijeme od 6 mjeseci, s mjesečnim primanjima od 350,00 eura i korisniku pomoći Hrvatskog zavoda za socijalni rad u iznosu od 135,00 eura mjesečno) te je na temelju toga, a polazeći od stupnja krivnje s kojim je optuženik počinio predmetna kaznena djela, pravilno postupio kada mu je za kazneno djelo iz čl. 165. st. 1. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ/11 u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, izrekavši mu za ta djela jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te ga, uzimajući mu tu kaznu kao i kaznu zatvora iz opozvane uvjetne osude u trajanju od godinu dana kao utvrđene, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca.

9.7. Imajući u vidu da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da optuženik prije inkriminiranog događaja, kao niti nakon toga prema žrtvi nije ispoljavao neprimjereno ponašanje (tako je majka žrtve u svom iskazu, između ostalog, navela da joj žrtva koja je prethodno više puta bila kod oca nije pričala da bi ju isti maltretirao ili zlostavljao), tako da se inkriminirano zbivanje ukazuje kao eksces u njegovom odnosu prema žrtvi, prvostupanjski sud je, suprotno državnom odvjetniku, pravilno ocijenio da se u konkretnom slučaju zakonom propisana svrha kažnjavanja, kako u općem tako i specijalnom smislu, može ostvariti i izricanjem djelomične uvjetne osude, na način da se od izrečene jedinstvene kazne zatvora na koju je osuđen izvršava 1 (jedna) godina, a dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca neće se izvršiti ako u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

9.8. S druge strane, imajući u vidu sve prethodno navedeno, a posebice činjenicu njegove dosadašnje kaznene i prekršajne osuđivanosti (zbog kaznenog djela iz čl. 117. st. 2. KZ/11, te prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji), optuženik nije u pravu kada u žalbi smatra da je u konkretnom slučaju bilo mjesta za izricanje blaže kaznene sankcije od one koja mu je izrečena pobijanom presudom.

10. Kako žalbe ODO-a i optuženika nisu osnovane, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-24 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-24 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 18. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Kolenko