Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-635/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Stokrp kao predsjednika vijeća, Ivane Mašić kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Michala Danečeka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz ZOU ŠC i Ivan Adžić, Držićeva 6 b, Zagreb, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri, Lopašićeva 6, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-178/2021- 20 od 28. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-178/2021- 20 od 28. travnja 2022.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, [broj], broj kreditne partije: 7103715295, sklopljenog dana 28. lipnja 2007. između tuženika Zagrebačke banke d.d. kao Kreditora i tužiteljice DC kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle odredba čl. 1. st. 2. Ugovora u dijelu kojim je tužitelj obvezan iznos odobrenog kredita vratiti uz valutnu klauzulu, te odredba čl. 6. st. 1. Ugovora u dijelu kojim se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 330,77 CHF obračunanoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja;

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati ukupan iznos od 16.240,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni mjesečni iznos do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, i to: na iznos od 9,22 kn od 10.08.2007. do isplate,

na iznos od 11,40 kn od 10.09.2007. do isplate,

na iznos od 8,63 kn od 11.11.2007. do isplate,

na iznos od 4,06 kn od 10.12.2007. do isplate,

na iznos od 34,23 kn od 15.01.2008. do isplate,

na iznos od 27,20 kn od 15.02.2008. do isplate,

na iznos od 67,64 kn od 15.03.2008. do isplate,

na iznos od 58,86 kn od 15.04.2008. do isplate,

na iznos od 9,20 kn od 15.05.2008. do isplate,

na iznos od 27,93 kn od 15.06.2008. do isplate,

na iznos od 13,25 kn od 15.07.2008. do isplate,

na iznos od 10,14 kn od 15.08.2008. do isplate,

na iznos od 9,60 kn od 15.09.2008. do isplate,

na iznos od 100,26 kn od 15.11.2008. do isplate,

na iznos od 51,53 kn od 15.12.2008. do isplate,

na iznos od 183,01 kn od 15.01.2009. do isplate,

na iznos od 184,37 kn od 15.02.2009. do isplate,

na iznos od 140,21 kn od 15.03.2009. do isplate,

na iznos od 150,34 kn od 15.04.2009. do isplate,

na iznos od 152,36 kn od 15.05.2009. do isplate,

na iznos od 134,92 kn od 15.06.2009. do isplate,

na iznos od 137,96 kn od 15.07.2009. do isplate,

na iznos od 123,46 kn od 15.08.2009. do isplate,

na iznos od 141,95 kn od 15.09.2009. do isplate,

na iznos od 121,41 kn od 15.10.2009. do isplate,

na iznos od 134,68 kn od 15.11.2009. do isplate,

na iznos od 132,56 kn od 15.12.2009. do isplate,

na iznos od 168,40 kn od 15.01.2010. do isplate,

na iznos od 191,42 kn od 15.02.2010. do isplate,

na iznos od 186,43 kn od 15.03.2010. do isplate,

na iznos od 209,30 kn od 15.04.2010. do isplate,

na iznos od 251,19 kn od 15.05.2010. do isplate,

na iznos od 260,17 kn od 15.06.2010. do isplate,

na iznos od 309,42 kn od 15.07.2010. do isplate,

na iznos od 307,76 kn od 15.08.2010. do isplate,

na iznos od 409,85 kn od 15.09.2010. do isplate,

na iznos od 350,38 kn od 15.10.2010. do isplate,

na iznos od 364,14 kn od 15.11.2010. do isplate,

na iznos od 428,72 kn od 15.12.2010. do isplate,

na iznos od 434,48 kn od 15.01.2011. do isplate,

na iznos od 411,50 kn od 15.02.2011. do isplate,

na iznos od 425,41 kn od 15.03.2011. do isplate,

na iznos od 426,14 kn od 15.04.2011. do isplate,

na iznos od 468,59 kn od 15.05.2011. do isplate,

na iznos od 558,80 kn od 15.06.2011. do isplate,

na iznos od 661,45 kn od 15.07.2011. do isplate,

na iznos od 773,49 kn od 15.08.2011. do isplate,

na iznos od 596,58 kn od 15.09.2011. do isplate,

na iznos od 537,06 kn od 15.10.2011. do isplate,

na iznos od 541,04 kn od 15.11.2011. do isplate,

na iznos od 549,25 kn od 15.12.2011. do isplate,

na iznos od 600,61 kn od 15.01.2012. do isplate,

na iznos od 616,05 kn od 15.02.2012. do isplate,

na iznos od 599,22 kn od 15.03.2012. do isplate,

na iznos od 596,69 kn od 15.04.2012. do isplate,

na iznos od 605,22 kn od 15.05.2012. do isplate,

na iznos od 620,04 kn od 15.06.2012. do isplate,

na iznos od 601,55 kn od 15.07.2012. do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 11.018,61 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana“.

2. Protiv te presude žali se tuženica iz svih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (" Narodne novine " broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. – dalje ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 354. stavak 2. točka 11. ZPP, budući da ne postoji proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, a posljedično tome isplata iznosa od 16.240,74 kn, sa zakonskim zateznim kamatama i troškom postupka.

8. Nije osnovan žalbeni navod da sud prvog stupnja nije utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača, niti da je on dokazao, budući da iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba, a tuženica nije dostavila u spis nikakav dokaz, u smislu odredbe članka 219. stavak 1. ZPP, da tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bio potrošač u smislu odredbe članka 2. direktive 93/13/EEZ, i članka 3. stavak 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine " broj 96/03. - dalje ZZP).

9. Neosnovan je i žalbeni navod da je tužitelj, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača trebao u individualnom postupku kao što je ovaj, ponovno dokazivati činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora, te da se kao individualni potrošak ne može pozivati na te presude, budući da je presudom Visokog trgovačkog suda broj PŽ-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. godine, a koja se odnosi i na tuženicu, utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, odnosno Općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

11. Odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

12. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošača, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

13. To znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

14. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga, banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

15. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je podigla kredit za kupovinu automobila za osobne potrebe obzirom da nikada nije bila vlasnica obrta ili tvrtke, da je kredit podigla u vrlo kratkom vremenu, možda nakon jednog posjeta banci i sjeća se da joj je službenik banke ponudio kredit prezentirajući ga kao trenutno najbolju ponudu što je ona kao takvo prihvatila, da nije ništa znala o tečajnom riziku vezano za švicarski franak, općenito nije imala nikakva saznanja o tečajevima.

16. Prema tome, iz navedenog iskaza tužitelja vidljivo je da mu prilikom realiziranja kredita nisu bili predočeni rizici ugovora s valutnom klauzulom, a kako je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, očito je da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što tuženica ničim niti ne dokazuje, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. ZZP, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a takva nepoštena ugovorna odredba je, sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP, ništava, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

17. Takvim načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženice, tuženica je maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacila je na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

18. Stoga je tuženici, kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekla.

19. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu, koje se odnose na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi članka 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, tek kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

20. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u člankom 6. stavak 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

21. Iz toga proizlazi da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga, sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

22. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

23. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

24. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO).

25. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, ništetnost nastaje na temelju Zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženica nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

26. Visinu tog iznosa sud prvog stupnja pravilno je utvrdio sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

27. Pri tome neosnovano tuženica prigovara da sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose s obzirom na tečaj CHF u odnosu na kunu, koji je vrijedio na dan isplate kredita, budući da tuženica u tom smislu nije postavila protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja kao ni materijalno pravni prigovor prijeboja u smislu odredbe članka 195. i članka 196. ZOO, jer jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO kod djelomično ništetnih odredbi ugovora svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev, pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne, što tuženica nije učinila, zbog čega nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

28. U odnosu na daljnji žalbeni navod da se prvostupanjski sud u pobijanoj odluci nije očitovao o prigovoru zastare, valja reći da je isti prigovor po ocijeni ovog suda neosnovan, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz članka 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenje ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.).

29. Prema tome, kako je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a tužba je u ovom postupku podnesena 21. travnja 2021. godine, to sukladno odredbi članka 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, to je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

30. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO od dana plaćanja te naknade do isplate. Činjenica je da sud nije obrazložio dosuđene zakonske zatezne kamate ne čini odluku nezakonitom. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe dakle bez valjane pravne osnove pa se isti ne može smatrati svjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja što podrazumijeva nesavjesnost pa je tužitelju primjenom članka 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao preplaćeni iznos na temelj ništetne ugovorne odredbe. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/21 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da je odredba ne poštena podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

31. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP dosudio tužitelju trošak parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, pri tome pravilno primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.).

32. Stoga je slijedom navedenog, valjalo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovnu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

33. Odluka o troškovima žalbenog postupka, temelji se na članku 166. stavak 1. radi čega je odlučeno kao pod točkom II izreke.

U Karlovcu 18. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Vesna Stokrp