Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž-541/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Gorana Milakovića kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Vani Vrsalović, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, zbog utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4100/2019-43 od 22. ožujka 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I.) Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4100/2019-43 od 22. ožujka 2024. godine.
II.) Tuženiku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.
Obrazloženje
1.) Presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4100/2019-43 od 22. ožujka 2024. godine utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 216-74/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 04.03.2005.god. u kojem je iskazana kamatna stopa po odluci tuženika, a koja je označena u članku 3. i čl. 6. označenog Ugovora (točka I. izreke); da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 216-74/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 04.03.2005.god. u kojem je iskazana valuta u CHF, a koja se navodi u čl. 2. i čl. 3 označenog Ugovora (točka II. izreke); i da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 216-74/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 04.03.2005.god. u kojoj se navodi da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria Bank d.d., sadržanu u čl. 8 označenog Ugovora (točka III. izreke).
1.1.) Istom presudom naloženo je tuženiku Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, da u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici PN iz [adresa], iznos od 8.118,04 € sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate sukladno sljedećoj specifikaciji: na iznos od 21,15 € od 01.04.2008. pa do isplate, na iznos od 20,63 € od 01.05.2008. pa do isplate, na iznos od 20,42 € od 01.06.2008. pa do isplate, na iznos od 20,68 € od 01.07.2008. pa do isplate, na iznos od 20,30 € od 01.08.2008. pa do isplate, na iznos od 20,32 € od 01.09.2008. pa do isplate, na iznos od 20,54 € od 01.10.2008. pa do isplate, na iznos od 37,08 € od 01.11.2008. pa do isplate, na iznos od 32,00 € od 01.12.2008. pa do isplate, na iznos od 42,41 € od 01.01.2009. pa do isplate, na iznos od 46,25 € od 01.02.2009. pa do isplate, na iznos od 47,99 € od 01.03.2009. pa do isplate, na iznos od 43,20 € od 01.04.2009. pa do isplate, na iznos od 44,12 € od 01.05.2009. pa do isplate, na iznos od 36,80 € od 01.06.2009. pa do isplate, na iznos od 33,21 € od 01.07.2009. pa do isplate, na iznos od 33,33 € od 01.08.2009. pa do isplate, na iznos od 35,68 € od 01.09.2009. pa do isplate, na iznos od 35,43 € od 01.10.2009. pa do isplate, na iznos od 33,31 € od 01.11.2009. pa do isplate, na iznos od 37,95 € od 01.12.2009. pa do isplate, na iznos od 42,27 € od 01.01.2010. pa do isplate, na iznos od 48,42 € od 01.02.2010. pa do isplate, na iznos od 47,01 € od 01.03.2010. pa do isplate, na iznos od 55,36 € od 01.04.2010. pa do isplate, na iznos od 53,77 € od 01.05.2010. pa do isplate, na iznos od 56,86 € od 01.06.2010. pa do isplate, na iznos od 83,57 € od 01.07.2010. pa do isplate, na iznos od 78,07 € od 01.08.2010. pa do isplate, na iznos od 94,86 € od 01.09.2010. pa do isplate, na iznos od 87,48 € od 01.10.2010. pa do isplate, na iznos od 88,77 € od 01.11.2010. pa do isplate, na iznos od 5.510,91 € od 11.11.2010. pa do isplate i na iznos od 1.187,89 € od 11.11.2010. pa do isplate (točka IV. izreke).
1.2.) O troškovima postupka je odlučeno tako da je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.515,52 € zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (točka V. izreke).
2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva uz dosudu tuženiku parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.
4.) Žalba nije osnovana.
5.) Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev za utvrđenjem da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 216-74/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojeg su stranke zaključile 04.03.2005. godine, i to ona o promjenjivosti stope ugovorne kamate jednostranom odlukom banke kao kreditora, sadržana u čl.3. i čl.6., ona o valutnoj klauzuli (otplati mjesečnih anuiteta uz promjenjivi tečaj valute CHF važeći na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta), sadržana u čl.2. i čl.3., i ona o plaćanju naknade za slučaj prijevremene otplate kredita, sadržana u čl.8., i novčana tražbina u ukupnom iznosu od 8.118,04 EUR s osnova plaćenog u izvršenju navedenih ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
5.1.) Navedeni tužbeni zahtjev tužiteljice sud prvog stupnja ocjenjuje u cijelosti osnovanima, i to nakon što u provedenom postupku utvrđuje slijedeće važne činjenice:
-da je tuženik pravni slijednik Hypo-Alpe-Adria bank d.d., koja je u svojstvu kreditora sa tužiteljicom, kao korisnicom kredita, dana 03. ožujka 2005. godine zaključila ugovor o kreditu broj 216-74/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine;
-da je po navedenom ugovoru tužiteljici odobren i isplaćen kredit u iznosu od 72.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz otplatu na 16 godina u mjesečnim anuitetima (192) izraženim u CHF uz primjenu tečaja CHF koji će važiti na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta;
-da je navedeni ugovor sklopljen kao stambeni, odnosno za kupnju stana te da je za navedenu namjenu i iskorišten;
-da je navedenim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke kao kreditora, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,15 % godišnje, s tim da je kreditor tijekom otplate kredita jednostrano mijenjao (povećavao) stopu ugovorne kamate;
-da su stranke u čl.8. ugovora ugovorile pravo tužiteljice kao korisnice kredita da predmetni kredit prijevremeno otplati uz obvezu da u tom slučaju plati tuženiku taksu (naknadu) u skladu sa kreditorovom Odlukom o naknadama;
-da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed pripremila i sačinila banka kao kreditor te da na sadržaj istog ugovora tužiteljica kao korisnica kredita nije mogla utjecati;
-da banka kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita, prije sklapanja ugovora, nisu posebno pregovarali niti o načinu (parametrima) promjenjivosti stope ugovorne kamate niti je tužiteljica od strane kreditora prije sklapanja ugovora bila upozorena na povećani tečajni rizik ugovaranja kredita u valuti CHF te slijedom toga niti na realnu mogućnost povećanog rasta tečaja navedene valute, kao što nisu pregovarali i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita;
-da je kredit po navedenom ugovoru tužiteljica prijevremeno otplatila u mjesecu studenom 2010. godine;
-da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv pravnog prednika tuženika iz predmetne parnice) a radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača;
-da je u navedenom predmetu dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koje su pak potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019. godine;
-da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i pravni prednik tuženika iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
-da iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva;
-da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i pravni prednik tuženika, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;
-da je tužiteljica tijekom otplate kredita, tj. do njegove prijevremene otplate, uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi platila više – i to zbog povećanja stope ugovorne kamate iznos od 12.295,07 kuna, zbog povećanja tečaja valute CHF iznos od 39.920,15 kuna, i na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 8.950,14 kuna, ili ukupno 61.165,36 kuna, što čini 8.118,04 EUR;
-da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela dana 13. lipnja 2019. godine. 5.2.) Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te primjenom na njih odredbi čl.96.st.1. i st.2. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07., 125/07., 75/09., 133/09., 78/12., i 56/13. – dalje: ZZP/07), kojima je dano određenje nepoštenih ugovornih odredbi, i primjenom općih odredbi obveznog prava sadržanih u čl.3., 4., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/18. – dalje: ZOO/05), sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su ugovorne odredbe: ona o promjenjivosti stope ugovorne kamate odlukom banke kao kreditora, ona o vezanju oplatnih anuiteta uz budući neizvjesni tečaj valute CHF važeći na dan dospijeća odnosno plaćanja svakog pojedinog anuiteta te ona o obvezi plaćanje naknade (takse) u slučaju prijevremene otplate kredita, a koje su odredbe unaprijed unesene u predmetni ugovor po predniku tuženika te o kojima ugovorne stranke nisu pojedinačno pregovarale, nepoštene ugovorna odredbe jer su bile neodređene i nerazumljive za tužiteljicu, a onda da su i ništetne. Pri izvođenju takovog zaključka sud prvog stupnja je pošao i od pravnih utvrđenja sadržanih u pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu, sve to u skladu sa odredbama čl.502.a i čl.502.c ZPP-a, i čl.138.a ZZP/07 te čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP/14), kojima je propisana vezanost sudova u pojedinačnim restitucijskim postupcima pravnim utvrđenjima iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu.
5.3.) Slijedom naprijed navedenog sud prvog stupnja dosuđuje tužiteljici konačno utuženi iznos od 8.118,04 EUR, a koji iznos je provedenim knjigovodstveno financijskim vještačenjem utvrđen kao više plaćeno u otplati kredita zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj prema kojem je tužiteljici izvršena isplata odobrenog joj kredita, više plaćeno zbog povećanja stope ugovorne kamate u odnosu na onu početnu te kao plaćena naknada zbog prijevremene otplate kredita, a pri tome se je pozvao i na primjenu odredbe čl.323.st.1. i čl.1111. ZOO/05. Kod dosude navedenog iznosa sud prvog stupnja izražava stav da tužiteljica ima pravo na ukupan iznos pozitivnih tečajnih razlika bez njihova umanjenja za negativne tečajne razlike jer za te razlike tuženik nije postavio zahtjev niti u formi protutužbe, niti u formi zahtjeva za prebijanje u parnici niti u formi materijalno pravnog prigovora prijeboja. Na navedeni dosuđeni iznos sud prvog stupnja tužiteljici dosuđuje i zakonsku zateznu kamatu u skladu sa odredbom čl.1115. ZOO/05, tj. na svaki mjesečni iznos više plaćenog od dana plaćanja anuiteta u kojem je utvrđeno postojanje preplate, jer ocjenjuje da je tuženik nesavjesni stjecatelj.
5.4.) Isto tako, sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim i istaknuti prigovor zastare, jer zauzima stav da je zastara restitucijskog zahtjeva s osnova ništetnih ugovornih odredbi, u skladu sa pravnim shvaćanjem VSRH, prekinuta pokretanjem spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, i da je počela iznova teći od dana pravomoćnosti sudskih odluka donesenih u tom sporu, pa rok zastare od pet godina nije istekao do podnošenja predmetne tužbe u predmetnom individualnom sporu, a pri tome se je sud prvog stupnja pozvao na primjenu odredbe čl.241. ZOO/05.
5.5.) O troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja je odlučio primjenom odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, tj. dosuđuje tužiteljici cjelokupni parnični trošak koji nalazi potrebnim za vođenje predmetne parnice jer je ista u cijelosti uspjela u sporu.
6.) Tuženik u žalbi, koju izjavljuje zbog svih žalbenih razloga, u bitnome ukazuje na slijedeće:
-da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja o tome da bi ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate te o valutnoj klauzuli sadržane u sklopljenom ugovoru o kreditu bile nepoštene i ništetne, pri čemu se u bitnome ističe da se navedeni zaključak suda temelji isključivo na utvrđenjima i pravnim stavovima sadržanim u pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu, pri čemu sud prvog stupnja potpuno zanemaruje da to što su sudovi u individualnim parnicama vezani pravnim utvrđenjima iz presuda donesenih u kolektivnom sporu ne oslobađa obveze utvrđivanja činjenica u svakom pojedinom individualnom sporu, a da je tuženik na spornu okolnost da su stranke pregovarale o navedenim ugovornim odredbama te da su iste bile tužitelju razumljive iznio niz okolnosti koje sud nije uzeo u obzir;
-da pobijana presuda zbog naprijed navedenog niti ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, tj. ne navodi zbog čega smatra da bi odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivosti stope ugovorne kamate bile nepoštene i ništetne, slijedom čega je počinjena bitna povreda postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a;
-da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl.81. Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 96/03. – dalje: ZZP/03), jer predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate te o valutnoj klauzuli u valuti CHF nikako ne mogu biti niti nepoštene niti ništetne, sve to stoga što iste onako kako su formulirane nisu mogle biti nerazumljive tužiteljici to tim više što sud niti ne utvrđuje u čemu bi se sastojala ta nerazumljivost, jer se je prilikom sklapanja ugovora o navedenim odredbama i pregovaralo, i jer u provedenom postupku nije niti utvrđeno u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača;
-da je pogrešna i odluka o nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, da je u tom dijelu odluka suda prvog stupnja arbitrarna, jer je ta odredba i jasna i razumljiva i lako uočljiva, odnosno da je transparentna slijedom čega ista nije niti mogla biti podvrgnuta testu nepoštenosti sve to u smislu odredbe čl.84. ZZP/03, da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tuženikove prigovore kojima je ukazano da navedena naknada u suštini predstavlja naknadu stvarne štete koju je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita a na koju banka kao kreditor ima pravo prema odredbi čl.1068. Zakona o obveznim odnosima (NN br.53/91. i dr. – dalje: ZOO/91), da iako navedenu štetu nije specificirao da je tijekom postupka jasno naveo u čemu se ta šteta sastoji, na što se sve sud prvog stupnja nije niti osvrnuo u razlozima pobijane presude pa je i u tom dijelu počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a;
-da sud nije pravilno utvrdio niti iznos preplate zbog primjene odredbe o valutnoj klauzuli jer nije uzeo u obzir ono što je tužiteljica, pri otplati pojedinih mjesečnih anuiteta, manje platila (tzv. negativne tečajne razlike) zbog nižeg tečaja valute CHF u odnosu na tečaj prema kojem je sud vršio izračun preplate, što je sve protivno vrlo opsežnoj praksi niza županijskih sudova;
-da izračun iznosa preplate nije pravilan zbog pogrešne metodologije, tj. zbog izračuna prema početnoj stopi ugovorne kamate, tj. kao da je sklopljen ugovor sa fiksnom ugovornom kamatom, i zbog izračuna prema tečaju valute CHF važećem na dan isplate kredita, tj. kao da je sklopljen kunski kredit a ne kredi sa zakonom dopuštenom valutnom klauzulom;
-na to da je pogrešno od strane suda prvog stupnja ocjenjen istaknuti prigovora zastare zauzimajući pogrešan stav o prekidu zastare pokretanjem kolektivnog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a da je pogrešna i odluka glede obveze plaćanja zatezne kamate jer tuženik nikako ne može biti nesavjestan stjecatelj;
-na to da je pogrešno odlučeno i o troškovima postupka, pri čemu se ističe da je tužiteljici pogrešno priznat i dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika primjenom povećane cijene boda od 2,00 EUR.
7.) Tuženik žalbom ukazuje, između ostalog, i na postojanje bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, i tuženik je u pravu da pobijana presude ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, i to osobito onim činjenicama na kojim sud temelji zaključak i stav o ništetnosti ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, navedena manjkavost u obrazloženju ne čini razlog za ukidanje pobijane odluke jer je te nedostatke bilo moguće otkloniti u ovom drugostupanjskom postupku, što je i učinio ovaj sud drugog stupnja temeljem procesnih ovlasti iz odredbe čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a, što će biti i obrazloženo u nastavku ove odluke.
7.1.) Ispitujući pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP- a, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da bi prvostupanjski sud, ni prilikom donošenja pobijane presude, a ni u postupku koji joj je prethodio, učinio neku drugu bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2. ZPP-a a na koje se, u smislu navedene odredbe, uvijek pazi po službenoj dužnosti.
8.) Nadalje, neosnovane su i žalbene tvrdnje tuženika o postojanju žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, odnosno one tvrdnje u kojima se spori pravilnost i zakonitost utvrđenja suda prvog stupnja o nepoštenosti i ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi te o obvezi povrata plaćenog temeljem tih odredbi.
8.1.) Pri tome uvodno treba reći da se je sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane odluke pozivao na primjenu odredbi ZOO/05, iako je, u skladu sa odredbom čl.1163.st.1. i čl.1165. navedenog zakona, u ovom predmetu valjalo primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. – dalje: ZOO/91) budući da je predmetni ugovor o kreditu zaključen dana 04. ožujka 2005. godine, dakle prije stupanja na snagu i početka primjene ZOO/05. Međutim, navedeno nije imalo utjecaja na pravilnost donesenih odluka, jer je odredbama ZOO/91 na identičan način regulirano i pitanje ništavosti, i restitucije, i pitanje stjecanja bez osnove, kao i pitanje zastare.
8.2.) Isto tako, sud prvog stupnja se je pri donošenju pobijane odluke pogrešno pozvao na primjenu odredbi ZZP/07, umjesto na primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03. – dalje: ZZP/03) budući da je predmetni ugovor o kreditu zaključen za vrijeme važenja i primjene tog zakona, no niti navedeno nema utjecaja na pravilnost donesenih odluke, jer je odredbama ZZP/03 pitanje nepoštenosti ugovornih odredba na jednak način regulirano kao i odredbama ZZP/07.
a) Glede utvrđenja nepoštenosti i ništavosti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate jednostranom odlukom banke kao kreditora, i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF.
9.) U sporenju pravilnosti i zakonitosti pobijane odluke zbog žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP, treba reći da tuženik, kako tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, tako i u ovom žalbenom postupku, minorizira okolnost da je predmetnoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača, koja parnica je vođena u skladu sa odredbama čl.131. do čl.141.b ZZP/07. Tuženik navedeno čini u nastojanju da u predmetnoj parnici isključi pravne učinke pravomoćnih odluka donesenih u tom kolektivnom sporu, no takve žalbene tvrdnje tuženika ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene.
9.1.) Naprijed navedeno stoga što je predmetna parnica pokrenuta u skladu sa odredbom čl.140. naprijed navedenog ZZP/07 (koja odgovara čl.120. kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača – NN broj 41/14., 110/15. – dalje: ZZP/14) važećeg u vrijeme pokretanja predmetne parnice, i u njoj tužiteljica traži, između ostalog, i isplatu onog što je, prema njenim tvrdnjama, platila tuženiku temeljem ništave odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate i ništave odredbe o vezanju otplate uz tečaj valute CHF. S obzirom da predmetnu parnicu tužiteljica pokreće kao pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl.140. ZZP/07 (čl.120. ZZP/14), i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača u kojem je kao stranka (tuženik) sudjelovao i pravni prednik tuženika, tužiteljica se je u predmetnoj parnici u skladu sa odredbom čl.502.c ZPP-a bila ovlaštena pozvati na pravna utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom čl.138.a ZZP/07 (čl.118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača, pa su protivne žalbene tvrdnje tuženika pravno neutemeljene.
9.2.) S obzirom na navedeno u točki 9. i točki 9.1. u predmetnoj parnici pri utvrđivanju važnih činjenica i pri odlučivanju o tome da li su navedene odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne ne može se ne imati u vidu:
-da je pravni prednik tuženika bio stranka kolektivnog spora u svojstvu tuženika pa prema njemu djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu;
-da je navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno da su banke, a među njima i pravni prednik tuženika iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate svojom jednostranom odlukom o kojima stranke nisu pregovarale, i da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti su ih informirali o povećanom tečajnom riziku ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu u CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
-da iz navedenih odluka izvjesno proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, te kako će se kretati tečaj valute CHF.
9.3.) Polazeći od vezanosti u predmetnoj parnici pravnim utvrđenjima i stavovima izraženim u pravomoćnim odlukama iz kolektivnog spora o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, a sve to temeljem odredbe čl.502.c ZPP-a, tužiteljica u predmetnoj pojedinačnoj parnici nije niti trebala dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi ugovora koji je ona kao potrošač zaključila sa pravnim prednikom tuženika kao davateljem kredita, čije odredbe su također bile dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati, i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih pravomoćnih odluka. Protivne žalbene tvrdnje tuženika, kojima se dovodi u pitanje navedeni stav glede obveze dokazivanja nepoštenosti ugovornih odredbi u pojedinačnim restitucijskim sporovima, proturječe i sa pravnim stavom VSRH izraženim u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine, potvrđenoj i odlukom Ustavnog suda RH broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. godine.
10.) Naravno da naprijed navedeno, u skladu sa pravnim stavom Ustavnog suda RH izraženim u odlukama U-III-5458/2021 i U-III-4372/221 od 30. lipnja 2022. godine, nikako ne znači isključivanje mogućnost da tuženik u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da tužitelj nema svojstvo potrošača, što nije tvrdio, ili da predmetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te o valutnoj klauzuli nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, na što je tuženik ukazivao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom.
10.1.) Međutim tuženik sve to u provedenom postupku, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iako je u tom smislu sudu prvog stupnja ponudio određene dokaze, među njima i saslušanje zaposlenika banke koji dokaz je izveden, ali na taj način nije dokaza da su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice navedenih spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe tim pregovorima učinili razumljivima, ali razumljivima ne samo formalno i gramatički kako tuženik poima razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski kako ju poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
10.1.1.) Naime, zaposlenik banke (kreditora), koji je u postupku saslušavan na navedene okolnosti, iskazao je da se ne sjeća tužiteljice, da se ne sječa da bi tužiteljici prilikom sklapanja ugovora objašnjavao parametre promjenjivosti stope ugovorne kamate ili da bi joj išta o tome govorio, da se ne sjeća da bi o tome razgovarao niti sa drugim kreditnim klijentima, i da se ne sjeća da bi uopće išta ukazivao tužiteljici vezano za tečajni rizik valute CHF u odnosu na druge valute u kojima su nuđeni krediti.
10.1.2.) Za razliku od zaposlenika kreditora, koji je navodno sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora, tužiteljica je u svojem stranačko iskazu bila kategorična pri tvrdnjama da niti o jednoj o predmetnih ugovornih odredbi nitko sa njom ispred banke nije pregovarao u smislu pojašnjavanja kako i na koji će se način mijenjati stopa ugovorne kamate, niti ju je upozoravao na mogući povećani rast tečaja valute CHF. Sud prvog stupnja je takav iskaz tužiteljice u cijelosti prihvatio, tj. ocijenio ga je uvjerljivim i istinitim te je na njemu i utemeljio pobijanu odluku. Slijedom toga potpuno su neutemeljene i žalbene tvrdnje tuženika da je pobijana odluka utemeljena samo i isključivo na utvrđenjima iz pravomoćnih presuda donesenim u kolektivnom sporu za zaštitu prava i kolektivnih interesa potrošača.
11.) Prema tome, imajući u vidu pravna utvrđenja sudova u kolektivnom sporu te činjenice koje proizlaze iz dokaza izvedenih u predmetnoj parnici – prije svega iz prihvaćenog iskaza tužiteljice te iz sadržaja predmetnih ugovornih odredbi, tada su neosnovane žalbene tvrdnje da sporne ugovorne odredbe nisu bile nerazumljive – jer i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, a što je bila i tužiteljica kao korisnik kredita, nisu jasne u tom smislu da bi ona već prilikom sklapanja ugovora znala kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate, odnosno do povećanja tečaja valute CHF te na koji će način sve to utjecati na njene financijske obveze. Stoga sve navedeno, a polazeći:
-od čl.81. ZZP/03 važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.),
-od čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl.4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,
-od čl.12., čl.103. i čl.104.st.1. ZOO/91, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništav; i da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora,
ovaj sud drugog stupnja, jednako kao i prvostupanjski sud, zaključuje da sporne ugovorne odredbe jesu nepoštene ugovorne odredbe, jer su protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročile ravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a time da su i ništave, sve to u smislu naprijed navedenih propisa.
11.1.) Neutemeljene su žalbene tvrdnje kojima se negira zaključak suda o ništavosti navedenih odredbi pozivom na nespornu činjenicu da niti jedna od spornih odredbi nije bila zabranjena niti jednim prisilnim propisom. Ovo stoga što sud niti ne utvrđuje njihovu ništavost zbog toga što bi bile zabranjene prisilnim propisom, već zbog načina na koji su ugovorene, odnosno unesene u predmetni ugovor. b) Glede utvrđenja nepoštenosti i ništavosti ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita.
12.) Uvodno valja napomenuti da odredba u ugovorima o kreditu, kojom ugovorne strane ugovaraju obvezu korisnika kredita platiti naknadu (taksu) za prijevremenu otplatu kredita, nije bila predmetom vođenog kolektivnog spora, slijedom čega se onda niti utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u tom kolektivnom sporu ne primjenjuju u predmetnoj parnici. Međutim, unatoč tome što je se sud prvog stupnja pozvao i na navedena utvrđenja, njegov zaključak da je i navedena ugovorna odredba nepoštena i ništava je pravilan, jer takav zaključak ima utemeljenja i u dokazima koje je sud prvog stupnja sam izveo tijekom postupka te koji postoje u predmetnom spisu – prije svega u sadržaju same ugovorne odredbe ali i u izvedenim personalnim dokazima – po sudu prvog stupnja prihvaćenom iskaza tužiteljice te iskazu saslušanog zaposlenika kreditora.
13.) Naime, u čl.8. predmetnog ugovora o kreditu je ugovoreno da "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili prijevremene djelomične otplate kredita banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.".
13.1.) Dakle, iz stilizacije odredbe o obvezi plaćanja navedene naknade, koja nesumnjivo predstavlja sastavni dio unaprijed pripremljenog ugovora o kreditu po kreditoru, jasno proizlazi da je navedene naknada unaprijed ugovorena kao "taksa" a ne niti kao naknada troškova niti kao naknada štete koja nastaje uslijed prijevremene otplate. U samoj odredbi nije navedeno niti što bi to navedena taksa trebala pokriti, tj. koje troškove i u kojoj visini, odnosno koju štetu i u kojoj visini.
13.2.) Nadalje, iz već naprijed spomenutog iskaza tužiteljice izvjesno proizlazi da se niti o navedenoj ugovornoj odredbi, kao niti o ostalim spornim odredbama koje su predmet ove parnice, nije pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja predmetnog ugovora, jer tužiteljici nitko od strane zaposlenika kreditora nije objasnio što točno predstavlja ta naknada, tj. zbog kojih razloga je ona ugovorena i zbog kojih razloga ju korisnik kredita mora platiti (što je njome pokriveno – koji troškovi te u kojem iznosu, koja šteta te u kojoj visini), niti joj je objašnjeno na koji način se određuje visina te naknade. Protivno od onog što je tužiteljica iskazala prilikom stranačkog saslušanja tuženik u provedenom postupku nije dokazao, jer to ne proizlazi iz iskaza svjedoka koji je po njegovu prijedlogu saslušan u postupku, a od ostalih svjedoka koji su bili predlagani tuženik je odustao pa nisu saslušavani.
14.) S obzirom na naprijed navedeno kao pravilan se nameće zaključak suda prvog stupnja da je i navedena odredba bila jasna i lako uočljiva ali da ista tužiteljici, kao prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, bila nerazumljiva, jer ona prilikom sklapanja ugovora nije znala niti je mogla znati kako će ista utjecati na njene financijske obveze, i da je stoga ista i nepoštena jer protivno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.
14.1.) Osporavajući pravilnost navedenog utvrđenja tuženik u žalbi ponavlja, uglavnom, one tvrdnje koje je isticao i tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom
– tj. da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u suštini predstavlja naknadu štete koju kreditor trpi zbog prijevremene otplate kredita, i da je ona kao takva imala uporište u hrvatskom zakonodavstvu, kako u vrijeme sklapanja ugovora (ZOO/91), tako i u vrijeme prijevremene otplate kredita (ZOO/05), da nije bila zabranjena niti Zakonom o zaštiti potrošača, zbog čega je njegovo postupanje bilo transparentno, a time savjesno i pošteno. Međutim, niti jedna od naprijed navedenih žalbenih tvrdnji ne može se prihvatiti kao pravno utemeljena.
14.1.1.) Nema spora da, u skladu sa odredbom čl.1078.st.2. - 4. ZOO/91, jednako kao i u skladu sa odredbom čl.1024.st.2. - 4. sada važećeg ZOO/05, banka kao kreditor u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo od korisnika kredita naplatiti štetu ako ju je uslijed navedenog pretrpjela, s tim da tu štetu ne može činiti uračunata kamata za vrijeme od dana vračanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Međutim, pozivom na te odredbe banka bi imala pravo samo na stvarno nastalu štetu, pri čemu ona mora i dokazati da je vraćanjem kredita prije roka trpjela određenu štetu
– tj. dokazati u čemu se ista sastoji te dokazati i njenu visinu. Već je naprijed ukazano da o navedenom nema ništa niti u odredbi čl.8. ugovora o kreditu niti u ostalim odredbama ugovora, niti je o tome tužiteljica upoznata od strane zaposlenika banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu, jer tužena svoje tvrdnje da ugovorena "taksa" u suštini predstavlja pretrpljenu štetu nije konkretizirala. Naime, tuženik je tijekom postupka samo uopćeno govorio u čemu bi se navedena šteta sastojala (administrativni troškovi, troškovi osoblja, gubitak marže, trošak financiranja i trošak likvidnosti), ali to nije konkretizirao navođenjem iznosa te štete, čak niti u nekom približnom iznosu, niti je u spis predmeta dostavio isprave iz kojih bi proizlazila stvarno nastala šteta te na temelju kojih bi bilo moguće njenu točnu visinu i utvrditi provođenjem odgovarajućeg financijskog vještačenja. Navedena obveza banke kao kreditora ne proizlazi samo iz naprijed navedenih odredbi ZOO/91 i ZOO/05 već i iz čl.16.st.2. Direktive 2008/48 koji govori o "pravednoj i objektivno opravdanoj kompenzaciji za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita".
14.1.2.) Kada se govori o eventualnom postojanju troškova administrativne obrade zahtjeva za prijevremenu otplatu i zatvaranje kredita i o troškovima angažmana osoblja za to, kao šteti koja je posljedica prijevremene otplate kredita, tužena bi bila dužna dokazati da se navedeni poslovi ne obavljaju u sklopu redovnih zaduženja radnih mjesta zaposlenika banke, odnosno da je radi obavljanja tih poslova bila primorana angažirati druge osobe te da je uslijed toga imala izvanredne troškove – a takve tvrdnje tužena nije niti iznosila niti je u tom smislu sudu predlagala izvođenje dokaza. Isto tako, kada je riječ o eventualno nastalim troškovima financiranja ili razlici aktivne i pasivne kamate, odnosno o gubitku koji banka navodno trpi zbog razlike između kamate koju nakon prijevremene otplate kredita mora nastaviti plaćati matičnoj banci na kreditna sredstva koja je od nje pozajmila kako bi ih plasirala korisnicima kredita i kamate po kojoj kreditna sredstva može plasirati dalje na tržištu u času ili nakon prijevremene otplate kredita, tužena tijekom postupka nije sudu predočila ikakvu dokumentaciju o kreditnim aranžmanima s matičnom bankom na temelju koje bi bilo moguće razdvojiti prijevremeno otplaćene kredite od onih redovito otplaćenih, a bez čega nije niti moguće utvrditi postojanje eventualne razlike između aktivne i pasivne kamate u odnosu na predmetni prijevremeno otplaćeni kredit. Isto se odnosi i na navodnu štetu u vidu tzv. troškova likvidnosti, tj. troška zbog negativne kamate koje je dužna plaćati na deponirana sredstva uslijed politike negativnih kamatnih stopa koju je uvela Europska središnja banka. Što se pak tiče tvrdnji o nadoknadi "gubitka marže", tj. o razlici između marže ugovorne kamatne stope koju je korisnik kredita na temelju ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi trebao plaćati za preostalo ugovoreno razdoblje i marže ugovorne kamatne stope po kojoj bi banka mogla nakon vraćanja kredita prije roka plasirati kreditna sredstva novim korisnicima kredita, osim što i za navedeno tužena nije sudu predočila konkretnu dokumentaciju, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda (a tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-3231/2022 od 13.07.2023.) tužena na taj način, u suštini, pokušava kompenzirati dio ugovorne kamate (profitnu maržu banke) koja joj je izmakla vraćanjem kredita prije roka, a što je u protivnosti sa prisilnom odredbom čl.1078.st.3. ZOO/91 i čl.1024.st.3. ZOO/05.
15.) Pri zaključivanju o nepoštenosti i ništavosti navedene ugovorne odredbe koja protivno načelu savjesnosti i poštena dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača, treba poći, ne samo od već spomenutih odredbi ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja ugovora i ZZP/07, važećeg u vrijeme naplate sporne naknade te od odredbi (čl.3.) Direktive 93/13/EEZ, već treba imati u vidu i pravna shvaćanja Suda EU izražena u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, C-222/19 i C-252/19) a vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 EEZ, a gdje se, između ostalo, navodi: "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju"; "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača", na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika" i "… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima".
15.1.) Upravo sagledavajući okolnosti predmetnog slučaja u naprijed navedenom kontekstu, na temelju činjenica koje proizlaze iz materijalnih dokaza u spisu i iz iskaza tužiteljice, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je odredba članka 8. predmetnog ugovora nepoštena i ništava, jer se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao pravni prednik tuženika (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, i da je kao takva uzrokovala znatniju neravnotežu, pri čemu treba imati u vidu da se ispitivanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora s jedne strane i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača s druge strane, već postojanje znatnije neravnoteže, što jest slučaj u predmetnom sporu vezano za naknadu za prijevremeno vraćanje kredita može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.
15.2.) Naime, pored činjenice da je ugovor unaprijed formulirao prednik tuženika, da se o tome što čini naknadu iz članak 8. uopće nije pregovaralo, da tuženik koji tvrdi suprotno i na kojem je teret dokazivanja nije niti tijekom predmetnog postupka dokazao na što se konkretno odnosi navedena naknada (koji su to objektivni troškovi koje je imao), kojim se kriterijima rukovodio kad ju je odredio u naplaćenom iznosu od 8.950,14 kuna, koje je sve naknade naplaćivao korisnicima kredita, a koje je naplatio tužiteljici, kako i kada ih je prezentirao korisnicima kredita, a kako tužiteljici, i na temelju kojih okolnosti i kada je tužiteljica mogla znati da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se naknade naplaćuju, tada se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika da je njegovo postupanje prema tužiteljici kao slabijoj ugovornoj strani, vezano za obvezu plaćanja naknade za prijevremeno vraćanje kredita, bilo transparentno i u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja.
Glede zahtjeva za povrat plaćenog temeljem ništavih ugovornih odredbi.
16.) Slijedom naprijed navedenog pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici, temeljem odredbi čl.104.st.1. i čl.211. ZOO/91, koje su identične odredbama čl.323.st.1. i čl.1111. ZOO/05 na koje se je pozvao sud prvog stupnja, pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa zbog navedenih ništavih ugovornih odredbi, a koji iznos je sud prvog stupnja pravilno utvrdio provedenim knjigovodstveno financijskim vještačenjem. Na taj iznos pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužiteljici i zakonsku zateznu kamatu u skladu sa odredbom čl.214. ZOO/91 (čl.1115. ZOO/05), a to stoga jer je navedeni iznos više plaćenog u otplati kredita posljedica ništavih ugovornih odredbi koje je u ugovor unio upravo prednik tuženika kao trgovac i jača strana u navedenom potrošačkom ugovoru, i na koje tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, slijedom čega se tuženik, glede primljenog temeljem takvih ugovornih odredbi, ima smatrati nesavjesnim stjecateljem, pa je stoga dužan zateznu kamatu platiti od dana stjecanja, kako je ista i dosuđena tužiteljici.
16.1.) Pri osporavanju pravilnosti i zakonitosti navedene odluke tuženik se u žalbi neutemeljeno poziva na to što sud prvog stupnja, pri odlučivanju o visini zahtjeva za isplatu, nije uzeo u obzir negativne tečajne razlike utvrđene provedenim vještačenjem. Glede navedenih pravno neutemeljenih žalbenih tvrdnji tuženiku valja odgovoriti da je o spornom pitanju uračunavanja negativnih tečajnih razlika VSRH u odluci Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine izrazio pravno shvaćanje, prema kojem u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja, ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli da sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s takozvanim potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama. Budući da nije sporno da za navedene negativne tečajne razlike tuženik nije postavio zahtjev za isplatu niti podnošenjem protutužbe, niti postavljanjem zahtjeva za prebijanje u parnici niti isticanjem prigovora prijeboja, to je onda pravilna i zakonita odluka suda prvog stupnja kojom navedene negativne tečajne razlike nisu uzete u obzir prilikom odlučivanja o visini postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice.
16.2.) Neosnovane su i žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem se prigovara načinu na koji je sud utvrđivao preplatu sa osnova promjenjivosti stope ugovorne kamate (prema početnoj stopi) i s osnovan valutne klauzule (prema tečaju CHF valute na dan isplate kredita). Naime, kada je riječ o navedenim ugovornim odredbama, iste nisu u cijelosti utvrđene ništavima, već su ništavima utvrđeni dijelovi tih odredbi – onaj dio odredbe kojim je ugovorena promjena stope ugovorne kamate jednostranom odlukom banke kao kreditora, i onaj dio kojim je ugovorena anuitetna otplata prema budućem neizvjesnom tečaju CHF valute koji će važiti na dan dospijeća, odnosno plaćanja svakog pojedinog anuiteta. S obzirom na to, i budući da sud nije u mogućnosti nadomještati navedene ništave dijelove navedenih ugovornih odredbi, više plaćene iznose je bilo moguće utvrditi samo primjenom preostalih valjanih dijelova tih odredbi, tj. na način kako je to i učinio sud prvog stupnja, a čemu onda tuženik neosnovano žalbom prigovara.
17.) Nadalje, neosnovane su i žalbene tvrdnje o ocjeni prigovora zastare dosuđenog iznosa tražbine. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.104.st.1. ZOO/91 (čl.323.st.1. ZOO/05), pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništavost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći tek od 14. lipnja 2014. godine, a kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli taj rok zastare ponovno je počeo teći od 14. lipnja 2018. godine. Kada je pak riječ o zahtjevu koji se odnosi na povrat plaćenog temeljem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, zastara tog zahtjeva nije niti počela teći prije pokretanja predmetne parnice budući da je ništavost te odredbe utvrđena u predmetnoj parnici.
17.1.) Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je je podnio 10. lipnja 2019. godine, pa s obzirom na navedeno u prethodnoj točki, tražbina tužitelja nije zastarjela, jer do njenog pokretanja nije istekao rok zastare od pet godina.
18.) Slijedom naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. i čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a, žalbu tuženika u cijelosti odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točki I., II., III., i IV. izreke.
19.) Tuženik žalbom prigovara i zakonitosti odluke o troškovima postupka, no i u tom dijelu njegova žalba nije osnovana.
19.1.) Naime, odluci o troškovima tuženik prigovara, i to potpuno pravno neutemeljeno, zbog toga što je sud cijeli trošak postupka, koji se odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika, odmjerio primjenom cijene boda od 2,00 EUR, neovisno kada su radnje u zastupanju poduzete, tj. prije ili poslije povećanja cijene boda.
19.2.) Naime, raspravljanje u predmetnoj parnici je zaključeno 19. ožujka 2024. godine kada je tužiteljica i sačinila troškovnik, a sud je o tom trošku odlučivao 22. ožujka 2024. godine, dakle sve to nakon što je već izmijenjena vrijednost boda zastupanja stupila na snagu. Takva odluka je i u skladu sa odredbom Tbr.52.st.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 138/23. i dr. – dalje: Odvjetnička tarifa), kojom je izričito propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Identičan pravni stav, a vezano za primjenu vrijednosti boda za zastupanje, iskazan je i u odluci VSRH broj Rev- 574/2024 od 16 travnja 2024. godine, pa se protivne žalbene tvrdnje tuženika ne mogu prihvatiti.
20.) S obzirom na naprijed izloženo valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.2. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki V. izreke presude.
21.) Budući da tuženik nije uspio sa izjavljenom žalbom ne pripada mu pravo niti na trošak njenog izjavljivanja pa mu isti nije niti dosuđen.
Bjelovar, 18. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
Goran Milaković
