REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5234/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ana Ivanović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3655/2024-2 od 27. kolovoza 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7078/2021-50 od 9. travnja 2024., u sjednici održanoj 18. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3655/2024-2 od 27. kolovoza 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7078/2021-50 od 9. travnja 2024.

2. Prijedlog je podnesen na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja za koja podnositeljica navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava iz čl. 385.a st. 2. ZPP i to prava na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske prava na djelotvorni pravni lijek iz čl. 18. st. 1. Ustava Republike Hrvatske prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske te čl. 6.1. i 13.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

3. Pitanja koja je tuženica u prijedlogu naznačila glase:

"(i.) Je li tužba tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač''), podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012.g., radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?

(ii.) Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?

(iii.) Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?

(iv.) Protivi li se odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019), određenje tužbenog zahtjeva u pogledu glavne stvari i sporednih traženja primjenom čl. 186. b. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019), nakon zaključenja prethodnog postupka?

odnosno

(v.) Protivi li se Zakonu o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019) odluka suda kojom je prethodni postupak zaključen prije nego je tužbeni zahtjev dostatno određen u pogledu glavne stvari i sporednih traženja u smislu odredbe čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019)?

(vi.) Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a u okolnostima kada je tuženiku naloženo u cjelokupnom iznosu isplatiti stečeno bez osnove temeljem odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe u valutnoj klauzuli u CHF iz potrošačkog ugovora o kreditu, a sve na način da nije razvidno s koje osnove je dosuđen koji iznos?"

4. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženice za dopuštenje revizije.

5. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. ZPP i čl. 387. st. 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje nisu važna pravna pitanja za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu i kao takva ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda.

6. Naime, riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., Rev-308/22 od 19. travnja 2022. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (tako Revd-4383/21, Revd-146/22, Revd-2810/22, Revd-3653/24, Revd-3469/23 i dr.).

7. U odnosu na nezakonitost istaknutu kao razlog važnosti zbog tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, valja navesti da zakonitost ili nezakonitost revizijom pobijane odluke kao razlog važnosti pitanja u pravilu nije odlučna za ocjenu sadržava li revizija neko važno pitanje zbog kojeg bi je trebalo dopustiti, zato što revizija po novom konceptu u smislu odredbe čl. 385.a ZPP ne služi kontroli zakonitosti, kao što je služila ranija redovna revizija kojoj je to bila primarna svrha.

8. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda tuženica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim da joj je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP.

9. Naime, razlozi koje je tuženica veže uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: ESLJP) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav RH).

10. Tuženica je navela da joj je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom RH sadržano i u ESLJP na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava RH. Međutim, što se tiče primjene materijalnog prava treba reći da judikatura Europskog suda za ljudska prava naznačuje kako se razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Naprotiv, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu, jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje.

11. Dakle, razvoj sudske prakse koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženica učinila vjerojatnim da bi joj zbog toga bilo povrijeđeno navedeno temeljno Konvencijom zajamčeno pravo. Nadalje u odnosu na primjenu postupovnih pravila ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženici bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predlaže dokaze te da se izjasni o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku, time da su nižestupanjski sudovi odgovorili u obrazloženju svojih presuda na sve odlučne navode tuženice, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene te su izneseni odlučni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnim ili očito nerazumnim.

12. Zbog navedenog, ništa ne bi upućivalo na zaključak da tuženica nije imala pravo na pravično suđenje, niti da je ičime povrijeđeno njezino pravo na jednakost pred zakonom i djelotvoran pravni lijek kako u procesnom tako i u materijalnopravnom smislu i time nije učinila vjerojatnim da bi joj pogrešnom primjenom materijalnog prava ili osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka bilo povrijeđeno neko od navedenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenih prava.

13. Stoga ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP koje bi bile razlog za dopuštenje revizije.

14. Slijedom navedenog u pogledu prijedloga tuženice za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP zbog pravnih pitanja koje tužiteljica smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučiti kao pod st. I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda valjalo na temelju čl. 389.a st. 1. i st. 4. ZPP odlučiti kao pod st. II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 18. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek