Poslovni broj: P-1608/2019-23

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja LF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 11. prosinca 2024., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika Dražena Oreškovića te zamjenika punomoćnika tuženika Mateja Šokčevića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić iz Osijeka, odlukom objavljenom 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, sklopljenog dana 12. travnja 2007. između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika.

II. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 3. st. 4. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, sklopljenog dana 12. travnja 2007. između tužitelja i tuženika, a kojom odredbom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju OF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova stečenog bez osnove, isplati iznos od =5.486,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče na svaki iznos od dana uplate, a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31.prosinca 2007. a od 01.siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja kamata teče:

- na iznos od 22,64 EUR od 06. studenog.2007. do isplate,

- na iznos od 92,25 EUR od 06. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 08. siječnja.2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 05. veljače.2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 05. ožujka.2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 04. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 22,52 EUR od 06. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 02. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 02. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 06. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 01. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 02. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 04. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 03. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 36,10 EUR od 05. siječnja.2009. do isplate,

- na iznos od 36,10 EUR od 04. veljače.2009. do isplate,

- na iznos od 36,10 EUR od 04. ožujka.2009. do isplate,

- na iznos od 36,10 EUR od 06. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 36,10 EUR od 04. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 53,01 EUR od 02. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 02. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 06. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 04. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 05. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 03. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 03. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 05. siječnja.2010. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 03. veljače.2010. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 03. ožujka.2010. do isplate,

- na iznos od 59,24 EUR od 02. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 87,11 EUR od 11. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 107,02 EUR od 07. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 104,37 EUR od 07. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 93,75 EUR od 06. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 93,75 EUR od 08. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 93,75 EUR od 19. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 93,75 EUR od 05. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 93,75 EUR od 10. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 117,90 EUR od 07. siječnja.2011. do isplate,

- na iznos od 119,63 EUR od 08. veljače.2011. do isplate,

- na iznos od 112,33 EUR od 05. ožujka.2011. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 07. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 06. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 07. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 30. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 03. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 14. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 115,65 EUR od 08. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 115,65 EUR od 29. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 115,65 EUR od 30. siječnja.2012. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 12. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 17. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 115,65 EUR od 07. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 08. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 06. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 06. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 06. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 131,04 EUR od 06. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 72,64 EUR od 10. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 81,80 EUR od 09. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 83,93 EUR od 07. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 119,06 EUR od 10. siječnja.2013. do isplate,

- na iznos od 55,05 EUR od 07. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 56,25 EUR od 07. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 55,06 EUR od 18. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 26,04 EUR od 15. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 11,81 EUR od 28. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 11,81 EUR od 01. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 11,81 EUR od 29. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 11,81 EUR od 22. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 11,81 EUR od 03. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 125,29 EUR od 29. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 11,81 EUR od 04. svibnja 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877, naknaditi tužitelju OF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 10. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i priložene dokumentacije u bitnom proizlazi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita sa tuženikovim pravnim prednikom Slavonska banka d.d. Osijek, dalje u tekstu tuženik, kao kreditorom, sklopio dana 12. travnja 2007. Ugovor o kreditu broj 5140030250-60010469255/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, dalje u tekstu:

Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na rok od 20 godina otplatom kroz mjesečne anuitete na način da se anuitet plaća u kunama, a isti se obračunava po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi koja je vezana uz određenu valutnu klauzulu. Odredbe Ugovora u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i odredbu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, tužitelj smatra u cijelosti ništetnim, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju omogućio da o istima pregovara niti je tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi. Pri tom se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je u djelu utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, odnosno koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. u djelu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Dakle, u citiranim presudama utvrđeno je da je između ostalih, i tuženikov pravni prednik Slavonska banka d.d., u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi tužitelj smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatio dugovani iznos. Tužitelj je sa tuženikom sklopio Aneks Ugovora sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje ZID ZPK). Smatra da Aneksom Ugovora nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tuženika prema tužitelju koje su nastale ugovaranjem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pa potražuje razliku preplaćenog iznosa umanjenog za iznos priznat konverzijom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi naglašava da ista nije istovjetna odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je utvrđena ništetnom u kolektivno sporu. To stoga što je promjenjiva kamatna stopa u čl. 4. predmetnog Ugovora vezana za promjenu valute pa istu smatra jasnom i lako razumljivom. Mišljenja je da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku budući su stranke Aneksom ugovora o kreditu retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Zbog toga više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa se iste ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Opreza radi, osporava da bi odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli bile ništetne. Smatra da su ugovorne strane dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristale na rizik promjenjivosti tečaja, a što proizlazi iz činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja Ugovora nudio kredite s valutnom klauzulom u različitim valutama koje su sadržavale različite uvjete te je tužitelj imao na raspolaganju mogućnost izbora nakon što je detaljno analizirao sve ponuđene opcije. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, smatra da je tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva rizik moguće promjene tečaja jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužitelj konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 23. listopada 2024. (str. 158-161 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu, uz naglasak da se vještak očituje u izračunu na efekte provedene konverzije odnosno da utvrdi jesu li utvrđene razlike u cijelosti iskorištene prilikom provedene konverzije. Saslušan je tužitelj na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobio informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: ugovor o kreditu bez depozita (str. 9-18 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (str. 19), potvrdu (str. 21), aneks br. 1. ugovoru (str. 22-31), podnesak tužitelja kojim se obraća tuženiku prije pokretanja postupka (str. 32-34), potvrdu o uplati (str. 37), aneks ugovora o kreditu (str. 44-48), izračun konverzije (str. 49-53), obavijest o provedenoj konverziji (str. 54- 55), otplatni plan (str. 56-58), specifikaciju uplata (str. 73-75 i 76), pregled prometa za klijenta (str. 78-88, 89-92), obavijest o promjenama kamatnih stopa (str. 93-94), izračun efektivne kamatne stope (str. 95-102), otplatni plan (str. 103-104), potvrdu o uplati (str. 115), nalaz sudskog vještaka u kojem je sadržano mišljenje vještaka (str. 119-152) i račun vještaka (str. 118).

4.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem osobnog bankara PF u svojstvu svjedoka, čije je saslušanje predlagao tuženik, jer je tuženik na kraju odustao od saslušanja, a što je razvidno iz podneska str. 163. spisa.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je otplata kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, te promjenjivosti kamatne stope koja se tijekom otplate mijenja sukladno tečaju jer je također vezana za valutu kredita, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i tuženikovog pravnog prednika Slavonska banka d.d. dana 12. travnja 2007. sklopljen predmetni Ugovor (str. 9-17 spisa) te da je isti potvrđen 16. travnja 2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod poslovnim brojem: OV-12276/07. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužitelju isplatu stambenog kredita za adaptaciju u iznosu 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate 20 godina. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan dospijeća ili dan plaćanja anuiteta. Nesporno je i da su stranke sklopile dva Aneksa Ugovora kojima su kroz moratorij regulirali rok otplate. Također nesporno je da je 10. ožujka 2016. sklopljeni Aneks Ugovoru, koji je potvrđen po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka isti dan pod brojem OV-3366/16 te da je tim Aneksom izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i promjenjivoj kamatnoj stopi. Također je sporno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u okolnostima kad je provedena konverzija kredita, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao za renoviranje obiteljske kuće, budući se oženio te su on i supruga trebali novčana sredstva za uređenje kuće za zajednički život. Obratio se tuženikovim pravnim prednicima, jer je u to vrijeme to bila banka u kojoj je imao otvoren tekući račun te mu je ponuđen kredit u valuti CHF. Rečeno mu je da ne ispunjava uvjete za odobrenje neke druge vrste kredita, već da ispunjava samo uvjete za navedeni kredit. Za podizanje kredita u drugim bankama nije se odlučio, jer su za njega bili nepovoljni uvjeti. Ugovor o kreditu sročen je od strane banke, isti mu je ponuđen na potpis, nije mogao utjecati na sam sadržaj odredbi ugovora, mogao je jedino pristati potpisati isti ili odbiti. Ugovor prije potpisivanja nije pročitao, jer nije imao mogućnosti, a isti je potpisao jer su mu novčana sredstva bila potrebna. U vrijeme zaključenja ugovora radio je kao trgovački putnik za tvrtku Koch servisna oprema. Sredstva iz kredita u cijelosti je utrošio za namjenu za koju je kredit podigao, odnosno za renoviranje kuće i prilagodbu iste za zajednički život sa suprugom i djetetom. Kuću je koristio isključivo za stanovanje sebe i obitelji i u istoj nije obavljao nikakvu djelatnost. Prilikom sklapanja ugovora nitko mu nije ništa pojasnio vezano za moguće rizike sklapanja ugovora sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, a u to vrijeme nije niti znao šta uopće to znači. Zbog proteka vremena ne sjeća se kolika je bila otplatna rata na početku otplate, ali sjeća se da je ista tijekom otplate znatno porasla, zbog čega mu je bilo teško vraćati kredit. U jednom trenutku bio je i bez posla pa je radio aneks ugovora kojem mu je odobren moratorij. Aneks ugovora vezan za konverziju potpisao je, jer mu je isti sukladno zakonskom uređenju ponuđen od strane banke, a kod sklapanja aneksa djelatnici banke nisu ništa puno pojašnjavali. Nakon toga, otplatna rata je nešto malo pala, no ne zna je li bilo oscilacija. Tužitelj je kredit u cijelosti otplatio. Ne sjeća se je li imao ikakvih prigovora na izračun pretplate prilikom konverzije, a niti je li imao sklopljen ugovor o kreditu prije predmetnog ugovora, no ako je i imao, taj kredit nije bio sličan ovome.

10. Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaz tužitelja, jer je isti dan životno i okolnosno, isti je u skladu s materijalnom dokumentacijom priloženom spisu.

11. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka Posrednik d.o.o. od 11. listopada 2024. (str. 119-152 spisa) i Aneksa Ugovoru (str. 44-48 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik je proveo konverziju sukladno čl. 19. c. ZID ZPK s danom 30. rujna 2015. te je utvrdio suglasno sa tužiteljem da pretplata na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 19.345,41 kuna (Nalaz str. 137 i 152 spisa, članak 2. Aneksa-str. 44 spisa), koji iznos pretplate će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi (članak 2. Aneksa-str. 44 spisa). Iz Nalaza nadalje proizlazi da je ukupna razlika u pretplati u odnosu na početni otplatni plan, a koja se odnosi i na pretplatu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i tečajnu razliku 8.263,30 eura / 62.259,80 kuna (str. 143 spisa), s tim kad se od tog iznosa odbije pretplata koja je tužitelju priznata prilikom konverzije u iznosu od 19.345,41 kuna proizlazi ukupna razlika u pretplati od 5.486,74 eura / 41.339,81 kn (str. 143 spisa). Od tog iznosa na tečajnu razliku otpada iznos od 2.953,82 eura, dok na preplatu po kamatama otpada 2.532,92 eura (2.953,82 + 2.532,92 = 5.486,74, str. 149 spisa). Tako utvrđena razlika od 5.486,74, eura koja je umanjena za iznos priznat konverzijom, predstavlja stvarni iznos više uplaćenog po predmetnom kreditu u odnosu na početni otplatni plan te je ta razlika nastala uslijed promjene tečajne razlike zbog valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Preplata po svakom pojedinom anuitetu razvidna iz tabelarnog prikaza (str. 149-151 spisa).

11.1. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Prigovor tuženika da je vještak prikazao anuitet u iznosu od 440,09 CHF, iako je anuitet po početnom otplatnom planu iznosio 439,67 CHF, da vještak nije uzeo u obzir da je tužitelj sa tuženikom sklopio Aneks br. 1 Ugovoru kojim su stranke suglasno izmijenile visinu kamate, kao i da nije uzeo u obzir da su stranke sklopile Aneks 2. Ugovoru kojim je tužitelju odobren moratorij, sud u cijelosti smatra neosnovanima. To stoga što prvi anuitet u iznosu od 439,67 CHF predstavlja iznos anuiteta prema stvarno realiziranom otplatnom planu dok je iznos prvog anuiteta prema početnom otplatnom planu bio zaista 440,09 CHF. Da je tome tako jasno proizlazi iz Nalaza vještaka tabelarni prikaz str. 126-130 spisa. Sud je dao u zadatak vještaku da uzme u obzir i negativne razlike, odnosno razlike kad je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od tečaja na dan korištenja kredita i razlike kad je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene. Tužitelj se nije protivio takvom izračunu, a budući isti ide u korist tuženika neosnovano je njegovo protivljenje istom. Nadalje, iz Nalaza jasno proizlazi da je vještak u obzir uzeo Aneks 1. i 2. Ugovoru te je prilikom izračuna uzeo u obzir ugovorenu kamatu od 5,45% koja se na glavnicu kredita obračunava dekurzivno godišnje te trajanje moratorija od 01. lipnja 2013. do 01. svibnja 2014. (str. 124-125 spisa, tabelarni prikaz str. 126-130 spisa). Također je neosnovano tuženikovo prigovaranje da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, jer se taj prigovor svodi na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Vještak je nalaz i zaključak dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj Sud. Pri tome treba naglasiti da je punomoćnik tuženika 16. listopada 2024. zaprimio Nalaz i mišljenje vještaka zajedno sa rješenjem broj: P-1608/2019-6 u kojem je pozvan da se na Nalaz očituje u roku 15 dana te da u istom roku u pisanom obliku dostavi primjedbe ili pitanja za vještaka. Isti nije postupio po citiranom rješenju već je tek 09. prosinca 2024., odnosno nepuna dva dana prije održavanja glavne rasprave dostavio podnesak u kojem je prigovorio L.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbijena revizija tuženika. U dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. odbijena revizija tuženika. .

13. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

16. Prije svega treba naglasiti da su pravna shvaćanja navedena u presudama iz spora ''potrošač'' primjenjiva na ovaj konkretan spor, obzirom da je osnovni ugovor o kreditu sa tužiteljem sklopila Slavonska banka d.d., koja je pravni prednik ovdje tuženika. To stoga što pripajanje trgovačkog društva predstavlja statusnu promjenu na strani pripojenog društva kojom dolazi do prijenosa cijele imovine pripojenom društvu te pripajanjem preuzimatelj pripojenog društva (a u ovom slučaju je to upravo tuženik) sukladno odredbi čl. 549. u vezi čl. 512. Zakona o trgovačkim društvima (''Narodne novine'' broj: 111/1993., 34/1999., 51/2000.,118/2003.,107/2007.,146/2008., 137/2009., 152/2011., 111/2012. i 68/2013.) odgovara za obveze tog trgovačkog društva. Statusne promjene na strani tuženika koje su naprijed opisane opće su poznate ovome sudu iz brojnih drugih predmeta, a poznate su i široj javnosti, jer je upravo tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. odnosno Hypo Alpe Adria bank d.d..

17. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužitelj u ovoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi Ugovora koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Tužitelj prema čl. 328. ZOO-a ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se ništetnost ne gasi, bez obzira je li kredit otplaćen u cijelosti ili je sklopljen Aneks istog pa se na ništetnost osnovnog ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora, to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

18. Navedeni zaključci ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog Ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se je o njima prilikom sklapanja Ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Iz iskaza tužitelja te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi adaptacije nekretnine, koju je nekretninu tužitelj koristio za stanovanje sebe i obitelji, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nadalje, proizlazi da su u biti djelatnici tuženika tužitelju samo paušalno isticali mogućnost rasta anuiteta zbog sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, s tim da su se klijenti pa tako i tužitelj morali uklopiti u unaprijed propisane uvjete tuženika vezane za visinu primanja i namjenu kredita kako bi mogli dobiti točno određeni kredit. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe, odnosno rizici valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Stoga je tuženik tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

19. Slijedom navedenoga, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbe čl. 3. st. 4. i čl. 4. Ugovora, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta i promjenjivu kamatnu stopu koja je vezana uz valutu kredita.

20. Ništetnost dijela odredbi čl. 3. st. 4. i čl. 4. Ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu i činjenicu razumijevanja ugovornih odredbi zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbi navedenih članaka Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu.

21. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 O od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da:

".....bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima...". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

22. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja u odnosu na utuženu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi već predstavlja obračunsku razliku u iznosu od 19.345,41 kuna (Nalaz str. 137 i 152 spisa, članak 2. Aneksa-str. 44 spisa), koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Naime, kako je to opisano u točci 11. Obrazloženja ove Presude, iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka proizlazi da je i nakon što se odbije od stvarne pretplate iznos priznat konverzijom, ostane razlika u pretplati koja iznosi 5.486,74 eura / 41.339,81 kn (str. 143 spisa). Budući je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u skladu sa izračunom vještaka na način da je stvarnu pretplatu umanjio za iznos koji je priznat konverzijom, isti mu je iznos i dosuđen pa je odlučeno kao u izreci pod III..

23. Utvrđeni preplaćeni iznos, koji predstavlja ono što je tuženik od tužitelja primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu.

24. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje teći 13. lipnja 2014., a kada je riječ o tražbini pretplate s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 13. lipnja 2018.. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 10. lipnja 2019.. Dakle, tražbina tužitelja nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica. .

25. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje P. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 03. veljače 2020. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 9.1. Tarife), trošak sastava obrazloženog podneska po punomoćniku odvjetniku od 27. siječnja 2020. (Tbr. 8. 1. Tarife) u iznosu od 200,00 eura, jer se tužitelj tim podneskom očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu, trošak zastupanja na glavnoj raspravi održanoj 09. ožujka 2020. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak sastava obrazloženog podneska od 03. listopada 2024. u kojem je tužitelj prema Nalazu i mišljenju vještaka postavio konačni tužbeni zahtjev te trošak zastupanja na ročištu 11. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura i (Tbr. 9. točke 1. Tarife). Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 1.200,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 1.500,00 eura. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 500,00 eura, budući je taj iznos i isplaćen vještaku prema računu (str. 118 spisa), a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 2.000,00 eura (1.500,00 eura - trošak punomoćnika + 500,00 eura- stvarni trošak vještačenja).

26. Slijedom iznijetoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Valpovo, 18. prosinca 2024.

SUDAC

GORAN JOKIĆ

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude u tri primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku