Republika Hrvatska

Županijski sud u

Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: Gž-216/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Eugena Škunce, predsjednika vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i Partneri d.o.o., Zadar, Polačišće 2, protiv tuženika ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima- odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, Zagreb, Iblerov trg 10/VII, Galleria Importanne, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2424/2015-90 od 3. siječnja 2020., u sjednici održanoj 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Odbijaju se djelomično kao neosnovane žalba tužitelja FZ i žalba tuženika ABC te djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2424/2015-90 od 3. siječnja 2020. pod toč. I. i II. izreke.

II Djelomično se potvrđuje i djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2424/2015-90 od 3. siječnja 2020. pod toč. III. izreke te rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2424/2015-90 od 3. siječnja 2020. u dijelu pod toč. III. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku ABC da tužitelju FZ naknadi parnični trošak u iznosu od 1.559,02 EUR, dok se za više zatraženi iznos zahtjev tužitelja i zahtjev tuženika za naknadom troška postupka odbijaju kao neosnovani.

III Odbija se kao neosnovana žalba tuženika ABC i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2424/2015-90 od 3. siječnja 2020. u dijelu pod toč. I. izreke.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika ABC za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku: ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju: FZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 12.246,19 kuna, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 156,23 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.01.2008. do isplate,

- 157,69 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.02.2008. do isplate,

- 221,23 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.03.2008. do isplate,

- 222,65 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2008. do isplate,

- 214,60 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.05.2008. do isplate,

- 210,89 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.06.2008. do isplate,

- 212,11 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.07.2008. do isplate,

- 205,90 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.08.2008. do isplate,

- 204,98 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.09.2008. do isplate,

- 206,35 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.10.2008. do isplate,

- 222,26 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.11.2008. do isplate,

- 207,62 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.12.2008. do isplate,

- 219,24 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.01.2009. do isplate,

- 219,97 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.02.2009. do isplate,

- 219,04 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.03.2009. do isplate,

- 214,81 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2009. do isplate,

- 212,62 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.05.2009. do isplate,

- 207,16 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.06.2009. do isplate,

- 202,32 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 02.07.2009. do isplate,

- 244,09 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.08.2009. do isplate,

- 244,48 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.09.2009. do isplate,

- 240,56 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.10.2009. do isplate,

- 236,81 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.11.2009. do isplate,

- 237,69 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.12.2009. do isplate,

- 238,33 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.01.2010. do isplate,

- 239,02 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.02.2010. do isplate,

- 235,69 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.03.2010. do isplate,

- 238,38 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2010. do isplate,

- 234,40 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.05.2010. do isplate,

- 243,31 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.06.2010. do isplate,

- 246,08 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.07.2010. do isplate,

- 239,90 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.08.2010. do isplate,

- 225,38 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 07.09.2010. do isplate,

- 217,67 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 05.10.2010. do isplate,

- 206,61 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 05.11.2010. do isplate,

- 168,95 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 06.12.2010. do isplate,

- 167,27 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 05.01.2011. do isplate,

- 160,58 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 05.02.2011. do isplate,

- 155,57 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 05.03.2011. do isplate,

- 149,73 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 05.04.2011. do isplate,

- 149,72 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 05.05.2011. do isplate,

- 155,31 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 05.06.2011. do isplate,

- 185,14 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 05.07.2011. do isplate,

- 185,74 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 09.08.2011. do isplate,

- 168,31 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.09.2011. do isplate,

- 38,06 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 05.10.2011. do isplate,

- 154,16 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 05.11.2011. do isplate,

- 148,34 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 05.12.2011. do isplate,

- 147,26 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.01.2012. do isplate,

- 144,82 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.02.2012. do isplate,

- 140,89 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.03.2012. do isplate,

- 135,64 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.04.2012. do isplate,

- 132,05 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.05.2012. do isplate,

- 129,00 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.06.2012. do isplate,

- 123,70 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.07.2012. do isplate,

- 113,75 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.08.2012. do isplate,

- 107,79 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.09.2012. do isplate,

- 104,32 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.10.2012. do isplate,

- 101,52 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.11.2012. do isplate,

- 97,04 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.12.2012. do isplate,

- 93,43 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.01.2013. do isplate,

- 87,56 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 04.02.2013. do isplate,

- 83,47 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.03.2013. do isplate,

- 80,71 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.04.2013. do isplate,

- 75,32 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 09.05.2013. do isplate,

- 70,45 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 04.06.2013. do isplate,

- 66,10 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 03.07.2013. do isplate,

- 62,44 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 06.08.2013. do isplate,

- 58,94 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 09.09.2013. do isplate,

- 55,54 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.10.2013. do isplate,

- 51,34 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 08.11.2013. do isplate,

- 47,47 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 04.12.2013. do isplate,

- 43,14 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 09.01.2014. do isplate,

- 39,58 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.02.2014. do isplate,

- 35,61 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.03.2014. do isplate,

- 31,36 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.04.2014. do isplate,

- 27,07 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.05.2014. do isplate,

- 22,89 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 06.06.2014. do isplate,

- 18,90 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 09.07.2014. do isplate,

- 14,89 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 08.08.2014. do isplate,

- 10,81 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 10.09.2014. do isplate,

- 6,61 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 07.10.2014. do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18)".

II. Nalaže se tuženiku: ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju: FZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati 5.100,79 kuna, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 70,48 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.11.2007. do isplate,

- 70,65 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 02.12.2007. do isplate,

- 70,23 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.01.2008. do isplate,

- 70,92 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.02.2008. do isplate,

- 133,86kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.03.2008. do isplate,

- 134,75kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2008. do isplate,

- 129,88 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.05.2008. do isplate,

- 127,69 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.06.2008. do isplate,

- 128,45 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.07.2008. do isplate,

- 124,75 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.08.2008. do isplate,

- 124,23 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.09.2008. do isplate,

- 125,12 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.10.2008. do isplate,

- 134,77 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.11.2008. do isplate,

- 125,92 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.12.2008. do isplate,

- 133,47 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.01.2009. do isplate,

- 133,54 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.02.2009. do isplate,

- 133,03 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.03.2009. do isplate,

- 130,48 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2009. do isplate,

- 129,20 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.05.2009. do isplate,

- 125,92 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.06.2009. do isplate,

- 123,01 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 02.07.2009. do isplate,

- 165,20 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.08.2009. do isplate,

- 165,51 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.09.2009. do isplate,

- 162,89 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.10.2009. do isplate,

- 160,38 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.11.2009. do isplate,

- 161,01 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.12.2009. do isplate,

- 161,54 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.01.2010. do isplate,

- 162,04 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.02.2010. do isplate,

- 159,83 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.03.2010. do isplate,

- 161,77 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2010. do isplate,

- 159,08 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.05.2010. do isplate,

- 159,07 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.06.2010. do isplate,

- 167,07 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.07.2010. do isplate,

- 162,97 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 01.08.2010. do isplate,

- 146,36 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 07.09.2010. do isplate,

- 140,72 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 05.10.2010. do isplate,

- 132,95 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 05.11.2010. do isplate,

- 92,06 kuna počevši od dana koji slijedi danu: 06.12.2010. do isplate, od 28. veljače 2007. godine po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. godine pa do isplate po stopi od 7,09% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u visini od 18.400,00 kn dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 24.962,50 kn zahtjev tužitelja za naknadom troška odbija kao neosnovan."

2. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Dopušta se objektivna preinaka tužbe.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao u podnesku od 11. ožujka 2016. godine kao neosnovan."

3. Protiv uvodno označene presude u dijelu pod toč. I. i III. izreke žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. Ukazuje se da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Prvostupanjski sud odbija glavni zahtjev samo s jednim jedinim obrazloženjem smatrajući da je visina kamatne stope bila u ''… potpunosti određena''. To nije obrazloženje, već stajalište suda koje nije obrazloženo. Sud pobijanu presudu temelji na zaključku koji nije valjan - nakon trenutka kada banka bez prethodnog pregovaranja sa tužiteljem mijenja visinu kamatne stope. Sud je u svom obrazloženju proturječan upućujući na ''… potpuno neodređene formulacije glede promjenjivosti visine kamatne stope…'' u Ugovoru. Nadalje, pogrešno je utvrđeno činjenično stanje u pogledu visine kamatne stope odnosno da je bila potpuno određena, a što je posljedica pogrešne primjene materijalnog prava. Suprotno odluci suda na konkretan odnos ima se primijeniti stopa propisana odredbom čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, a ne ugovorom. Prvostupanjski sud ničim nije obrazložio zašto ne bi bila valjana promjenjiva stopa kamata. Ugovorom je ugovorena valjana obveza na plaćanje kamate po primjenjivoj, a ne fiksnoj stopi, što posljedično znači da ovakva sudska odluka, ipso facto, dovodi do toga da je protivno volji ugovornih strana, bez ikakve zakonske osnove, ugovorena, promjenjiva stopa kamata zamijenjena fiksnom. Manjkavo ugovoreni parametri promjenjivosti ne dokidaju promjenjivost stope kamata, samo je čine neodredivom, a posljedično tome, kamatna stopa je određena Zakonom, a ne ugovorom. Upućuje na odluke Županijskog suda u Rijeci i Šibeniku. Žalba se odnosi i na odluku o troškovima postupka s obzirom da sud tužitelju nije priznao trošak pristupa na više ročišta, kao ni trošak sastavljanja većeg broja podnesaka pri čemu sud ne daje adekvatno obrazloženje razloga odbijanja priznavanja tih troškova, pa se predlaže preispitati odluku i u tom dijelu. Slijedom navedenoga predlaže se preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog i žalbenog postupka.

4. Protiv uvodno označene presude i rješenja žalbu je izjavio i tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. U žalbi se ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Prije svega sud u obrazloženju analizira učinke konverzije Ugovora o kreditu temeljem Dodatka Ugovora o kreditu od 4. veljače 2016. pri čemu propušta uočiti da se isti ne odnosi na kredit koji je predmet tužbenog zahtjeva već na Ugovor o kreditu broj 23/05, a u odnosu na koji je povučen tužbeni zahtjev što i sam sud utvrđuje u obrazloženju presude. O Dodatku Ugovora o kreditu kojeg sud definira kao ''Dodatak I'' sud obrazlaže na stranici 8. presude, a potom kao da se isti odnosi na Ugovor o kreditu od 26. rujna 2005. Proturječnost između odlučnih činjenica je očigledna. Predmet spora je ne konvertirani kredit te sukladno tome postoji proturječnost između iznesene argumentacije o konvertiranim kreditima u predmetu tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik je prigovorio materijalnom pravu aktivnoj legitimaciji tužitelja imajući u vidu institut stjecanja bez osnove. Naime, iz prometa o kreditu uz tužbu, vidljivo je da se niz uplata u vezi s kreditom koji je predmet tužbe ne može povezati s tužiteljem. Također smatra da je sud bio dužan utvrditi svojstvo potrošača tužitelja ukazujući na to da je na tužitelju teret dokaza da je potrošač te da je u podnesku od 19. studenoga 2019. ukazao na činjenicu da su sredstva kredita korištena u svrhu koja nije potrošačka. Nije obrazložena niti utvrđena primjena načelnih stavova zastupljenih u presudama radi kolektivne zaštite potrošača na konkretnog tužitelja. U pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja i s time u vezi pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu Dodatka Ugovora o kreditu od 19. kolovoza 2010. ističe se kako su stranke postupka izmijenile i dopunile pojedine odredbe Ugovora o kreditu i to čl. 2. u cijelosti na način da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u ratama 18.304,83 CHF uz redovnu kamatu koja na dan sklapanja Dodatka iznosi 6,30%. Usprkos tuženikovom prigovoru te traženju da se prilikom izračuna uzme u obzir kamata od 6,30% sud je zauzeo stav da je i ''sklapanjem tzv. Dodatka II tužitelj stavljen u neravnopravan položaj istovjetno kao i kod Ugovora o kreditu te je i ova ugovorna odredba (čl. 2. Dodatka) nepoštena te kao takva ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo''. Ukazuje se na iskaz tužitelja. Naime, naglašava se da je do promjene kamatne stope na 6,30% došlo suglasnom voljom stranaka, a ne jednostranom odlukom banke. Tu okolnost ni sud ni sudski vještak nisu uzeli u obzir čime je pri donošenju presude pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Nadalje, ističe se kako je prvostupanjski sud povrijedio odredbu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima u odnosu na pitanje prekida zastare pozivajući se na to kako tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka te ne postoji nikakva radnja tužitelja, sve do podnošenja tužiteljeve tužbe, usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare tako da su tužitelju dosuđeni zastarjeli iznosi dospjeli prije 15. srpnja 2010. Osim toga izvorno postavljeni tužbeni zahtjev u neutvrđenom iznosu nije bio sposoban prekinuti tijek zastarnog roka jer tužbeni zahtjev nije bio postavljen prema mjesečnim uplatama tužitelja tuženiku. Zato izvorni tužbeni zahtjev nije prekinuo zastaru, a preinačeni je svakako zastario. Tuženik smatra kako je odluka o troškovima postupka također neosnovana jer nije točna tvrdnja da tužitelj nije uspio u neznatnom dijelu svoga zahtjeva. Naime, tužitelj je preinačivši tužbeni zahtjev podneskom od 11. listopada 2019. zatražio isplatu iznosa od 12.246,19 kn, a podredno 5.100,79 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Tuženik je uspio u visini preko 58% te je sukladno stvarnom uspjehu u sporu trebalo i obračunati parnični trošak. Što se tiče žalbe na odluku o troškovima postupka pod toč. II. izreke rješenja obrazloženje odluke ne sadrži niti jednu rečenicu zbog kojih je razloga sud odlučio odbiti zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih u vezi s povučenim tužbenim zahtjevom. Predlaže preinačiti toč. II. izreke rješenja i dosuditi tuženiku troškove zatražene podneskom od 11. ožujka 2016., a koji su nastali temeljem tužbenog zahtjeva kojeg je tužitelj povukao podneskom od 2. ožujka 2016. Predlaže se uvažiti žalbu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti na ponovni postupak.

5. Na žalbe nije odgovoreno.

6. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19., dalje ZID ZPP) na koju u žalbi ukazuju tužitelj i tuženik, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7.1. Točno je kako tvrdi tuženik u žalbi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 23/05 dana 4. travnja 2005. i da isti više ne predstavlja predmet spora s obzirom da je u tom dijelu tužitelj povukao tužbu podneskom 2. ožujka 2016. (l.s.205), kao i da je u odnosu na taj Ugovor sklopljen Dodatak 19. kolovoza 2010. (l.s. 179-183), ali i „Dodatak temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur 4. veljače 2016.“ (l.s. 166-171) te da je predmet spora ostao ne konvertirani Ugovor o kreditu broj 84/05 od 22. rujna 2005. broj partije 7102883604, a da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi analizirao učinke konverzije.

7.2. Međutim, po ocjeni ovog suda, navedena okolnost nije utjecala na pravilnost prvostupanjske presude budući da je prvostupanjski sud odlučne činjenice u pogledu glavnog i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva utvrdio te vještak izradio nalaz i mišljenje upravo u odnosu na sklopljeni prijeporni Ugovor o kreditu broj 84/05 od 22. rujna 2005. broj partije 7102883604. (l.s. 7, dalje Ugovor o kreditu) koji je otplaćen redovnim putem 3. prosinca 2014.

8. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

9. Predmet spora predstavlja glavni tužbeni zahtjev na isplatu preplaćene kamate koji tužitelj temelji na činjenici da je kamatna klauzula iz Ugovora o kreditu ništetna u dijelu kojim se njome uglavljuje visina kamatne stope iz razloga što je visina kamatne stope kao predmet obveze neodređen i neodrediv pa se ima primijeniti odredba čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje ZOO) odnosno ¼ stope važećih zakonskih zateznih kamata u vrijeme nastanka obveze.

9.1. Predmet spora predstavlja i eventualni kumulirajući zahtjev na isplatu preplaćene kamate s tvrdnjom da je kamatna klauzula iz Ugovora o kreditu ništetna u dijelu kojim se njome uglavljuje visina kamatne stope iz razloga što je protivna načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa se ima primijeniti ugovorena početna kamatna stopa.

10. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 31.000,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, na razdoblje otplate od 10 godina te da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit 3. prosinca 2014.

10.1. Također stranke su sklopile Dodatak Ugovora o kreditu 19. kolovoza 2010. (l.s. 148-150, dalje Dodatak) kojim su suglasno izmijenile i dopunile pojedine odredbe Ugovora o kreditu koji predstavlja predmet spora, a ne Ugovora o kreditu broj 23/05 od 4. travnja 2005. u pogledu kojeg je tužba povučena kako to pogrešno utvrdio sud prvog stupnja na stranici 8. i 9. pobijane presude. Međutim, niti ta okolnost, po ocjeni ovog suda, nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u dijelu koji pobija tuženik, a navedenim Dodatkom i to čl. 2. ugovoreno je da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u ratama 18.304,83 CHF uz redovnu kamatu koja na dan sklapanja Dodatka iznosi 6,30%.

10.2. Međutim, i u ovoj fazi postupka, ostalo je sporno pitanje svojstva potrošača tužitelja, da li je činidba na plaćanje kamata (ne)određena ili (ne)odrediva, da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, zatim da li je tuženik temeljem ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada, aktivna legitimacija tužitelja koju tuženik dovodi u pitanje tvrdnjom da se "niz uplata" ne može povezati s tužiteljem, također pitanje učinka kolektivnog spora na tužitelja koji da nije bio stranka tog spora i u svezi s time nastup zastare potraživanja te visina zahtjeva koju tuženik posebno dovodi u pitanje tvrdnjom da je kroz cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu bila ugovorena početna kamatna stopa niža od 6,30 %.

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja odlučio kao u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke.

12. Prvotno je, što se tiče spornog pitanja da li je tužitelj potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., 46/07. i 79/07., dalje; ZZP/03) odnosno da li se na istog primjenjuju odredbe o zaštiti potrošača, navesti da je pojam potrošača definiran odredbom čl. 3. tog Zakona, a prema toj odredbi potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita tužitelj kao fizička osoba te da je kredit odobren za dovršetak kuće što prilikom danog iskaza tužitelja (l.s.290-291) tuženik niti nije doveo u pitanje.

12.1 U odnosu na žalbene navode tuženika u svezi s time reći je da se isti ocjenjuju neosnovanima jer iz spisa predmeta slijedi da je DZ vlasnik nekretnine u [adresa] na adresi [adresa], te je uknjiženo založno pravo po Ugovoru o namjenskom kreditu koji je sklopljen tek 2016., a ne predmetnom Ugovoru o kreditu tako da žalbeni navodi da je u postupku ukazao na činjenicu da su sredstva kredita korištena u svrhu koja nije potrošačka (iznajmljivanje) sami za sebe ne znače da predmetni Ugovor nije potrošački. Osim toga, suprotno žalbi tuženika, teret dokaza činjenice da tužitelj nije potrošač nego trgovac je na banci kao kreditoru (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

13. Po ocjeni ovog suda neosnovano tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev na isplatu stečenog bez osnove na temelju izračuna ugovorene stope zatezne kamate primjenom odredbe čl. 26. st. 3. ZOO odnosno u visini četvrtine od najviše dopuštene stope zakonskih zateznih kamata.

13.1. Naime, do primjene navedene odredbe bi moglo doći u situaciji kada su kamate ugovorene, a nije određena njihova stopa što u konkretnom nije slučaj jer je kamatna stopa u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila ugovorena po stopi od 4,50% godišnje.

13.2. Također rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 4056/2020-6 od 25. siječnja 2023. i Revd 782/2024-2 od 19. ožujka 2024. ukazuju na odluku broj Rev 4379/2019-2 od 1. prosinca 2020. iz koje proizlazi kako u slučaju u kojemu je kamatna stopa u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila ugovorena niti pod pretpostavkom ništetnosti jednostrane odluke tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne bi došla u obzir primjena odredbe čl. 26. st. 3. ZOO.

13.3. Ukazivanje tužitelja na odluku Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž- 1153/2016-2 od 24. rujna 2018. također ne dovodi u pitanje pravilnost prvostupanjske presude u dijelu pod toč. I. izreke budući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Rev-3823/2018-12 od 22. veljače 2023. prihvatio tuženikovu reviziju te preinačio na štetu tužitelja navedenu presudu, kao i presudu Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2053/2015 od 6. svibnja 2016.

14. Odlučujući o osnovanosti podrednog tužbenog zahtjeva pravilno se prvostupanjski sud pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, kojima je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik iz ovog spora u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. listopada 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.; dalje ZZP/07 ) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14.1. Dakle, u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno su utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako odluka Ustavnog suda broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

14.2. U predmetnom potrošačkom sporu izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, a suprotno navodima tuženika, iz iskaza tužitelja ne proizlazi zaključak da je bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu) odnosno da je tuženik, na kojem je teret dokazivanja te okolnosti, dao odgovarajuće obavijesti tužitelju prije sklapanja istog slijedom čega žalbeni navod tuženika iznesen u svezi s time nije doveo u pitanje pravilnost zaključka suda prvog stupnja.

14.3. Točno je da je Dodatkom predmetnog Ugovora o kreditu od 19. kolovoza 2010. došlo do promjene kamatne stope na 6,30% i da je sud prvog stupnja u svezi s istim, zauzeo stav da je i ''sklapanjem tzv. Dodatka II tužitelj stavljen u neravnopravan položaj istovjetno kao i kod Ugovora o kreditu te je i ova ugovorna odredba (čl. 2. Dodatka) nepoštena te kao takva ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo''. Međutim, navedena okolnost sklapanja Dodatka, po ocjeni ovog suda, nije od utjecaja na pravni interes i ovlaštenje tužitelja da tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 22. rujna 2005. kako bi na temelju toga tužitelj mogao ostvariti prava koja mu pripadaju odnosno novčani iznos na ime razlike u naplati kamate nastale uslijed mijenjanja redovne kamatne stope pa slijedom iznesenog istaknuti prigovor tuženika u odnosu na sklapanje Dodatka i utjecaj na zaštitu koju traži tužitelj, nije osnovan.

14.4. Kako je, dakle, način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je prihvaćena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Nadalje, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope predmetnog Ugovora o kreditu tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

15. Stoga, kako odredbe čl. 502.c ZPP i 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 14/14., 110/15. i 14/19.) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, to žalbeni navodi tuženika koji dovode u pitanje učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na konkretni slučaj ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

16. U odnosu na žalbene navode tuženika u svezi prigovora zastare navesti je da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama broj Rev- 2245/17, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 u smislu odredbe čl. 241. ZOO pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. - potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14 pravomoćno utvrđeno da ugovor o kreditu ništetan glede kamatnog rizika), pa kako je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 15. srpnja 2015. suprotno žalbenim navodima tuženika nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO.

16.1. Tuženiku je odgovoriti i to da je u odnosu na prigovor zastare Vrhovni sud Republike Hrvatske u shvaćanju od 31. siječnja 2022. na pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ odgovorio: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.".

16.2. U pogledu sporne činjenice utjecaja preinake tužbe na osnovanost prigovora zastare navodi žalbe tuženika nisu odlučni, a ovo kada se ima u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. u kojem je zaključeno da se u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (što je u konkretnom slučaj) zastara prekida već podnošenjem tužbe.

17. Sporna visina anuiteta utvrđena je sukladno nalazu i mišljenju računovodstveno- financijskog vještačenja (l.s. 429-433), koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano te izračun vještakinje Majde Korljan kao objektivan i dan u skladu s pravilima struke prihvaća i ovaj sud, a pravilnost čega tuženik niti nije u daljnjem tijeku prvostupanjskog postupka osnovano doveo u pitanje, kao ni u ovoj fazi postupka jer iz nalaza i mišljenja imenovane vještakinje proizlazi izračun razlike u naplati kamate nastale uslijed mijenjanja redovne kamatne stope od 4,50 % godišnje u ukupnom iznosu od 5.100,79 kn (676,99 EUR), sukladno Ugovoru o kreditu broj 7102883604 od 1. studenoga 2007. do dana sklapanja Dodatka ugovora.

17.1. Slijedom navedenog žalbeni navodi tuženika u pogledu visine kamatne stope do 6,30 % ne dovode u pitanje zakonitost prvostupanjske presude u dijelu pod toč. II. izreke jer imenovana vještakinja suprotno tvrdnji tuženika nije sačinila obračun tako da je na inicijalni otplatni plan primijenila kamatnu stopu od 4,50 % za cijelo vrijeme otplate.

18. Što se tiče žalbenih navoda u svezi prigovora da tužitelj nije plaćao obveze iz ugovora pa da ne bi bio aktivno legitimiran odgovoriti je da je činjenicu da bi netko treći platio neki od anuiteta bio dužan dokazati tuženik u smislu čl. 219. st. 1. ZPP, kao i to da po čl. 161. ZOO obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a da iz spisa predmeta ne slijedi da bi tuženik doveo u pitanje ispunjenje pretpostavki u svezi s time.

19. U pogledu tužitelju dosuđene zakonske zatezne kamate sud prvog stupnja pravilno je utemeljio odluku na odredbi čl. 1115. ZOO prema kojoj kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je pravomoćno utvrđeno u navedenom kolektivnom sporu da tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja prilikom ugovaranja kredita sa potrošačima to tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana stjecanja.

20. Žalbeni navodi tuženika nisu doveli u pitanje niti pravilnost rješenja suda prvog stupnja pod toč. I. izreke kojim je dopustio preinaku tužbe. Naime, po ocjeni ovog suda pravilno je sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe na način kako je to zahtijevano podneskom zaprimljenim 11. listopada 2019., a primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP (koja se primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. ZID ZPP) kojom je propisano da iznimno od odredbe st. 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U konkretnom slučaju tužitelj je točnu visinu preplate s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi saznao nakon provođenja financijskog vještačenja, pa je do preinake tužbe došlo zbog okolnosti koje su nastale nakon zaključenog prethodnog postupka, a koje okolnosti su isključivo rezultat provedenog (nužnog) dokaza u postupku.

20.1. U svezi s iznesenim ukazati je i na zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26. studenoga 2021. (Su IV – 162/2021) prema kojem je: ''U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem''.

21. Međutim, osnovanim se nalaze žalbeni navodi tuženika u pogledu odluke o troškovima postupka koju je valjalo donijeti primjenom odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14. i 70/19.; dalje ZPP/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP, a ne primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP/19 koju je po mišljenju ovog suda sud prvog stupnja pogrešno primijenio.

21.1. Naime, u konkretnom slučaju prihvaćen je eventualno kumulirani zahtjev postavljen prema odredbi čl. 188. st. 2. ZPP tako da tuženik čini spornim uspjeh tužitelja u parnici. Po stavu ovog suda potrebno je ocijeniti uspjeh u sporu, kako u pogledu činjenice da tužitelj nije uspio s glavnim tužbenim zahtjevom, nego podrednim pri čemu je navesti da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1172/2021 od 30. kolovoza 2022., a u pogledu definiranja uspjeha u sporu kod prihvaćanja samo podrednog tužbenog zahtjeva reafirmirao pravno shvaćanje koje je izrazio u odluci poslovnog broja Rev 172/2008 od 15. siječnja 2013.

21.2. Dakle, u primjeni odredbe čl. 154. st. 2. ZPP/19 ovaj sud je pošao od navedenog stava i okolnosti konkretnog slučaja - da je tužitelj postigao pravnu zaštitu time što je kao prethodno pitanje utvrđeno da su djelomično ništetne sporne odredbe Ugovora o kreditu, a što je bilo odlučno za odluku o isplati novčane tražbine, zatim visinu eventualno kumuliranog i podrednog tužbenog zahtjeva.

21.3. Tužitelju je tako priznat trošak zastupanja po punomoćnicima iz redova odvjetnika u smislu Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.; dalje Tarifa), ali sukladno čl. 2. ZPP u granicama zahtjeva kojeg je postavio u postupku, za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), za pristup na prvo pripremno ročište od 20. siječnja 2016. 100 bodova na kojemu je izložena tužba i odgovor na tužbu koje se smatra ročištem na kojemu se raspravljalo o glavnoj stvari u smislu odredbe Tbr. 9. toč. 1. Tarife (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 855/2021-25. ožujka 2024.), za pristup na ročište održano 22. travnja 2016. 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) i 28. veljače 2019. 50 bodova (Tbr. 9. toč. 2. Tarife) te za pristup na ročišta od 1. lipnja 2016. i 21. studenoga 2019. po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife). Nadalje, za sastav četiri obrazložena podnesaka i to onaj od 4. veljače 2016., 25. travnja 2017., 27. rujna 2018. i 11. listopada 2019. po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), a za sastav podnesaka od 2. ožujka, 3. svibnja i 20. svibnja 2016., 23. svibnja 2018. te 29. travnja 2019. po 50 bodova (Tbr. 8. toč. 3. Tarife) što sveukupno iznosi 1200 bodova odnosno 2.400,00 EUR, a s pridodanim PDV od 600,00 EUR iznosi 3.000,00 EUR čemu je pridodan trošak sudske pristojbe na tužbu od 53,09 EUR te na presudu od 66,36 EUR odnosno ukupno 3.119,45 EUR.

21.4. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa ne samo o visini zahtjeva kako naglašava tuženik u žalbi nego i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva te je ocjenjeno da je tužitelj u parnici uspio u omjeru od 71 %, a tuženik u preostalom omjeru od 29 %. Dakle, od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio oduzet je postotak tuženika koji je u manjoj mjeri uspio tako da je dobiven postotak od 42% pa je tužitelju odmjerena naknada dijela ukupnih troškova koji odgovara potonjem postotku od 1.310,17 EUR čemu je u cijelosti pridodan neophodan trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 663,61 EUR što iznosi ukupno 1.973,78 EUR.

21.5. Tužitelju nije priznata naknada parničnog troška za viši zatraženi iznos budući da isti nije zatražen u skladu s navedenim odredbama Tarife odnosno spisu predmeta nije priložen podnesak od 3. kolovoza 2015., trošak ročišta 4. ožujka 2016. rješenjem suda prvog stupnja pao je na teret tužitelja (l.s.202) po čl. 156. st. 1. ZPP budući da je tuženik opravdano zatražio da mu sud dodijeli rok radi očitovanja na zaprimljeni podnesak tužitelja, a s tim u vezi tuženik je opravdano zatražio trošak pristupa na to ročište. Trošak pristupa na ročište za objavu presude također tužitelju nije obistinjen budući da punomoćnik tužitelja na isto nije pristupio.

21.6. Navesti je da je tužitelj tijekom postupka smanjio tužbeni zahtjev, a koje smanjenje ima učinak djelomičnog povlačenja kojem povlačenju se tuženik nije protivio ali je podneskom od 11. ožujka 2016. (l.s.209) zahtijevao trošak postupka pa je, na temelju čl. 158. st.1. ZPP, dužan tuženiku nadoknaditi trošak u toj fazi postupka za pojedine radnje koje je zatražio troškovnikom i to za sastav odgovora na tužbu, za sastav podnesaka od 20. siječnja 2016., za pristup na ročište od 20. siječnja 2016., za sastav podnesaka od 23. veljače 2016. te za pristup na ročište održano 4. ožujka 2016. po 132,72 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. Tarife odnosno 663,60 EUR čemu je pridodan PDV što ukupno iznosi 829,50 EUR. Međutim, tuženiku je valjalo dosuditi trošak u iznosu od 414,76 EUR tj. samo u pogledu onih parničnih radnji koje se odnose na dio tužbe koji je povučen tako da je za više zatražen iznos zahtjev tuženika za naknadu troška po navedenoj osnovi odbijen kao neosnovan.

21.7. Ovaj sud je izvršio prijeboj potraživanja i obvezao tuženika da tužitelju po osnovi parničnog troška naknadi ukupno 1.559,02 EUR.

22. Slijedom svega iznesenog valjalo je, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude pod toč. I odnosno primjenom odredbe čl. 373. st. 3. ZPP uvažiti djelomično žalbu tuženika i odlučiti kao pod toč. II izreke ove odluke, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. istog Zakona odlučiti kao u izreci ove odluke pod toč. III.

23. Odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP/19 budući da je tuženik u žalbenom postupku uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva odnosno samo u pogledu odluke o troškovima postupka, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi, radi čega je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod toč. IV izreke.

U Zadru 18. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Eugen Škunca