Republika Hrvatska
Županijski sud u Karlovcu
Karlovac
Gž-474/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Stokrp kao predsjednika vijeća, Ivane Mašić kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Michala Danečeka kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Sewer Branku, odvjetniku iz Ludbrega, Miroslava Krleže 29, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-87/2021-27 od 17. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-87/2021-27 od 17. ožujka 2023. u pobijanom dijelu točke
I., II. i IV. izreke presude.
r i j e š i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-87/2021-27 od 17. ožujka 2023., kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom je presuđeno:
„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 320-50-3376865 od 31.3.2006. sklopljen između tužitelja NE i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, solemniziranog kod javnog bilježnika Zvijezdane Rauš-Klier iz Varaždina pod brojem OU-293/06 31.3.2006.,
- u točci 2 koja glasi: "redovna kamata: 5,95% godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora."
- u točci 3 koja glasi: "naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom korištenja kredita"
- u točci 7 koja glasi: "kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke."
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 363,00 EUR / 2.735,00 HRK sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4.4.2006. po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011., od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena,te iznos od 1.790,53 EUR / 13.490,77 HRK sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:
iznos od 7,90 EUR ( 59,49 kn ) sa kamatom od 31.01.2010.g. do isplate iznos od 12,24 EUR ( 92,23 kn) sa kamatom od 28.02.2010.g. do isplate iznos od 13,04 EUR (98,23 kn) sa kamatom od 31.03.2010.g. do isplate iznos od 15,29 EUR (115,23 kn ) sa kamatom od 30.04.2010.g. do isplate iznos od 19,41 EUR (146,23 kn ) sa kamatom od 31.05.2010.g. do isplate iznos od 23,92 EUR (180,23 kn ) sa kamatom od 30.06.2010.g. do isplate iznos od 23,66 EUR (178,23 kn ) sa kamatom od 31.07.2010.g. do isplate iznos od 27,11 EUR (204,23 kn ) sa kamatom od 31.08.2010.g. do isplate iznos od 35,33 EUR (266,23 kn ) sa kamatom od 30.09.2010.g. do isplate iznos od 30,03 EUR (226,23 kn ) sa kamatom od 31.10.2010.g. do isplate iznos od 31,35 EUR (236,23 kn ) sa kamatom od 30.11.2010.g. do isplate iznos od 33,08 EUR (249,23 kn ) sa kamatom od 31.12.2010.g. do isplate iznos od 39,98 EUR (301,23 kn ) sa kamatom od 31.01.2011.g. do isplate iznos od 36,66 EUR (276,23 kn ) sa kamatom od 28.02.2011.g. do isplate iznos od 37,99 EUR (286,23 kn ) sa kamatom od 31.03.2011.g. do isplate iznos od 39,58 EUR (298,23 kn ) sa kamatom od 30.04.2011.g. do isplate iznos od 45,16 EUR (340,23 kn ) sa kamatom od 31.05.2011.g. do isplate iznos od 57,23 EUR (431,23 kn ) sa kamatom od 30.06.2011.g. do isplate iznos od 66,91 EUR (504,11 kn ) sa kamatom od 31.07.2011.g. do isplate iznos od 67,97 EUR (512,11 kn ) sa kamatom od 31.08.2011.g. do isplate iznos od 56,29 EUR (424,11 kn ) sa kamatom od 30.09.2011.g. do isplate iznos od 50,41 EUR (379,81 kn ) sa kamatom od 31.10.2011.g. do isplate iznos od 49,69 EUR (374,41 kn ) sa kamatom od 30.11.2011.g. do isplate iznos od 53,99 EUR (406,81 kn ) sa kamatom od 31.12.2011.g. do isplate iznos od 58,90 EUR (443,81 kn ) sa kamatom od 31.01.2012.g. do isplate iznos od 58,90 EUR (443,81 kn ) sa kamatom od 29.02.2012.g. do isplate iznos od 57,44 EUR (432,81 kn ) sa kamatom od 31.03.2012.g. do isplate iznos od 57,58 EUR (433,81 kn ) sa kamatom od 30.04.2012.g. do isplate iznos od 59,57 EUR (448,81 kn ) sa kamatom od 31.05.2012.g. do isplate iznos od 59,70 EUR (449,81 kn ) sa kamatom od 30.06.2012.g. do isplate iznos od 59,70 EUR (449,81 kn ) sa kamatom od 31.07.2012.g. do isplate iznos od 57,31 EUR (431,81 kn ) sa kamatom od 31.08.2012.g. do isplate iznos od 52,67 EUR (396,81 kn ) sa kamatom od 30.09.2012.g. do isplate iznos od 57,31 EUR (431,81 kn ) sa kamatom od 31.10.2012.g. do isplate iznos od 58,24 EUR (438,81 kn ) sa kamatom od 30.11.2012.g. do isplate iznos od 57,31 EUR (431,81 kn ) sa kamatom od 31.12.2012.g. do isplate iznos od 52,80 EUR (397,81 kn ) sa kamatom od 31.01.2013.g. do isplate iznos od 54,79 EUR (412,86 kn ) sa kamatom od 28.02.2013.g. do isplate iznos od 55,98 EUR (421,81 kn ) sa kamatom od 31.03.2013.g. do isplate iznos od 58,11 EUR (437,81 kn ) sa kamatom od 30.04.2013.g. do isplate po stopi od 14% godišnje od 31.1.2010. do 30.6.2011., od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu preko iznosa od 2.153,53 EUR / 16.225,77 HRK do iznosa od 2.578,62 EUR / 19.428,64 HRK sa zateznom kamatom.
IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.319,24 EUR1/ 9.939,81 HRK sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. ožujka 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
2. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem je riješeno:
„Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu“.
3. Protiv navedene presude pod točkom I., II. i IV. izreke, kao i protiv rješenja, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu pretplaćenih iznosa po Ugovoru o potrošačkom kreditu od 31. ožujka 2006. u iznosu od 1.790,53 EUR / 13.490,77 HRK temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi promjeni tečaja za valutu CHF odnosno s obzirom da je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli ništetna, kao i zahtjev za isplatom jednokratno isplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 363,00EUR / 2.735,00 kn.
6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.
7. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP glede odlučivanja o prigovoru mjesne nadležnosti. Temeljem isprava koje su stranke priložile u tužbi i odgovoru na tužbu i stranačkog iskaza tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je nepoštena odredba članka 12. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena nadležnost suda sjedišta kreditora. Tuženik u žalbi ne dovodi u pitanje činjenicu da je predmetni ugovor tipski ugovor koji je sam sastavio. Budući tuženik nije dokazao da se pregovaralo o prorogacijskoj klauzuli, pravilno je prvostupanjski sud izuzeo odredbu kojom je ugovorena zbog njezine nepoštenosti, te o svojoj nadležnosti odlučio primjenom odredbe članka 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju pa je žalba odbijena kao neosnovana te rješenje potvrđeno primjenom odredbe članka 380. stavak 3. ZPP.
8. U odnosu na prigovor o povredi prava na pravično suđenje s aspekta "jednakosti oružja" valja reći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja"). Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja pri čemu tuženik niti ne navodi koji to dokazi nisu izvedeni. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušati svjedoka BE, zaposlenika banke, a isto tako i javnog bilježnika Zvjezdanu Rauš-Klier iz Varaždina te tužitelja. Zatim je na ročištu 21. prosinca 2022. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem BE, dok je ostao kod dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika i tužitelja, te je tužitelj saslušan kao stranka u postupku na ročištu 7. veljače 2023.
9. U odnosu na neprovođenje dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika, prije svega valja reći da se radi o ovlaštenju suda da odluči koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, sukladno ovlaštenju iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP, a uopćene okolnosti na koje se tuženik poziva radi saslušanja javnog bilježnika ne opravdava prihvaćanje navedenog dokaza budući da isti nije mogao tužitelju niti pojasniti raspon do koje te promjene valutne klauzule mogu ići. Prema tome, pravilno je sud odlučio da neće saslušati javnog bilježnika jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti. Budući da sud ne utvrđuje "sve okolnosti sklapanja predmetnog ugovora", za zaključiti je da neprovođenjem saslušanja javnog bilježnika nije tuženiku onemogućeno raspravljanje i nije povrijeđena odredba članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP koju sadržajno ističe tuženik, a niti je činjenično stanje ostalo nepotpuno ili pogrešno utvrđeno.
10. Nadalje, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s odredbom članka 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio io pravnoj osnovi spora.
11. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/03, koji je u članku 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u članku 96. i članku 99. ZZP/07, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.
12. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.
13. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno, odnosno iz stanja spisa proizlazi:
- da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu: 320-50-3376865 dana 31.ožujka 2006. kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredit u iznosu od 17.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita na rok otplate 84 mjeseca radi kupnje automobila,
- da je ugovorena jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,
- da iz odredbe članka 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu;
- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne;
- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da zbog povećanja tečaja tijekom trajanja otplate kredita tužitelj platio više u iznosu od 1.790,53 EUR / 13.490,77 kn, koji matematički izračun tuženik nije sporio, niti je sporio visinu jednokratne naknade u iznosu od 363,00 EUR / 2.735,00 kn koja je naplaćena tužitelju prilikom sklapanja predmetnog ugovora,
- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je zaključio predmetni ugovor u svrhu kupnje automobila za osobne potrebe, kada mu je rečeno da su najpovoljniji krediti u CHF, da je predmetni ugovor već bio pripremljen i da je tijekom otplate kredita došlo do velike promjene rate kredita na način da se stalno povećavala.
14. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da analizirajući spornu odredbu članka 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje naprijed navedeni iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan plaćanja, a prema otplatnom planu, odnosno primjena valutne klauzule, da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačena sporna odredba nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, te je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sporna ugovorna odredba zaista je i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Stoga kako je u konkretnom slučaju, tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja, pa je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO).
15. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.
16. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba članka 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (članak 502.a stavak 1. ZPP). Stoga u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi još i daljnji dokazni postupak (tuženik je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke), što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je u članku 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz članka 502.a stavak 1. ZPP.
17. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
18. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.
19. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
20. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.
21. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
22. Prema tome, odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.
23. Dakle, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), jer tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj pa nisu od utjecaja žalbeni navodi da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova.
24. Isto tako, činjenica da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Isto tako u odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava iskaz tužitelja navodeći da je proturječan sadržaju isprava u spisu i to isprava čija vjerodostojnost i dokazna snaga nisu dovedeni u pitanje, valja reći da nisu osnovani jer predstavljaju preocjenjivanje izvedenih dokaza i davanje vlastite, ali pogrešne ocjene dokaza na koju je u smislu odredbe članka 8. ZPP ovlašten jedino sud.
25. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama članka 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza pri čemu su i prigovori tuženika, istaknuti na nalaz i mišljenje pravne naravi. Naime, tuženik je u podnesku od 2. prosinca 2022. izričito naveo da nema prigovore na matematički izračun vještaka već je isticao da je prvostupanjski sud protivno volji ugovornih strana primijenio pogrešnu metodologiju prilikom izrade nalaza i mišljenja vještaka jer je izradio nalaz kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Dakle, prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka su materijalno pravne prirode, dakle o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud, a ne financijski vještak slijedom čega je sud prvog stupnja, sukladno činjeničnoj i pravnoj osnovi tužbe pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, a niti je tuženik predlagao dopunsko očitovanje vještaka u tom smislu.
26. U odnosu na žalbene navode da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a da je tužitelj isticao samo djelomičnu ništavost manjeg značaja pa da je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavak 2. ZOO, tužbeni zahtjev trebalo odbiti, valja reći da su ocijenjeni neosnovani jer tužitelj može tražiti utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog ugovora iako je ugovor ispunjen s obzirom da je isticanje ništetnosti neograničeno prema članku 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11. 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), prema kojem se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Prema tome, predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
27. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (članak 323. stavak 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je isti plaćao dosjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu s odredbama članka 29. stavak 2. i članak 1115. ZOO.
28. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare pri čemu valja dodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 25. veljače 2021. tako da nije protekao petogodišnji zastarni rok. 29. U odnosu na visinu dosuđene jednokratne naknade s osnova troškova obrade kredita (3,30%) koja je naplaćena tužitelju u iznosu od 363,00 EUR / 2.735,00 kn ocjena je ovog suda da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je predmetni ugovor standardni tipski ugovor o kreditu koji je unaprijed sastavio tuženik. U smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ (prvi podstavak članka 3. stavak 2.), djeluje oboriva presumpcija nepoštenosti odredbe koju je unaprijed sastavio prodavatelj odnosno pružatelj usluga zbog čega potrošač nije mogao utjecati na sadržaj ugovora, time da je teret dokazivanja nedjelovanja presumpcije nepoštenosti na prodavatelju.
30. Suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je u provođenju testa poštenosti utvrdio da sporna odredba o kojoj se nije pregovaralo ne ispunjava zahtjeve transparentnosti, savjesnosti i poštenja, te da je njezinim ugovaranjem prouzročena znatnija neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.
31. Kod razmatranja zahtjeva transparentnost, pravilno je ocjenjeno da je odredba kojom je ugovorena naknada od 3,30 % od ugovorenog kredita matematički određena i jezično razumljiva, ali da se iz sporne odredbe, a niti ostalih ugovornih odredbi, ne može se zaključivati o prirodi ove naknade. Iz sadržaja sporne odredbe koju je pripremio i sastavio tuženik, tek proizlazi da je riječ o obvezi tužitelja. U ugovoru nije navedeno na koju protučinidbu tuženika se odnosi naknada, već je naplatnim pravnim poslom kakav je ugovor o kreditu, tužitelju nametnuta dodatna obveza plaćanja naknade koja nije ekvivalentna niti jednoj činidbi tuženika. Opći troškovi poslovanja koje tuženik ima u obavljanju svoje gospodarske djelatnosti, ne mogu se prebaciti na tužitelja kao potrošača (odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C252/19). Unošenjem odredbe o obvezi tužitelja plaćanja naknade koja se ne odnosi na plaćanje konkretnih troškova ili usluga, tuženik je postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim pregovorima, ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Polazeći od činjenice da ugovaranje jednokratne ulazne naknade nije u suprotnosti s prisilnim propisima, zahtjev znatnije neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača, pravilno je razmatran kroz odredbu članka 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP/03), koja propisuje da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se naplaćuju i pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti. Budući tuženik nije dokazao da naknada odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio i zaključio da je ugovaranje ulazne naknade koja ne odgovara stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, prouzročilo znatniju neravnotežu na štetu tužitelja. Temeljem ovih utvrđenih činjenica pravilno je ocjenjeno da je sporna odredba nepoštena u smislu odredbi članka 81., 84. i 85. ZZP/03 i stoga ništetna.
32. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu s osnova valutne klauzule i jednokratne naknade od 3,30% te obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od 1.790,53 EUR / 13.490,77 kn, odnosno iznos od 363,00 EUR / 2.735,00 kn, sve sa s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO).
33. Tuženik žalbenim navodima osporava odluku o parničnom trošku smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno sve poduzete radnje dosudio prema vrijednosti boda od 15,00 kn odnosno po Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22, 126/22, 37/22 i 126/22) prema kojoj vrijednost boda iznosi 15,00 kn iako je navedena vrijednost boda stupila na snagu tek 5. studenog 2022., a što je protivno odredbi članka 90. Ustava Republike Hrvatske jer se radi o retroaktivnom djelovanju.
34. Neosnovano žalitelj prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom obračuna parničnih troškova kada je primijenio izmijenjenu i dopunjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 37/22). Naime, navedene Izmjene objavljene su 24. listopada 2022., a stupile su na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama (članak 2. Izmjene Tarife), 1. studenoga 2022. i primjenjuju se u konkretnom slučaju. Naime, prema Tbr. 48/3 kad sud ili drugo tijelo odlučuje o dosuđivanju troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako je odluka donesena 17. ožujka 2023. u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno obračunao parnični trošak po vrijednosti boda od 15,00 kn umjesto 10,00 kn te se ne radi o retroaktivnom djelovanju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući se parnični troškovi obračunavaju na kraju postupka sukladno uspjehu u sporu.
35. Neosnovano žalitelj osporava da tužitelj nije platio trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu u punom iznosu, a koji trošak mu je prvostupanjski sud priznao u cijelosti, po ocjeni ovog suda takav žalbeni navod je paušalan, budući da je tužitelj cijelosti platio trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 72,24 EUR, koliko mu prvostupanjski sud i priznao.
36. Žalitelj u žalbi osporava trošak tužitelja za sastav podneska od 29. studenog 2021., navodeći da isti podnesak nije nužan, međutim po ocjeni ovog suda istim podneskom se tužitelj očituje na prigovore tuženika, kojim argumentirano iste prigovore obrazlaže pa je isti trošak potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP. Također i daljnji prigovor tuženika s osnova pogrešnog izračuna razmjernog dijela troška su po ocjeni ovog suda neosnovani.
37. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci presude, a isto tako je žalba je neosnovana i u pogledu pobijanog rješenja kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu (članak 380. točka 2. ZPP).
38. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama članka 154. stavak 1. i 166. stavak 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom II izreke rješenja.
U Karlovcu 18. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća
Vesna Stokrp
