Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića

Poslovni broj: P-407/2023-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja DĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Saši Kačeru,odvjetniku iz [adresa] protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Toni Smrček,odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 26.studenog 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 18.prosinca 2024.,

p r e s u d i o j e :

I.Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravnom sljedniku HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju DĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.534,12 eura sa zakonskom zateznom kamatom i to od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od dana 1. siječnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbom članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima i to

- na iznos od 70,49 eura od 30. lipnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 146,70 eura od 31. srpnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 134,54 eura od 31. kolovoza 2011.g. do isplate,

- na iznos od 122,42 eura od 30. rujna 2012.g. do isplate,

- na iznos od 127,55 eura od 31. listopada 2012.g. do isplate,

- na iznos od 130,22 eura od 30. studenog 2012.g. do isplate,

- na iznos od 128,22 eura od 31. prosinca 2012.g. do isplate

- na iznos od 118,55 eura od 31. siječnja 2013g. do isplate,

- na iznos od 126,77 eura od 28. veljače 2013.g. do isplate,

- na iznos od 127,48 eura od 31. ožujka 2013.g. do isplate,

- na iznos od 124,26 eura od 30. travnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 114,24 eura od 31. svibnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 113,99 eura od 30. lipnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 116,45 eura od 31. srpnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 120,39 eura od 31. kolovoza 2013.g. do isplate,

- na iznos od 125,86 eura od 30. rujna 2013.g. do isplate,

- na iznos od 123,04 eura od 31. listopada 2013g. do isplate,

- na iznos od 125,04 eura od 30. studenog 2013.g. do isplate,

- na iznos od 127,30 eura od 31. prosinca 2013.g. do isplate,

- na iznos od 101,24 eura od 31. siječnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 103,58 eura od 28. veljače 2014.g. do isplate,

- na iznos od 102,81 eura od 31. ožujka 2014.g. do isplate,

- na iznos od 100,22 eura od 30. travnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 99,39 eura od 31. svibnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 99,77 eura od 30. lipnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 102,71 eura od 31. srpnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 105,18 eura od 31. kolovoza 2014.g. do isplate,

- na iznos od 104,67 eura od 30. rujna 2014.g. do isplate,

- na iznos od 106,81 eura od 31. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 108,26 eura od 30. studenog 2014.g. do isplate,

- na iznos od 107,41 eura od 31. prosinca 2014.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 31. siječnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 28. veljače 2015.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 31. ožujka 2015.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 30. travnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 31. svibnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 30. lipnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 31. srpnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 31. kolovoza 2015.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 30. rujna 2015.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravnom sljedniku HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju DĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.161,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana 1. listopada 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od dana 1. siječnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbom članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 146-312/2007 od 3. prosinca 2007.g. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog između tužitelja DĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravnog sljednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koja glasi "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5 % (jedancijelihpet posto) iznosa kredita".

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravnom sljedniku HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju DĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 731,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana 14. prosinca 2007.g. do dana 31. prosinca 2007.g. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od dana 01. siječnja 2008.g. do dana 31. srpnja 2015.g po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od dana 1. siječnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbom članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 146-312/2007 od 3. prosinca 2007.g. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog između tužitelja DĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravnog sljednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 koja glasi "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria Bank d.d.".

VI. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravnom sljedniku HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju DĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.373,40 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana 30. prosinca 2016.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od dana 1. siječnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbom članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se prigovor prijeboja tuženika.

VIII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 2.637,15 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbom članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, računatom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj EĆ je dana 5.lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi navodi da je sa bankom, tuženikom, kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu, broj: 146-213/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 3.prosinca 2007. koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz [adresa], poslovni broj: Ov-22756/07 od dana 4.prosinca 2007.godine kojim mu je tužena odobrila i stavila na raspolaganje iznos od 84.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita. Namjena kredita bilo je dovršenje kuće. Dana 22.rujna 2011.godine stranke su sklopile Aneks broj: 1 ugovora o kreditu kojem su ugovorili moratorij na otplatu glavnice u trajanju od 31.kolovoza 2011. do 29.veljače 2012. s obzirom da tužitelj nije bio u mogućnosti plaćati rate kredita. Za provedbu moratorija tužitelju je obračunata naknada u iznosu od 1 % od iznosa glavnice odnosno 800,79 CHF za koji iznos je uvećana glavnica kredita. Dana 22.ožujka 2012. sklopili su Aneks broj 2 Ugovora o kreditu kojim su ugovorili moratorij na otplatu glavnice od 29.veljače 2012. do 31.kolovoza 2012. , time da je glavnica kredita uvećana za naknadu za provedbu moratorija u skladu sa Aneksom broj 2. Temeljem odredbe čl.5.st.2. Ugovora o kreditu tuženik je jednokratno prije isplate kredita od tužitelja naplatio troškove obrade u iznosu od 1,5 % iznosa kredita koji iznos je odbijen od odobrenog iznosa kredita, iz čega proizlazi da se radilo o iznosu od 754,00 eura. Čl.8. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tužitelj može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti tuženika najmanje 30 dana unaprijed, time da se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu tuženika kao i da je tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge pravnog prednika tuženika. Iz pregleda prometa za klijenta od 8.svibnja 2023. proizlazi da je tuženik 30.prosinca 2016. od tužitelja naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.373,40 eura naznačeno kao obračun troška.

3. Aneksom uz ugovor o kreditu koji je sklopljen 27.siječnja 2016. regulirana je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. donijetoj u kolektivnom sporu, presude Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014., Pž- 6632/17 od 14.6.2018. ,na odluku VS RH, broj: Rev-2221/18-11 od 3.rujna 2019., Odluku VS RH , broj: Rev-2868/18-2 od 12.veljače 2019., na odluku VS RH, broj:

Rev-2868/18 od 12.veljače 2019., stav suda EU izraženo u presudi C-118/17, Direktivu 93/16 EZ

4. Glede naknade za obradu kredita pravni prednik tuženika prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbi čl. 5.st.2. Ugovora o kreditu već je tužitelj vezano uz tu odredbu bio stavljen u poziciju „ uzmi ili ostavi“ , pravni prednik tuženika nije prezentirao o kakvim se troškovima radi , zbog čega je iznos tih troškova u izravnoj koleraciji sa iznosom traženog kredita, niti kakve je troškove imao kod odobravanja kredita, pa da bi iste troškove tužitelj morao nadoknaditi. U ugovoru o kreditu nije niti navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporni troškovi ( po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju tuženika ili HNB), niti je precizirano da li će biti relevantan tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu, na dan isplate ili neki drugi dan. Predmetna odredba sastavni je dio ugovora o kreditu koji je unaprijed sastavljen od strane prednika tuženika i na koju odluku tužitelj nije mogao utjecati, time da je istom suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, te ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, ovdje tužitelja, u odnosu na banku – trgovca, kao drugu ugovornu stranu što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava , načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, i načelu zabrane zloupotrebe prava. Pravni prednik tuženika na taj je način postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to čl. 96 i 97. Čl.8. ugovora o kreditu određeno je da korisnik kredita može izvršiti konačnu ili djelomičnu otplatu kredita , time da je tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge pravnog prednika tuženika. O predmetnoj odredbi pravni prednik tuženika nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljem, nije prezentirao ni objasnio o kakvoj bi se naknadi radilo, dok u ugovoru nisu objašnjeni razlozi , niti kriteriji izračuna navedene naknade tako da tužitelj nije znao što mora platiti u slučaju prijevremene otplate , na koji način se vrši izračun i zbog čega ista iznosi 10.347,90 kuna. Prednik tuženika bio je ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita , te je isti postupio na taj način suprotno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07. Tužitelj se poziva na mišljenje VS RH od 5.studenog 2021. da ugovorna odredba o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke za prijevremenu otplatu kredita može biti utvrđena ništetnom ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

5. Tužitelj je po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić zatražio izračun više plaćenog kredita, te je sukladno istom izračunu i postavio tužbeni zahtjev za isplatu, ujedno tražeći i da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za odobrenje kredita kao i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

6. U odgovoru na tužbu tuženik tvrdi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Tužitelju su redovito bile dostavljene obavijesti o promjenama kamatne stope , te novi iznosi anuiteta koje je isti bio dužan podmiriti. Tuženik ističe prigovor zastare, s obzirom da je tužba podnijeta više od 15 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, te navodi da je zastara nastupila pred više od 10 godina. Tvrdi da tužitelj nije dokazao da ima status potrošača, da je dana 27.siječnja 2016. s tužiteljem zaključio aneks uz ugovor o kreditu kojom je izvršena konverzija ugovora o kreditu , a što je posljedica kogentnih zakonskih odredbi ZPK-a. Tužitelj je pristao na izračun konverzije iako je imao mogućnost ne prihvatiti takav izračun i nastaviti otplatu kredita prema dotad važećim odredbama ugovora o kreditu. Stoga se ima smatrati da su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF sklopili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. S obzirom da je provedena konverzija sukladno ZPK-u korisnik kredita nema pravni interes za utvrđenje preplate jer je ista već bila obuhvaćena konverzijom kredita. Tuženik nadalje navodi da se tužitelj ne može pozvati na utvrđenja iz presude VTS o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, s obzirom da se u tim presudama nije odlučivalo o nepoštenosti ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Glede valutne klauzule tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Slijedom navedenog sukladno čl. 99. ZZP/07, te presudi C-186/16 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli predstavlja odredbu o predmetu ugovora, te ne može biti podvrgnuta testu poštenja iz čl. 96. ZZP/07. S obzirom da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva ista je izuzeta od podvrgavanja testu poštenja, pod uvjetom da je potrošač u trenutku sklapanja ugovora o kreditu raspolagao sa dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze, pa je zadatak suda da isto utvrdi. Nadalje, zaposlenik banke je prilikom sklapanja ugovora o kreditu objasnio tužitelju ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli. Ujedno tuženik je općenito u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom osobito s valutnom klauzulom u CHF ( npr. glasilo Hypo Times iz 2005.). Tuženik navodi da su i guverneri HNB u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane uz CHF. Tuženik tvrdi da odredba ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi nije ništetna, da bi tužitelj ako je platio navedenu naknadu trebao dostaviti i odgovarajući dokaz npr. potvrdu o uplati, time da navodi da odredba o jednokratnim troškovima nije ništetna jer je preuzeta iz prisilnih propisa RH. Ista predstavlja odredbu o cijeni koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o navedenoj spornoj odredbi, te da nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Plaćanje navedene naknade je simbolična naknada kojom se nadoknađuje barem dio svih troškova koje snose banke kako bi uspješno pozajmile novac korisnicima kredita. Tuženik nadalje tvrdi da odredba ugovora o kreditu o izlaznoj naknadi nije nepoštena u smislu ZZP/07 s obzirom da je u ugovoru ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, nije protivna načelu savjesnosti i poštenja. Prijevremena otplata kredita nužno uzrokuje štetu davatelju kredita budući da je isti prilikom sklapanja ugovora o kreditu računao da će tako plasirana sredstva ostati plasirana za cijelo ugovoreno vrijeme. Plaćanje navedene naknade služi kao protuteža kojom se nadoknađuje barem neka simbolična šteta koju je pretrpio vjerovnik. Naplata naknade za prijevremenu otplatu u skladu je s odredbom čl. 1024. ZOO. Iznos koji bi tuženik naplatio tužitelju na ime naknade zbog prijevremene otplate kredita odgovarao bi iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno čl. 1024.st.3. ZOO. Naime, prijevremenom otplatom kredita tuženik trpi štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i sl., uzima u obzir rizike poslovanja vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Banke u praksi sredstva kreditiranja dobavljaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu kredita. Ako u trenutku prijevremene otplate kredita su kamatne stope po kojima tuženik može vraćanju glavnice dati na korištenje drugim korisnicima znatno niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojem kreditoru tada tuženik trpi gubitke. Tuženik na sredstva EUR koja drži na računima kod svojih banaka Deutsche Bank AG i City Bank N.A. London Branch plaća negativnu kamatu što predstavlja njegov trošak odnosno štetu. Tuženik navodi da naplata naknade za prijevremenu otplatu je u skladu s Europskom pravnom stečevinom , te je uobičajena praksa i u RH i u zemljama Europske unije.

7. Tuženik tvrdi da tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove nije osnovan jer tuženik nije ništa stekao bez osnove već temeljem ugovora o kreditu i aneksa ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik se protivi isplati zakonskih zateznih kamata koje u odnosu na valutnu klauzulu teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa , pa do isplate, a u odnosu na iznose za naknadu za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita od dana navodnog plaćanja navedenih naknada , pa do isplate. Slijedom navedenog predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije.

8. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu ( list 14-19 spisa), solemnizaciju ugovora ( list 20 spisa), specifikaciju uplata, pregled prometa, Aneks 1 i Aneks 2 ugovora o kreditu ( list 22-35 spisa), Aneks uz ugovor o kreditu glede konverzije kredita, solemnizaciju istog ( list 37-43 spisa), otplatne planove ( list 44-46 spisa), nalaz vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o. ( list 50-58 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 66-626 spisa), podnesak tužitelja kojim se očituje na odgovor na tužbu s prilozima ( list 629-712 spisa), dokumentaciju koju je tuženik predao na ročištu dana 16.studenog 2023.( list 716-1051 spisa), očitovanje tužitelja na navedenu dokumentaciju ( list 1052-1053 spisa), dokumentaciju koja se odnosi na predmetni kredit po dostavi tuženika ( list 1054-1064 spisa), podnesak tužitelja ( list 1069-1071 spisa), podnesak tuženika s prilozima ( list 1093-1108 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije ( list 1127-1139 spisa), podnesak tužitelja od 11.9.2024. kojim sređuje tužbeni zahtjev ( list 1146-1150 spisa), podnesak tuženika od 24.9.2024. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka (list 1153-1239 spisa), očitovanje vještaka od 2.listopada 2024. ( list 1242-1243 spisa), podnesak tužitelja od 7.10.2024. ( list 1246-1252 spisa), podnesak tuženika od 22.10.2024. ( list 1255-1257 spisa), iskaz svjedoka OĆ, te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja, time da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem djelatnice tuženika ZĆ i javnog bilježnika Jasenke Crnčec.

9. Svjedokinja OĆ je izjavila da je hodala zajedno sa suprugom raspitivati se za kredite kod raznih banaka, zna da su bili u Raiffeisen banci i u PBZ, gdje su im nudili kredite u EUR-ima, ali je kamata bila jako velika, time da su oni htjeli kredit u kunama, koji su isto imali veliku kamatu. Kada su došli u Hypo banku bankarica im je ponudila kredit u CHF, time da nisu znali da postoji takva vrsta kredita, kazala je da se radi o sigurnoj valuti, i dobrom kreditu, te je prezentirala da im za taj kredit trebaju samo tri isplatne liste, da će rata okvirno biti oko 2.100,00 kuna, da ista može rasti ili padati 20,00 do 30,00 kuna, te su se odlučili za taj kredit. Prilikom tog razgovora djelatnica banke nije navela nikakve rizike vezane uz kredit u švicarskim francima. Iskazala je da tom prilikom nije bio spomenut termin valute utočišta, niti ne zna što to znači. Prilikom razgovora od strane djelatnika banke nije bilo navedeno koju valutu štiti HNB , već im je bankarica kazala da se radi o sigurnoj valuti, da će kroz narednih 30 godina rata biti kao što je navela. Sredstva navedenog kredita upotrijebili su za izgradnju kuće. Kuća služi za stanovanje, te u njoj stanuje ona, suprug i dvoje djece. U vrijeme uzimanja kredita njen suprug nije imao nikakav obrt. Kada je rata kredita počela rasti, te je porasla sa cca 2.100,00 kuna na 3.400,00 kuna, išli su pitati u banku za razlog, bilo je rečeno da je to tako, da je kamata porasla. Konverzija kredita bila im je ponuđena 2016. S obzirom da im je postalo financijski teško, imali su dvoje male djece, više nisu mogli, te su zatražili moratorij, čini joj se na godinu dana. Prilikom razgovora o moratoriju i ona je bila nazočna, sjeća se da se nešto trebalo platiti, ali se više ne sjeća o čemu se radilo. Po pozivu banke vezano uz konverziju iskazala je da je zajedno sa suprugom bila u banci, tom prilikom je bankarica samo kazala da će se provesti konverzija u EUR-e , pitali su radi čega ne u kune, no ista im je objasnila da će u EUR-ima po konverziji rata biti ista kao što je bila kad su uzimali kredit, dakle oko 2.100,00 kuna, time da kada je došla rata kredita ista nije iznosila 2.100,00 kuna, već 2.300,00 ili 2.400,00 kuna. Iskazala je da se ne sjeća da li im je bilo što objašnjeno vezano uz konverziju. Vezano uz osnovni ugovor o kreditu iskazuje da su dobili gotovo ugovor koji su ona i suprug pročitali i da nisu mogli ništa mijenjati u ugovoru. Vezano uz aneks ugovora o konverziji navela je da je suprug pitao da li može biti manja rata ili manje kamate, ali je bilo rečeno da se tu ne može ništa mijenjati. Kada su čitali osnovni ugovor o kreditu uočili su odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pitali su što to znači i bankarica je kazala da rata može rasti ili padati 20,00 do 30,00 kuna. Kod javnog bilježnika isti nije pročitao cijeli ugovor, već samo letimično. Nisu imali pitanja za bilježnika, s obzirom da su ugovor ranije pročitali, te su isti samo potpisali.

10. Prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu dobili su otplatni plan u kojem su sve rate kredita bile iste, a tijekom otplate kredita nisu dobivali nove otplatne planove, već su samo putem pošte dobivali obavijesti o promjeni rate kredita. Prilikom uzimanja predmetnog kredita njen suprug je platio naknadu jer im je u banci bilo rečeno da se ista mora platiti ali nije bilo rečeno radi čega se plaća i na što se odnosi. Njen suprug je pitao da li može dobiti kredit bez plaćanja naknade , te je odgovoreno da ne može, da je takva odluka banke. Nakon konverzije ponovno su išli u banku jer rata kredita nije bila takva kao što im je kazala djelatnica banke, nego cca 400,00 kuna veća, nakon čega su predmetni kredit prijevremeno otplatili , time da je za prijevremenu otplatu njezin suprug morao platiti naknadu s obzirom da je ta naknada bila uvjet za prijevremenu otplatu kredita. Glede osnovnog ugovora o kreditu djelatnica banke nije im predočila odluku banke ili neki drugi akt banke u kojem su navedeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope već je samo djelatnica banke kazala da promjenjiva kamatna stopa znači da rata može rasti ili padati 20,00 do 30,00 kuna. Prilikom konverzije utvrđena je preplata cca 20.000,00 kuna, te im je predan otplatni plan. Svjedokinja je iskazala da je ona po struci odjevni tehničar, srednje stručne spreme. U vrijeme uzimanja kredita radila je u pekari, dok sad radi u Calzedoniji. Njen suprug je po struci kemijski tehničar, te je u vrijeme uzimanja kredita radio u Bio institutu u [adresa], gdje i sada radi. Prije uzimanja predmetnog kredita njen suprug je imao kredit u stambenoj štedionici, te da misli da po tom kreditu rate nisu znatnije rasle. Prijevremeno su otplatili kredit kod tuženika na način da su uzeli kredit u PBZ.

11. Tužitelj EĆ je izjavio da je za predmetni kredit prvo išao pitati u Raiffeisen banku gdje je imao otvoren račun, zatim u PBZ u kojem je ranije imao račun, tražio je kredit u EUR-ima s obzirom da su kunski krediti bili preskupi i na kraju je bio u Addiko banci, gdje je isto tražio kredit u EUR-ima, te mu je djelatnica banke ponudila kredit u CHF, navodeći da se radi o najboljem kreditu na tržištu, da je najbolje da to uzme jer da je to najsigurnije. Iskazao je da mu nisu bili prezentirani nikakvi rizici vezano uz švicarski franak, već da ga je bankarica uvjeravala da je najbolje uzeti taj kredit u CHF, da je Švicarska banka najsigurnija, da svi uzimaju taj kredit. Nakon što su sukladno uvjetima banke donijeli podatke o zadnje tri plaće, supruga i on, djelatnica banke izračunala je koji maksimalni iznos kredita mogu dobiti, nakon čega su ih zvali u banku kada je ugovor već bio gotov, te na pitanje pojašnjava da se radilo o unaprijed sastavljenom ugovoru na koji on nije imao nikakav utjecaj, već ga je mogao prihvatiti ili ne. Supruga i on pročitali su taj ugovor nakon čega su ga odnijeli k javnom bilježniku. Nisu imali pitanja vezano uz ugovor osim za kamatu , te je bilo odgovoreno od strane djelatnika banke da se ne može ništa mijenjati , da je takvo stanje na tržištu. Kredit su uzeli za dovršenje kuće. Djelatnica banke koja je razgovarala s njima o kreditu izračunala je da je rata kredita 2.080,00 do 2.100,00 kuna , te da ne može doći do strašnih promjena, da je to švicarac i da može maksimalno rasti ili padati, 20,00 ili 30,00 kuna. Navedenim kreditom dovršavali su njihovu obiteljsku kuću. Kada je došlo do povećanja rata kredita išao je u banku pitati za kamate jer je vidio da kamata raste ali je rasla i valuta, te mu je bilo odgovoreno da je takvo stanje na tržištu. S obzirom na postojeću situaciju u obitelji zatražili su moratorij na godinu dana, time da je banka obračunala naknadu za moratorij, dakle nije trebao plaćati gotovinom, pitao je da li naknada može biti niža jer je bila visoka ali mu je bilo odgovoreno da tako obračunavaju svima, time da tu naknadu nisu smanjili. Vezano uz ulaznu naknadu naveo je da je isto pitao , te je bilo rečeno da se ta naknada mora platiti kod sklapanja ugovora o kreditu. Nije bilo objašnjeno o čemu ovisi visina naknade već je samo rečeno da se takva naknada plaća prilikom sklapanja ugovora. Kad je došlo do povećanja rate kredita ponekad su dolazili novi otplatni planovi, ponekad ne, dolazile su obavijesti da se rata kredita povećava zbog stanja na tržištu, time da je prilikom sklapanja kredita dobiven prvi otplatni plan sa istim ratama tijekom cijelog vremena otplate kredita. Kad se raspitivao o kamatama u banci mu nije bilo ništa ponuđeno, npr. drugi ugovor u drugoj valuti, time da je znao da na kretanje valute ne može utjecati. Prilikom razgovora o kreditu nije bio spomenut termin valute utočište i ne zna što to znači. Isto tako djelatnik banke nije spominjao niti koju valutu štiti HNB. Banka ga je pozvala na konverziju kredita i kada su on i supruga došli bilo je rečeno da su pretplatili kredit 23.000,00 ili 24.000,00 kuna, koji iznos nije dobio isplaćen, već je isti uračunat u naredne rate kredita, koje su se smanjile za cca 50 % kroz čini mu se naredne dvije godine, time da je on prije toga otišao iz banke. Nije mu bilo objašnjeno na koji način je konverzija rađena. Kada su pozvani na sklapanje aneksa vezano uz konverziju imao je dvije solucije ili potpisati aneks ugovora ili ostati u postojećem kreditu u CHF. Nadalje je imao upite uz kamatu s obzirom da je konverzijom kredit konvertiran u EUR, te je bila određena kamata od 6,15 % koja je bila znatno viša od kamate u drugim bankama vezano za kredite u EUR-ima radi čega je otišao u PBZ gdje je uzeo kredit u kunama, s kamatom od 4,5 %. Izjavio je da je vezano uz kamatu od 6,15 % zajedno sa šeficom u banci pisao zahtjev za smanjenje kamate na koji je dobio negativni odgovor uz obrazloženje da se radi o odluci banke. Uzeo je kredit u PBZ-u kojim novcima je isplatio kredit u Hypo banci odnosno PBZ je prebacio novac tuženiku. Za prijevremenu otplatu kredita trebao je platiti naknadu čini mu se u iznosu od 3 % , a s obzirom da im je bilo rečeno da je takva procedura, da treba platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, da se tu radi o njihovim troškovima. Da je znao da će mu rata kredita porasti od 2.085,00 kuna na 3.400,00 kuna takav kredit ne bi uzimao. Po struci je kemijski tehničar, radi u Bioinstitutu, nema obrt, d.o.o., niti je bilo kad imao, i ne bavi se nikakvim drugim poslovima uključujući i poljoprivredu. Prije predmetnog kredita imao je stambeni kredit u Raiffeisen stambenoj štedionici, što mu je bio početni kapital za izgradnju kuće, a koji kredit je otplaćen redovnom otplatnom preko plaće. Pročitao je aneks ugovora o konverziji, no nije financijski stručnjak, isto nije previše razumio ali je mogao ili potpisati aneks ili ostati kod ranijeg kredita u CHF.

12. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

13. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj: 146-312/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30.prosinca 2007. kojim je banka stavila tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 84.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, s redovnom kamatom po stopi od 5,5 % godišnje.

14. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

15. Kako tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, to valja ukazati tuženiku da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

16. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelji pozivaju na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

17. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018.

18. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

19. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje VTS) broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., presuđeno je da se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 5. izreke koja glasi: Utvrđuje se da je 5.tužena u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditnim, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, - u dijelu točke 9. izreke koji glasi: „Nalaže se svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem“, i - u točki 10. izreke.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 3.9.2019. donio Odluku broj Rev- 2221/18 kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

21. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

22. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

23. Pravomoćnost kolektivne presude za ništetnost valutne klauzule nastupila je presudom Visokog trgovačkog suda , broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. što znači da zastara potraživanja nastupa 15.6.2023.

24. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

25. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

26. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

27. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 5.6.2023..god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

28. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

29. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv. 30. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak ) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula), te da li su ništetne odredbe ugovora kojima je ugovorena naknada za obradu kredita i da li je ništetna odredba ugovora kojima je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

31. Analizirajući iskaz tužitelja sud smatra da je isti detaljno i uvjerljivo opisao način na koji je došlo do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu odnosno da je u više različitih banaka, pa tako i kod prednika tuženika tražio kredit u eurima, a da mu je djelatnik prednika tuženika ponudio kredit u CHF, kao najpovoljniji kredit , da je najbolje da uzme takav kredit jer da je to najsigurnije, da svi uzimaju kredit u CHF. Tom prilikom tužitelju nisu bili prezentirani nikakvi rizici vezani uz CHF, pa se on sukladno prijedlogu djelatnika banke odlučio za predmetni kredit. Uvjerljiv je i iskaz tužitelja glede naknade za obradu kredita u kojem je naveo da je postavio pitanje vezano uz tu naknadu, da mu nije bilo objašnjeno o čemu ovisi visina naknade, već je bilo rečeno da se ista mora platiti kod sklapanja ugovora o kreditu. Isto tako za prijevremenu otplatu kredita trebao je platiti naknadu za koju je objašnjeno da je to takva procedura i da se tu radi o troškovima banke. Iz iskaza svjedokinje, supruge tužitelja proizlazi da je tužitelj glede tzv. ulazne naknade postavio upit da li može dobiti kredit bez plaćanja iste, i da mu je odgovoreno da ne može, da je takva odluka banke. Isto tako navedena svjedokinja decidirano je izjavila da je naknada za prijevremenu otplatu kredita bila uvjet da bi kredit mogli prijevremeno otplatiti.

32. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

33. Prema odredbi čl.81.st.1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

34. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

35. Prema odredbi čl.87.st.1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

36. Odredbom čl.96.st.1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st.2. tog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

37. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev.3142/18-2 od 19.ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem odredbe čl.502.C. ZPP-a, a isto tako i odredbe čl.118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe čl.106.st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu , a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrstan ugovor.

38. Prema odredbi čl.118.ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl.106.st.1. tog zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

39. Ujedno u presudi broj C-26/13 od 30.travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl.4.st.2. Direktive 93/13 EEZ izraženo je stajalište prema kojem se navedeni članak treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru potrošaču moraju na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koji se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovora za njega proizlaze. Unatoč tome što su sporne odredbe bile gramatički razumljive i uočljive one su bile nejasne jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za nju.

40.Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim, u konkretnom Ugovoru o kreditu banka je na svom obrascu ugovora na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao stavljati nikakve primjedbe potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata.

41. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

42. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio , a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

43. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga , pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, a koja odredba je nerazumljiva i nedorečena. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

44. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

45. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

46. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

47. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

48. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

49. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

50. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

51. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

52. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu od 27.1.2016.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

53. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

54. Kamatna stopa određena Dodatkom od 27.1.2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

55. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 27.1.2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

56. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

57. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

58. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

59. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

60. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

61. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

62. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

63. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

64. Nadalje, tim dodatkom (aneksom ) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

65. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

66. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

67. Po stajalištu ovog suda sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

68. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

69. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

70. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

71. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

72. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

73. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je prijedlog za konverziju dobio od banke odnosno da ga je banka pozvala na konverziju kredita kojom prilikom je rečeno da su preplatili kredit za 23.000,00 ili 24.000,00 kuna. Nije mu bilo objašnjeno na koji način je konverzija rađena i kad su pozvani na sklapanje aneksa imao je dvije solucije ili potpisati aneks ugovora o kreditu ili ostati u postojećem kreditu u CHF. Kako je prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu rata kredita iznosila 2.085,00 kuna , a ista se tijekom vremena povećala na iznos od 3.400,00 kuna mjesečno, to je odlučio potpisati aneks ugovora o konverziji. Aneks ugovora o konverziji bio je već unaprijed sastavljen i on je ili mogao potpisati isti i prihvatiti uvjete koje mu je nudila banka, ili odbiti sklapanje aneksa i ostati vezan osnovnim ugovorom o kreditu u kojemu je rata bila 3.400,00 kuna.

74. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

75. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

76. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

77. U postupku je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju Mikac Matiji. Vještak u svom mišljenju navodi da je u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015.godine korisnik temeljem promjene tečaja preplatio iznos od 6.467,87 eura, prema fiksnom tečaju. Kada se u obzir uzme preplata iz konverzije koju je banka na dan 30.9.2015. priznala korisniku i njome se zatvore utvrđene preplate, uključujući zakonske zatezne kamate na preplate do datuma konverzije, preostaje ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 4.534,12 eura. Vještak navodi da tijekom trajanja kredita nije bilo razdoblja kada je tečaj bio niži od tečaja isplate tako da nema tzv. negativnih razlika. Razlika konvertirane glavnice na dan 30.9.2015. i glavnice koje se dobije po početnom tečaju iznosi 3.161,42 eura prema fiksnom tečaju, a za koji iznos je konvertirana glavnica veća. Dana 14.12.2007. naplaćena je naknada za obradu kredita u iznosu od 731,13 eura, dok je dana 30.12.2016. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.373,40 eura.

78. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, već je podneskom od 11.9.2024. sredio tužbeni zahtjev sukladno navedenom nalazu.

79. Tuženik je podneskom od 24.9.2024. prigovarao navedenom nalazu odnosno osporavao je izračun vještaka , te je iznio pravne prigovore na izračun. Ujedno je naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva s obzirom da je tužitelj nakon izvršenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev , time da je povisio isti za iznos od 196,61 euro u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev u tužbi. Pri tome se poziva na odredbu čl. 299.st.2. ZPP-a u kojoj je određeno da tužitelj iznimno može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ukoliko bez svoje krivnje istu nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužitelj raspolagao svim podatcima tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 299. st.2. ZPP-a. Stoga predlaže da sud donese rješenje da se navedena preinaka ne dopušta. Nadalje tvrdi da je preinačeni dio tužbenog zahtjeva u zastari, te se poziva na odredbu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da se preinačeni tužbeni zahtjev smatra novim tužbenim zahtjevom, te se zastara računa od dana preinake. Tuženik nadalje ističe prigovor radi prebijanja, te zadržava pravo specificirati isti ukoliko u svom izračunu utvrdi postojanje negativnih razlika. Glede ulazne i izlazne naknade navodi da je vještak samo uvidom u dokumentaciju naveo da su utužene naknade navodno naplaćene, te da u tom segmentu nije bilo oportuno provoditi vještačenje.

80. S obzirom na prigovor tuženika sud je pozvao vještaka na očitovanje koji je u svom očitovanju naveo da iz dokumentacije dostupne u spisu izdane od strane tuženika nesporno proizlazi da su predmetne naknade naplaćene u iznosima koje je on naveo u svom vještačkom nalazu, dok su drugi prigovori tuženika pravne prirode.

81. Glede ništavosti ugovorenih odredbi kojima je ugovorena naknada za obradu kredita ovaj sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1. ZZP/07. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl.100 ZZP/07 ( prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako razumljive i moraju biti lako uočljive ) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To nužno ne znači da u Ugovoru o kreditu treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade, za obradu i odobravanje kredita. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje usluge i troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih. Nesporno je da je tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao izvesti zaključak o njenoj visini jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali nije imao informaciju o svrsi te naknade.

82. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja ovaj sud smatra da je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i tijekom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir zakonite interese potrošača, pa je sukladno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu ugovornu odredbu. Kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i o spornoj odredbi je tužitelj pokušao pregovarati na način da je postavio pitanje da li se može zaključiti ugovor o kreditu bez plaćanja naknade za obradu kredita, što mu nije bilo omogućeno, niti je smanjena visina naknade, može se zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

83. Glede naknade za prijevremenu otplatu kredita nesporno je da je odredbom čl. 1024.st.2. Zakona o obveznim odnosima kao mjerodavnog prava obzirom na vrijeme sklapanja ugovora propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje ali da je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku. Prema st. 3. istog članka korisnik kredita u tom je slučaju dužan nadoknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, time da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti kako je to propisano odredbom čl. 1024.st.4. ZOO. Dakle, iz navedenog slijedi zaključak da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate ( neostvarene kamate). Tuženik je obrazlagao visinu naplaćene naknade radi prijevremene otplate kredita navodeći da je ista obračunata sukladno odluci o naknadama za usluge tuženika. Naveo je da je u općim odredbama definirano utvrđivanje visine naknade, a da naknada sadržava stvarne troškove koje je tuženik imao. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpjele štete odnosno svih onih troškova koji bi mu kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita, ali ta naknada ne bi se smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela kamate, niti na troškove likvidnosti. Tuženik se poziva na troškove likvidnosti odnosno negativne kamate koje je platio i koje plaća inozemnim bankama na sredstva koja je zaprimio prilikom prijevremene otplate kredita, odnosno troškovi likvidnosti predstavljaju štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita, a koja je tužitelju uz administrativne troškove uračunata u naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Troškovi likvidnosti koje tuženik navodi nisu po stavu ovog suda osnov za tzv. izlaznu naknadu na što upućuje i recentna sudska praksa ( odluka U-III-3231/22). Ujedno shvaćanje da banke nemaju prava zahtijevati naknadu za prijevremeno ispunjenje obveze klijenta iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kao što je i ovdje slučaj potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ( NN 101/17) kojim se zakonom u pravni poredak RH prenjela Direktiva 2014/17 EU, Europskog parlamenta , vijeća od 4.2.2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene kredite i o izmjeni Direktive 2008/48 EZ , 2013/36 CU i uredbe EU broj 1093/10. Iako se taj zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom na dan sklapanja ugovora o kreditu evidentno je da su istim otklonjeni nedostatci do tada važećeg zakonskog uređenja , te je onemogućeno bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje ugovornih obveza. Banka bi imala pravo na naknadu troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita prije svega administrativnih troškova, ali ne i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik je naveo da postoje administrativni troškovi vezani uz prijevremenu otplatu kredita, no iste nije specificirao na način da navede o kakvim se stvarno troškovima radi i koliko ti troškovi iznose. S obzirom na navedeno sud smatra da je odredba čl. 8. st.2. predmetnog ugovora o kreditu suprotna prisilnim propisima, gore navedenom zakonu i odlukama radi čega sud smatra da je ista ništetna. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik je povrijedio zakon na štetu tužitelja koja povreda povlači ništetnost predmetne ugovorne odredbe , a ugovor može opstati bez iste koja nije bila uvjet ugovora niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

84. Da li se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita, već ocjenom da li bi neprihvaćanjem takve odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sklapanja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge obveze ili naknade).

85. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

86. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu:ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

87. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

88. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

89. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Stoga je neosnovano pozivanje tuženika na čl. 326. st. 2. ZOO budući da se ne radi o zabrani manjeg značaja.

90. Kako je dio ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ugovaranja naknade za obradu i odobrenje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

91. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete.

92. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

93. Sud je sukladno odredbi čl. 190.st.3. Zakona o parničnom postupku dopustio preinaku tužbe izvršenu u podnesku tužitelja od 11.9.2024., a kojom je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja uskladio ( povećao ) svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještak jer ga bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a sukladno Zaključku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda RH, broj: Su-IV-162/21 od 26.studenog 2021., prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima ( kakav je i predmetni postupak) dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

94. Ovaj sud smatra da je prigovor zastare tuženika u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva neosnovan jer je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva , a koji je u slučaju generičkog zahtjeva kao što je ovaj određen činjeničnom osnovom. Stoga u situaciji kada je tužitelj u tužbi temeljem istog činjeničnog osnova zahtijevao isplatu , a koji je nakon provedenog financijskog vještačenja konačnim zahtjevom preciziran, nije se promijenila istovjetnost zahtjeva, već je riječ o zahtjevu u kojem parnica teče od podnošenja tužbe i u pogledu kojeg tužiteljica ne može tužbom pokrenuti drugi parnični postupak.

95. Sud je odbio prigovor prijeboja tuženika s obzirom da isti nije specificirao prigovor navodeći koje iznose i za koja razdoblja traži da se izvrši prijeboj , a osim toga prilikom vještačenja utvrđeno je da nisu postojale tzv. negativne razlike , dakle da ne postoji osnova za prijeboj.

96. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom.

97. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr.7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje Tarife, NN broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 138/23 ), sastav podneska od 27.rujna 2023., 15.siječnja 2024., 11.rujna 2024., 7.listopada 2024. u iznosu od 200,00 eura za svaki (Tbr. 8/1), zastupanje na ročištu dana 16.studenog 2023., 6.ožujka 2024., 9.svibnja 2024., 26.studenog 2024. za svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1), zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura ( Tbr. 9/3 Tarife), sastav zahtjeva za izdavanje potrebne dokumentacije i isplate od 20.travnja 2023. ( Tbr. 37 Tarife) u iznosu od 20,00 eura, što ukupno iznosi 1.920,00 eura, čemu treba dodati pripadajući PDV u iznosu od 480,00 eura. Tužitelju su nadalje priznati troškovi plaćanja predujma za vještačenje u iznosu od 165,90 eura , te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 71,25 eura , što ukupno iznosi 2.673,15 eura. Tužitelju nije priznat trošak preliminarnog vještačenja s obzirom da za isti ne postoje nikakva procesna opravdanja, te nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu s obzirom da je tužitelj temeljem Zakona o sudskim pristojbama ( čl.11.st.1.točka 20.) oslobođen od plaćanja istih.

98. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 18.prosinca 2024.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.