Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-812/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Saši Kutnjaku, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Jugoslava Purana, odvjetnika iz Bjelovara, protiv tuženika OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: P-466/2023-10 od 15. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: P-466/2023-10 od 15. travnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe iz točke 5. i točke 11. Ugovora o kreditu broj: 57660/06 sklopljenog 6. prosinca 2006., kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, dok je točkom II. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 737,39 EUR sa zateznim kamatama koje na iznos od 441,53 EUR teku od 9. prosinca 2006. do isplate i na iznos od 295,86 EUR od 25. travnja 2014. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i dosudi mu troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba iz točaka 5. i 11. Ugovora o kreditu broj: 57660/06 od 6. prosinca 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Societe Generale

- Splitska banka d.d. kao kreditora, te zahtjev za isplatu novčanih iznosa koje je tužitelj platio temeljem tih ništetnih odredbi, i to glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznosa od 441,53 EUR i naknade za prijevremenu otplatu kredita iznosa od 295,86 EUR, odnosno ukupno 737,39 EUR.

6. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 57660/06 sklopljen 6. prosinca 2006., te je istim prednik tuženika kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 29.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate 84 mjeseca i ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 7,80% godišnje, promjenjivu prema Odluci o visini kamatnih stopa ili drugom aktu kreditora, te otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 2,50% od iznosa odobrenog kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu određenom aktom kreditora

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji kredit je tužitelj u cijelosti vratio 24. travnja 2012.

- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva obračunata u iznosu od 732,50 CHF, u kunskoj protuvrijednosti 3.326,72 kn, odnosno 441,53 EUR, koja je tužitelju ustegnuta prilikom isplate kredita 8. prosinca 2006.

- da je naknada za prijevremenu otplatu kredita obračunata u iznosu od 348,73 CHF, u kunskoj protuvrijednosti 2.229,15 kn, odnosno 295,86 EUR, koja je naplaćena 24. travnja 2012.

- da se na pitanje ništetnosti spornih ugovornih odredbi u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03)

- da je tuženik na pripremnom ročištu 6. prosinca 2023. učinio nespornom visinu zahtjeva tužitelja kojim isti na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva potražuje iznos od 441,53 EUR i na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 295,86 EUR

- da je prigovor zastare neosnovan jer zastarni rok za predmetno potraživanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO/05) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, te imajući u vidu da visina potraživanja nije sporna, obvezao je tuženika da tužitelju na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetnih odredbi plati ukupni iznos od 737,39 EUR, koji se sastoji od iznosa od 441,53 EUR plaćenog temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i iznosa od 295,86 EUR plaćenog temeljem ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sa zatraženim zateznim kamatama na navedene pojedinačne iznose.

8. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno razlozi na kojima se temelji presuda da su nejasni i proturječni obrazloženju, a osim toga da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a jer prvostupanjski sud izvedene dokaze nije cijenio savjesno i brižljivo, a što je utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Nadalje, ističe da sporne ugovorne odredbe nisu ništetne, te što se tiče naknade za obradu kreditnog zahtjeva u točki 5. Ugovora o kreditu da je jasno navedeno koliko ista iznosi, dakle navedena odredba je jasno koncipirana, unesena na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta, te je tužitelj kao poštena i savjesna strana ugovora vrlo lako mogao utvrditi točan iznos te naknade. Navodi i da zakonski propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu predviđali zabranu takve naknade, a tužitelj svoju tvrdnju da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo nije potkrijepio niti jednim dokazom. Također, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe ZOO-a kada je utvrdio ništetnom ugovornu odredbu kojom je uređena naknada za prijevremenu otplatu kredita, i to odredbu kojom je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti davatelja kredita te je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, te odredbu o pravovaljanosti odredbe ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade štete, koju ovlast je iskoristio u svojem internom aktu, te sukladno Ugovoru predvidio najviši iznos naknade štete u slučaju prijevremene otplate kredita. U svezi toga ističe da je financijska institucija - banka, zbog čega podliježe specifičnom pravnom režimu i gospodarskoj logici na kojoj počiva bankarski sustav, naime trenutkom prijevremene otplate kredita da se narušava njegova likvidonosna i kamatonosna struktura bilance, te dolazi do smanjenja njegovih neto kamatnih prihoda. Osim toga, ističe da tužitelj ni u odnosu na tu ugovornu odredbu nije dokazao da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do neravnoteže između ugovornih strana, time da je i ta odredba jasna, uočljiva i razumljiva pa njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a.

10. Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud izvedene dokaze analizirao i ocijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP- a, te temeljem istih pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tako i u odnosu na zahtjeve za isplatu, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

11. Pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni Ugovor o kreditu te saslušanjem tužitelja, utvrdio da stranke o spornim ugovornim odredbama nisu pregovarale prije sklapanja Ugovora o kreditu, već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, te je pravilno ocijenio da, iako je u trenutku sklapanja ugovora tužitelj imao parametre utvrđenja visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva odnosno mogao je utvrditi visinu naknade za prijevremenu otplatu određenu aktom kreditora, te ugovorne odredbe ipak nisu poštene u smislu odredaba ZZP/03, slijedom čega je pravilnom primjenom tog zakonskog propisa, te odredaba ZOO/05 (doduše glede nekih odredbi pogrešno se pozivajući na ZOO/91, koji u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu više nije bio na snazi) u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, te zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove temeljem tih ugovornih odredbi, a u utuženoj visini, koju visinu je tuženik tijekom postupka učinio nespornom.

11.1. Naime, budući da tuženik, na kojemu je kod unaprijed sastavljenog standardnog ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 81. st. 4. ZZP/03), uopće nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnosti pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koji je iskazao da nikakvih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo i da mu je rečeno da se radi o obvezama koje mora platiti, te ocijenio da su predmetne odredbe nepoštene jer uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve nakon što je proveo test poštenosti istih, pa neosnovano tuženik žalbom pobija pravilnost prvostupanjske presude navodima da sud nije proveo test poštenosti i da nije ispitao uzrokuju li predmetne odredbe značajnu neravnotežu između stranaka.

12. Konkretno, u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu sadržanu u točki 5. Ugovora o kreditu kojom je propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,50% od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora, valja reći da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane prednika tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj. U odnosu na tu odredbu tuženik smatra da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa ju stoga nije dopušteno ocjenjivati u smislu poštenosti. Osim toga, kada bi to bilo i dopušteno, navodi da konkretna odredba treba dovesti do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, odnosno ovdje tužitelja, a što ista nije dovela.

12.1. U vezi ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita prvostupanjski sud pravilno ukazuje na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024. koje glasi: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a“.

12.2. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna, jer kao što je navedeno o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju i visinu naknade nije mogao utjecati, štoviše ista mu je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se konkretno odnosi. Pri tome tuženik nije dokazao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (2,50%), koju je njegov prednik naplatio u trenutku isplate kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Dakle, osim što u točki 5. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se konkretno ta naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: P-851/2020-31 od 4. travnja 2022.) te da tužitelju nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

12.3. Pri tome valja reći da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Imajući u vidu ostale nepoštene ugovorne odredbe, kao i da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade).

13. Glede žalbenih navoda tuženika, valja reći da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog suda, to ne zahtjeva nužno u Ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.

14. Nadalje, i u odnosu na ugovornu odredbu sadržanu u točki 11. Ugovora o kreditu kojom je propisano da je korisnik kredita dužan za prijevremenu otplatu kredita platiti naknadu kreditoru u iznosu određenom aktom kreditora, ovaj sud u cijelosti pravilnim prihvaća razloge temeljem kojih prvostupanjski sud i tu ugovornu odredbu cijeni ništetnom. Ovo tim više imajući u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tuženik nije ni pokušao dokazati visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini.

14.1. Glede žalbenih navoda tuženika da je i ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenosti, a osim toga ista da ne dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, žalitelja valja uputiti na naprijed iznijete razloge glede ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, poglavito one navedene u točki 13. ovog obrazloženja.

14.2. Osim toga, valja reći da nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da mu je prijevremenom otplatom kredita nastala šteta na način da nije ostvario korist od kamata koje bi tužitelj inače platio da je kredit redovito otplaćivao prema dospijeću pojedinih anuiteta, čime tuženik zapravo potvrđuje da je izlaznom naknadom kompenzirao iznos koji bi inače ostvario od tužitelja na ime kamate, koje postupanje je nezakonito i protivno odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. U svezi toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u navedenoj odluci broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., izrazio i stajalište da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući u vidu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

15. Obzirom na sve navedeno, dakle utvrdivši sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetnim, prvostupanjski sud je pravilno, u skladu s odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO/05 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imajući u vidu da visina naplaćenih naknada nije sporna, naložio tuženiku isplati tužitelju ukupni iznosa od 737,39 EUR sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. ZOO/05, obzirom da je prednik tuženika koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi jer je iste nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj navedenih iznosa.

16. Konačno, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare, jer zastara restitucijskih zahtjeva s osnove nepoštenih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.

17. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja žalbenih razloga, već tuženik odluku o troškovima postupka osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

18. Obzirom na sve navedeno, proizlazi da žalba tuženika nije osnovana zbog čega ju je u cijelosti valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a.

19. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 18. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer