Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-134/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Saneli Kontin Miklin, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić iz Križevaca, protiv tuženika OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu, poslovni broj: P- 458/2021-46 od 19. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, dok se žalba tužitelja djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu, poslovni broj: P-458/2021-46 od 19. prosinca 2023.:

- potvrđuje u točkama I. i II. izreke;

- preinačava u točkama V. i VI. izreke i sudi:

Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 47663/06, sklopljenog 24. srpnja 2006. između tužitelja SK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. Split, Ruđera Boškovića 16, koja banka je pripojena tuženiku kao društvu preuzimatelju, u dijelu kojim je u točki 5. Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva 3,00% (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, da tužitelju SK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 310,91 EUR/2.342,57 kn na ime izvršene uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na navedeni iznos tekućim od 26. srpnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zateznih kamata (NN 153/04), zatim od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate na način da se stopa zatezne kamate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za plaćanje zatezne kamate za razdoblje od 24. do 25. srpnja 2006. odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaćaju se žalbe parničnih stranaka, te se ukida presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu, poslovni broj: P-458/2021-46 od 19. prosinca 2023. u točki III. izreke i rješenje o troškovima iz točke II. izreke, te se u tim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

III. Točka IV. izreke presude i točka I. izreke rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu, poslovni broj: P-458/2021-46 od 19. prosinca 2023., nisu ispitivane u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je (glavni) tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 47663/06 sklopljen 24. srpnja 2006. između tužitelja i prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d., dok je točkom II. izreke utvrđeno da su ništetne odredbe navedenog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule u iznosu od 1.451,12 EUR/10.933,37 kn sa zateznim kamatama tekućim na određene pojedinačne iznose, dok je točkom IV. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnova promjenjive kamatne stope u iznosu od 465,59 EUR/3.507,95 kn sa zateznim kamatama tekućim na određene pojedinačne iznose. Točkama V. i VI. izreke odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi da se utvrdi da je ništetna odredba navedenog ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 310,91 EUR/2.342,57 kn na ime uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva sa zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2006. do isplate. Rješenjem sadržanim u presudi u točki I. izreke utvrđeno je da je tužba djelomično povučena u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope, dok je točkom II. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Navedenu presudu u odnosu na točke I., V. i VI. izreke, te rješenje u točki II. izreke, pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP-a koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku NN 80/22, s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3., 4. i 5. tog Zakona), predlažući da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu, a podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te da mu dosudi troškove žalbenog postupka.

2.1. Navedenu presudu u odnosu na točke II. i III. izreke i rješenje u točki II. izreke, pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik također zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, predlažući da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači presudu u pobijanim dijelovima na način da odbije tužbeni zahtjev te preinači točku II. izreke rješenja na način da naloži tužitelju da mu naknadi troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da ukine pobijane dijelove presude i rješenja, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe parničnih stranaka djelomično su osnovane.

5. Predmet spora je glavni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj: 47663/06 od 24. srpnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. kao kreditora, te eventualni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF i plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te zahtjevi za isplatu novčanih iznosa koje je tužitelj platio temeljem tih ništetnih odredbi, i to glede jednostrano promjenjive kamatne stope iznosa od 465,59 EUR/3.507,95 kn, valutne klauzule iznosa od 1.451,12 EUR/10.933,37 kn i naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznosa od 310,91 EUR/2.342,57 kn.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, provedenim financijskim vještačenjem i saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 47663/06 sklopljen 24. srpnja 2006., te je istim prednik tuženika kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 17.220,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate 84 mjeseca i ugovorenu redovnu (nominalnu) kamatnu stopu od 6,99% godišnje, promjenjivu prema Odluci o visini kamatnih stopa ili drugom aktom kreditora, te naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00% od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora

- da se tužitelj čl. 10. Ugovora o kreditu obvezao mjesečne anuitete kredita otplaćivati u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji kredit je otkazan 15. veljače 2013.

- da se na pitanje ništetnosti spornih ugovornih odredbi u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03)

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je prednik tuženika ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je prednik tuženika informirao potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

- da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP-a, kako to propisuje čl. 502.c istog Zakona i da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presude iz postupka kolektivne zaštite

- da zastara potraživati preplaćene anuitete kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu, dakle u odnosu na utvrđenje ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba podnesena 17. svibnja 2021., prigovor zastare u odnosu na potraživanje preplaćenih anuiteta kredita s osnova ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi da je osnovan, dok u odnosu na potraživanje preplaćenih anuiteta kredita s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli nije protekao petogodišnji zastarni rok, pa je stoga prigovor zastare u tom dijelu neosnovan, što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 31. siječnja 2022. (broj: Su-IV-33/2022-2) koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite“

- da je temeljem nalaza i mišljenja Ručević vještačenja d.o.o. utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do 79. rate kredita, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 1.268,12 CHF/3.507,95 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita), a da razlika obveza u istom razdoblju koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi ukupno 10.933,37 kn (s pojedinačnim mjesečnim iznosima razlika prikazanim u stupcu 's' Tabele 1 nalaza).

7. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je neosnovan glavni zahtjev tužitelja, kao i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zatim zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i zahtjev za isplatu s te osnove, dok je u ostalom dijelu eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu (preciziran podneskom tužitelja od 4. travnja 2022.) s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli - osnovan. Stoga, prihvativši nalaz i mišljenje financijskog vještačenja, prvostupanjski sud je obvezao tuženika da tužitelju na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 1.451,12 EUR sa zatraženim zateznim kamatama na utvrđene pojedinačne iznose, sve to primjenom odredaba čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a).

8. Tužitelj u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, navodeći da obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi kontradiktorni sami sebi. Ističe da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da predmetni Ugovor o kreditu može opstati bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, navodeći da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bitan sastojak ugovora, koji je u konkretnom slučaju ništetan, pa je samim tim ništetan i cijeli ugovor. Osim toga, uslijed ništetnosti odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, činidba je neodređena i neodrediva, što posljedično, sukladno čl. 269. i čl. 270. ZOO-a, uzrokuje ništetnost ugovora. Naime, ništetnošću jednostrano promjenjive kamatne stope da nastaje ugovorni odnos koji više nema kamatu kao cijenu kredita, te kao takav više ne odgovara pojmu ugovora o kreditu iz čl. 1021. ZOO-a, obzirom da je nužni sastojak takvog ugovora i kamata koje više nema uslijed njezine neodredivosti. Nadalje, ističe da je nejasna ocjena prvostupanjskog suda da ugovaranje odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo prije sklapanja ugovora, te je ista, kao i sam ugovor sastavljena od strane banke na tipiziranom obrascu, nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao i da nije uzrokovalo neprihvatljivu neravnotežu među ugovornim stranama. Ističe da obzirom se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jednostrano mu je nametnuta i nije upoznat na što se ista odnosi, prvostupanjski sud je trebao deklaratorno utvrditi njezinu ništetnost i prihvatiti zahtjev za isplatu iznosa od 310,91 EUR. U odnosu na odluku o troškovima ističe da je neosnovan zaključak prvostupanjskog suda o djelomičnom uspjehu stranaka u parnici, a da stranke i jesu djelomično uspjele, tada da je trebalo postupiti sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a, posebno imajući u vidu da je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao osnovu tužbenog zahtjeva, s kojom je u cijelosti uspio. Osim toga, troškovi vještačenja da su bili potrebni za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa mu je taj trošak valjalo priznati u cijelosti. Ističe i da mu je odlukom da svaka stranka snosi svoje troškove povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a takva odluka protivna je praksi Suda Europske unije.

9. Tuženik u žalbi također ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, proturječi sama sebi i nema razloga o odlučnim činjenicama. Navodi da je točka II. izreke nejasna i nerazumljiva, jer iz iste nije moguće utvrditi koje točno dijelove i kojih ugovornih odredbi prvostupanjski sud smatra ništetnim, a tužitelj nije dokazao ni pravni interes za pravnu zaštitu deklaratornom tužbom u smislu čl. 187. ZPP-a. Osim toga, ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, jer prvostupanjski sud pobijanu presudu nije donio na temelju savjesne i brižljive ocijene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Nadalje, ističe da prvostupanjski sud dosudivši tužitelju iznos od 1.451,12 EUR nije uzeo u obzir da je tužitelj bio neuredan u otplati kredita i nije izvršavao svoje obveze plaćanja mjesečnih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu, zbog čega je isti otkazan 15. veljače 2013., tako da na dan otkaza na strani tužitelj nije bilo nikakve preplate zbog ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Osim toga, ističe da tužitelj nije osobno plaćao dospjele obveze nego su uplate vršile treće osobe primjerice Čelik d.d., Slon inženjering d.o.o. i dr., pa je prigovor nedostatka aktivne legitimacije trebalo prihvatiti. Navodi i da je u podnesku od 15. travnja 2022. osporio točnost izračuna vještaka i istaknuo da je do dana otkaza Ugovora o kreditu uplaćeno manje od iznosa koji bi tužitelj bio dužan platiti da su se do dana otkaza ugovora primjenjivali parametri koji su vrijedili na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Ističe da je vještak u očitovanju od 13. srpnja 2022. ostao kod osnovnog nalaza i mišljenja, dakle nije otklonio njegove prigovore, što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir i nije pozvao vještaka da usmeno iznese nalaz i mišljenje, a što je sukladno odredbi čl. 260. st. 1. ZPP-a bio dužan učiniti. Na opisani način prvostupanjski sud da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 260. st. 1. ZPP-a, koja povreda je utjecala na donošenje pravilne i zakonite presude u ovom sporu, a time je ujedno onemogućen da raspravlja pred sudom i da vještaku postavlja pitanja. Ističe i da se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa mogu koristiti samo u postupcima naknade štete, te je prvostupanjski sud bio dužan utvrđivati poštenost spornih odredbi u konkretnom postupku, što je u cijelosti izostalo. Dakle, u odnosu na sporne ugovorne odredbe da nije utvrđivano jesu li suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, u svezi čega ukazuje da tužitelj nije vršio plaćanja dospjelih obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu, zbog čega da nema neravnoteže među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja, pa je pogrešno primijenjena odredba čl. 81. ZZP/03, kao i odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, jer tužitelj nije vršio uplate po predmetnom kreditu, te on nije bio nepošten. U odnosu na odluku o troškovima osporava stajalište da su stranke u ovom postupku uspjele u približno jednakim dijelovima.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda stranaka i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista u bitnome sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni, razumljivi i bez proturječja, pa nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju u žalbama ukazuju obje stranke, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženik, kao ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. ZPP-a, na koju sadržajno u žalbi ukazuje tužitelj, jer je prvostupanjski sud analizirao i ocijenio provedene dokaze kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, te presuda sadrži sve propisane podatke iz čl. 338. ZPP- a.

11. Također, imajući u vidu da je predmet spora utvrđenje ništetnosti ugovora, odnosno navedenih ugovornih odredbi i s tog osnova povrat iznosa plaćenih temeljem ništetnih odredbi, neosnovan je žalbeni navod tuženika da tužitelj nije dokazao postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe i traženje deklaratorne pravne zaštite (pa i u odnosu na ništetnu odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, bez obzira što je u odnosu na to potraživanje nastupila zastara).

12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilan je stav prvostupanjskog suda da Ugovor o kreditu može opstati bez ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno da zbog toga cjelokupan Ugovor o kreditu nije ništetan, sve to pozivom na odredbu čl. 87. st. 2. ZZP/03, kojom je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, te odredbu čl. 324. st. 1. ZOO-a koja propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12.1. Naime, utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno nalazi se u poziciji kao da je isti sklopljen po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora. Ugovor o kreditu može opstati bez tih ništetnih odredbi, obzirom da je utvrđenjem djelomične ništetnosti potrošaču načelno omogućeno zahtijevati od banke po pravilima o stjecanju bez osnove preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi, a u ovom konkretnom slučaju tužitelj je postavio eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovoren način promjene kamate i valuta ispunjenja obveze.

12.2. Ovaj sud je na sjednici Građanskog odjela održanoj 12. listopada 2021. donio zaključak prema kojem ništetnost ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da će se redovna kamata mijenjati prema odluci banke i u dijelu kojim je valuta obveze izražena u CHF, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu sukladno čl. 87. st. 2. ZZP/03 i čl. 105. ZOO/91 (koji je identičan čl. 324. st. 1. ZOO/05), a identično pravno stajalište o održavanju na snazi ugovora o kreditu koji u sebi sadržava odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., pri čemu valja istaknuti da je presuda ovog suda poslovni broj Gž-115/2020, na koju se poziva tužitelj, a u kojoj je izraženo pogrešno pravno shvaćanje o ništetnosti cijelog ugovora donesena prije prihvaćenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela ovog suda.

12.3. Stoga, kada se u konkretnom slučaju uklone ništetne odredbe, tužitelj se nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji kao da tih odredaba nije bilo, odnosno ima pravo na obeštećenje u okviru kojeg se obveza po Ugovoru o kreditu izračunava prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju valute obveze prilikom plasiranja kredita, slijedom čega je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da predmetni Ugovor o kreditu može opstati bez navedenih ništetnih odredbi, obzirom da Ugovor o kreditu i nadalje sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost.

13. Nadalje, prvostupanjski sud je osnovano svoja utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF temeljio na pravnim utvrđenjima iz presuda na koje se pozvao. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju obveze vezano uz valutnu klauzulu, sadržajno su izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene ništetnim, pa je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., dok je u rješenju broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. navedeno da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

15. Također, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

16. U predmetnom postupku osim tužitelja koji je u svom iskazu naveo da mu je ponuđeno samo sklapanje ugovora u valuti CHF, da nije mogao utjecati na ugovorne odredbe i da je potpisao ugovor koji je sastavila banka, drugi dokazi na okolnost da su vođeni pojedinačni pregovori nisu predlagani. Teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03) je na tuženiku, te isto tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao, pa je prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF pravilno utemeljio na presudi donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava.

17. Pri tome valja reći da je neosnovan žalbeni navod tuženika kojim osporava da bi sporna ugovorna odredba o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, navodeći da tužitelj nije vršio plaćanja dospjelih obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu. Navedeno se ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom, već i bi li neprihvaćanjem konkretne odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu okolnosti slučaja može se zaključiti da prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o valutnoj klauzuli niti oko njezinog ne/prihvaćanja, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Osnovano tužitelj sadržajem žalbe ukazuje da prvostupanjski sud nije izveo pravilan zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva (koja iznosi 3,00% od iznosa odobrenog kredita), i to - da ugovaranje te odredbe nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti je uzrokovalo neprihvatljivu neravnotežu među ugovornim stranama. Takav zaključaj prvostupanjski sud je donio usprkos pravilnom utvrđenju da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već da se radilo o unaprijed sastavljenom ugovoru od strane banke na tipiziranom obrascu, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj.

18.1. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a“.

18.2. U konkretnom slučaju proizlazi da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju i visinu naknade nije mogao utjecati, štoviše ista mu je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se konkretno odnosi. Pri tome tuženik nije dokazao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,00%), koju je njegov prednik naplatio u trenutku isplate kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Dakle, osim što u točki 5. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se konkretno ta naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) te da tužitelju nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

18.3. Pri tome valja reći da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Imajući u vidu ostale nepoštene ugovorne odredbe, kao i da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade).

18.4. Osim toga, glede zahtjeva transparentnosti sadržanog u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), valja reći da isti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog suda, to ne zahtjeva nužno u Ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.

19. Stoga je ocjena ovog suda da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, odnosno ništetna, pa imajući u vidu odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a prema kojoj u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, pri čemu se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kao i nedvojbenu okolnost da iz predmetne kreditne dokumentacije proizlazi da je prednik tuženika 26. srpnja 2006. naplatio od tužitelja naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 516,60 CHF odnosno 2.342,57 kn (sada 310,91 EUR), valjalo je naložiti tuženiku da isplati tužitelju traženi iznos sa zateznim kamatama tekućim od 26. srpnja 2006. do isplate, dakle od dana kada je prednik tuženika isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunate ulazne naknade. Naime, prednik tuženika, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni je stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja (a ne od dana sklapanja Ugovora o kreditu 24. srpnja 2006.).

19.1. Pri tome valja reći da zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2., tako da tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

20. Obzirom na sve navedeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, a žalbu tužitelja djelomično odbiti, a djelomično prihvatiti, te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke potvrditi, a u točkama V. i VI. izreke primjenom odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP-a preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i zahtjev za isplatu s tog osnova, kako je to navedeno u izreci ove presude.

21. U odnosu na zahtjev za isplatu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF valja reći da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tuženikov prigovor zastare nije osnovan, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno pravno stajalište dodatno je potvrđeno Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, te činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 17. svibnja 2021., nije protekao propisani opći zastarni rok od pet godina u kojem zastaruju tražbine s osnova stjecanja bez osnove kakav karakter ima predmetno potraživanje.

22. Međutim, osnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud nepozivanjem vještaka da usmeno na ročištu obrazloži svoj nalaz i mišljenje (poglavito izračun kojeg je tuženik osporio podneskom od 15. travnja 2022.) te odgovori na pitanja tuženika, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 260. st. 1. ZPP-a, te da je onemogućio tuženika u raspravljanju pred sudom, čime je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, na koju tuženik sadržajno ukazuje u žalbi.

22.1. Iz odredbe čl. 260. ZPP-a proizlazi da se vještačenje uvijek obavlja (usmeno) na raspravi, dok sud može odrediti da vještak osim iznošenja svog nalaza i mišljenja usmeno na raspravi, nalaz i mišljenje dostavi i u pismenom obliku prije rasprave, a u svakom slučaju da svoj nalaz i mišljenje mora uvijek obrazložiti. Ova odredba je u skladu je s načelom neposrednosti, propisanim čl. 4. ZPP-a, prema kojem sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave.

22.2. U konkretnom slučaju financijski vještak je podnio pisani nalaz i mišljenje, u odnosu na kojeg je tuženik iznio prigovore kojima je osporio točnost izračuna visine preplate, a na koje prigovore se vještak očitovao pisanim putem (sačinivši između ostalog obračun visine potraživanja u kontekstu prigovora tuženika, no u konačnici je ostao kod svog prvotnog nalaza i mišljenja).

22.3. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u brojnim odlukama, primjerice Rev 1009/2019-2 od 24. kolovoza 2022., Rev 1390/2014- 2 od 20. svibnja 2020., Rev 3019/2016-2 od 1. listopada 2019. i Revx 1044/2017-2 od 19. rujna 2018., kada prvostupanjski sud propusti pozvati vještaka na glavnu raspravu i saslušati ga u pogledu iznijetih konkretnih primjedbi na nalaz i mišljenje, stranka je onemogućena u raspravljanju i to iz razloga što vještak svoj nalaz i mišljenje daje usmeno na raspravi, a može ga dati i u pisanom obliku prije rasprave, dakle pisano i usmeno na raspravi, ali ne i samo pisano (čl. 260. ZPP-a). U situaciji kada vještak nije saslušan na raspravi, stranka (u konkretnom slučaju tuženik) je onemogućena u raspravljanju jer je svrha usmenog iznošenja nalaza i mišljenja vještaka da se omogući strankama da postavljanjem pitanja vještaku razjasne prigovore i primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, što tuženiku u konkretnom slučaju nije bilo omogućeno.

23. Stoga ni odlučne činjenice za odlučivanje o zahtjevu za isplatu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nisu raspravljene, zbog čega je u tom dijelu prihvaćanjem žalbe tuženika, temeljem odredaba čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a, te posljedično tome i u odluci o troškovima postupka, ovaj sud ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

24. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dakle održati će novu glavnu raspravu i usmeno saslušati financijskog vještaka povodom prigovora tuženika na pisani nalaz i mišljenje. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud će utvrditi odlučne činjenice za predmet spora i ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te ujedno o svim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP- a), pri čemu će imati u vidu i žalbene navode stranaka kojima pobijaju odluku o troškovima postupka.

25. Odluka o ostavljanju odluke o troškovima žalbenog postupka za konačnu odluku temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP-a.

26. Točka IV. izreke pobijane presude i točka I. izreke rješenja nisu osporavane žalbom pa iste nisu ispitivane u žalbenom postupku (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 18. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer