Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-187/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja tužitelja OŠ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Jarić, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska Poštanska banka d.d., [adresa], OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Mihovilu Granić, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon rasprave zaključene 21. listopada 2024. u nazočnost tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Lucije Matić, odvjetnice u Osijeku, i zamjenika punomoćnika tuženika Belizara Tomaić, odvjetnika u Osijeku, dana 18. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu br.: 736389 sklopljenog 19. srpnja 2006.g. između tužitelja OŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Nove hrvatske banke d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB 78427478595 kao kreditora koja glasi: „ 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50 % ( slovima: jedancijelipetposto ) od iznosa kredita, minimalno kuna 500,00 ( kn petsto ) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. „

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska Poštanska banka d.d., [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju OŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 309,30 EUR (tristodeveteuratridesetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 20. srpnja 2006.g. do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023..g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 419,53 EUR, sa zateznom tekućom od 18.prosinca 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate,u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovog suda dana 1. prosinca 2021. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita dana 19. srpnja 2006.g. sklopio Ugovor o kreditu br.: 736389 (dalje: Ugovor ) s tuženikovim pravnim prednikom, tadašnjom Volksbank d.d. iz Zagreba, danas Sberbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9 kao kreditorom, a u podružnici Volksbank d.d. u Osijeku. Predmetnim ugovorom je tuženik odobrio i potom isplatio tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 33.679,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, dok se tužitelj obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 494,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za devize važećem na dan dospijeća. Ugovoreni rok otplate kredita je bio 84 mjeseca. Tužitelj je kredit u cijelosti otplatio u kolovozu 2013.g. U čl. 6. pod NAKNADE ugovoreno je sljedeće: „ 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50 % ( slovima: jedancijelipetposto ) od iznosa kredita, minimalno kuna 500,00 ( kn petsto ) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. „ .Prilikom isplate kredita, točnije dana 20. srpnja 2006.g. tuženik je tužitelju naplatio iznos od 1,50 % od iznosa kredita, točnije iznos od 2.330,39 kn na ime naznačene naknade. Prometna kartica po kreditu broj 736389 na ime OŠ, za slučaj osporavanja od strane tuženika, od istog službenim putem pribaviti podatak kada i koliki novčani iznos je naplatio na ime naknade za obradu zahtjeva od tužitelja Odredba Ugovora, kojom je ugovorena ova naknada, je kao takva ništetna, jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao pravni temelj naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 ) ( dalje: ZOO- 2005 ). Odredbom čl. 1021. ZOO- 2005 je utvrđeno da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Kako je temeljem citirane odredbe ZOO- 2005 i sklopljenog Ugovora tuženik od tužitelja mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, to je evidentno da za naplatu naknade od 1,50 % od iznosa kredita nije imao zakonski osnov, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tuženika nepošteno pa time i ništetno. Osim navedenog, a obzirom se u Ugovoru ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 1,50 % od iznosa kredita, sporna odredba je, k tome, još i neodređena i neodrediva te time suprotna i čl. 270. ZOO- 2005. Kako se radilo o tipskom ( adhezijskom ) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužitelju ponudom ugovora te on nije mogao utjecati, niti je imao bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima, koje je imao tuženik. Ona je na strani tužitelja izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništena i temeljem odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 ) ( dalje ZZP- 2003 ), kao i temeljem odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Kako je osporavana odredba na strani tužitelja uzrokovala samo dodatne troškove, to je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Sve navedeno potvrđuje se i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u recentnoj odluci u spojenim predmetima C- 224/19 i C259/19. DOKAZ: nesporno, u slučaju osporavanja uvid u presudu C- 224/19 i C259/19.Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu primjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO- 2005. Dakle, u ovom slučaju nametnuo je tužitelju obvezu s kojom se on nije usuglasio. Sve opisano postupanje tuženika dovelo je i do njegovog neosnovanog bogaćenja, i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u čl. 7. ZOO- 2005. Ugovaranje opisanih naknada suprotno je, konačno, i načelu iz čl. 6. ZOO- 2005 o zabrani zloupotrebe prava, obzirom je na takav način tuženik ostvario pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načelu iz čl. 10. st. 3. ZOO- 2005, koje propisuje da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu. Uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu br.: 736389 od 19. srpnja 2006.g. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojima je ugovorena naplata naknade od 1,50 % od iznosa kredita prilikom isplate kredita, kao i činjenice da je tuženik na ime predmetne naknade tužitelju dana 20. srpnja 2006.g. naplatio iznos od 2.330,39 kn, što predstavlja iznos od 1,50 % od iznosa kredita, to je evidentno da je od tužitelja bez ikakve pravne osnove stekao navedeni iznos. Prometna kartica po kreditu broj 736389 na ime OŠ Sukladno tomu, a pozivom na odredbu čl. 323. ZOO- 2005 tužitelj predlaže da sud nakon provođenja dokaznog postupka donese sljedeću presudu: Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu br.: 736389 sklopljenog 19. srpnja 2006.g. između tužitelja OŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Sberbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB 78427478595 kao kreditora koja glasi: „ 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50 % ( slovima: jedancijelipetposto ) od iznosa kredita, minimalno kuna 500,00 ( kn petsto ) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. „

Nalaže se tuženiku Sberbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB 78427478595 da tužitelju OŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.330,39 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 20. srpnja 2006.g. do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana, te parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani, a potraživanje tužitelja je u zastari. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTSa; Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač.Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tuženik navodi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 08.11.2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Naknada štete Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006. (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) kao za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Povrat mjesečnih anuiteta:Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. (iii) Stjecanje bez osnove. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač se primjenjuju u odnosu na odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. S obzirom da u ovom predmetu tužitelj neosnovano potražuje naknadu za obradu kredita, koja je sastavni dio ugovora u poslovanju banaka, tužitelj ističe kako je ovaj zahtjev neosnovan i da se tužitelj pokušava neopravdano pozivati na parnicu Potrošač. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Dokaz: Uvid u presudu Županijskog suda u Puli – Pola, Poslovni broj Gž-311/2018 od 3. rujna 2018. c. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač.Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Tužitelj naglašava kako se parnica Potrošač ne odnosi ne naknade po kreditima te shodno tome niti se ne može primjenjivati na ovakve zahtjeve. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženjakamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Sve i da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu svog tužbenog zahtjeva.. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku su neosnovane i neutemeljene. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. naknadu za prijevremenu otplatu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovora s tuženikom oko spomenute odredbe. Konačno, takvim je postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbe članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje u tekstu: „ZZP“) te je zato spomenuta odredba ništetna. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade.. Sukladno odredbi članka 219. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“) određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. O samom Ugovoru o kreditu tuženik će se očitovati u dalje u podnesku, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu pasale. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. Protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Kao što je već navedeno, tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. . Člankom 6. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove sukladno Tarifi, a naročito naknadu za odobrenje kreditu u iznosu od 1,50% iznosa kredita. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuje u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, tužitelj je samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Osim što je tvrdnja neosnovana tužitelj zanemaruje i značenje pojma „formularni, tj. standardnizirani ugovori“. Naime, pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti. Formularni ugovori se pak dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja. Osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora je upravo u tome što kod tipskih ugovora stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi dok kod adhezijskih ugovora dolazi do primjene „uzmi ili ostavi“ načela Dakle čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da je tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Tužitelj se poziva na odredbu članka 96. stavka 2. ZZP-a, ali zaboravlja na dio te odredbe koji kaže: „ (…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj…“ Dakle za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora što nije točno. . Nadalje, netočno je tvrditi da je tuženik donio proizvoljnu odluku naplate naknade za izdavanje kredita već je naknada, njen iznos i valuta po kojoj se obračunava naknada bila propisana primjenjivom Odlukom o naknadama i kamatama tuženika. (dalje u tekstu: „Tarifa“) Dokaz: Odluka o naknadama i kamatama tuženika. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se na navedeni ugovorni odnos primjenjuje Tarifa (članak 6. Ugovora o kreditu), koja je interni akt tuženika i dostupan je svima. Tužitelj se u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o spomenutoj Tarifi te značenju odredbe članka 6. Ugovora o kreditu. Očito je stoga da se o naknadi za odobrenje Ugovora o kreditu pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Dalje, odredba o naknada za prijevremenu otplatu iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. S obzirom da je očito da je odredba o naknada za prijevremenu otplatu iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Konačno, tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Prigovor načinu postavljanja tužbenog zahtjeva : Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se određuje naknada za prijevremenu otplatu. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka

3. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 11.svibnja 2023. punomoćnik tuženika naveo je da tuženik osporava pravni osnov, dok ne osporava visinu tražbine tužitelja (stranica 79 spisa).

4. U pisanom podnesku od 11.svibnja 2023. (stranica 82 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi da uređuje tužbeni zahtjev na način da u petitu tužbenog zahtjeva točno naznačuje podatke tuženika, sve sukladno i njegovom ranijem podnesku od 19.04.2022.g. kojim je izvijestio sud da je došlo do promjene naziva tuženika ( i o čemu je na sudski spis dostavio dokaz ) te ujedno svoje potraživanje iskazuje u EUR valuti, sve pozivom na odredbe Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ( NN 57/2022, 88/ 2022 ) te predlaže da nakon provođenja dokaznog postupka sud donese sljedeću presudu:

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu br.: 736389 sklopljenog 19. srpnja 2006.g. između tužitelja OŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Nove hrvatske banke d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB 78427478595 kao kreditora koja glasi: „ 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50 % ( slovima: jedancijelipetposto ) od iznosa kredita, minimalno kuna 500,00 ( kn petsto ) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. „

Nalaže se tuženiku Novoj hrvatskoj banci d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB 78427478595 da tužitelju OŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 309,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 20. srpnja 2006.g. do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023..g. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana,

te parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

5. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u dopis Sberbank d.d. od 23.09.2021., Ugovor o kreditu, prometnu karticu po kreditu, Informativni otplatni plan, Detalje transakcije kod PBZ, Izvadak iz sudskog registra, rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu,te saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

6. Dakle predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita,te zahtjev za isplatu po navedenoj osnovi.

7. Sporan je osnov tražbine tužitelja, dok visina tražbine nije sporna.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 736389 (str. 5 spisa) utvrđeno je da je sklopljen dana 19.srpnja 2006. godine između Volksbank d.d. Zagreb kao kreditora i korisnika kredita DŠ iz [adresa]. Navedenim ugovorom tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 33.679,00CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (čl. 1). Člankom 2. ugovora ugovorena je redovna kamata od 6,15 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (stavak 1.).Efektivna kamatna stopa iznosi 7,9 %(st.2.) Interkalarna kamata naplaćuje se tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima,a obračunava se u visini redovne kamatne stope(st.3.).Redovna kamata po dospijeću je promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dospijeća do uplate (st.4.).

Namjena kredita je kupnja vozila (čl. 3 ugovora).

Rok otplate je 84 mjeseca (čl.5.).

Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita:Jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate (čl.6.).

Člankom 8. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 494,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu počev od 01.09.2006.,a korisnik kredita dužan je osigurati pokriće na kunskom računu za otplatu kredita najmanje u iznosu dospjelog anuiteta.

9. Navedeni ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka dana 19.lipnja 2006.godine br.Ou-961/2006 (stranica 10 spisa).

10. Iz dopisa Sberbank d.d. od 23.rujna 2021. razvidno je da je dana 20.srpnja 2006. godine prilikom isplate kredita po Ugovoru broj 736389 na ime OŠ naplaćen iznos od 2.330,39 kn na ime naknade,što je prikazano u Prometnoj kartici po navedenom kreditu (stranica 4 spisa).

11. Nije sporno da je u tužbi označeni tuženik Sberbank d.d. pravni sljednik Volksbank d.d.,te nije sporno da je zbog promjene tvrtke izmijenjen naziv tuženika u Nova hrvatska banka d.d.,dok je OIB ostao isti ,te da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu Tt 23/25802-2 od 3.srpnja 2023. u sudski registar navedenog suda upisano pripajanje društva Nova Hrvatska banka d.d.dioničkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa]. (stranica 73,133-134 spisa). Dakle,tužena je pravni sljednik Volksbank d.d., te sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj,imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja,a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva,te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

12. Tužitelj OŠ saslušan u svojstvu stranke izjavio je da se ne može točno sjetiti zbog proteka vremena, misli da je to bilo 2006 ili 2007. godine, namjeravao je kupiti osobni automobil, te se obratio auto-kući Zubak radi kupovine automobila, gdje je izabrao automobil, i oni su ga radi podizanja kredita uputili u Volksbank d.d. sa kojom su imali poslovnu suradnju, stoga je otišao u navedenu banku i tražio kredit. Pitao je kakve kredite imaju u ponudi, te su mu rekli da je najpovoljniji kredit u valuti CHF i on je taj kredit i uzeo. Ništa mu posebno nisu objašnjavali vezano za kredit u valuti CHF. Na pitanje tužitelju da li mu je išta pojašnjavano vezano za naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, navedeni je izjavio da se toga ne sjeća. Razgovarali su o kreditu da li je kreditno sposoban i o visini rate kredita te roku otplate. Ostalo se ne sjeća da su uopće razgovarali. Na može se sjetiti što je sve platio ali je plaćao sve što je stizalo od banke. Kredit je otplatio u cijelosti. Kod ovoga suda je podnio tužbu za preplaćene iznose kamate i tečaja CHF i ti postupci su pravomoćno okončani. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li je predmetni ugovor bio sastavljen unaprijed od strane tuženika ili je mogao sudjelovati u sastavljanju tog ugovora, tužitelj je izjavio da je mogao prihvatiti ili odustati, te nije bio ravnopravan sudionik. Dobio je gotov tekst ugovora koji je išao ovjeriti kod javnog bilježnika. U to vrijeme je bio zaposlen u IPK-a Osijek, te nije imao niti privatnu firmu niti obrt. Automobil je koristio za osobne potrebe. Sredstva kredita su mu isplaćena na ruke,te je tim sredstvima platio kupoprodajnu cijenu za automobil u auto-kući. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li mu je javni bilježnik što objasnio vezano za ulaznu naknadu, izjavio je da je kod bilježnika samo potpisao odnosno ovjeren je ugovor. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li je tuženik ikada spominjao da bi imao posebne troškove vezano za sklapanje ugovora tužitelj je izjavio da koliko zna da nije, razgovarali su o ratama kredita i roku otplate. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li je pročitao ugovor o kreditu prije nego li ga je potpisao, tužitelj je izjavio da nije, te izjavio da naravno da je vjerovao banci. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li je pročitao ugovor o kreditu poslije toga, izjavio je da nije sve dok ovo nije postalo aktualno te kada ga je pročitao nije ga razumio. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li shvaća pojam odredbe tzv. ulazne naknade, tužitelj je izjavio da to ne razumije, da je ugovor pisan sitnim slovima i kada ga je čitao da ga nije razumio. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li je platio ulaznu naknadu, tužitelj je izjavio da je platio iznos koji je trebao platiti auto-kući, a ostali dio ne zna, te da sve što je trebao platiti je platio. Po struci je agronom. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika zašto se nije obratio stručnoj osobi vezano za sklapanje ugovora o kreditu, tužitelj je izjavio da tko se obraća stručnoj osobi kada kupuje automobil (stranica 111 spisa).

13. Dakle, kako je navedeno, tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita,te isplatu iznosa koji je platio tuženiku temeljem ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu.

14. Odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva,osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen(st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

16. Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

17. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Dakle,u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.6.1. predmetnog ugovora o kreditu evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita, a koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita,te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade zahtjeva i administracije kredita, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu,a niti kod određivanja i naplate naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao,niti procjenjivao tj. njezino postojanje,stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni,te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

19. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik,te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade zahtjeva i administracije kredita. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u utuženom iznosu, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.).

20. U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

20.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

20.2. Stoga prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP.

21.1. Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 419,53 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe po Tbr. 7.t.1 u visini od 25 bodova, sastav pisanih podnesaka od 08.02.2022. i 11.05.2023. po Tbr. 8.t.1. u visini od po 25 bodova, te za zastupanja na ročištima od 11.05.2023. (Tbr.9.t.1.) 25 bodova,14.11.2023. (Tbr.9.t.2.) 12,5 bodova, 18.09.2024. (Tbr.9.t.1) 25 bodova i 21.10.2024. (Tbr.9.t.1.) 25 bodova,koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, plus PDV, te troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u Iznosu od po 6,64 EUR,

22. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

23. S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 18. prosinca 2024.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika