Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-445/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marin kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TJV, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-10845/21-20 od 15. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-10845/21-20 od 15. svibnja 2024. .

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 466- 153/2008 od 11. lipnja 2008. godine sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF, a koja glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.832,00 CHF (slovima: šesnaest tisuća osamsto trideset dva švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe - Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…"

II Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 466- 153/2008 od 11. lipnja 2008. godine sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi "…u kunskoj protuvrijednosti 249,95 CHF (slovima: dvjestočetrdesetdevet švicarskih franaka i 95/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe - Adria Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja…"

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici TJV, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.500,03 Eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedinačni iznos i to na:

– 12,08 eura od 03.11.2008. do isplate,

– 3,96 eura od 01.12.2008. do isplate

– 14,41 eura od 02.01.2009. do isplate,

– 16,01 eura od 02.02.2009. do isplate,

– 16,73 eura od 02.03.2009. do isplate,

– 14,74 eura od 01.04.2009. do isplate,

– 15,35 eura od 04.05.2009. do isplate,

– 12,26 eura od 01.06.2009. do isplate,

– 9,98 eura od 01.07.2009. do isplate,

– 10,58 eura od 03.08.2009. do isplate,

– 11,78 eura od 01.09.2009. do isplate,

– 11,68 eura od 07.10.2009. do isplate,

– 10,47 eura od 10.11.2009. do isplate,

– 12,74 eura od 14.12.2009. do isplate,

– 14,57 eura od 13.01.2010. do isplate,

– 17,17 eura od 10.02.2010. do isplate,

– 16,57 eura od 11.03.2010. do isplate,

– 20,10 eura od 09.04.2010. do isplate,

– 19,43 eura od 04.05.2010. do isplate,

– 20,73 eura od 29.06.2010. do isplate,

– 32,02 eura od 06.07.2010. do isplate,

– 29,69 eura od 11.08.2010. do isplate,

– 36,79 eura od 16.09.2010. do isplate,

– 34,34 eura od 05.10.2010. do isplate,

– 30,39 eura od 15.11.2010. do isplate,

– 38,72 eura od 17.12.2010. do isplate,

– 49,30 eura od 18.01.2011. do isplate,

– 41,81 eura od 14.02.2011. do isplate,

– 44,69 eura od 10.03.2011. do isplate,

– 41,34 eura od 08.04.2011. do isplate,

– 41,95 eura od 17.05.2011. do isplate,

– 56,12 eura od 15.06.2011. do isplate,

– 57,50 eura od 14.07.2011. do isplate,

– 69,33 eura od 03.08.2011. do isplate,

– 63,25 eura od 06.09.2011. do isplate,

– 56,60 eura od 06.10.2011. do isplate,

– 55,88 eura od 15.11.2011. do isplate,

– 55,37 eura od 19.12.2011. do isplate,

– 58,55 eura od 04.01.2012. do isplate,

– 61,31 eura od 09.02.2012. do isplate,

– 61,69 eura od 07.03.2012. do isplate,

– 59,77 eura od 05.04.2012. do isplate,

– 61,06 eura od 14.05.2012. do isplate,

– 61,95 eura od 12.06.2012. do isplate,

– 60,46 eura od 03.07.2012. do isplate,

– 60,85 eura od 07.08.2012. do isplate,

– 59,74 eura od 04.09.2012. do isplate,

– 57,36 eura od 02.10.2012. do isplate,

– 59,93 eura od 06.11.2012. do isplate,

– 61,16 eura od 13.12.2012. do isplate,

– 1.659,77 eura od 13.12.2012. do isplate, s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.557,09 Eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 15. svibnja 2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“

2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik i to zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka, podredno ukine i vrati predmet na ponovno odlučivanje. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i zbog toga se može ispitati zbog čega je neosnovan žalbeni navod tuženika kojim ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu br. 466-153/2008 zaključenog 11. lipnja 2008. između nje kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te zahtjev za isplatom iznosa od 3.500,03 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose na ime preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Odlučujući o ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi sud prvog stupnja ocjenjuje da su u cijelosti ispunjeni uvjeti da se takve odredbe ugovora utvrde ništetnim, a nakon što je u provedenom postupku utvrdio slijedeće činjenice:

- da su stranke 11. lipnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj 466-153/2008 kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu 16.832,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika s rokom otplate 7 godina,

- da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača;

- da je u navedenom predmetu 4. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.;

- da je saslušanjem tužiteljice kao stranke na okolnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama utvrđeno da predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, te da prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica nije dobila potrebne informacije o rizičnosti ugovaranja kredita uz valutu CHF;

- da je saslušanjem djelatnice tužene banke utvrđeno da se ista uopće ne sjeća tužiteljice, niti jesu li joj dana bila kakva objašnjenja prilikom sklapanja ugovora o kreditu;

- da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je sa tužiteljicom pregovarao o spornim ugovornim odredbama;

- da je nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka, utvrđeno da preplaćeni iznos tijekom razdoblja otplate kredita i to zbog promjene tečaja iznosi 3.500,03 eura.

9. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštene ugovorne odredbe, a onda i ništetne, slijedom čega iste ne proizvode nikakve pravne učinke.

10. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća i tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom, zauzimajući stav da joj pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa temeljem tih ništetnih odredbi i to upravo u iznosu od 3.500,03 EUR kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se prvostupanjski sud pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, i to odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, među kojima je i ovdje tužena, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koje je vezana glavnica švicarski franak a što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018.

12. Pri ocjeni žalbenih navoda tuženika da je sud prvog stupnja svoju odluku pogrešno utemeljio na pravnim shvaćanjima iz presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača potrebno je navesti da tuženik u žalbi potpuno zanemaruje okolnost da je predmetnoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača koja je vođena u skladu s odredbama čl. 131. do 141. b Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 139/09. – dalje ZZP/07).

12.1. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. naprijed navedenog ZZP/07 kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u tom ili drugim zakonima. Tužitelj u predmetnoj parnici traži isplatu onog što je platio tuženiku na temelju ništetnih odredbi i to primjenom čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., 126/21.,114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO).

12.2. S obzirom da predmetnu parnicu tužiteljica pokreće kao pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07, i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici ona se je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bila ovlaštena pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/22), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

13. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), što nikako ne znači automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već znači da je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

14. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

14.1. Međutim, tuženik tijekom postupka isto nije dokazao niti saslušanjem svojeg djelatnika CJV, saslušane kao svjedoka, koja se ne sjeća tužiteljice, okolnosti koje su prethodile sklapanju ugovora, niti pregovaranja o konkretnom ugovoru o kreditu zaključenom s tužiteljicom. Također je istaknula kako niti ona, a niti drugi referenti nisu upozoravali klijente na moguće "divljanje" tečaja valute CHF. Dakle, tuženik predloženim dokazima nije dokazao da su njegovi zaposlenici protumačili i objasnili tužiteljici značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, odnosno na način da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

15. S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i to čl. 81. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03- dalje ZZP/03), odnosno istovjetne odredbe čl. 96. i čl. 102. ZZP/07, kada je točkom I. i II. pobijane presude utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nepoštene, a time i ništetne.

16. Također je pravilno sud prvog stupnja zaključio da tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa koji su utvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka zbog navedenih ništetnih odredbi, i to primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a. Pri tome je pravilno sud prvog stupnja naložio vještaku da preplatu na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu utvrdi uzimajući u obzir tečaj CHF u odnosu na HRK u vrijeme isplate kredita.

17. Naime, s obzirom da je utvrđena ništetnom odredba o načinu primjene valutne klauzule početni tečaj CHF u odnosu na HRK, koji je vrijedio na dan isplate kredita, jedini je mogući parametar na temelju kojega je moguće utvrditi visinu pripadajuće preplate. Svaka drugačija prilagodba ništetnih ugovornih odredbi značila bi ujedno i njihovo djelomično ostavljanje na snazi, a što je nedopušteno s obzirom na sadržaj odredbe čl. 102. ZZP/07.

18. Pravilno je sud prvog stupnja temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrdio visinu preplaćenog iznosa kojega je tužiteljica platila temeljem ništetne odredbe koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i stoga po tom osnovu tužiteljici dosudio iznos od 3.500,03 EUR-a i to sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako je navedeno u točki III. izreke prvostupanjske presude sve u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

19. Sud prvog stupnja je pravilno, suprotno žalbenim navodima tuženika, odredio i tijek zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose i to sukladno čl. 1115. ZOO-a, jer time što je u konkretnom slučaju utvrđeno da su pojedine odredbe ugovora o kreditu nepoštene i time ništetne, isto podrazumijeva i nesavjesnost tuženika kao kreditne institucije, te je pravilno sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

20. Također je neosnovan istaknuti prigovor zastare tuženika.

21. Odredbom čl. 241. ZOO propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a takav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a u individualnim postupcima.

21.1. Nadalje, u istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

21.2. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022., koje je obvezujuće za niže stupanjske sudove, a prema kojem zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke iz kolektivnog spora.

21.3. Na navedeno upućuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. (Su IV-33/2022) o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

22. Konkretni predmetni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 31. prosinca 2021., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. do kada je trajao prekid zastare, a nakon te presude zastara je počela teći ispočetka od 15. lipnja 2018. tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari tj. do 31. prosinca 2021. zastara nije nastupila.

23. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja na sve radnje poduzete u postupku primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine „ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 10/715., 37/22. i 126/22. - dalje u tekstu Tarifa/22) i vrijednost boda od 1,99 EUR / 15,00 kuna.

23.1. Uzimajući u obzir vrijeme zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari, kada je tužitelj i ispostavio troškovnik za sve poduzete radnje (4. travnja 2024.) kao i vrijeme donošenja odluke o tako postavljenom zahtjevu za naknadom troškova (15. svibnja 2024.), na snazi je bila Tarifa/22 od 5. studenog 2022. čijom odredbom i to Tbr. 50. je vrijednost boda iznosila 1,99 EUR.

23.2. Prema Tbr. 48. toč. 3. Tarife/22 kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

24. S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja za sve poduzete radnje primijenio Tarifu/22 i naknadu troškova dosudio prema vrijednosti boda od 1,99 EUR, dakle i za one radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednost boda od 5. studenog 2022. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. br. Rev- 562/2024-2 od 7. svibnja 2024.).

25. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u točki I. izreke na temelju odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

26. Odluka iz točke II. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik sa žalbom nije uspio.

U Vukovaru, 18. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Željko Marin