Poslovni broj: UsII-233/2023-8

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Lidije Rostaš članova vijeća, te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Hrvatske odvjetničke komore, Zagreb, Koturaška 53/II, OIB: 97760500066, protiv tuženika Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, Zagreb, Trg žrtava fašizma 3, OIB: 68011638990, uz sudjelovanje zainteresirane osobe, odvjetnika ABC iz [adresa], radi ostvarivanja prava na pristup informacijama, na sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

Upravni spor se nastavlja.

i

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, klasa: UP/II-008-07/22-01/1499, urbroj: 401-01/04-23-8 od 30. listopada 2023.

Obrazloženje

1. Rješenjem ovoga Suda poslovni broj: UsII-233/23-6 od 28. veljače 2024. upravni spor je prekinut te je određeno da će se spor nastaviti nakon što Sud Europske unije donese odluku u predmetu broj C-336/2023. Kako je Sud Europske unije donio odluku u predmetu broj C-336/2023 od 21. studenoga 2024. valjalo je sukladno odredbi članka 105. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 36/2024. – dalje: ZUS) riješiti kao u izreci rješenja.

2. Osporenim rješenjem tuženika klasa: UP/II-008-07/22-01/1499, urbroj: 401- 01/04-23-8 od 30. listopada 2023. poništeno je rješenje tužitelja broj: 6672-2020-13 od 28. listopada 2022. (točka 1. izreke) te se zainteresiranoj osobi, odvjetniku ABC djelomično odobrava pravo na preslike dokumentima pobliže označenim tim rješenjem (točka 2.). Točkom 3. izreke nalaže se tužitelju da postupi sukladno točki 2. izreke rješenje, dok se točkom 4. izreke odbacuje zahtjev odvjetnika ABC u dijelu kojim je tražio dostavu opisa poslova osoba koje su zaposlene u tajništvu disciplinskih tijela tužitelja.

2.a) Rješenjem tužitelja odbijen je zahtjev za dopunu informacije odvjetnika ABC od 27. rujna 2020. temeljem članka 23. stavka 6. točaka 2. i 3. u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkama 2. i 4. Zakon o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“ 25/13., 85/15., dalje: ZPPI) jer je utvrđeno da nema osnove za dopunu informacije jer su zatražene informacije zaštićene propisima kojima se uređuje pitanje zaštite osobnih podataka i predstavljaju poslovnu tajnu.

3. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je osporeno rješenje doneseno na temelju pogrešnog utvrđenja da je tužitelj tijelo javne vlasti čiji je osnivač Republika Hrvatska kao i na temelju pogrešnog utvrđenja da je tužitelj obveznik omogućavanja pristupa informacijama po ZPPI-a. Navodi da Republika Hrvatska nije osnivač tužitelja, da to i ne smije biti, jer da bi se time narušila samostalnost i neovisnost odvjetništva. Nadalje tvrdi da je tuženik pogrešno primijenio odredbe Direktive (EU) 2019/1024 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o otvorenim podatcima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora (preinaka) (SL L 172, 26. 6. 2019.) (dalje: Direktiva) te da je uslijed toga pogrešno utvrdio da je tužitelj obveznik omogućavanja pristupa informacijama po ZPPI-u.

3.a). Nadalje tužitelj, imajući na umu utvrđenu neusklađenost definicije tijela javne vlasti kako je propisana ZPPI-om s definicijom propisanom odredbama Direktive te stajališta ovog Suda u kojem se u slučaju neusklađenosti ZPPI-a s Direktivnom treba izravno primijeniti Direktiva, ističe da na temelju izravne primjene definicije iz članka 2. stavka 1. točke 1. Direktive na ovaj predmet, tužitelj ne ispunjiva jedan od tri uvjeta koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se smatrao javnopravnim tijelom u smislu Direktive te samim time i obveznikom primjene ZPPI-a. Ističe da nije većim dijelom financiran od državnih, regionalnih ili lokalnih tijela ili drugih javnopravnih tijela, da u pogledu upravljanja ne podliježe nadzoru tih tijela, niti ima upravni, upravljački ili nadzorni odbor u kojem su više od polovice članova imenovala državna, regionalna ili lokalna tijela ili druga javnopravna tijela. Navodi da je ovaj Sud zauzeo shvaćanje da prihodi od članarina i upisnina nisu javna sredstva jer se radi o sredstvima kojima se tužitelj financira kao samostalna i neovisna pravna osoba. Stoga sama činjenica što vodi imenike, upisnike i evidencije o članstvu, koje su javne knjige, a izvaci iz istih, kao i potvrde izdane na temelju istih predstavljaju javne isprave, ne čini tužitelja javnopravnim tijelom u smislu odredaba ZPPI-a.

3.b) Tužitelj, podredno ističe da je tuženik u predmetnom rješenju pogrešno utvrdio da je u konkretnom slučaju nakon provedenog testa razmjernosti i svrhovitosti trebalo podnositelju zahtjeva omogućiti pristup informacijama. Budući da se tražene informacije odnose na podatke koji su aktom tuženika određeni poslovnom tajnom i koji su zaštićeni propisom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka, odnosno tražene informacije u smislu odredbi Pravilnika o dužnosti čuvanja poslovne i profesionalne tajne, Zakona o zaštiti osobnih podataka („Narodne novine“, 108/96., i 79/07.) i Opće uredbe o zaštiti podataka, predstavljaju zaštićene informacije koje podliježu ograničenju pristupa informacijama u smislu članka 15. stavka 2. točaka 2. i 4. ZPPI-a, u skladu s člancima 16. stavcima 1. i 2. Zakona, proveden je test razmjernosti i javnog interesa. U tom pravcu tužitelj ističe razloge za svoju odluku te objašnjava da je podnositelj zahtjeva obaviješten dopisima tužitelja da, što se tiče isplate autorskih honorara, radi o isplatama osobama koje su održavale edukacije te isplate suradnicima časopisa „Odvjetnik“ itd., koje isplate su izvršene u okviru Zakona o odvjetništvu i provedbenih propisa. Smatra da bi se označavanje tuženika kao institucije koja mora otkrivati svoje poslovne tajne, iako nije osoba s javnim ovlastima i u potpunosti ne raspolaže javnim sredstvima, moglo negativno odraziti na cjelokupno poslovanje tužitelja. Zaključno ističe da je i u odnosu na tražene informacije koje se tiču putnih troškova utvrđena potreba zaštite jer su navedeni podaci osobni podaci, odnosno poslovna tajna. Predlaže da se poništi rješenje tuženika i odbije žalba ABC.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u potpunosti ostaje kod obrazloženja osporenog rješenja te ističe da je odredbom članka 5. ZPPI-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva propisana definicija „tijela javne vlasti“, a ta odredba ostala je nepromijenjena stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPPI-a („Narodne novine“, broj 69/22.) kojim je preuzeta Direktiva. U konkretnom slučaju ne radi se o ostvarivanju prava na ponovnu uporabu informacija od strane korisnika, već o ostvarivanju prava na pristup informacijama, gdje ni jedan obveznik iz članka 5. stavka 1. točke 2. ZPPI-a nije izuzet od postupanja po pojedinačnim zahtjevima. Drugim riječima, tražene informacije o isplaćenim naknadama na ime autorskih honorara i ugovora o djelu te naknada putnih troškova, informacija o nazivima radnih mjesta, opisu poslova, kvalifikacijama te bruto plaćama ne predstavlja zahtjev za ponovnu uporabu informacija. Navodi da odredbe Direktive ne ostavljaju nikakve dvojbe oko toga da se navedena Direktiva odnosi samo na ponovnu uporabu informacija. Poziva se na odredbe Zakona o odvjetništvu, kao i Statuta Hrvatske odvjetničke komore iz kojih proizlazi obavljanje javnih ovlasti tužitelja. Ističe da se ne može prihvatiti stajalište tužitelja da je transparentnost njegova poslovanja, a time i javni interes osiguran objavom podataka o financijskom poslovanju na web stranicama tužitelja te upućuje na otvorenost i javnost djelovanja tijela javne vlasti. Iz navedenih razloga predlaže da se odbije tužba i potvrdi osporeno rješenje tuženika.

5. U dokaznom postupku sud je uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke te je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu tuženika. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

6. U ovom predmetu je sporno, je li tužitelj tijelo javne vlasti kakvog ima u vidu odredba članka 5. stavka 1. točka 2. ZPPI-a prema kojoj su tijela javne vlasti, tijela državne uprave, druga državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe i druga tijela koja imaju javne ovlasti, pravne osobe čiji je osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje obavljaju javnu službu, pravne osobe koje se temeljem posebnih propisa financiraju pretežito ili u cijelosti iz državnog proračuna ili iz proračuna jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno iz javnih sredstava (nameta, davanja i sl.), kao i trgovačka društva u kojima Republika Hrvatska i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju zasebno ili zajedno većinsko vlasništvo.

7. Naime, kako je bilo sporno primjenjuje li se na zahtjeve za pristup informaciji nova Direktiva (EU)2019/1024 Europskog Parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o otvorenim podacima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora, kojom su izmijenjene definicije obveznika pružanja informacije i kojom su u cijelosti stavljene izvan snage Direktive koje su implementirane u Zakonu o pravu na pristup informacijama ("Narodne novine", broj: 25/13., 85/15.) ili se ta nova Direktiva odnosi samo na zahtjeve za ponovnu uporabu informacije to je Sud zatražio donošenje prethodne odluke o tumačenju odredbi Direktive (EU)2019/1024 Europskog Parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o otvorenim podacima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora u vezi tumačenja i primjene novih definicija obveznika i iznimki od obveze pružanja informacije kad se od tijela javnog sektora zahtjeva pristup informaciji koju je to tijelo stvorilo ili ju posjeduje.

8. Presudom Suda EU broj: C-336/23 od 21. studenoga 2024. taj je sud odlučio da Direktivu (EU) 2019/1024 Europskog Parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o otvorenim podacima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora treba tumačiti na način da zahtjev za pristup dokumentima u posjedu tijela javnog sektora ne ulazi u njezino područje primjene.

9. Stoga, imajući u vidu naprijed navedenu presudu Suda EU, i po ocjeni ovog suda osnovano zaključuje tuženik da tužitelj ulazi u doseg primjene naprijed citirane odredbe članka 5. stavka 1. točka 2. ZPPI-a.

10. Naime, javna ovlast tužitelja proizlazi iz, između ostalog, niže navedenih odredaba Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine" 9/94., 117/08., 50/09., 75/09., 18/11., 126/21.) kao i odredaba Statuta Hrvatske odvjetničke komore ("Narodne novine" 151/22.).

11. Tako je odredbom članka 37. stavka 1. Zakona o odvjetništvu propisano da se odvjetnici obvezno udružuju u Komoru kao samostalnu i neovisnu organizaciju sa svojstvom pravne osobe, a Komora predstavlja odvjetništvo Republike Hrvatske kao cjelinu (stavak 2.). Također, sukladno odredbi članka 43. navedenog Zakona Komora vodi imenik odvjetnika i odvjetničkih vježbenika, upisnike zajedničkih odvjetničkih ureda i odvjetničkih društava, kao i imenik stranih odvjetnika s matičnim sjedištem iz država članica Europske unije i imenik odvjetnika koji u Republici Hrvatskoj imaju pravo obavljati odvjetničku službu pod nazivom odvjetnik te druge evidencije određene Zakonom i Statutom. Imenici, upisnici i evidencije su javne knjige, a izvadci iz imenika i drugih evidencija koje vodi Komora te potvrda izdanih na temelju podataka iz tih evidencija su javne isprave.

12. Također, prema odredbi članka 32. stavka 2. navedenog Zakona rješenje o zabrani rada odvjetničkog društva upravni je akt protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor. Nadalje, tijelo Komore određeno Statutom donosi rješenje o brisanju odvjetnika iz imenika odvjetnika (članak 51. stavak 2.). Člankom 74. Zakona je propisano da disciplinski postupak pokreće disciplinsko tijelo određeno Statutom po službenoj dužnosti ili na zahtjev tijela Komore određenog Statutom ili na zahtjev ministra nadležnog za poslove pravosuđa.

13. Komora, ima javnu ovlast normativnog uređenja te donosi Statut i druge opće akte, između ostalog i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Kodeks odvjetničke etike, kao i Pravilnik o polaganju ispita iz Kodeksa odvjetničke etike.

14. Člankom 1. stavkom 1. Statuta Hrvatske odvjetničke komore vidljive su pojedine javne ovlasti Komore, a člankom 170. je propisano da se u postupcima za upis u imenike odvjetnika i odvjetničkih vježbenika, za obnovu postupka upisa te u drugim slučajevima u kojima odlučuje o pravima i obvezama odvjetnika, odvjetničkih vježbenika, odvjetničkih društava i pravnih podružnica, osim ako zakonom, ovim Statutom ili drugim općim aktom Komore nije drugačije određeno, ovlaštena tijela Komore odlučuju primjenjujući na odgovarajući način pravila Zakona o općem upravnom postupku.

15. Proizlazi dakle, da je Hrvatska odvjetnička komora pravna osoba koja u određenim slučajevima obavlja i javne ovlasti te je obveznik omogućavanja pristupa informacijama u skladu s odredbama ZPPI-a.

16. Konačno treba navesti da i prema odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-198/96 od 8. srpnja 1999., broj: U-III-6526/12 od 6. lipnja 2013., broj: U-III-4379/17 od 3. prosinca 2019., iz odredaba Zakona o odvjetništvu i Statuta Hrvatske odvjetničke komore proizlazi da je Hrvatska odvjetnička komora javnopravno tijelo te ima svojstvo pravne osobe, obavlja određene javne ovlasti u odnosu na svoje članstvo te da među javne ovlasti iste, pored ostalog, spada i disciplinsko sudovanje u odnosu na vlastito članstvo i pojavljuje se kao donositelj pojedinačnih akata.

17. Također, i u odlukama ovog suda primjerice poslovni broj: UsII-132/2021 od 16. lipnja 2021. te poslovni broj: Usoz-73/2019 od 24. listopada 2022. izraženo je pravno shvaćanje da se radi o pravnoj osobi s javnim ovlastima te se zakonitost njenih općih akata ocjenjuje u objektivnom upravnom sporu. Ni iz zaključka o pravnom shvaćanju sa sjednice sudaca ovog Suda od 6. lipnja 2022. na koji se poziva tužitelj ne proizlazi da tužitelj ne bi bio obveznik provedbe ZPPI-a, već proizlazi da kad se radi o pravu na pristup informacijama koje se tiču raspolaganja sredstvima Komore, da o takvom zahtjevu treba odlučiti nakon što se provede test razmjernosti i javnog interesa budući da sredstva Hrvatske odvjetničke komore nisu javna sredstva.

18. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, a posebno presudu Suda Europske unije broj: C-336/23 od 21. studenoga 2024. pozivanje tužitelja na neke druge odluke ovog Suda nije odlučno. Stoga ovaj Sud zaključuje da osporenim rješenjem, uz obrazloženje kakvo je njime dano, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

19. Ovdje valja navesti da je tužitelj i tijekom upravnog postupka isticao iste prigovore na koje je tuženik odgovorio uz iscrpno i razložno obrazloženje s kojim je ovaj Sud suglasan, a koje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja prihvaća u cijelosti.

20. Slijedom svega navedenog, ovaj Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan te je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev i odlučio kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 18. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić