REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-199/2020-11

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sonja Bonifačić, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika Novog lista d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica dr. sc. Ana Holjar, odvjetnica u [adresa], radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R- 608/2017-2 od 29. kolovoza 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3123/14-19 od 31. ožujka 2017., u sjednici održanoj 18. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja u odnosu na pravno pitanje mora li radnik protiv jednostrane odluke poslodavca kojom mu bez njegove suglasnosti smanjuje primanja ugovorena ugovorom o radu prethodno podnijeti zahtjev za zaštitu prava poslodavcu u smislu članka 133. stavka 1. Zakona o radu da bi ostvario pravo na sudsku zaštitu radi ostvarenja te novčane tražbine iz radnoga odnosa, ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-608/2017-2 od 29. kolovoza 2019. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3123/14-19 od 31. ožujka 2017. i predmet vraća prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda prvostupanjskoga suda kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu 30.926,50 kn sa zateznim kamatama.

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na članak 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, dalje: ZPP), naznačujući u njoj pravna pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i predložio je ovome sudu da preinači nižestupanjske presude tako da tužbene zahtjeve prihvati ili da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio ovome sudu da ju odbaci ili odbije i tužitelja obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.

4. Revizija je osnovana.

5.1. S obzirom na to da vrijednost predmeta spora pobijane presude ne prelazi 200.000,00 kn, da ta presuda nije donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnoga odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnoga odnosa, a nije donesena ni prema člancima 373.a i 373.b ZPP, nije ju moguće pobijati revizijom iz članka 382. stavka 1. ZPP.

5.2. Člankom 382. stavkom 2. ZPP propisano je da u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnoga za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

- ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

- ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

- ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi, osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda, trebalo preispitati tu praksu.

5.3. U reviziji podnesenoj na temelju članka 382. stavka 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojega ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP).

5.4. Dakle, iz sadržaja navedenih odredaba ZPP-a proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnome pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće elemente: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu, da se radi o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da su u reviziji određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6.1. Tužitelj je u reviziji naznačio pitanja koja glase:

„1. Da li je radnik neposrednim podnošenjem tužbe za isplatu svog novčanog potraživanja sudu izgubio pravo na meritornu sudsku zaštitu iz razloga što nije prethodno pobijao odluku poslodavca kojom je povrijeđeno njegovo pravo na novčano potraživanje (pa je time Odluka, kao nepobijana, postala pravomoćna)?

2. Može li se smatrati da je jednostranom odlukom poslodavca izmijenjena suglasno ugovorena odredba Ugovora o radu o plaći, isključivo iz razloga jer protiv nje radnik nije podnio zahtjev za zaštitu prava nego se s novčanim potraživanjem obratio neposredno sudu?

3. Može li nepobijanje jednostrane odluke poslodavca o smanjenju plaće (čime je po tumačenju sudova u konkretnom predmetu Odluka postala konačna i pravomoćna) imati za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva za isplatu novčanog potraživanja radnika i u slučaju kada je sadržaj takve Odluke suprotan prisilnim propisima (čl. 3. st. 3. ZPPa)?“

6.2. Ukazujući na razloge važnosti citiranih pitanja tužitelj se pozvao na određene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, ovoga revizijskog suda i županijskih sudova, ustvrdivši da su u njima u vezi s naznačenim pitanjima izražena pravna shvaćanja s kojima nisu podudarna shvaćanja iz predmetnih nižestupanjskih presuda.

6.3. Prethodno citirana pitanja prema njihovom se sadržaju i ostalome sadržaju predmetne revizije mogu sažeti u pitanje naznačeno u izreci ovoga rješenja.

7. Na temelju članka 392.a stavka 2. ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao u cijelosti, jer je tuženik revizijom u tom opsegu i pobija, a samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno.

8. Predmet spora zahtjev je tužitelja, radnika, za isplatu od tuženika, poslodavca, iznosa od 30.926,50 kn sa zateznim kamatama. Zahtjev temelji na tvrdnji da mu je tuženik za određene mjesece isplatio manje po osnovi plaće, prehrane i troškova najma auta u odnosu na iznose koji su među strankama ugovoreni ugovorom o radu. Prvostupanjski sud, s obzirom na ono što je među samim strankama prema njihovim očitovanjima tijekom postupka sporno, nejasno obrazlaže tvrdnje o nedokazanosti visine tužbenog zahtjeva, zaključivši i sam da sve što je s tim u vezi obrazložio uopće „nije od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari“ (pa se nameće pitanje čemu je u presudi obrazlagao nešto što za odluku koju je donio nije značajno). Tužbeni zahtjev je odbijen uz obrazloženje, s čim se slaže i drugostupanjski sud, da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu jer je tuženik donio Odluku br. 657 kojom je, neovisno o između stranaka sklopljenome ugovoru o radu i njegovim dodacima, za koje tužitelj tvrdi da su u njima ugovoreni iznosi na koje ima pravo po osnovi plaće i drugih primanja, odredio druge, manje iznose, koje će tužitelju platiti.

9. Nižestupanjski sudovi, pozivom na članak 133. stavak 3. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, dalje: ZR), smatraju kako je tužitelj u odnosu na navedenu Odluku morao od tuženika zahtijevati zaštitu prava da bi ostvario predmetnu sudsku zaštitu na isplatu te su, kako to tužitelj nije učinio, tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim.

10. Za odgovor na revizijsko pitanje mjerodavne su odredbe članka 133. stavaka 1. - 3. ZR. One glase:

„(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.

(2) Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

(3) Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.“

11. Odredbom članka 133. stavka 3. ZR onemogućeno je, dakle, radniku da zatraži zaštitu povrijeđenoga prava pred nadležnim sudom, ako prethodno nije poslodavcu podnio zahtjev za zaštitu prava iz stavka 1. toga članka, ali samo ako se radi o zahtjevu koji se ne odnosi na naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnoga odnosa. U konkretnom slučaju tužbeni se zahtjev odnosi na novčano potraživanje iz radnoga odnosa. Ovaj sud smatra da zakonsko pravo radnika da bez podnošenja zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu ostvaruje novčanu tražbinu iz radnoga odnosa u iznosu utvrđenom ugovorom o radu ne može poslodavac poništiti tako da donese odluku kojom utvrđuje manje iznose za isplatu od onih ugovorenih. Takvu odluku ne može se smatrati odlukom u smislu članka 133. stavka 1. ZR, odnosno, odlukom kojom se povrjeđuje pravo radnika iz radnoga odnosa, već tek obaviješću poslodavca upućenu radniku da ne misli ispuniti svoju ugovornu obvezu u vezi s ostvarivanjem radnikovoga novčanog potraživanja. Inače, niti jedna stranka iz ugovora o radu nije ovlaštena bez suglasnosti druge strane mijenjati ugovorne odredbe, pa ni poslodavac tako ne može odlučiti da će isplatiti plaću i druga radnikova primanja u iznosu manjem od ugovorenoga.

12.1. Da je odredba sadržaja kakav je u članku 133. stavku 3. ZR sasvim jasna glede ostvarivanja prava radnika na sudu a bez prethodnoga obraćanja poslodavcu već je izraženo, primjerice, u odluci ovoga suda Revr 1229/2013-2 od 28. lipnja 2016., u kojoj je, ali u odnosu na otpremninu, koja je, kao i predmetna tužiteljeva tražbina, novčana tražbina radnika iz radnoga odnosa, navedeno: „Ova odredba je primijenjena u nizu presuda Vrhovnog suda RH kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu razlike otpremnine, odnosno pružena sudska zaštita, iako radnik nije prethodno pobijao odluku poslodavca glede visine otpremnine.“.

12.2. U odluci ovoga suda Revr 385/2016-2 od 25. listopada 2016. je pak navedeno: „Pravilno je pravno shvaćanje izraženo u odlukama Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj ... prema kojem radnik ima pravo na sudsku zaštitu iako nije prethodno pobijao odluku poslodavca glede visine otpremnine. Takvo shvaćanje izraženo je i u odluci revizijskog suda poslovni broj Revr-1229/13-2 od 28. lipnja 2016., kao i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1095/2000 od 28. siječnja 2003. Ustavni sud je odluci poslovni broj U-III-1095/2000 od 28. siječnja 2003. izrazio shvaćanje da je otpremnina (pravo na otpremninu i visina otpremnine) novčana tražbina iz radnog odnosa, te zaposlenik nije obvezan podnijeti zahtjev za zaštitu prava, niti je to pretpostavka za ostvarivanje prava na otpremninu. Naime, sukladno članku 126. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 17/01, 82/01) propust zaposlenika, da zahtijeva zaštitu prava kod poslodavca, a glede nepriznavanja kontinuiteta radnog staža u svezi s isplatom otpremnine, nema za posljedicu gubitak prava na tu tražbinu. Revizijski sud ostaje kod pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Revr-1229/13-2 od 28. lipnja 2016. koja je u skladu s odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1095/2000 od 28. siječnja 2003. Naime, okolnost što tužiteljica nije pobijala Odluku o otkazu u dijelu koji se odnosi na otpremninu, ne može dovesti do gubitka prava na sudsku zaštitu, jer se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa u odnosu na koje tužiteljica, u skladu s odredbom čl. 129. st. 3. ZR, nije bila u obvezi podnijeti zahtjev za zaštitu prava, te ima pravo od suda zahtijevati zaštitu svog prava.“

13. Dakle, odgovor na revizijsko pitanje je da radnik, da bi pred sudom ostvario pravo na novčanu tražbinu iz radnoga odnosa, ne mora u odnosu na jednostranu odluku poslodavca kojom mu bez njegove suglasnosti smanjuje primanja ugovorena ugovorom o radu, prethodno poslodavcu podnijeti zahtjev za zaštitu prava u smislu članka 133. stavka 1 ZR.

14. Kako su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili članak 133. stavak 3. ZR, to nisu utvrdili činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

15. Zato je na temelju članka 395. stavka 2. ZPP valjalo prihvatiti tužiteljevu reviziju, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje (točka. I. izreke).

16. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju članka 166. stavka 3. ZPP (točka II. izreke).

Zagreb, 18. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek