Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-611/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Stokrp kao predsjednika vijeća, Ivane Mašić kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Michala Danečeka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSGURANJE sa sjedištem u Zagrebu, Mihanovićeva 3,OIB: 84397956623, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. sa sjedištem u Zagrebu, OIB: 22694857747, Vukovarska 282, zastupan po Odvjetničkom društvu Grgić i partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-198/2020-9 od 3. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se u cijelosti presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-198/2020-9 od 3. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja, odlučeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Tuženik EUROHERC osiguranje d.d. Zagreb, OIB: 22694857747, Podružnica Zagreb, Vukovarska 282, dužan je isplatiti tužitelju s osnova naknade štete zbog isplata obiteljske mirovini DA, udovici pok. ČA, za period od 1.1.2017. do 9.10.2019., iznos od 4.776,63 EUR sa zz kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe pa do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućom polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSGURANJE, Mihanovićeva 3, Zagreb (putem Područnog ureda u Karlovcu), OIB: 84397956623, da tuženiku EUROHERC osiguranje d.d. Zagreb, OIB: 22694857747, Podružnica Zagreb, Vukovarska 282, naknadi parnični trošak u iznosu od 562,50 EUR sa zz kamatama tekućim od 3. travnja 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana. “

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tužitelj zbog zakonom predviđenih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točaka 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Pobija i odluku o troškovima.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.

6. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja na ime naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatom obiteljske mirovine udovici (DA) osiguranika tužitelja (EA) u razdoblju od 1. siječnja 2017. do 9. listopada 2019., a koja šteta je nastala u prometnoj nezgodi od 10. lipnja 2007., kada je smrtno stradao osiguranik tužitelja (Drgao EA), za koju je odgovoran osiguranik tuženika.

7. Između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja i pasivna legitimacija tuženika.

8. Sporan je osnov i visina potraživanja tužitelja te valjana primjena materijalnog prava odnosno sporno je primjenjuju li se odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ili Zakona o obveznim osiguranjima u prometu budući da tužitelj u svojoj žalbi osporava stav prvostupanjskog suda da su za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013. i 152/2014. – dalje: ZOOP).

9. Nisu osnovani žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, između tužitelja i štetnika postoji odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu pa su stoga obveze društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP. Nadalje, u postupcima u kojima spor pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv osiguranika štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime obiteljske mirovine relevantne su odredbe ZOOP koje su na snazi u trenutku izvršenih isplata obiteljskih mirovina (jer svaka isplata za tužitelja predstavlja novu štetu), a ne, kako to pogrešno smatra žalitelj, odredbe ZOMO koji predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja. Drugim riječima, ZOOP u odnosu na opće odredbe ZOMO predstavlja lex specialis pa se stoga primjenjuje pravno načelo lex specialis derogat legi generali, odnosno ZOMO je opći akt kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela (v. odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I/988-1998 od 17. ožujka 2010.).

10. Navedeni pravni stav o primjeni ZOOP, a ne ZOMO izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji kao najviši sud u državi osigurava jedinstvenu primjenu poslovni broj: Gž-2943/2024-3 prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (v. Rev- x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020. i dr.)

11. Pritom je bitno naglasiti kako je člankom 27. ZOOP propisana obveza društva za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine utvrđuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog događaja.

12. Nadalje je člankom 8. ZOOP propisano kako tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama tog zakona, a kojim odredbama je uređen i opseg pokrića, odnosno rizici koje osiguravatelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom te obim i opseg osiguranog pokrića, a na temelju čega se (sukladno načelu razmjernosti) i naplaćuje, odnosno obračunava premija osiguranja.

13. Tuženik se dakle, kao osiguravatelj motornog vozila štetnika, nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač, odnosno štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP na temelju kojega je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru tog zakona i njime preuzetih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego na temelju zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu u slučaju da se ispune uvjeti propisani ZOOP naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (štetnika), i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor je uređen posebnim zakonom i to ZOOP.

14. Iz svega navedenoga proizlazi kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

15. Dakle, prema članku 27. ZOOP, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.

16. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci utvrdio da u smislu članka 27. stavak 1. ZOOP, društvo za osiguranje (tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja (tužitelju) nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

17. Međutim u konkretnom slučaju, cijeneći stavak 2. i 3. članka 27. ZOOP obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa (obiteljske) mirovine koja se isplaćuje na temelju rješenja HZMO i iznosa koji bi s te osnove bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik s osnova osiguranja stvarnog štetnika, pa je po ocijeni ovog suda pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev.

18. Nadalje, točna je tvrdnja tužitelja da je člankom 230. stavak 1. i 2. ZPP propisano kako isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti i isprava koje je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, te kako istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama, te da je člankom 159. stavak 1., 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 – dalje: ZUP/09) propisano da državni organi izdaju uvjerenja odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju, kao i uvjerenja, odnosno druge isprave o činjenicama u vezi s poslovima koje obavljaju na temelju javnog ovlaštenja. Međutim, tužitelj ispušta iz vida da je i takva isprava (izračun mirovine) koja ima snagu javne isprave podložna osporavanju, a što je i bilo u konkretnom slučaju te se u tom slučaju teret dokazivanja opet prebacuje na tužitelja.

19. Stoga po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelju pripada naknada štete u visini kako to propisuje odredba članka 27. stavak 3. ZOOP, a kako u tom pravcu tužitelj nije predložio financijsko vještačenje da bi se utvrdila visina štete po članku 27. stavak 3. ZOOP (razmjerni iznos mirovine), to tužitelj nije dokazao visinu, a istu (razmjerni iznos mirovine) nije moguće utvrditi temeljem stanja i podataka u spisu, radi čega je valjalo tužbeni zahtjev odbiti.

20. Odluka o troškovima postupka u cijelosti je pravilna po osnovu i visini, a odmjerena je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23).

21. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno odlučiti kao u izreci ove presude.

U Karlovcu 18. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Vesna Stokrp