Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-548/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Zoranu Mandiću, u pravnoj stvari tužiteljice HC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, [adresa], zastupano po punomoćnicima, odvjetnicima odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključenja glavne, javne rasprave 5. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice, te punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP-a), 18. prosinca 2024.

p r e s u d i o je

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3208602658 od dana 14. ožujka 2007. godine, sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja HC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „KAMATE I NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, da tužitelju HC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 97,55 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 17. ožujka 2007. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 17. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 01. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, da tužitelju HC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 937,50 € zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude 18. prosinca 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica HC iz [adresa], podnijela je 12. lipnja 2024. putem svog punomoćnika tužbu Općinskom sudu u Bjelovaru, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu, te isplate.

1. 1. U tužbi i tijekom postupka tužiteljica navodi, da je s tuženikom dana 14. ožujka 2007. sklopila ugovor o kreditu kojim joj je kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 23.000,00 švicarskih franaka, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca.

1. 2. U čl. 2. Ugovora o kreditu, pod nazivom " kamate i naknade" određeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, te je temeljem ove odredbe 16. ožujka 2007. tužiteljici naplaćena naknada u iznosu od 97,55 €/735,00 kuna, prema fiksnom tečaju.

1. 3. Ugovor o kreditu bio je standardiziran ugovor ( tipski ugovor) koji je kao takav unaprijed sročen i pripremljen od strane tuženika, te se o odredbama nije moglo pregovarati, a tužiteljici nije niti predočena odredba čl. 2. pod nazivom "kamate i naknade", uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika.

1. 4. Tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imala nikakav utjecaj na sadržaj navedene odredbe, niti joj je objašnjena svrha odredbe, a niti dana mogućnost utjecaja na sadržaj odredbe, što je obzirom na položaj tužiteljice kao potrošača i apsolutnog laika, bilo nužno.

1. 5. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice. Osim toga, tužiteljica je nakon terećenja po osnovi predmetne naknade plaćala i kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako joj je faktički isplaćen manji iznos kredita, odnosno iznos umanjen za navedenu naknadu.

1. 6. Tužiteljica navodi da se u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, ima smatrati potrošačem, odnosno fizička je osoba koja navedeni Ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu uređenja stambenog prostora, te nije imala pravnih znanja koja su joj bila potrebna kako bi razumjela odredbu o naknadi, za razliku od tuženika koji je ugovor o kreditu sastavlja u okviru svojih djelatnosti.

1. 7. Tužiteljica navodi da prema čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka, propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što je slučaj u konkretnom predmetu.

1. 8. Tužiteljica se poziva i na Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja određuje da je ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori nepoštena, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, te je na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

1. 9. Stoga tužiteljica smatra, da je predmetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna, te predlaže da sud donese presudu kojim bi utvrdio ništetnost odredbe i naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos ustegnut na ime ništetne odredbe sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno od 16. ožujka 2007.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik osporava naznačenu vrijednost predmeta spora, ukazuje na sudsku praksu i smatra da bi u sporu gdje je istaknut tužbeni zahtjev za činidbu te deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, kao vrijednost predmeta spora treba uzeti vrijednost zahtjeva za činidbu. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare, obzirom da je naknada naplaćena 16. ožujka 2007., a tužba podnijeta 2024.godine, dakle nakon proteka više od 15 godina.

2. 1. Tuženik smatra da tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb broj P- 1401/12 nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, pa je zahtjev tužiteljice osim što je neosnovan, podnijet je i izvan zastarnog roka.

2. 2. Tuženik osporava navode da bi se ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, te tužitelj ne predlaže niti jedan dokaz kojim bi potkrijepio svoje navode. Tuženik smatra da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva valjano ugovorena i temelji se osim na slobodi ugovaranja, sukladno Zakonu o obveznim odnosima i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. S tim u vezi ističe, kako je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 143/2013) dano ovlaštenje Ministru financija da Pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi.

2. 3. Sukladno Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, dopuštena je i predviđena naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno Tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade ovisno o vrsti kredita.

2. 4. Da je zakonodavac smatrao da je naknada za obradu kredita nezakonita, onda je ne bi dodatno uredio citiranim posebnim propisima. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvrijeđeno u poslovanju kreditnih institucija na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznata ova praksa, niti su naknade zabranjene. Naknade predviđa i Direktiva 2014/2017/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. u ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni ranijih Direktiva.

2. 5. Tuženik smatra da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. I upravo je predmetnom odredbom Ugovora o kreditu propisano da je korisnik kredita u obvezi platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora.

2. 6. Tuženik ističe kako je tužiteljica o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bila informirana i od strane osobnog bankara, koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijenta s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva a obveza naknade je propisana i Općim uvjetima poslovanja banke koji određuju da je klijent dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.

2. 7. Tuženik smatra da ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu, a pogotovo ne znatnu neravnotežu između stranaka. U slučaju da naslovni sud ipak smatra da navedena odredba podliježe testu (ne)poštenosti, tuženik prvenstveno ističe, da bi bilo odlučno utvrditi je li predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

2. 8. U slučaju da sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, sud je dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice iznos kredita i iznos naplaćene naknade, te odnos ta dva iznosa i nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu kao i pružene usluge, te po mišljenju tuženika ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru broj Su-485/2024-2 od 25. listopada 2024. određeno je, da će u ovoj pravnoj stvari postupati Općinski sud u Virovitici.

4. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom 14. ožujka 2007. zaključila Ugovor o kreditu u kojem je u čl. 2. ugovoreno da je korisnik kredita u obvezi platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge kreditora ( str. 8).

4. 1. Nadalje, nije sporno niti da je temeljem čl. 2. Ugovora o kreditu dana 16. ožujka 2007. tuženik naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 97,55 €/735,00 kuna ( str. 13).

5. Sporno je, je li predmetna odredba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da li je tužiteljica potrošač koji nije imao utjecaja na sadržaj ugovora o kreditu.

5. 1. Također je sporno, je li za potraživanje tužiteljice nastupila zastara.

6. Radi utvrđenja relevantnih činjenica izvršen je uvid u Ugovor o kreditu ( str. 8-12), potvrdu ( str. 13), promete po računu( str. 16-21), obračun kamata ( str. 22-24), Direktivu Vijeća ( str. 29-32), tumačenje odredbe iz Sl. lista ( str. 33-34). uputu za odobravanje kredita Zagrebačke banke ( str. 67-75) , Opće uvjete poslovanja ( str. 76-80), izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VS RH ( str. 130-132), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke ( raspravni zapisnik od 5. 12. 2024. str. 157-158).

7. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužiteljice našao životnim i logičnim u dijelu gdje navodi da je kredit podigla za uređenje stambenog prostora, te da ju je prvenstveno interesirala visina rate, a službenica banke ulijevala joj je povjerenje, no nije joj ništa rekla o naknadama. Iznenadila se kada je dobila uplatnicu za osiguranje. U banci je dobila ugovor koji je bio već otisnut, odnosno špranca i nije imala mogućnost pregovarati. Javni bilježnik koji je ovjeravao ugovor, više je bio koncentriran na njenog svekra koji je bio stara i slijepa osoba ,a svojom nekretninom jamčio je za povrat kredita.

9. 1. Ovaj iskaz sukladan je dokumentaciji koja se nalazi u spisu, a naročito Ugovoru o kreditu ( str. 8-12), te potvrdi ( str. 13).

9. 2. Stoga je sud našao relevantnim slijedeće utvrđene činjenice:

- da je tužiteljica kredit podigla za uređenje vlastitog stambenog prostora,

- da tužiteljica s tuženikom nije pregovarala o odredbama Ugovora o kreditu, već je potpisala već sačinjen tipski ugovor,

- da odredba čl. 2. Ugovora o kreditu određuje da je korisnik kredita u obvezi platiti sve naknade i troškove, sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora, 10. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003. - u daljnjem tekstu ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ), Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, u daljnjem tekstu ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP).

10.1. Članak 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takva je odredba ugovora sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, ništetna.

10. 2. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

10. 3. Direktiva 93/13/EEZ u čl. 3. st. 2. određuje, da je na prodavatelju robe ili pružatelju ugovora teret dokazivanja da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok u čl. 4. određuje da se nepoštenost ugovornih odredbi procjenjuje na način da se uzme u obzir ne samo priroda usluga ili robe već i sve okolnosti i odredbe ugovora u vrijeme kada je sklapan.

10. 4. Članak 323. ZOO-a, regulira posljedice ništetnosti i određuje da je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

10. 5. Sukladno odredbi čl. 327. st. 1. na ništetnost pazi sud po službenoj dužnosti, a odredba čl. 328. određuje da se pravo isticanja ništetnosti ne gasi.

10. 6. Dakle, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11. Stavljajući u odnos utvrđene činjenice sa citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sud je našao utvrđenim da se tužiteljica koja je Ugovor o kreditu zaključila radi uređenja stambenog prostora, ima smatrati potrošačem u smislu Zakona o zaštiti potrošača, te joj kao takvoj pripada i pravo na pravnu zaštitu sukladno odredbama ovog Zakona.

11.1. Sporna odredba članka 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora, ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP-a.

11. 2. Europski sud postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

11.3. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe koje ga određuju kao takvog i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu.

11. 4. Razmatrajući je li predmetna odredba čl. 2. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, sud je utvrdio da je odredba gramatički razumljiva, no ista ne sadrži nikakve ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze, već upućuje na Odluku o Tarifi.

11. 5. Uvidom u Odluku o Tarifi ( str. 70-75) koja govori o visini naknade, no opet bez jasnih ekonomskih kriterija i navoda što se plaća tom naknadom, odnosno koji se eventualno troškovi podmiruju, već određuje visinu naknade za pojedine grupe potrošača. Čak niti Opći uvjeti poslovanja ( str. 76-80) u poglavlju 5. ( kamate, naknade i troškovi) ne sadrže nikakve ekonomske kriterije.

11. 6. U Ugovoru se uopće ne navodi što obuhvaća naknadu, a niti je to shvatljivo iz Odluke o Tarifi, kao niti iz Općih uvjeta poslovanja. Odluka o Tarifi određuje samo visinu naknade u rasponu od 1-150%. Iz takve Odluke, kao i Općih uvjeta poslovanja koji opet upućuju na Odluku o Tarifi, potrošač ne može zaključiti što mu se naplaćuje.

11. 7. Takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, sud smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj odnosno ništetnoj odredbi Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je sud našao osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 14. ožujka 2007., u dijelu koji obvezuje korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora.

11.8. Dakle, nema zabrane da kreditor i korisnik kredita ugovore naknadu, no u tom slučaju u ugovoru treba biti jasno navedeno što se kreditoru nadoknađuje, a da ne ulazi u troškove redovnog poslovanja, što ovdje nije slučaj.

12. Kako temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a, zbog ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora postoji obveza tuženika vratiti primljeno bez osnove, sud je razmatrao osnovanost prigovora zastare imajući u vidu odredbe ZOO-a, sudsku praksu, te pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske o računanju zastarnog roka.

12.1. Naime, Vrhovni je sud RH na sjednici Građanskog odjela, održanoj dana 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje (broj Su-IV-47/2020) da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

12. 2. Ovakvo stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda RH: Rev- 953/2020.

12. 3. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove odluke.

12. 4. Prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda i recentnu sudsku praksu, ovaj sud prigovor zastare nije našao osnovanim.

13. Temeljem čl. 1115. ZOO-a, tuženik kao nepošten stjecatelj dužan je platiti i kamatu od dana stjecanja bez osnove.

13. 1. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koja je naplaćena u iznosu od 735,00 kuna odnosno utuženih 97,55 €.

13. 2. Ovaj je iznos ustegnut kod isplate kredita dana 16.ožujka 2007., te je povećano zaduženje potrošača tako da je na nepošteno ustegnut iznos plaćao i kamatu za vrijeme otplate kredita.

13. 3. Kako je tuženik nepošten stjecatelj od 16. ožujka 2007., dužan je platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, slijedom čega je sud tužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na isplatu zatezne kamate, našao osnovanim.

13. 4. Isto tako treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

14. Sud nije našao osnovanim prigovor tuženika na naznačenu vrijednost predmeta spora, stoga što zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela odredbe Ugovora o kreditu može biti samostalan tužbeni zahtjev i ne mora biti popraćen zahtjevom za isplatu.

14. 1. Čl. 37. Zakona o parničnom postupku određuje, da u slučaju kada jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost se predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.

14. 2. Temeljem odredbe čl. 19. Zakon o sudskim pristojbama ( Narodne novine 118/2018, 51/23), u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa, ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 €.

14. 3. Dakle, vrijednost predmeta spora za utvrđenje sukladno odredbi čl. 19. ZOSP-a je 1.327,22 €, čemu se ima dodati vrijednost zahtjeva za isplatu od 97,55 €, što iznosi ukupno 1.424,77 € koliku vrijednost je sud i utvrdio na ročištu za glavnu raspravu, pa prigovor tuženika na vrijednost predmeta spora nije nađen osnovanim.

14. 4. Neprihvatljivo je shvaćanje tuženika po kojemu bi vrijednost predmeta spora kod kumulacije tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnim odredbe ugovora i isplate bila manja, nego da se samo zahtjeva utvrđenje odredbe ugovora ništetnom.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

15. 1. Tužena koja je u cijelosti izgubila spor dužna je tužiteljici naknaditi troškove koji su bili opravdani i nužni za vođenje postupka, a odnose se na trošak zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( u daljnjem tekstu; Tarife).

15. 2. Zahtjev punomoćnika tužitelja za nagradu za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova, (200,00 €) sud je našao osnovanim (Tbr. 7. točka 1. Tarife).

15. 3. Punomoćniku tužitelja za pribavljanje potvrde o plaćanju naknade sukladno odredbi tbr. 36. i 46. Tarife, odvjetniku pripada nagrada od 50,00 €.

15. 4. Za sastav obrazloženog podneska od 7. srpnja 2024. punomoćniku tužiteljice po tbr. 8. točka 1. Tarife pripada nagrada od 200,00 €, a ista nagrada pripada punomoćniku i za zastupanje na ročištu održanom 5. prosinca 2024.

15. 5. Za pristup ročištu za objavu presude, po tbr. 9. točka 3. Tarife punomoćniku tužiteljice pripada nagrada od 50 bodova odnosno 100,00 €.

15. 6. Dakle, za zastupanje po punomoćniku tužiteljici pripada naknada u iznosu od 750,00 €, što sa PDV-om iznosi 937,50 €.

15. 7. Zahtjev za naknadu troškova za sudske pristojbe sud nije našao osnovanim, obzirom da je tužiteljica kao potrošač oslobođena plaćanja sudskih pristojbi.

16. Slijedom iznijetog riješeno je kao u izreci.

U Virovitici 18. prosinca 2024.

Sudac:

Zoran Mandić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužiteljicu Odvjetničko društvo Župan, Babić & Antunović, Zagreb,

2. Za tuženika Odvjetničko društvo Porobija & Porobija, Zagreb,