REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5226/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr.sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dominik Brekalo, odvjetnik u Požegi, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž-2288/2023-2 od 4. lipnja 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Požegi, broj P-333/2021-26 od 27. ožujka 2023., na sjednici održanoj 18. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1.1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž-2288/2023-2 od 4. lipnja 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Požegi, broj P- 333/2021-26 od 27. ožujka 2023., postavljajući pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

„1. Primjenjuju li se pravomoćna utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih prava i interesa u pojedinačnim sudskim postupcima koji su pokrenuti radi vraćanja stečenog bez osnove prije nego što je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19)?

2. Prilikom provođenja kontrole nepoštenosti ugovorne odredbe u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), je li materijalno pravo pogrešno primijenjeno ako sud zanemari pretpostavku suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja i pretpostavku znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača?

3. U slučaju restitucije na osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, teku li zakonske zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog iznosa ili od dana podnošenja tužbe?

4. S obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, mogu li zakonske zatezne kamate u takvim zahtjevima početi teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti?

5. Je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi u cijelosti ništetna ako je prethodno utvrđen ništetnim isključivo način njezine promjene?

6. Je li sud ovlašten tumačiti ugovor suprotno zajedničkoj namjeri ugovornih strana tako da odredi primjenu fiksne kamatne stope za solemnizirani ugovor o kreditu u kojemu su se stranke jasno opredijelile za ugovaranje promjenjive kamatne stope?

7. Može li se podnošenje tužbe koju je Udruga potrošača podnijela radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača smatrati radnjom vjerovnika iz članka 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja dovodi do prekida zastare u pojedinačnom sudskom postupku koji je pokrenuo potrošač koji nije bio stranka tog kolektivnog spora?

8. Ako sud u pojedinačnom postupku utvrdi ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, i time ga pretvori u ugovor o kreditu u hrvatskim kunama bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom, smije li sud u tom kreditu (kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom) kao fiksnu kamatnu stopu primijeniti iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom ili treba primijeniti kamatnu stopu koju su banke redovito naplaćivale za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom u tom razdoblju?“

1.2. U odnosu na prvo postavljeno pitanje predlagateljica nije navela razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno, ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). U odnosu na drugo postavljeno pitanje tuženica se poziva na odluke Suda Europske unije i to presudu od 14. ožujka 2013. u predmetu Mohamed Aziz protiv Caixa d´Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa) broj C-415/2011, ECLI:EU:C:2013:164 te presudu od 20. rujna 2017. u predmetu Ruxandra Paula Andriciuc i drugi protiv Banca Românească SA. Broj C-186/2017, ECLI:EU:C:2017:703, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u tim odlukama. U odnosu na treće postavljeno pravno pitanje tuženica se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-222/2004 od 5. ožujka 2004. te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2390/2010 od 15. listopada 2014., dok se u odnosu na četvrto postavljeno pitanje poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. Nadalje, u odnosu na peto postavljeno pitanje poziva se na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015. te Županijskog suda u Puli broj Gž-352/2019 od 29. srpnja 2019., dok se u odnosu na sedmo postavljeno pitanje poziva na odluke Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2394/16 od 28. lipnja 2017. te Županijskog suda u Puli broj Gž- 1371/2016 od 11. prosinca 2017. Zaključno, u odnosu na šesto i osmo postavljeno pitanje predlagateljica nije navela razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno, ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

1.3. Tuženica je navela da joj je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske - „Narodne novine“ broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav), sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17) – pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava).

2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP revizijski je sud ocijenio da postavljena pravna pitanja koje je tuženica postavila u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4.1. Prvenstveno, u pogledu prvog, šestog i osmog pitanja ovaj sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih bi ta pitanja bila važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime, nije navedeno niti je tuženica dostavila sudske odluke, iz kojih bi proizlazilo da bi o tim pitanjima viši sudovi imali različitu praksu, ili da se shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda razlikuje od pravnog shvaćanja revizijskog suda ili druge važne razloge koji bi opravdali interevenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije, već se tuženica sadržajno poziva na pogrešnu primjenu materijalnog i postupovnog prava u konkretnom predmetu, a što nije predmet odlučivanja u povodu prijedloga za dopuštenje revizije.

4.2. Odgovor na drugo postavljeno pitanje - uzrokuje li odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, a u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su, imajući na umu utvrđene okolnosti ovog konkretnog slučaja, osim testa transparentnosti proveli i test poštenosti sporne odredbe, pa nije riječ o pitanju u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu.

4.3. U odnosu na treće i četvrto postavljeno pravno pitanje ukazuje se na ustaljeno pravno shvaćanje ovog suda, kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja, a koje je pravno shvaćanje već izrazio i ovaj sud.

4.4. U odnosu na peto postavljeno pitanje kojim tuženica problematizira ništetnost odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i njezine posljedice ovaj je sud već zauzeo pravno shvaćanje u odlukama broj Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev 308/2022-2 od 19. travnja 2022., dok je u odnosu na sedmo postavljeno pitanje o prekidu tijeka zastare zbog podnošenja kolektivne tužbe, ovaj sud o tom pitanju već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a predlagateljica nije iznijela razloge zbog kojih bi trebalo preispitati tu, već ustaljenu, sudsku praksu.

5. Nadalje, tuženica je navela da joj je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava). Međutim, što se tiče primjene materijalnog prava treba reći da prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske praske koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženica učinila vjerojatnim da bi joj zbog toga bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Nadalje, u odnosu na primjenu postupovnih pravila ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženici bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te se izjasni o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženice, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Dakle, tuženica nije učinila vjerojatnim da bi joj pogrešnom primjenom materijalnog prava ili osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo.

6. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženice za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnih pitanja koje tuženica smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 18. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa