REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

P-4009/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić u pravnoj stvari tužitelja NČ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Tomiću, odvjetniku u OD Budimir & partneri d.o.o. Split, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 OIB:02535697732, zastupanog po punomoćnici Jeleni Matulić, odvjetnici u OD Matulić i Bilić d.o.o. Split, zbog isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 02. prosinca 2024. u nazočnosti stranaka, pozivom na odredbu čl.335.st.6. i 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, nadalje u tekstu: ZPP) dana 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan, a koji glasi: " Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od ukupno 839,46 CHF u protuvrijednosti Eura po srednjem tečaju CHF-a tečajne liste tuženika na dan isplate zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do potpune isplate po stopi koja se određuju, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja;

na iznos od 7,62 CHF teče od 31. kolovoza 2007.,

na iznos od 7,62 CHF teče od 30. rujna 2007.,

na iznos od 7,62 CHF teče od 31. listopada 2007.,

na iznos od 7,62 CHF teče od 30. studenog 2007.,

na iznos od 7,62 CHF teče od 31. prosinca 2007.,

na iznos od 7,62 CHF teče od 31. siječnja 2008.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 29. veljače 2008.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 31. ožujka 2008.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 30. travnja 2008.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 31. svibnja 2008.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 30. lipnja 2008.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 31. srpnja 2008.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 31. kolovoza 2008.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 30. rujna 2008.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 31. listopada 2008.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 30. studenog 2008.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 31. prosinca 2008.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 31. siječnja 2009.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 28. veljače 2009.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 31. ožujka 2009.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 30. travnja 2009.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 31. svibnja 2009.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 30. lipnja 2009.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 31. srpnja 2009.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 31. kolovoza 2009.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 30. rujna 2009.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 31. listopada 2009.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 30. studenog 2009.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 31. prosinca 2009.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 31. siječnja 2010.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 28. veljače 2010.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 31. ožujka 2010.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 30. travnja 2010.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 31. svibnja 2010.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 30. lipnja 2010.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 31. srpnja 2010.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 31. kolovoza 2010.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 30. rujna 2010.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 31. listopada 2010.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 30. studenog 2010.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 31. prosinca 2010.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 31. siječnja 2011.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 28. veljače 2011.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 31. ožujka 2011.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 30. travnja 2011.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 31. svibnja 2011.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 30. lipnja 2011.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 31. srpnja 2011.,

na iznos od 17,46 CHF teče od 31. kolovoza 2011.,

na iznos od 17,64 CHF teče od 30. rujna 2011. i

na iznos od 17,81 CHF teče od 31. listopada 2011."

II. Prihvaća se podredni tužbeni zahtjev tužitelja i sudi:

" Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od ukupno 573,31 € zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do potpune isplate po stopi koja se određuju, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja;

- na iznos od 4,52 € teče od 31. kolovoza 2007.,

- na iznos od 4,45 € teče od 30. rujna 2007.,

- na iznos od 4,43 € teče od 31. listopada 2007.,

- na iznos od 4,50 € teče od 30. studenog 2007.,

- na iznos od 4,46 € teče od 31. prosinca 2007.,

- na iznos od 4,54 € teče od 31. siječnja 2008.,

- na iznos od 10,66 € teče od 29. veljače 2008.,

- na iznos od 10,83 € teče od 31. ožujka 2008.,

- na iznos od 10,54 € teče od 30. travnja 2008.,

- na iznos od 10,47 € teče od 31. svibnja 2008.,

- na iznos od 10,56 € teče od 30. lipnja 2008.,

- na iznos od 10,37 € teče od 31. srpnja 2008.,

- na iznos od 10,41 € teče od 31. kolovoza 2008.,

- na iznos od 10,50 € teče od 30. rujna 2008.,

- na iznos od 11,47 € teče od 31. listopada 2008.,

- na iznos od 10,93 € teče od 30. studenog 2008.,

- na iznos od 11,51 € teče od 31. prosinca 2008.,

- na iznos od 11,62 € teče od 31. siječnja 2009.,

- na iznos od 11,67 € teče od 28. veljače 2009.,

- na iznos od 11,52 € teče od 31. ožujka 2009.,

- na iznos od 11,54 € teče od 30. travnja 2009.,

- na iznos od 11,34 € teče od 31. svibnja 2009.,

- na iznos od 11,19 € teče od 30. lipnja 2009.,

- na iznos od 11,23 € teče od 31. srpnja 2009.,

- na iznos od 11,37 € teče od 31. kolovoza 2009.,

- na iznos od 11,31 € teče od 30. rujna 2009.,

- na iznos od 11,22 € teče od 31. listopada 2009.,

- na iznos od 11,37 € teče od 30. studenog 2009.,

- na iznos od 11,51 € teče od 31. prosinca 2009.,

- na iznos od 11,63 € teče od 31. siječnja 2010.,

- na iznos od 11,62 € teče od 28. veljače 2010.,

- na iznos od 11,91 € teče od 31. ožujka 2010.,

- na iznos od 11,86 € teče od 30. travnja 2010.,

- na iznos od 11,95 € teče od 31. svibnja 2010.,

- na iznos od 12,75 € teče od 30. lipnja 2010.,

- na iznos od 12,58 € teče od 31. srpnja 2010.,

- na iznos od 13,03 € teče od 31. kolovoza 2010.,

- na iznos od 12,88 € teče od 30. rujna 2010.,

- na iznos od 12,50 € teče od 31. listopada 2010.,

- na iznos od 13,17 € teče od 30. studenog 2010.,

- na iznos od 13,90 € teče od 31. prosinca 2010.,

- na iznos od 13,47 € teče od 31. siječnja 2011.,

- na iznos od 13,54 € teče od 28. veljače 2011.,

- na iznos od 13,33 € teče od 31. ožujka 2011.,

- na iznos od 13,37 € teče od 30. travnja 2011.,

- na iznos od 14,34 € teče od 31. svibnja 2011.,

- na iznos od 14,41 € teče od 30. lipnja 2011.,

- na iznos od 15,31 € teče od 31. srpnja 2011.,

- na iznos od 14,84 € teče od 31. kolovoza 2011.,

- na iznos od 14,39 € teče od 30. rujna 2011. i

- na iznos od 14,51 € teče od 31. listopada 2011."

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.457,00 € zajedno sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u svojoj tužbi od 12. lipnja 2019. naveo da je 29. rujna 2006., kao korisnik kredita, sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011986370 koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Time mu je odobren namjenski kredit za kupnju vozila i isplaćen iznos od 19.244,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Rok otplate ugovoren je na 60 mjeseci. Točkom 4. Ugovora, ugovoreno je kako se tužitelj obvezuje platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a na dan sklapanja iznosila je 4,99% godišnje. Tijekom otplate kredita kamata se mijenjala u više navrata i svaki put na štetu tužitelja. Takva ugovorna odredba je ništetna i nepoštena, a o njoj se nije niti pojedinačno pregovaralo. Tužitelj je stoga tuženiku preplatio iznos za kojeg je već Visoki trgovački sud RH u svojoj odluci Pž-7219/13 kazao da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, dok je pitanje zastare potrošačkih prava riješio Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/2017. Slijedom svega naprijed navedenog tuženik je dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je tužitelj predložio da sud provede raspravu i nakon toga donese presudu kojom bi obvezao tuženika da tužitelju vrati iznos od ukupnih 839,38 CHF zajedno sa kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kao i da mu naknadi parnični trošak. Tužitelj je postavio i podredni tužbeni zahtjev predstavljen u valuti Hrvatske kune.

1.1. Nakon što je u predmetu proveden dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku EČ tužitelj je podneskom od 20. veljače 2024, uredio svoje glavno, ali i podredno tužbeno traženje.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio potraživanje tužitelja te je istakao da je zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Istakao je prigovor zastare, smatra da tužitelj u tužbi polazi od pogrešnih premisa. Predmetni Ugovor o kreditu da je zatvoren još 9. prosinca 2011. Ugovaranje promjenjive kamatne stope smatra dopuštenim jer tako stoji u Zakonu o obveznim odnosima. Ugovor o kreditu solemniziran je, a tužitelj je, kako to dalje navodi tuženik, poslovno sposobna osoba koja prilikom ishođenja kredita nije izdvojila niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Tužitelju je od tuženika i od javnog bilježnika sve u vezi kredita objašnjeno.

3. Odlučujući u gore opisanoj stvari Općinski sud u Splitu je 19. travnja 2024. donio presudu poslovne oznake i broja P-3882/2019-21, kojom je prihvatio glavni tužbeni zahtjev i tuženika obvezao na snašanje parničnog troška. Potpunu i pravodobnu žalbu uložio je tuženik pa je odlučujući o njoj Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, 3. listopada 2024. donio rješenje pod poslovnom oznakom i brojem Gž-952/2024-2 na način da je žalbu prihvatio kao osnovanu, prvostupanjsku presudu ukinuo i vratio na ponovno suđenje.

4. U dokaznom postupku je izveden dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 9011986370, uplata po kreditu na dan 22. svibnja 2019., plana otplate, recentne sudske prakse te je u postupku provedeno financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, EČ. Saslušan je i tužitelj NČ.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isplata više plaćenih iznosa radi izmjene kamatne stope kao i isplata troškova prouzročenih ovom parnicom.

7. Odredba čl.214 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11, nadalje u tekstu: ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze te zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215 st.1 ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl.241 ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl.245 st.1 ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st.3 istoga članka da kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

7.1. Imajući u vidu gore navedene odredbe o zastari može se zaključiti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04. travnja 2012. u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida se ne uračunava u tijek zastare.

8. Pregledom Ugovora o kreditu broj 9011986370 od 29. rujna 2006. utvrđeno je da je između stranaka ugovoreno korištenje namjenskog kredita za kupnju vozila za što je tužitelju tuženik isplatio iznos od 19.244,25 CHF u protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan isplate. Nadalje je utvrđeno da se ugovornom odredbom iz točke 4. tužitelj obvezao otplaćivati tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,99% godišnje.

8.1. Ovako promatrana odredba Ugovora broj 9011986370 nije razumljiva niti sudu, ona je doista konfuzna i bez jasnih parametara.

9. Financijskom vještaku EČ povjeren je zadatak da utvrdi koliko je točno po nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tužitelju točno naplaćeno, pa je na temelju dokumentacije u spisu vještak utvrdio da je rekapitulaciju ukupnih pretplata utvrđeno da je tužitelj nesumnjivo tuženiku isplatio više 4.319,60 kuna, a što je razvidno iz tabelarnog prikaza Prilog 2 nalaza i mišljenja.

9.1. Na nalaz i mišljenje sudskog vještaka EČ stranke nisu imale primjedbi, osim što je tuženik naglasio da primjedbi nema u računskom dijelu, ali da i dalje ustraje u tvrdnji da je na potraživanje tužitelja nastupila zastara, odnosno prekluzija isticanja ništetnosti. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te je svoj zahtjev uskladio sa tabelarnim prikazom preplaćenih iznosa kako ih je vještak i predstavio.

10. U postupku je saslušan i tužitelj, NČ, koji je kazao da je kod tuženika upućen od strane zaposlenika Autokuće Opel u Splitu gdje se išao zanimati za kupnju vozila Vozilo je kupio za osobne potrebe, a prilikom ugovaranja nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom o bilo kojoj odredbi kredita. Naglasio je da je Ugovor već bio pripremljen od strane tuženika te da ga je on samo potpisao, a nitko mu tom prigodom ništa nije čitao niti objašnjavao. Potvrdio je da je Ugovor uopće nije pročitao već je apsolutno vjerovao službeniku banke da je to ono što je tražio.

10.1. Iskaz tužitelja sudu je djelovao iskreno, jasno i uvjerljivo, to tim više što tuženik nije pružio niti jedan argumentum ad contrario.

11. Dakle, nakon ovako provedenog postupka, za navesti je da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, u nastavku ZZP/03) i to čl. 81 i 82 , a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, u nastavku ZZP/07) i to člancima 96 i 97 te suprotno odredbama ZOO-a.

11.1. Način obračuna kamate je tek naknadno propisan odredbom čl.10 st.2 toč.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09 – stupio na snagu 01. siječnja 2010., dalje: ZPK), kojom odredbom je uz ostalo određeno koje informacije moraju biti uključene u ugovore o kreditu, dok je odredbom čl.11a Izmijenjenog Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 112/12) određeno što je sve vjerovnik dužan definirati u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope.

11.2. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

12. Prema odredbama čl.81 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

12.1. Prema odredbama čl.82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81 ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

12.2. Prema odredbi čl.87 ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

12.3. ZZP/07 sadrži iste odredbe u čl.96 tog Zakona.

12.4. Čl.138a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

12.5. Sukladno čl.84 ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl.99 ZZP/07. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13 u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa naveo kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita".

13. Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.

13.1. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

14. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da su banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo banke zato bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11a ZPK-a i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

15. Nadalje stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač imao utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te je takva ugovorna obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti suradnje i načelo zabrane zlouporabe prava).

16. Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.

17. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu kod tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, u utuženom razdoblju osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile su nepoštene pa su u smislu odredbe čl.87 st.1 ZZP/03 i čl.102. ZZP/07 te ugovorne odredbe ništetne.

18. Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale tužene banke, između ostalog ovdje tuženik, u spornom razdoblju s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu u buduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.

19. Vrhovni sud Republike Hrvatske je stava da uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, a u smislu odredbi čl.57 i čl. 58 Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju toga posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili. Kako tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl.58 citiranog Zakona, u smislu upozoravanja korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isto upozorene unijeti u javnobilježnički akt, te se ne može stoga govoriti o propustu u radu javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom.

20. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu C- 26/13 navodi se da čl.4 st.2 Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20.1. Prema odredbi čl.4 ZOO-a u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su se dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

20.2. Načelo savjesnosti i poštenja znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno uredan i savjestan gospodarstvenih ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

20.3. Prema odredbi 93/13/EEZ čl.5 u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

21. Međutim, tužitelj nije ovlašten potraživati povrat preplaćenog utuženog iznosa u CHF u kunskoj protuvrijednosti i to prema srednjem tečaju tuženika koji je vrijedio na dan isplate, a kako je to zatraženo glavnim tužbenim zahtjevom, kojeg je prvostupanjski sud prihvatio pod stavkom I. izreke pobijane presude. Prema odredbama čl.323 st.1 i čl.1111 ZOO-a, kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl.214 ZOO-a).

21.1. Naime, posljedica ništetnosti, sukladno odredbi čl.323 st.1 ZOO-a, je nastanak obveze restitucije tj. nastanak obveze da svaka ugovorna strana vrati sve ono što je na temelju ništetnog ugovora primila.

21.2. To se odnosi kako na visinu preplaćenog iznosa kojeg je tuženik primio tako i na valutu u kojoj je taj iznos primio, a nije bilo sporno da je tužitelj tuženiku anuitete plaćao u domaćoj valuti – odnosno u kunama prema tečaju valutne klauzule u CHF na dan dospijeća.

21.3. Osim toga, odredbom čl.21 ZOO-a propisano je da kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo.

21.4. Dakle, kako je tužitelj uplate tuženiku na ime svakog pojedinog mjesečnog anuiteta konačno vršio u kunama i to po tečaju na dan dospijeća, pa tako i iznosa koje je više platio nego što je trebala na ime kamata, tako je tužitelj izgubio novac u kunama, odnosno više platio tuženiku u kunama. Iz navedenog je razloga stoga, valjalo odbiti glavni a prihvatiti podredni tužbeni zahtjev.

22. Odluka o trošku se temelji na odredbi čl.154 st.3,155, i 164 ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( OT). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava obrazloženih podnesaka od 20. prosinca 2019., 19. rujna 2023. i 20. veljače 2024. kao i za zastupanje na ročištima od 29. rujna i 12. listopada 2023. te 28. veljače, 18. ožujka i 02. prosinca 2024. – svaka radnja po 50 bodova. Ukupan zbir od 450 bodova pomnožen je s iznosom od 2,00 € koliko iznosi vrijednost jednog boda nakon čega je dobiven iznos od 900,00 € uvećan za PDV od 25% ili iznos od 225,00 €, a potom je pridodan još i trošak predujma za provođenje dokaza financijskim vještačenjem u iznosu od 332,00 €. Zbrajanjem navedenih iznosa koje je kao parnični trošak u svojoj specifikaciji, prilikom zaključenja glavne rasprave, predao tužitelj dobiven je iznos od 1.457,00 € koliko će tuženik, kao stranka koja je u postupku izgubila morati isplatiti tužitelju.

22.1. Kamate na trošak tužitelju su temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) dosuđene od presuđenja do isplate.

23. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Splitu, 18. prosinca 2024.

S U D A C

Dunja Ljubičić

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a za viši, županijski sud.

Dna:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika

- u spis