Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-531/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Stokrp predsjednice vijeća, Michala Danečeka, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ivane Mašić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mato Krmek, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5371/2017-34 od 16. svibnja 2024., u sjednici održanoj 18. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba Republike Hrvatske kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5371/2017-34 od 16. svibnja 2024., u točki I izreke, potvrđuje,

i

r i j e š i o  j e

I Preinačuje se odluka o trošku postupka sadržana u točki II izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5371/2017-34 od 16. srpnja 2024., za iznos 1.218,75 EUR, i u tom dijelu rješava

Odbija se zahtjev tužitelja radi naknade troška žalbenog postupka u iznosu 1.218,75 kn.

II Odbija se zahtjev tuženika radi naknade troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj LĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] vlasnik nekretnine zk.č.br. 806/6 k. o. [katastarska općina] u naravi oranica površine 5613 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

II. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatska naknaditi tužitelju LĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 4.792,82 EUR, sve to u roku od 15 dana."

2. Tuženik je protiv te presude podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 9., točka 11. i točka 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23– dalje ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a žali se i protiv odluke o trošku postupka. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troška za sastav žalbe u iznosu 625,00 EUR.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu pobija žalbene navode i predlaže da drugostupanjski sud žalbu tuženika odbije kao neosnovanu.

4. Žalba je pravovremena.

5. Žalba protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu u smislu odredaba članka 365. ZPP-a, ovaj je sud utvrdio da sud prvog stupnja pobijanom presudom nije ostvario koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka te da je pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Neosnovano se u žalbi prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, u smislu da se presuda ne može ispitati, obzirom na to da pobijana presuda sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji su razlozi jasni i međusobno ne proturječe tako da je presuda jasna i može se ispitati.

8. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 9. ZPP-a na koju tuženik upire, jer iz stanja spisa proizlazi da o zahtjevu tužitelja ne teče parnica i da o njemu prije nije pravomoćno presuđeno, odnosno da nije zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe. Za odbijanje ovog prigovora tuženika, u smislu odredbe članka 288. stavak 3. ZPP-a, sud prvog stupnja je naveo valjane razloge u točki 8. obrazloženja pobijane presude, a tuženik u žalbi ne predočuje dokaz koji bi doveo u pitanje utvrđenje suda prvog stupnja.

9. Pobijanom presudom nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 14. ZPP-a, koju je sud prvog stupnja, prema navodima žalbe, ostvario time što je odlučivao zahtjevu koji nije istovjetan zahtjevu sadržanom u Zahtjevu tužitelja za mirno rješenje spora u smislu odredbe članka 186.a ZPP-a. Naime, u Zahtjevu za mirno rješenje spora tužitelj je tražio izdavanje tabularne isprave, dakle postavio je obveznopravni zahtjev, dok u tužbi zahtijeva utvrđenje vlasništva nekretnine, odnosno ovaj se postupak vodi radi ostvarenja stvarnopravnog zahtjeva, iz čega tuženik zaključuje da se ne radi o istovrsnim zahtjevima, zbog čega bi tužbu trebalo odbaciti.

10. Međutim, i prema mišljenju ovog suda, svrha oba zahtjeva je stjecanje vlasništva iste nekretnine, a zahtjevi tužitelja istaknuti u Zahtjevu za mirno rješenje spora i u tužbi utemeljeni su na istim činjenicama tako da je tuženoj već u trenutku primitka tužbe bilo poznato što tužitelj želi i temeljem čega to želi. Stoga bi odbacivanje tužbe samo iz razloga istaknutih u žalbi predstavljalo pretjerani formalizam koji bi, u konačnici, rezultirao (neprihvatljivim) ograničavanjem prava tužitelja na pristup sudu.

11. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje što žalbom tuženika nije dovedeno u pitanje.

12. Tuženik neosnovano prigovara identifikaciji sporne nekretnine obzirom da je sud prvog stupnja tu nekretninu identificirao i prema katastarskim i prema zemljišnoknjižnim podacima (točka 11. obrazloženja) utvrdivši, uz to, i povijest promjena, koje su se odrazile na konačnu površinu sporne čestice. Prigovor tuženika vezan uz površinu nekretnine koju je tužitelj kupio od GĆ i TĆ prema Ugovoru od 8. listopada 1997. sud prvog stupnja je pravilno otklonio uzimajući u obzir sadržaj Aneksa Ugovora o kupoprodaji nekretnina kojeg su 4. srpnja 2018., sklopili nasljednica prvotnog prodavatelja GĆ - PĆ i CĆ kao prodavatelji i tužitelj kao kupac, u kojem je navedena pravilna površina sporne čestice.

13. Sporna je nekretnina u zemljišnoj knjizi bila upisana kao javno dobro i da je tek rješenjem nadležnog ministarstva od 2. listopada 2009. utvrđen prestanak javnog vodnog dobra za tu nekretninu, koja je po sili zakona potom upisana kao vlasništvu tuženika. Međutim, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da sporna nekretnina, barem od 1912., faktički ne predstavlja javno dobro i da je, od naprijed navedene godine bila u posjedu osoba koje su 1997. tu nekretninu prodale tužitelju, i njihovih prednika, ponajprije ĆĆ rođene L (koja je umrla 1980.). Sud prvog stupnja svoj zaključak o gubitku svojstva javnog dobra temelji na činjenici da je sporna čestica 1976. cijepana na način da je dio osnovne čestice u površini 8612 m2 ostao u posjedu tada upisane posjednice ĆĆ rođene L dok je novoformirana čestica broj 2757/3, u površini 595 m2, upisana na korisnika Općinu Susedgrad u svrhu izgradnje prometnice. Posjednici/korisnici nekretnine HĆ je za oduzeti dio zemljišta isplaćena naknada, a posebno i naknada za izgubljenu vrijednost sijena koju je ZĆ dobivala sa predmetne čestice. Sud prvog stupnja temeljem toga zaključuje da je javna vlast priznala prednici tužitelja posjed sporne nekretnine i da već tada ta nekretnina više nije imala status javnog dobra (u suprotnom nikakva naknada tadašnjoj posjednici odnosno korisnici zemljišta ne bi bila isplaćena), koje utvrđenje prihvaća i ovaj sud.

14. Sud prvog stupnja se pri tome pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj Revt-243/2011-2 od 27. svibnja 2015., kojim je na postavljeno revizijsko pitanje: "Može li se na nekretnini koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao javno dobro steći stvarno pravo ako je ona faktično izgubila to svojstvo?", odgovoreno da okolnost što je određena nekretnina upisana u zemljišnoj knjizi kao javno dobro ne mora značiti da se doista radi o takvom statusu nekretnine, ako se takva nekretnina faktično ne koristi kao dobro u uporabi. Stoga je moguće, a slijedom korištenja nekretnine u javnom dobru, da takva nekretnina izgubi svojstvo javnog dobra pa može biti predmetom stjecanja prava vlasništva. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijeto u rješenju poslovni broj Rev-537/1999 od 26. rujna 2002. prema kojem je moguće, obzirom na konkretne okolnosti i način korištenja samo dijela nekretnine, da samo dio određene katastarske čestice izgubi svojstvo općeg dobra, a drugi dio ostane u tom režimu.

15. Dakle, nakon što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je sporna nekretnina izgubila svojstvo javnog dobra, odnosno da se faktički ne koristi kao javno dobro, činjenica što je ta nekretnina u zemljišnoj knjizi bila upisana kao javno dobro, kako to ističe tuženik u žalbi, nije od utjecaja na stjecanje stvarnih prava na toj nekretnini.

16. Prema odredbi članka 159. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 – dalje ZV) dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako ta ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.

17. Stavkom 3. istog članka je propisano da samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnog samostalno posjedovanja. Odredbom stavka 4. istog članka propisano je da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave, Jedinica područne (regionalne) samouprave i njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz stavka 2. i 3. tog članka.

18. Prema odredbi članka 160. stavak 1. ZV-a vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari a završava sa istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. Stavkom 2. istog članka je određeno da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

19. Člankom 18. stavak 3. ZV-a je propisano da je posjed pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Stavkom 5. istog članka propisano je da se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

20. Prema odredbi članka 129. stavak 1. ZV-a kad je zakon odredio da će se vlasništvo steći ispunjenjem određenih pretpostavaka koje nisu pravni posao, ni odluka suda ili drugog tijela na temelju kojeg se stječe vlasništvo, niti su nasljeđivanje, onaj kome se glede neke stvari ispune te pretpostavke stječe samim tim pravo vlasništva na njoj u trenutku ispunjenja tih pretpostavki.

21. Kako se vlasništvo nekretnine dosjelošću stječe ispunjenjem zakonskih pretpostavki za to, a sud prvog stupnja je utvrdio da su zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva sporne nekretnine dosjelošću ispunjene prije no što je ZV stupio na snagu, pravilno je ispunjenje ovih pretpostavki, u smislu odredbe članka 388. stavak 2. ZV-a („Stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupnja na snagu ovog Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka"), cijenio sukladno pravnim pravilima austrijskog Općeg građanskog zakonika (Zbirka zakona 1-6/1811 objavljen 1. lipnja 1811., na snazi od 1. siječnja 1812. – dalje OGZ), čije su se odredbe tada primjenjivale kao pravna pravila sukladno odredbama Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list FNRJ 86/46, 104/46, 96/47).

22. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 1472. OGZ-a vlasništvo nekretnine dosjelošću moglo se steći na nekretninama u državnom, crkvenom ili općinskom vlasništvu pri čemu je propisano vrijeme samostalnog poštenog posjeda te nekretnine u trajanju 40 godina, dok iz pravnog pravila iz paragrafa 1477. OGZ-a proizlazi da tko dosjelost zasniva na vremenu od 30 ili 40 godina, taj nije dužan dokazati zakonitost posjeda (dakle dovoljan je samostalni pošteni posjed), ali ako je posjed nepošten, dosjelošću se uopće ne može steći pravo vlasništva niti posjedom nekretnine u trajanju 40 godina.

23. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 326. OGZ-a pošten je posjednik onaj koji opravdano vjeruje da je stvar koju posjeduje njegova, odnosno da je nepošten posjednik onaj koji zna ili iz okolnosti mora znati da je stvar koju posjeduje tuđa s time da je posjednik pošten sve dok se ne dokaže drukčije (pravno pravilo iz paragrafa 328. OGZ-a).

24. Uzimajući u obzir naprijed navedeno te činjenicu da je pošteni samostalni posjed prednika tužitelja započeo 1912., kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja, to su pretpostavke za stjecanje vlasništva sporne nekretnine dosjelošću ispunjene istekom 1952. godine, što znači da su prednici tužitelja početkom 1953. stekli vlasništvo te nekretnine. Stoga je tužitelj 1997, kupio nekretninu od vlasnika koji su tu nekretninu stekli od prijašnje vlasnice IĆ rođene L. Imajući u vidu tu okolnost - da je tužitelj postao vlasnik nekretnine u trenutku kupnje - prigovori tuženika koji se tiču poštenja posjeda tužitelja u periodu nakon što je on stekao vlasništvo nekretnine su irelevantni.

25. Nesporno je da je navedena nekretnina bila na dan 8. listopada 1991. u društvenom vlasništvu, ali isto tako je opravdano priznati pravne učinke odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

26. Navedena je odredba ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske 17. studenog 1999. (Odluka broj U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/97, U-I- 1053/1997, U-I-1054/1997), ali u odnosu na prava stranaka koja su stečena na temelju ukinute odredbe ZV-a Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda (Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu br. 37658/10 i dr.) zauzeo slijedeće pravno shvaćanje:

"U tim okolnostima sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država donijevši takav neustavan propis. Zapravo kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojemu je time pogodovala njegova vlastita greška. U svezi s tim sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.".

27. Člankom 130. stavak 1. ZV-a propisano je da tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. U konkretnom slučaju je tužitelj, kao osoba koja je stekla vlasništvo nekretnine pravnim poslom od osobe koja je vlasništvo stekla temeljem samog zakona (a nije kao vlasnik upisana u zemljišnoj knjizi), ovlašten publicirati svoje pravo upisom u zemljišnu knjigu, ali temeljem presude, jer mu je tuženik odbio izdati ispravu temeljem koje bi to svoje pravo mogao ostvariti.

28. Stoga je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrdio da sporna nekretnina nije imala svojstvo javnog dobra iako je to svojstvo bilo upisano u zemljišnoj knjizi, da je ta nekretnina, iako je bila u režimu društvenog vlasništva na dan 8. listopada 1991., bila u poštenom posjedu prednika tužitelja od 1912., da su prednici tužitelja stekli vlasništvo te nekretnine dosjelošću, ispunjenjem zakonskih pretpostavki, sasvim sigurno 1953. godine jer se na ovaj slučaj mogu primijeniti učinci ukinute odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a, zbog čega tužitelj osnovano zahtjeva da se utvrdi da je upravo on vlasnik navedene nekretnine.

29. Slijedom iznijetog je utvrđeno da pobijanom presudom nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje se tuženik poziva, zbog čega je valjalo, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, presuditi kao u izreci.

30. Odlučujući o trošku postupka sud prvog stupnja se pravilno pozvao na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u parnici. Međutim, sud prvog stupnja je pogriješio u opsegu dosuđenog troška. Tako je tuženik u pravu kada tvrdi da tužitelj neosnovano zahtijeva naknadu troška zastupanja na ročištu održanom 18. ožujka 2018. u iznosu 50 bodova iz razloga što je ročište odgođeno upravo zbog nepripremljenosti tužitelja i na njegov prijedlog. Isto tako, tužitelju za ročište održano 8. travnja 2019. ne pripada naknada za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u punom iznosu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 138/23 – u daljnjem tekstu: OT) jer je ročište odgođeno prije nego što su stranke počele raspravljati, tako da tužitelju pripada nagrada u iznosu 125,00 EUR sukladno Tbr. 9. stavak 5. OT, dok se na ročištima održanim 26. studenog 2020. i 2. studenog 2023. raspravljalo samo o procesnim pitanjima tako da tužitelju pripada nagrada za ta ročišta od po 312,50 EUR sukladno Tbr. 9. točka 2. OT.

31. Stoga je tužitelju neosnovano dosuđen trošak u iznosu 1.2018,75 EUR, iz kojeg razloga je valjalo, temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a, riješiti kao pod točkom I izreke.

32. Točka II izreke temelji se na odredbi članka 166. stavak 2. ZPP-a u vezi odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a jer je tuženik žalbom uspio osporiti samo dio odluke o trošku postupka, tako da neosnovano zahtijeva naknadu troška žalbenog postupka.

U Karlovcu 18. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Vesna Stokrp