Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-461/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja LT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdan, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, a radi utvrđivanja ništetnosti ugovora i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 26. studenog 2024. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Tomislava Bogdana, odvjetnika iz Osijeka, i punomoćnika tuženika Davora Petrovića, odvjetnika u OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Osijeka, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 198-50- 3275839 zaključenog između tužitelja ŽT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, dana 17.02.2006. koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirodara Kovača pod brojem OU-213/2006 dana 17.02.2006., a koja u čl. 1. predmetnoga ugovora glasi: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“; u čl. 7. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, a u čl. 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŽT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 1.955,28 eura (slovima: tisuću devetsto pedeset pet eura i dvadeset osam centi) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:

- iznos od 6,74 EUR od 01.11.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 9,36 EUR od 01.01.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 11,24 EUR od 01.02.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 12,09 EUR od 01.03.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 9,88 EUR od 01.04.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 10,34 EUR od 01.05.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 6,70 EUR od 01.06.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,02 EUR od 01.07.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,73 EUR od 01.08.2009. god. pa sve do isplate,

- iznos od 6,14 EUR od 01.09.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 6,02 EUR od 01.10.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,59 EUR od 01.11.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 7,27 EUR od 01.12.2009. god. pa sve do isplate,

- iznos od 9,42 EUR od 01.01.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 12,48 EUR od 01.02.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 11,78 EUR od 01.03.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 15,93 EUR od 01.04.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 15,14 EUR od 01.05.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 16,67 EUR od 01.06.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 29,95 EUR od 01.07.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 27,22 EUR od 01.08.2010. god. pa sve do isplate,

- iznos od 35,57 EUR od 01.09.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 32,68 EUR od 01.10.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 28,04 EUR od 01.11.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 37,83 EUR od 01.12.2010. god. pa sve do isplate,

- iznos od 50,29 EUR od 01.01.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 41,47 EUR od 01.02.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,56 EUR od 01.03.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 40,63 EUR od 01.04.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 41,33 EUR od 01.05.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 58,03 EUR od 01.06.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 59,66 EUR od 01.07.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 73,61 EUR od 01.08.2011. god. pa sve do isplate,

- iznos od 66,44 EUR od 01.09.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 58,60 EUR od 01.10.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 57,54 EUR od 01.11.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 56,94 EUR od 01.12.2011. god. pa sve do isplate,

- iznos od 60,67 EUR od 01.01.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 63,92 EUR od 01.02.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 64,35 EUR od 01.03.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 62,11 EUR od 01.04.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 63,62 EUR od 01.05.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 64,65 EUR od 01.06.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 62,92 EUR od 01.07.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 63,37 EUR od 01.08.2012. god. pa sve do isplate,

- iznos od 62,06 EUR od 01.09.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 59,23 EUR od 01.10.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 62,25 EUR od 01.11.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 63,70 EUR od 01.12.2012. god. pa sve do isplate,

- iznos od 62,68 EUR od 01.01.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 56,99 EUR od 01.02.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 61,83 EUR od 01.03.2013. god. pa sve do isplate,

sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŽT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.925,00 (slovima: tisuću devetsto dvadeset pet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude tj. 18. prosinca 2024. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 14. lipnja 2023. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je s tuženikom dana 17. veljače 2006. sklopio Ugovor o kreditu u CHF broj: 198-50-3275839 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirodara Kovača iz Vinkovaca pod brojem OU-213/2006 dana 17. veljače 2006., a temeljem kojeg Ugovora o kreditu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.865,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca.

1.2. Nadalje, tužitelj navodi da su početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili 289,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti (cca. 1.300,00 kn), no radi dizanja kamatne stope, te tečaja CHF naspram kn su se povećavali, te su tijekom otplate kredita u dijelu razdoblja iznosili čak i preko 1.800,00 kn.

1.3. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. kojom se potvrđuje presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja utvrđuje da je, između ostalih, IV-tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Ista je potvrđena odlukom VSRH-a broj Rev-2221/18-11 od 03.09.2019.

1.4. Nadalje, tužitelj navodi da temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava povreda koja su utvrđena u kolektivnom sporu. Stoga tužitelj potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i prouzročenim troškovima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule smatra da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Nadalje, tuženik navodi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF.

2.1. Nadalje, tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, stoga slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naložiti tužitelju naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 20. lipnja 2024. na način da je zahtijevao da mu tuženik zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplati preplaćeni iznos od 1.955,28 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos. U odnosu na odgovor na tužbu tuženika u svom očitovanju tužitelj se protivi svim navodima iz odgovora na tužbu i istaknutom prigovoru zastare.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi čitanjem i uvidom u presliku ugovora o kreditu (list 6-12), otplatni plan (list 13-16, 24-28 i 36-40), prijepis knjigovodstvene kartice (list 18-23 i 30-35), informativni izračun efektivne kamatne stope (list 41), otplatnu tablicu (list 42-44), presliku zahtjeva za kredit (list 62), provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković, dipl.oec. iz Vinkovaca, dana 14.06.2024. (list 88-93), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 26.11.2024. (list 125-127).

5. Tužitelj u svom iskazu navodi da je s tuženom bankom zaključio ugovor o kreditu 17.02.2006. u svrhu kupnje automobila radi osobnih potreba. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Za ovu banku se odlučio jer su mu u auto kući sugerirali ovu banku budući imaju s njom suradnju, a njemu je odgovarao automobil i iz tog razloga se i odlučio za kredit kod ove banke jer mu je prije svega odgovarala visiai rata. Ugovor je potpisao u auto kući. Ugovor je pročitao i tada nije primijetio da mu nešto ne odgovara u ugovoru. Nije najbolje razumio odredbe ugovora, kao niti pojmove promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, nije znao da mu rata kredita može toliko značajno porasti u odnosu na onu ugovorenu. Rekli su mu da rata može varirati vrlo malo, ali da je CHF stabilna valuta i ni u kojem slučaju nije mislio da će biti tolikog odstupanja. Nije financijske struke i nitko mu nije posebno objašnjavao u auto kući što znači kredit s valutnom klauzulom kao ni pojedine odredbe ugovora. Kredit je u cijelosti otplatio. U početku su mu rate bile do 1.300,00 kn, a kasnije je rasla do 2.000,00 kn. Da je tada znao da će toliko rasti rata kredita ne bi ga nikada zaključio jer ga ne bi mogao otplaćivati. Kada je došlo do povećanja rate u banci je pitao zašto je toliko porasla rata no rekli su mu da je to zbog tečaja i da mu ne mogu ništa pomoći. Kako mu je ostalo svega 2 godine do isplate kredita nije radio konverziju kredita već ga je htio što prije zatvoriti.

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio slijedeće:

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 17. veljače 2006. na iznos od 19.865,38 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da su sredstva iz kredita korištena za kupovinu osobnog automobila.

6.2. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 03. rujna 2019.

7. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7.1. Prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema čl. 140. ZZP/07 odnosno čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 7 Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10. Analizirajući spornu odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.865,38 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan plaćanja a prema otplatnom planu, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačena odredba čl. 7. nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o valutnoj klauzuli sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik, te korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku. Stoga proizlazi da je navedena odredba čl. 7. nepošteno ugovorena odredba u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 slijedom čega su iste i ništavne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača, te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

12. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, a radi utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković dipl.oec. iz Vinkovaca.

12.1. Iz nalaza vještaka proizlazi da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan početka korištenja - isplate po predmetnom ugovoru o kreditu 28.02.2006. za 1 CHF = 4,674157 kn, utvrđen je u visini od 1.955,28 eura.

12.2. Ukupan iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan početka korištenja

- isplate po predmetnom ugovoru o kreditu 28.02.2006. za 1 CHF = 4,674157 kn, utvrđen je u visini od – 184,54 eura.

12.3. Razlika anuiteta nastala uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu utvrđena je u visini od 1.770,74 eura.

13. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković kao stručan i objektivan, zasnovan na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjen prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos od 1.955,28 eura koji je tužitelj platila na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule upravo onaj iznos koji tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 20.06.2024.

13.1. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 1.955,28 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude, a što je u skladu odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 11. siječnja 2024.

13.2. Tuženik je po osnovi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

14. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, sukladno čl. 361. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa od 15. lipnja 2023. Obzirom je tužba podnijeta 14. lipnja 2023. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

15. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

16. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23) odobren trošak i to: za pribavu dokumentacije u iznosu od 50,00 eura, za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav prigovora protiv rješenja o sudskoj pristojbi u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 06.06.2024. u iznosu od 50,00 eura, za sastav dva obrazložena podneska i to od 29.04.2024. i 20.06.2024. svaki u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na dva ročišta i to od 28.05.2024. i 26.11.2024. svako u iznosu od 200,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 325,00 eura čini sveukupan iznos od 1.625,00 eura.

16.2. Tužitelju je također priznat uplaćeni trošak za vještačenje u iznosu od 300,00 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 1.925,00 eura.

U Vinkovcima 18. prosinca 2024.

Sudac:

Snježna Kozina

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana ovjerenog primitka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovoga suda pismeno u tri primjerka.

DOSTAVITI:

1. Odvjetni Tomislav Bogdan, Osijek – punomoćnik tužitelja

2. OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, na znak: RBA-PAS-1268 – punomoćnik tuženika