REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-628/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Irini Daskal, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina 4, OIB: 57500462912, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž R-39/2021-2 od 27. svibnja 2021., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 3633/2018-49 od 13. studenoga 2020., na sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, naloženo tuženiku isplatiti tužitelju s osnove razlike plaće iznos od 429,24 Eur/3.234,08 kn bruto s pripadajućim zateznim kamatama pobliže opisanih u izreci presude, izuzev zahtjeva tužitelja za isplatom zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, u kojem dijelu je, u toč. II. izreke, zahtjev tužitelja odbijen. Toč. III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 962,24 Eur/7.250,00 kn, s pripadajućim zateznim kamatama opisanima u toj toč. izreke.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Žalba tužene uvažava se kao osnovana i preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3633/2018-49 od 13. studenoga 2020., u pobijanom dijelu (toč. I. i III. izreke), tako da sada glasi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, platež tužitelju ĐO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] - iznosa od 3.234,08 kuna na ime naknade plaće za blagdan, sa zateznom kamatom tekućom dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa kako slijedi:

- 404,24 kn od 15.04.2016.g.,

- 378,96 kn od 15.09.2016.g.,

- 405,68 kn od 15.12.2016.g.,

- 405,68 kn od 15.01.2017.g.,

- 408,40 kn od 15.05.2017.g.,

- 408,40 kn od 15.09.2017.g.,

- 411,36 kn od 15.01.2018.g.,

- 411,36 kn od 15.01.2018.g., pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku platež tužitelju troškova ovog parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude, pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

II. Tužitelju se ne priznaje trošak sastava odgovora na žalbu.“.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 4948/2022-2 od 14. veljače 2023., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude radi pravnog pitanja:

„Je li radnik koji radi u smjenskom radu stavljen u nejednak položaj prema radnicima koji rade samo u prvoj smjeni (radni dani od ponedjeljka do petka), zbog toga što mu poslodavac nije isplatio Naknadu plaće za blagdan koji je padao na dan kada po rasporedu nije trebao raditi, dok je radnicima koji rade u jednoj smjeni naknada za takav dan isplaćena, iako također nisu radili?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj je podnio reviziju, prema odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) radi gore navedenog pravnog pitanja. Predlaže da se pobijana odluka preinači na način da se potvrdi prvostupanjska presuda.

5. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.

6. Revizija nije osnovana.

7. Prema odredbi st. 1. čl. 391. ZPP ovaj sud je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za dane blagdana i neradne dane - 28. ožujka., 15. kolovoza., 1. studenoga i 26. prosinca 2016. te 17. travnja., 15. kolovoza., 25. i 26. prosinca 2017., na koje tužitelj, kao smjenski radnik zaposlen kod tuženika, prema rasporedu radnog vremena nije radio, a sve temeljem odredbe čl. 73. st. 1. Kolektivnog ugovora Hrvatske autoceste iz 2014. („Narodne novine“, broj 85/14 - dalje: KU/14) i čl. 74. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste održavanje i naplate cestarine d.o.o. („Narodne novine“, broj 22/18 - dalje: KU/18), jer radnici koji rade u prvoj smjeni od ponedjeljka do petka primaju naknadu plaće kao da su radili na dane blagdana iako nisu radili, pa stoga smatra da je tuženik stavio radnike u smjenskom radu u neravnopravan položaj u odnosu na radnike koji rade samo u prvoj smjeni.

9. U revizijskom stadiju postupka sporno je pitanje pripada li tužitelju pravo na isplatu razlike plaće za praznike i neradne dane prema Zakona o radu, Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj i Kolektivnom ugovoru, a koje dane nije radio prema rasporedu radnog vremena.

10. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim, pozivom na naprijed citirane odredbe KU/14 i KU/18., odnosno da tužitelj ima pravo na naknadu plaće za utuženo vremensko razdoblje za dane blagdana i neradnih dana, i za one dana kada prema rasporedu radnog vremena nije radio, jer da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj kao smjenski radnik radi usklađivanja godišnjeg fonda sati nije morao odraditi više sati od ne smjenskog radnika već da mu isti nisu bili isplaćeni.

11. Preinačujući prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud je ocijenio da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 94. st. 1. i čl. 95. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 - dalje u tekstu: ZR), uz obrazloženje da ako radnik na navedene dane prema uobičajenom rasporedu radnog vremena nije ni trebao raditi u dane blagdana ili neradnih dana, kao što to tužitelj u konkretnom slučaju nije bio dužan, bez obzira što je smjenski radnik, on ne ostvaruje pravo na naknadu plaće. Pritom drugostupanjski sud naglašava da, kao što se nesmjenskim radnicima, subota i nedjelja ubrajaju u tjedni odmor i nemaju pravo na naknadu ako blagdan pada na te dane (kao npr. Uskrs, koji uvijek pada na nedjelju), jer je to inače dan njihovog tjednog odmora i nisu bili raspoređeni za rad na taj dan, tako se i smjenskim radnicima dani u kojima prema rasporedu nisu u obvezi raditi, ubrajaju u tjedni odmor, neovisno što možda na jedan od tih dana pada blagdan. Što se tiče pozivanja tužitelja na čl. 7. st. 4. ZR, drugostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju smjenski radnici nisu stavljeni u nepovoljniji položaj od nesmjenskih, jer po čl. 66. ZR, radno vrijeme radnika može se rasporediti u jednakom odnosno nejednakom trajanju po danima, tjednima odnosno mjesecima. Zaključno, drugostupanjski sud navodi da je potpisivanjem ugovora o radu s tuženikom tužitelj bio upoznat sa opisom poslova svog radnog mjesta, te da mjesečni fond sati ovisi o rasporedu radnog vremena svakog pojedinog radnika i ne mora biti isti za sve radnike. Pa, obzirom da tužitelj nije dokazao da je za sporne dane, odnosno blagdane, bio dužan prema rasporedu poslova raditi, odnosno da je radio, drugostupanjski je sud tužbeni zahtjev tužitelja odbio.

12. Odluka drugostupanjskoga suda je pravilna.

13.1. Naime, odredbom st. 1. čl. 95. ZR propisano je da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće.

13.2. Odredbom čl. 1. te čl. 3. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11, 130/11), taksativno su propisani blagdani i neradne dani u Republici Hrvatskoj, a čl. 5. toga Zakona propisano je da zaposleni u te dane imaju pravo na naknadu plaće.

13.3. Odredbom st. 1. čl. 73. KU/14 propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće u vrijeme blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom, a ista odredba sadržana je i u st. 1. čl. 74. KU/18.

14. Tužitelj je zaposlen na radnom mjestu referenta operatera za praćenje prometa, koje radno mjesto podrazumijeva rad u smjenama, budući da se radi o poslovima čije je obavljanje tuženik dužan organizirati 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, te se njegov raspored rada određuje u skladu s citiranom odredbom Kolektivnog ugovora, kao i da prema utvrđenjima sudova, a prema nalazu vještaka financijske struke tužitelju nije isplaćena naknada plaće samo za utužene blagdane (koji su evidentirani kao slobodan iz smjene odnosno dani tjednog odmora), dok je za sve ostale dane odnosno blagdane na koje je radio tužitelj primio plaću, odnosno za blagdane koji su pali u dane godišnjeg odmora primio je naknadu plaće.

15. Prema unaprijed određenom mjesečnom rasporedu rada tužitelj na utužene blagdane nije imao obvezu rada, već je koristio tjedni odmor, i prema shvaćanju ovoga suda, u primjeni odredbe čl. 95. st. 1. ZR i čl. 5. Zakona o blagdanima i citiranih odredbi KU/14 i KU/18, tužitelj nema pravo na naknadu plaće jer na taj dan nije niti imao obvezu rada.

16. Neosnovano tužitelj smatra da mu pripada pravo na utuženu naknadu plaće na temelju čl. 73. KU/14, odnosno 74. st. 1. KU/18, jer prema tim odredbama „Radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio samo u slučajevima taksativno navedenim u toj odredbi (blagdan i neradni dan utvrđeni zakonom)“. Ovaj sud smatra da riječi „kao da je radio“ podrazumijeva da se zaista i radi o danima kada je radnik trebao raditi, ali nije radio jer je bio blagdan/neradni dan. Na takav zaključak upućuju i svi drugi navedeni slučajevi u tom članku (plaćeni dopust, upućivanje na liječnički pregled, obrazovanje za potrebe poslodavca i dr.), jer se radi o situacijama kada se radniku isplaćuje naknada plaće u njegove inače radne dane na koje, zbog pojedinih propisanih opravdanih okolnosti, nije radio. U suprotnom smjenski radnik bi imao pravo na naknadu plaće za blagdan koji pada u njegov neradni dan, dok ne smjenski radnici koji nemaju pravo na naknadu plaće za blagdane koji padnu u njihove neradne dane (subotu i nedjelju).

17. Pozivanje tužitelja na KU iz 2011. kao i Dodatak tom Kolektivnom ugovoru iz 2012., i tvrdnju da je sporna odredba Kolektivnog ugovora ranije bila drugačije formulirana nije osnovano jer prema tada važećoj odredbi „Radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio isključivo u sljedećim slučajevima: plaćenog dopusta, blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom, ako je radnik u te dane po rasporedu rada bio dužan raditi.“ Činjenica da u predmetnim KU ispuštene riječi „ako je radnik u te dane po rasporedu rada bio dužan raditi“ ništa ne mijenja na stvari jer je pravo na naknadu plaće za dane blagdana svih radnika tuženika, i smjenskih i ne smjenskih, vezano isključivo za obvezu rada prema rasporedu rada, jer ne smjenski radnik ne ostvaruje naknadu plaće za dane koji su prema njegovom rasporedu dani tjednog odmora, a jednako tako niti smjenski radnik ne ostvaruje naknadu plaće za dane tjednog odmora prema svom rasporedu rada koji je unaprijed određen i usklađen s relevantnim odredbama Zakona o radu i kolektivnim ugovorima.

18. Prema utvrđenjima u nižestupanjskom postupku svi blagdani u odnosu na koje tužitelj u ovom predmetu potražuje naknadu plaće su za njega neradni dani ili dani tjednog odmora koji su u evidenciji radnih sati evidentirani kao „slobodan iz smjene“, pa ni po ovome sudu, ne postoji pravna osnova iz koje bi proizašlo pravo tužitelja na potraživanje naknade plaće za te dane.

19. Neosnovani su i revizijski navodi tužitelja vezani uz fond sati. Naime, fond sati tužitelja koji radi od ponedjeljka do petka temelji se na 40-satnom radnom tjednu iz čl. 61. ZR te kao takav predstavlja temelj za obračun plaće i naknade plaće svim radnicima. U fond sati radnika ulaze svi odrađeni sati, ali i sati na koje bi radnik po rasporedu radio, ali iz opravdanih razloga nije radio (npr. zbog bolovanja, korištenja godišnjeg odmora, plaćenog dopusta). Neradni dani, odnosno dani koje radnik koristi kao dnevni ili tjedni odmor, nisu dani na koje je radnik trebao raditi i zbog toga ne ulaze u fond sati niti jednog radnika.

20. Organizacija rada tuženika vezana uz naplatu cestarine i održavanje autoceste zahtijeva organizaciju rada u smjenama i preraspodjeli radnog vremena. Takva organizacija rada utemeljena je na zakonu i odredbama kolektivnih ugovora. Rad smjenskih radnika tuženika može odvijati na način određen u čl. 38. KU/14., čl. 40. KU/18. Smjenskim radom, u smislu navedenih KU, smatra se rad trajno organiziran u najmanje dvije smjene, a ako je rad organiziran u dvije smjene, rad u I. smjeni obavlja se od 7 sati do 19 sati, a rad u II. smjeni obavlja se od 19 sati do 7 sati idućeg dana. Rad u dvije smjene organiziran je na način da radnik jedan dan radi u I. smjeni, jedan dan u II. smjeni nakon čega je dva dana slobodan. Ako je rad organiziran u tri smjene, rad u I. smjeni obavlja se od 6 sati do 14 sati, u II. smjeni od 14 sati do 22 sata, a u III. smjeni od 22 sata do 6 sati idućeg dana. Rad u tri smjene organizira se na način da radnik radi: dva dana u I. smjeni, dva dana u II. smjeni, dva dana u III. smjeni, nakon čega je dva dana slobodan. „Iznimno zbog potrebe posla, rad na naplati cestarine može se organizirati i u među smjenama.“

21. Slijedom navedenog, do razlike u broju odrađenih sati, odnosno njihovog udjela u fondu sati baziranom na 40-satnom radnom tjednu, ne dolazi zbog neisplate naknade plaće za blagdane na koje je tužitelj koristio tjedni odmor, već zbog rasporeda rada u smjenskom režimu i preraspodjeli radnog vremena koji su kolektivnim ugovorima predviđeni za radno mjesto tužitelja. Stoga bilo kakvo obeštećenje u vidu naknade plaće za dane blagdana na koje je tužitelj koristio tjedni odmor, a zbog činjenice da je udio „odrađenih sati“ tužitelja u ukupnom fondu sati veći u odnosu na ne smjenskog radnika, nema nikakvu pravnu osnovu.

22. Tužitelju je u fondu sati, baziranom na 40-satnom radnom tjednu kao i za sve druge radnike, evidentirano više „odrađenih“ sati u odnosu na odrađene sate u fondu ne smjenskog radnika za onaj broj sati koje je tužitelj odradio na blagdane, a ne za broj sati blagdana na koje nije morao raditi (tjedne odmore), a za koje je u ovom postupku utužio potraživanje. Dakle, razlika u broju „odrađenih sati“ koji ulaze u fond sati tužitelja kao smjenskog radnika i ne smjenskog radnika nije u uzročnoj vezi s neodrađenim, ovdje utuženim blagdanima (danima tjednog odmora), već je u vezi sa satima koje je smjenski radnik odradio na blagdane. Temeljem te činjenice da radi na blagdan tužitelj je ostvario dodatna materijalna prava u vidu dodatak za rad na blagdanom isl., u skladu s ZR i KU.

23. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Odredbu čl. 5. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj koja glasi: „Zaposlenici u dane iz članka 1. i 3. ovoga Zakona imaju pravo na naknadu plaće“ u primjeni tumačiti na način da je za isplatu naknade plaće za rad blagdanom preduvjet da je radnik po svom radnom rasporedu na taj dan bio dužan raditi (u kojem bi, u slučaju da je radio, ostvario plaću), jer prema unaprijed određenom mjesečnom rasporedu rada tužitelj na utužene blagdane nije imao obvezu rada, već je te dane koristio kao tjedni odmor, neovisno što je u čl. 95. Zakona o radu propisano: „Za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće“, jer se ne radi o situaciji iz citirane zakonske odredbe (tako i u odluci ovoga revizijskoga suda poslovni broj Rev 1261/2024-2 od 8. listopada 2024.).

24. Stoga je zaključiti da revizija tužitelja nije osnovana te je, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP, valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i presuditi kao u izreci presude.

25. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao dosuđene iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

Zagreb, 18. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa