REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4294/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1221/2024-72 od 27. rujna 2024., 18. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1221/2024-72 od 27. rujna 2024. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.669,83 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.527,34 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke), dok je odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 562,50 EUR (točka III. izreke).

2. Predmet spora odnosi se na tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 5.669,83 EUR. Tužitelju je šteta nastala isplatom obiteljske mirovine u razdoblju od 1. travnja 2013. do **.**.2015. ĐU, kćeri pokojnog osiguranika ĆU koji je poginuo u prometnoj nesreći 11. srpnja 1999. Za nastanak prometne nezgode, prema tužiteljevim tvrdnjama postoji suodgovornost vozača SU u omjeru od 70%. SU je bio osiguran kod tuženika ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Utuženi iznos se odnosi na razmjerni iznos obiteljske mirovine koji odgovara preostalom vremenu mirovinskog staža i godina života ĆU do stjecanja prava na punu starosnu mirovinu, u smislu odredbe čl. 160. st. 5. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj :102/1998, 71/1999, 127/2000, 59/2001, 109/2001, 147/2002, 117/2003, 30/2004, 177/2004, 92/2005, 43/2007, 79/2007, 35/2008, 94/2009, 40/2010, 121/2010, 139/2010, 61/2011, 114/2011, 76/2012, 112/2013, 133/2013 i 157/2013), odnosno odnosi se na ispaćena novčana davanja obiteljske mirovine u smislu odredbe čl. 161. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013 i 151/2014).

3. Nakon što su u ovoj pravnoj stvari rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-612/2023 od 24. travnja 2024. ukinute presude nižestupanjskih sudova kojima je bio prihvaćen tužbeni zahtjev, predmet je vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom sudu s uputom da je za odluku u sporu mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju isplatama obiteljske mirovine. Sukladno odredbi čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014 i 155/2023), tuženikova obveza postoji samo ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koja se isplaćuje kćeri poginulog osiguranika ĐU i iznosa koji bi bili isplaćeni osiguraniku ĆU kada bi razlog njegova umirovljenja bila ozljeda na radu. Zato je Vrhovni sud Republike Hrvatske uputio prvostupanjski sud da se u nastavku postupka utvrdi postoji li takva razlika.

4. S obzirom na to da tužitelj u ponovljenom postupku nije činjenično odredio razmjerni iznos mirovine na čiju naknadu on ima pravo u smislu odredbe čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, niti je o toj okolnosti predložio izvesti odgovarajuće dokaze, prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj nije dokazao visinu pretrpljene štete kao jednu od nužnih pretpostavaka tuženikove odštetne odgovornosti . Zato je ocijenio neosnovan tužbeni zahtjev.

5. Tužitelj je protiv dijela pobijane presude u točkama I. i II. izreke podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Iz sadržaja tužiteljeve žalbe proizlazi da on smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Tužitelj žalbenim navodima ustraje na pravnom stajalištu da je za pitanje tužiteljeva prava na naknadu štete nastale isplatama invalidskih mirovina mjerodavan Zakon o mirovinskom osiguranju važeći u vrijeme isplata obiteljskih mirovina, koji predstavlja specijalni zakon.

7. Također, sve i da se uzme da su oba zakona i Zakon o mirovinskom osiguranju i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu specijalni zakoni, svaki u svom području primjene, kako oba zakona uređuju isto pitanje - tužiteljevo pravo na naknadu štete od tuženika kao osiguratelja, da je sukladno općem načelu pravne teorije da kasnije doneseni zakon isključuju primjenu ranije donesenog (lex posterior derogat legi priori), tužitelj drži da je prednost u primjeni trebalo dati Zakonu o mirovinskom osiguranju.

8. Tužitelj naglašava da se u odredbama čl. 27. Zakona o obveznom osiguranju u prometu, koji je primijenio prvostupanjski sud, koji uređuje visinu razmjernog iznosa mirovine čiju naknadu tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika, uopće ne spominje kategorija obiteljske mirovine, o kojoj je riječ u ovom postupku.

9. Također, s obzirom na to da je tuženik prigovorio visini tužbenog zahtjeva, tužitelj smatra da je na njemu bio teret dokazivanja vlastitog prigovora da tužitelju pripada manji iznos štete od onog kojeg zahtijeva (čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku).

10. Tužitelj napominje da tuženikova ograničena odgovornost kao osiguratelja za naknadu štete nastale isplatama obiteljskih mirovina do koje dolazi primjenom Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, dovodi do toga da će za nepomirenu razliku odgovarati izravno vozači štetnici, što je suprotno cilju sklapanja ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Tužitelj dodaje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije u sporovima u kojima se kao pravno pitanje postavilo koje zakon je mjerodavan nakon 1. siječnja 2014.

11. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/2011 - pročišćeni tekst 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; dalje: ZPP), u dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove postupka (čl. 356. ZPP-a).

12. U ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev odnosi se na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 6.630,00 EUR pa je riječ o sporu male vrijednosti (čl. 501. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

13. U žalbenom stadiju postupka sporno je pravno pitanje koji je zakon mjerodavan za tužiteljevo pravo na naknadu štete nastale isplatama obiteljskih mirovina od tuženika kao osiguratelja od odgovornosti štetnika. U odnosu na to pitanje, ovaj sud prihvaća uputu sadržanu u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-497/2022 od 14. veljače 2024. u pogledu primjene mjerodavnog materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari, snagom njenog pravnog autoriteta i primjenom odredaba čl. 399. st. 1. u vezi s čl. 377. st. 2. ZPP-a. Naime, neprihvaćanje pravne upute revizijskog suda dovela bi do neujednačene primjene prava i pravne nesigurnosti te bi otvarala mogućnost da po uloženoj reviziji nova odluka ovog suda ponovno bude ukinuta ili preinačena. Zato i ovaj sud prihvaća da su za pitanje visine štete koju je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, koji je bio na snazi u vrijeme isplata obiteljske mirovine ĐU.

14. Odredbom 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

15. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.).

16. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3. ).

17. Dakle, sukladno citiranoj odredbi čl. 27. st. 3. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, tuženikova odgovornost kao osiguratelja štetnika na temelju sklopljenog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti da naknadi tužitelju štetu nastalu isplatom obiteljske mirovine je visinski ograničena. Tuženik odgovara samo za naknadu razmjernog iznosa mirovine, i to u vidu razlike između obiteljske mirovine koju je tužitelj utvrdio i isplaćivao na temelju pravomoćnog rješenja ĐU, kćeri pokojnog osiguranika ĆU i one koja bi bila utvrđena u slučaju da je njemu utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu zbog povrede na radu.

18. Na tužitelju je bio teret dokazivanja okolnosti da visina štete čiju naknadu zahtijeva u ovoj pravnoj stvari odgovara razmjernom iznosu mirovine za koji postoji tuženikova odgovornost, u smislu odredbe čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Kako tužitelj nije predložio bilo kakve dokaze na tu okolnost, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da nije dokazao postojanje tuženikove odštetne odgovornosti.

19. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 18. prosinca 2024.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac