REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3519/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Kralju, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-31/2024-2 od 11. travnja 2024. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-59/2018 od 28. prosinca 2023., u sjednici održanoj 18. prosinca 2024.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na postavljeno pravno pitanje.
II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-31/2024-2 od 11. travnja 2024. kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-59/2018 od 28. prosinca 2023.
2. Prijedlog je podnesen zbog pravnog pitanja za kojeg podnositelj navodi da je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni prije svega stoga što sudska praksa županijskih sudova nije jedinstvena te zbog povrede ustavnog prava na pravično suđenje i jednakost svih pred zakonom u odnosu na druge osobe koje su to svoje pravo ostvarile temeljem sudskih presuda (čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te čl. 1. Protokola 3 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a pitanje glasi:
"1.Je li radnik kojem poslodavac nije omogućio korištenje prava na stanku (pauzu) ima pravo na novčanu kompenzaciju za vrijeme koje je umjesto korištenja stanke (pauze) proveo na radu, a sve temeljem odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na stjecanje bez osnova ili odredbi članaka 1045., 1046. i dr. koje se odnose na štetu i njezinu nadoknadu, a sve u svezi sa člankom 73. i 111. Zakona o radu, te članka 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 89/12, 104/13 112/17)?"
3. Tužitelj kao razloge važnosti ističe nepodudarno pravno shvaćanje na kojem je u pobijanoj presudi utemeljena odluka sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudama Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž R-107/2022 od 27. prosinca 2022. i presudi Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-548/2023 od 14. ožujka 2024.
4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije je podnesen.
5. Tužitelj je zahtjev za isplatu koji je predmet ovog postupka utemeljio na tvrdnji da mu tuženica kao poslodavac nije omogućila korištenje dnevnog odmora tijekom rada u smislu odredbe čl. 73. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR) te čl. 42. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 112/17, 12/18 i 2/19 - dalje: KU).
6. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a i čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) prema ocjeni revizijskog suda pravno pitanje nije pitanje važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.
7. Naime, činjenicu da je tužitelj kao radnik koristio dnevni odmor nije nužno utvrđivati na temelju Evidencije o radnom vremenu već svim prikladnim dokaznim sredstvima koje stranke predlože a sud je upravo na temelju dokaza koje su stranke predložile i utvrdio pravno odlučne činjenice na temelju kojih je izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.
Naime, u vezi postavljenim pitanjem razlozi važnosti ne ukazuju da pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda odstupa od pravnog shvaćanja u tim odlukama jer se te odluke nisu ni bavile pitanjem je li radnik bio dužan tražiti od poslodavca da mu omogući korištenje slobodnih dana sukladno odredbi čl. 48. Kolektivnog ugovora, dakle, da li je tužitelj iskoristio pravo da traži od poslodavca da vrijeme dnevnog odmora (stanke) nije iskoristio i da ga iskoristi kao slobodne dane, već su se utvrđivale činjenice je li tuženica kao poslodavac radniku omogućila korištenje dnevnog odmora ili nije.
S tim u vezi ni o odgovoru na postavljeno pitanje ne ovisi odluka u ovom sporu, budući da je u ovom postupku utvrđeno da tužitelj prije podnošenja zahtjeva za naknadu štete nije od poslodavca zatražio da mu se neiskorišteni dnevni odmori dodjele kao slobodni dani, dakle, nije postupio sukladno odredbi čl. 48. Kolektivnog ugovora odnosno čl. 10. Kolektivnog ugovora.
Stoga u vezi s postavljenim pravnim pitanjem tužitelja razlozi važnosti nisu odgovarajući, zato što se u tim odlukama sudovi nisu niti bavili ovim pitanjem stjecanja bez osnove, odnosno pitanjem prava na naknadu štete, već je sud ocijenio da tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu da je prije podnošenja zahtjeva tražio da mu se za neiskorištene dnevne odmore dodjele slobodni dani, pa se utoliko ne može ni zaključiti da je u vezi s tim pitanjima praksa drugostupanjskih sudova neujednačena.
8. Prema ocjeni revizijskog suda tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP.
Naime, razlozi koje tužitelj veže uz povredu temeljnih ljudskih prava u osnovni se svode na povredu prava na pravično suđenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava.
Međutim, revizijski sud ocjenjuje da u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnog ljudskog prava niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkcije revizije po dopuštenju, jer i ta revizija ima javnu funkciju kao što je imala i izvanredna revizija, koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda sa precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti.
Primjenjivo na okolnosti ovog konkretnog slučaja revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje kako u procesnom tako i u materijalnopravnom smislu, posebno s obzirom na utvrđenje sudova da tužitelju nije uskraćeno pravo na dnevni odmor, osim izuzetno kada su to izvanredne situacije nalagale, što se ne može smatrati neuobičajenim s obzirom da je tužitelj pravosudni policajac, a niti da je tužitelj na kome je bio teret dokaza sukladno čl. 135. st. 1. ZR dokazao da je zatražio od poslodavca da mu se za neiskorišteno vrijeme dnevnog odmora (stanke), dodijele slobodni dani.
Stoga, ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP koje bi bile razlog za dopuštenje revizije.
9. Slijedom navedenog u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je podnesen pozivom na čl. 385.a st. 2. ZPP valjalo je temeljem čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP odlučiti kao pod toč. II. izreke ovog rješenja, a obzirom da odluke na koje se tužitelj pozvao u prijedlogu ne daju važnost postavljenim pitanjima, jer u njima nije zauzeto pravno shvaćanje koje bi davalo odgovor na postavljeno pitanje, a koje bi bilo različito od shvaćanja suda u ovoj pobijanoj presudi, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odbiti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljeno pravo pitanje pa je riješeno kao pod toč. I. izreke ove odluke.
Zagreb, 18. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
