REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revx-50/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FĆ, ud. MĆ, iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Boris Rebić, odvjetnik u Imotskom, protiv I-tužene VĆ, ud. F, iz [adresa], II-tuženika SĆ, pok. DĆ, iz [adresa] i III-tužene ŽĆ, žene M, iz [adresa], koje zastupaju punomoćnici Marko Perkušić i Mirko Perkušić, odvjetnici u Imotskom, radi predaje u posjed nekretnine i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-118/2017 od 14. rujna 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Imotskom poslovni broj P-8833/15 od 26. listopada 2016., u sjednici održanoj 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: „Dužni su tuženi, solidarno, u roku od 15 dana, prepustiti u posjed i nesmetano raspolaganje slobodnu od stvari i osoba nekretninu položenu u [adresa], označenu kao čest. zem. [katastarska čestica] KO [katastarska općina], u ukupnoj površini od 15.170 m2 ili solidarno u istom roku isplatiti kunsku protuvrijednost iznosa od 30.770,00 EUR-a, odnosno 60.000,00 DEM, na dan 30. prosinca 1993. sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. prosinca 1993. pa do isplate.“ Pod toč. II. izreke naloženo je tužiteljici isplatiti tuženicima na ime parničnog troška iznos od 39.062,50 kn.

2. Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku presudu (toč. I. izreke), te odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka (toč. II. izreke).

3. Tužiteljica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, preinačiti drugostupanjsku presudu na način da se uvaži žalba tužiteljice protiv prvostupanjske presude i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tuženicima solidarni platež troška i revizijskog postupka.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija nije osnovana.

6. Revizija je samostalan pravni lijek te s obzirom na odredbe čl. 392.a st. 1. i čl. 386. ZPP, koje propisuju da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, odnosno da se neće uzeti u obzir neobrazloženi revizijski razlozi, mora imati odgovarajuće obrazloženje i nije dovoljno pozivanje u reviziji na žalbene razloge i navode iznesene u žalbi kao razloge i navode revizije, tako da je sud razmatrao samo one revizijske razloge koji su obrazloženi u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi predaje u posjed nekretnina koje su predmet kupoprodajnog ugovora zbog raskida ugovora ili na isplatu neisplaćenog iznosa cijene tih nekretnina temeljem ugovora.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su MĆ i BĆ, kao prodavatelji, s jedne strane i DĆ, kao kupac, s druge strane, dana 16. prosinca 1989. sklopili kupoprodajni ugovor kojim su prodavatelji kupcu prodali nekretnine označene kao č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za iznos cijene u protuvrijednosti iznosa od tadašnjih 100.000,00 DEM,

- da su se stranke predmetnim ugovorom, u članku IV., sporazumjele da će kupac prodavateljima isplatiti iznos cijene kupljenih nekretnina u obrocima i to tako što na dan sklapanja ugovora isplaćuje iznos od 6.000,00 DEM dok se obvezuje preostali iznos isplatiti u različitim obrocima i to 4.000,00 DEM do 24. prosinca 1989., zatim 30.000,00 DEM do 30. lipnja 1990., 20.000,00 DEM u tijeku 1991., 20.000,00 DEM u tijeku 1992. i 20.000,00 DEM u tijeku 1993.,

- da je u ugovoru navedeno da se prodavatelji obvezuju nekretninu predati u gospodarenje kupcu danom sklapanja Ugovora (članak V.), kao i da, u slučaju ako kupac ne bi izvršavao obvezu isplate cijene, prodavatelj može raskinuti Ugovor (članak VI),

- da iz članka VIII. ugovora proizlazi da su se stranke sporazumjele kako će uknjižbu prava vlasništva kupac moći izvršiti na svoje ime u trenutku kada u cijelosti isplati cijenu kupljenih nekretnina,

- da je MĆ umro **.**.1992., a tužiteljica rješenjem nadležnog suda u [adresa] utvrđena kao nasljednica ostavitelja, da je DĆ umro **.**.1994., a da su tuženici VĆ, SĆ i ŽĆ, rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Imotskom poslovni broj O-323/94 od 30. lipnja 1995., proglašeni njegovim nasljednicima,

- da su u zemljišnoj knjizi nekretnine č. zem. [katastarska čestica], livada 8078 m2 i 1936/1, oranica 6770 m2 k. o. [katastarska općina] ZU 20147, kao i č. zem. [katastarska čestica], oranica 322 m2, k. o. [katastarska općina] ZU 2094, upisane s pravom vlasništva na Zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije,

- da su BĆ i MĆ s tadašnjim Narodnim odborom Općine Imotski sklopili ugovor o zamjeni nekretnina kojima su dobili u posjed nekretnine č. zem. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina],

-da je pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem P-767/93 vođen postupak po tužbi tužitelja BĆ protiv tuženika RĆ, radi ispunjenja kupoprodajnog ugovora od 16. prosinca 1989. i to isplate iznosa od 40.000,00 DM te da je pravomoćnim rješenjem od 21. veljače 1997. utvrđeno presumirano povlačenje tužbe,

9. Prvostupanjski sud je u bitnom smatrao kako su prednici stranaka sklopili predmetni kupoprodajni ugovor dana 16. prosinca 1989., da prednik tuženika nije isplatio cjelokupan iznos cijene prodavatelju, da je obveza kupca na isplatu cijene dospjela prvog dana nakon 31. prosinca 1993., da tužiteljica potražuje povrat stvari zbog raskida Ugovora ili isplatu cijene temeljem Ugovora, ali da su tuženici istakli prigovor zastare te da je nastupila zastara potraživanja, te je odbio zahtjev tužiteljice.

10. Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku odluku primjenom odredbe čl. 373.a ZPP, smatrajući da unatoč tomu što je prvostupanjska presuda dijelom opterećena bitnom povredom odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nisu posve jasno navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama, ostvareni zakonski razlozi za donošenje drugostupanjske odluke jer je sve bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, a koje dokaze prvostupanjski sud nije cijenio prigodom donošenja svoje odluke.

11. Drugostupanjski sud je zaključio kako u predmetnom ugovoru ispunjenje ugovora u roku nije ugovoreno kao bitni sastojak ugovora, s obzirom na stilizaciju članka VI. tog ugovora, pa da se stoga ne može raditi o primjeni zakonskih odredaba o raskidu ugovora po sili zakona, već da se imaju primijeniti odredbe čl. 126. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), prema kojima je vjerovnik koji želi raskinuti ugovor dužan ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje. Drugostupanjski sud navodi da tužiteljica niti ne tvrdi da bi izjavu o raskidu ugovora dala tuženicima prije podnošenja predmetne tužbe, a da se samo podnošenje predmetne tužbe sudu ne može se smatrati izjavom o raskidu ugovora u smislu odredaba čl. 126. ZOO, te da osim toga, tužiteljica tuženima nije dala primjeren naknadni rok za ispunjenje obveze, i da je i obveza kupca za isplatu cijene dospjela prvog sljedećeg dana nakon 31. prosinca 1993., da tužiteljica potražuje povrat stvari (i isplatu cijene) temeljem raskida ugovora, kao i da su tuženici istakli prigovor zastare.

12. Pritom drugostupanjski sud smatra da bi, ako bi došlo do raskida ugovora sukladno zakonu, tužiteljici načelno pripadalo pravo zahtijevati povrat stvari koju je njezin prednik predao kupcu, dok joj ne bi istodobno pripadalo pravo zahtijevati isplatu preostalog iznosa cijene, jer pravo na ispunjenje obveze od strane tuženika može postojati samo u situaciji ako ugovor obvezuje ugovorne strane, odnosno ako nije raskinut, no da međutim, u ovakvom stanju stvari, nije došlo do raskida ugovora. Ističe da tužiteljica pogrešno drži da bi uopće obveza tuženika u ovom slučaju mogla imati dva predmeta od kojih je jedan predaja u posjed dotičnih nekretnina, a drugi isplata određenog novčanog iznosa, jer se zahtjevi po osnovi raskida ugovora i po osnovi njegova ispunjenja međusobno isključuju i u tom slučaju nema mjesta primjeni čl. 403. ZOO, tj. osnovanost zahtjeva za povrat stvari i predaju u posjed isključuje osnovanost (alternativnog) dijela zahtjeva koji se odnosi na isplatu cijene te stvari, odnosno da bi sud mogao prihvatiti alternativno postavljeni tužbeni zahtjev, alternativnost treba proizlaziti iz sadržaja građanskopravnog odnosa, a što u okolnostima raskida ugovora ili zahtjeva za njegovo ispunjenje nije slučaj.

13. Drugostupanjski sud smatra, s obzirom da je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela nakon proteka više od devet godina od dospijeća obveze tuženika koja je dospjela prvog sljedećeg dana nakon 31. prosinca 1993., i to nakon što je prethodno u drugom sudskom postupku zahtijevala ispunjenje ugovora i isplatu neisplaćenog dijela cijene prodane stvari, ali je u tom postupku tužba povučena te se smatra kako nije bila niti podnesena, da tužiteljica ne može s uspjehom u ovom postupku zahtijevati predaju predmetnih nekretnina po osnovi povrata stvari zbog raskida ugovora niti zahtijevati isplatu dijela cijene, jer je sukladno članku 371. ZOO nastupila zastara predmetnog potraživanja tužiteljice, kako je to u bitnom zaključio i sud prvog stupnja.

14. Nadalje, drugostupanjski sud smatra da tužiteljica ne može zahtijevati predaju u posjed nekretnina od tuženika niti po osnovi zaštite prava vlasništva. Polazeći od odredbi čl. 161. st. 1., čl. 166. st. 1., čl. 162. st. 1. i čl. 163. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 - pročišćeni tekst, - dalje: ZVDSP), drugostupanjski sud na temelju dokumentacije u spisu utvrđuje da je pravo vlasništva tih nekretnina upisano na Zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije, ali da su BĆ i MĆ s tadašnjim Narodnim odborom Općine Imotski sklopili ugovor o zamjeni kojima su nekretnine dobili u posjed i sukladno tada važećim propisima stekli pravo korištenja koje nije upisano u zemljišnu knjigu, te s obzirom na ranija utvrđenja prema kojima su pravni prednici stranaka sklopili predmetni ugovor temeljem koje tuženici i drže u posjedu nekretnine koje su predmet spora od trenutka sklapanja ugovora, koji predmetni ugovor obvezuje ugovorne stranke, smatra da su tuženici dokazali da imaju pravo na posjed u smislu citiranih odredbi ZVDSP i da kao pravni sljednici kupca u odnosu na tužiteljicu imaju jače pravo na posjed.

15. Neosnovani su navodi tužiteljice o počinjenim bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. toč. 11. ZPP jer drugostupanjska presuda nije nerazumljiva i proturječna, niti u protivnosti sa sadržajem zapisnika i isprava u spisu, kao ni prvostupanjska presuda. Prvostupanjska presuda je dijelom opterećena bitnim povredama odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP zbog izostanka razloga o odlučnim činjenicama, kako je to utvrdio drugostupanjski sud, koji je postupajući na temelju ovlasti iz čl. 373.a ZPP dao razloge za odbijanje žalbe i odgovorio na relevantne žalbene navode za donošenje odluke. Kroz revizijski prigovor istaknut u pravcu nepostupanja u smislu čl. 8. ZPP prilikom ocjene provedenih dokaza, tužiteljica preocjenjuje dokaze i u reviziji faktično prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP u revizijskom stupnju postupka nije dopušteno raspravljati. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze sudovi nisu tumačili i ocijenili u skladu sa očekivanjima revidenta nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP.

16. Tužiteljica se u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava neosnovano poziva na čl. 125. ZOO, čl. 127. ZOO, čl. 122. ZOO te čl. 12., 13. i 15. ZOO, pogrešno smatrajući da je rok isplate kupoprodajne cijene bitan sastojak ugovora pa da je stoga zbog neispunjenja ugovor raskinut po samom zakonu.

17. Nema osnove na temelju rezultata provedenog postupka zaključivati da je u konkretnom slučaju isplata kupoprodajne cijene u roku bitan sastojak ugovora čije neispunjenje ima za posljedicu raskid ugovora po samom zakonu jer to stranke nisu ugovorom izričito predvidjele, niti priroda zaključenog posla ne upućuje na to jer se ne može zaključiti da vjerovnik ne bi imao ekonomski interes za ispunjenje ugovora isplatom cijene nakon proteka tog roka ili da se ne bi mogla ostvariti svrha tog ugovora.

18. S obzirom na sadržaj odredbe čl. VI ugovora u kojoj se navodi da su stranke ugovorile da u slučaju ako kupac ne bi izvršavao obvezu isplate cijene, prodavatelj može raskinuti ugovor, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da se ne radi o odredbi koja bi imala za posljedicu raskid ugovora po sili zakona. Ugovarajući na taj mogućnost raskida ugovora, ako se kupac ne bi pridržavao obveze isplate cijene kako je predviđeno ugovorom, dato je na dispoziciju prodavatelju želi li održati na snazi ugovor ili ga raskinuti te su time stranke zapravo isključile primjenu odredbi čl. 125. i 126. ZOO, što je i dopušteno u smislu čl. 20. ZOO, te u tom slučaju vjerovnik prije izjave o raskidu ni ne bi bio dužan prethodno pozvati dužnika na ispunjenje svoje obveze. Niti odredba čl. VIII ugovora ne upućuje na to da bi rok plaćanja kupoprodajne cijene bio bitan sastojak ugovora, jer se njome jedino ugovorilo kako će uknjižbu prava vlasništva kupac moći izvršiti na svoje ime u trenutku kada u cijelosti isplati cijenu kupljenih nekretnina, pa tako pozivanje tužiteljice na tu odredbu nije od značaja.

19. Iako je pogrešan stav drugostupanjskog suda da se samo podnošenje tužbe sudu ne može se smatrati izjavom o raskidu ugovora i da bi prethodno trebalo dati primjeren naknadni rok za ispunjenje obveze, nižestupanjski sudovi su u konkretnom slučaju, s obzirom da su tuženici istakli prigovor zastare, pravilno odbili tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži predaju u posjed ili isplatu preostalog dijela kupoprodajne cijene iz razloga što je utvrđeno da je za ispunjenje obveze tuženika po predmetnom ugovoru nastupila zastara prema odredbi čl. 371. ZOO, a vjerovnik, ako po isteku zastarnog roka ne može tražiti ispunjenje obveze iz ugovora, ne može ni raskinuti ugovor zbog neispunjenja te obveze. Stoga tužiteljica nije mogla raskinuti ugovor zbog neispunjenja ugovorom preuzete obveze isplate kupoprodajne cijene kada ne može tražiti ispunjenje ugovora po isteku zastarnog roka.

20. S obzirom da je u postupku utvrđeno da ugovor temeljem kojeg tuženici drže u posjedu nekretnine koje su predmet spora od trenutka sklapanja ugovora, nije raskinut i obvezuje ugovorne strane, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da tužiteljica ne može tražiti predaju u posjed temeljem zaštite po osnovi vlasništva, jer tuženici kao prednici kupca koji nekretnine posjeduju temeljem ugovora u odnosu na tužiteljicu imaju jače pravo na posjed. U odnosu na navode tužiteljice da tuženici nisu mogli steći nekretnine dosjelošću i da nemaju ni jače pravo na posjed kao predmnijevani vlasnici treba reći da isti nisu od značaja, jer iz pobijane presude ne proizlazi da bi drugostupanjski sud u odnosu na tuženike o tome nešto navodio ili utvrđivao. Stoga je neosnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 18. i čl. 119. ZVDSP.

21. Slijedom iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 18. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek