Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-798/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Michala Danečeka, predsjednika vijeća, Vesne Stokrp, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ivane Mašić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Jurčević, odvjetnica u Vinkovcima, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-260/2023-26 od 27. svibnja 2024., u sjednici vijeća 18. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-260/2023-26 od 27. svibnja 2024. potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom III., IV., V., VI., VII. I VIII. izreke.

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-260/2023-26 od 27. svibnja 2024. potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom IX. izreke.

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjev tužitelja i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-260/2023-26 od 27. svibnja 2024. pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba iz točke 10.1. Ugovora o [broj kredita] zaključenog između tužitelja i tuženika **.**.2005., u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se Pravilnikom o kreditiranju građana ili drugim aktom tuženika. Pod točkom II. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka ugovorna odredba iz točke 8.b Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka **.**.2005. u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju tuženika važećim za CHF na dan ispunjenja obveze. Pod točkom III. izreke tuženik je obvezen isplatiti tužitelju novčani iznos s osnova preplaćenih anuiteta uslijed porasta CHF tijekom trajanja otplate kredita od 31,27 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospjelosti svakog preplaćenog iznosa pa do isplate. Pod točkom IV. izreke utvrđena je ništetnom ugovorna obveza iz članka 4.b Ugovora o kreditu zaključenog 1. veljače 2005. između parničnih stranaka, a kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1 % od iznosa odobrenog kredita, a plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Pod točkom V. izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju novčani iznos od 131,91 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos počam od 3. veljače 2005. pa do isplate. Pod točkom VI. Izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka ugovorna odredba iz točke 11.2. Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka **.**.2005., u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade u iznosu određenim aktom tuženika, dok je pod točkom VII. izreke tuženik obvezan isplatiti tužitelju s osnova naknade za prijevremenu i konačnu otplatu kredita iznos od 205,29 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos počam od 1. lipnja 2009. Pod točkom VIII. izreke tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju prouzročeni trošak postupka u visini od 950,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos počam od prvostupanjskog presuđenja pa do isplate, dok je pod točkom IX. izreke tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa od 950,00 EUR.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu u dijelu pod točkom VII.i VIII. izreke (odluka o troškovima postupka) pobija tužitelj. Smatra da mu je prvostupanjski sud neosnovano odbio priznati kao parnični trošak sastav podneska od 12. siječnja 2024., kao i podneska od 12. veljače 2024., te i podneska od 15. siječnja 2024., pogrešno držeći da se radi o troškovima koji nisu bili potrebni za vođenje postupka. Smatra da je pravilnom primjenom odredbe iz članka 154. stavak 1. u vezi s odredbom iz članka 297. stavak 3. i članka 155. Zakona o parničnom postupku trebalo mu priznati trošak sastava navedenih podnesaka, pa predlaže žalbu usvojiti i presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, podredno predlaže presudu u odluci o troškovima ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu tužitelja nije podnesen.

4. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija i tuženik u dijelu pod točkom III., IV., V., VI., VII. I VIII. izreke zbog svih žalbenih razloga normiranih odredbom iz članka 353. Zakona o parničnom postupku. Osporava pravilnost stava prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti i isplate s osnova tzv. "ulazne" naknade, kao i pravilnost primjene materijalnog prava s osnova "izlazne" naknade. Ističe da je prvostupanjski sud trebao odlučiti o "negativnim razlikama valutnog tečaja", osporava pravilnost upute za vještačenje i metodologiju izračuna vještaka. Ističe kako su ugovorne odredbe o "ulaznoj" i "izlaznoj" naknadi jasne, razumljive, te da ih je tužitelj prema samoj formulaciji kredita mogao očekivati. Osporava i pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare, kao i pravilnost odluke o troškovima postupka, ističe da se nije protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, ali je prvostupanjski sud trebao odlučiti o parničnom trošku za povučeni iznos tužbe. Predlaže žalbu usvojiti, preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, podredno predlaže odluku u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

5. Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te odredaba o "ulaznoj" i "izlaznoj" naknadi, kao i zahtjev za platež novčanog iznosa za koji je tužitelj prema navodima tužbe kredit preplatio uslijed ništetnosti navedenih ugovornih odredaba.

7. U predmetu nema spora da je tužitelj s prednikom tuženika **.**.2005. zaključio Ugovor o kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim mu je prednik tuženika stavio na raspolaganje novčani iznos od 17.596,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Neprijeporno je da se radi o kreditu radi kupnje novog motornog vozila, te da je tuženik u cijelosti ispunio svoju kreditnu obvezu prijevremenom otplatom kredita 1. lipnja 2009.

8. Nadalje, u predmetu nema spora da je člankom 4. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se Pravilnikom o kreditiranju građana ili drugim aktom kredita, te da je člankom 8.b Ugovora određeno da se kredit isplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema kreditorovom prodajnom deviznom tečaju važećem za valutu CHF. Neprijeporno je osim toga, da je člankom 4.b Ugovora određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1 % od iznosa dobivenog kredita koja se plaća jednokratno, prije korištenja kredita, dok je člankom 11.2. Ugovora određeno kako korisnik kredita može prijevremeno otplatiti kredit, ali je za prijevremenu otplatu dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu kreditoru u iznosu određenim aktom kreditora.

9. Tijekom prvostupanjskog postupka i sada u žalbenoj fazi prijeporno je prije svega jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena "ulazna" naknada kao i odredbe kojima je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetne. Prijeporno je nadalje prijenos primjene materijalnoga prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare, te je prijeporno pripada li tuženiku pravo na tzv. "negativne razlike".

10. O žalbi tuženika protiv odluke o glavnoj stvari.

11. Ispitujući zakonitost pobijane odluke povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14, tog propisa.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana odluka je jasna i razumljiva, sadrži valjano i neprotuslovno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

13. Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 1. u vezi s odredbom iz članka 259. ZPP-a kojeg tuženik opisno iznosi u žalbi osporavajući pravilnost metodologije temeljem koje je izrađen nalaz vještaka.

14. Naime, prema odredbi iz članka 259. ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem i određuje zadatak vještaku, a u konkretnoj pravnoj situaciji prvostupanjski sud je postupio upravo u skladu s navedenom zakonskom odredbom.

15. U postupku pred prvostupanjskim sudom je pored ranije navedenih nespornih činjenica još utvrđeno, te iz stanja spisa proizlazi:

- da je tužitelj od djelatnika autokuće u kojoj je kupovao osobno vozilo upućen upravo na tuženika radi sklapanja Ugovora o kreditu u CHF,

- da tužitelju nitko pri zaključenju Ugovora u banci nije objasnio rizike koji su vezani za sam Ugovor, a Ugovor je bio na unaprijed pripremljenom obrascu,

- da tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, te da mu nitko nije objasnio da će pri zaključenju Ugovora i pri njegovoj prijevremenoj otplati morati platiti tzv. "ulazne" i "izlazne" naknade,

- da je tužitelj s osnova "ulazne" naknade platio tuženiku iznos od 131,91 EUR 3. veljače 2005., a s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 205,29 EUR 1. lipnja 2009.,

- da je kredit preplaćen za iznos od 31,27 EUR obzirom na porast tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

16. Sva ova činjenična utvrđenja nisu dovedena u sumnju uopćenim žalbenim navodima tuženika, te ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

17. Prvostupanjski sud je pravilno pozivom na odredbu iz članka 502.c ZPP-a utvrdio kako su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Obzirom se tužitelj u tužbi poziva na pravomoćne odluke donesene u sporu po kolektivnoj tužbi u kojoj je sudjelovao prednik tuženika, u pitanju ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe iz članka 502.c ZPP-a odlučivao temeljem tih odluka. Naime, odredbom iz članka 502.c ZPP-a normirano je da pravomoćne presude u kojima je prihvaćena kolektivna tužba djeluju prema svim drugim fizičkim i pravnim osobama koje su pripadnici određenog kolektiviteta, a u individualnim parnicama utvrđujući dijelovi presude imaju obvezujući učinak.

18. Prvostupanjski sud je pravilno temeljem sadržaja pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene po kolektivnoj tužbi u predmetu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., te kod činjenice da iz stranačkog iskaza proizlazi da je Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliranog sadržaja zaključen u vremenu na koje se donosi presuda po kolektivnoj tužbi, te da tužitelju prethodno sklapanju Ugovora nisu bile predočene ni posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope niti ugovaranje valutne klauzule, utvrdio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne.

19. Kako je pravomoćnom presudom donesenoj po kolektivnoj tužbi utvrđeno nepošteno postupanje prednika tuženika prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika da isplati tužitelju preplaćene iznose po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ovo pozivom na odredbe iz članka 323. stavak 1. i članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO).

20. Tuženik je kao sastavljač Ugovora nesavjesni stjecatelj, pa je pravilno u skladu s odredbom iz članka 1115. ZOO-a obvezan na preplaćene iznose tužitelju platiti i kamate od dana njihova stjecanja.

21. Materijalno pravo pravilno je primijenjeno i u odnosu na istaknuti prigovor zastare. Naime, prema objedinjenom pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022., broj Su-IV-33/22, zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba ne može početi teći dok se ne utvrdi ništetnost ugovorne odredbe.

22. Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., presuda po toj tužbi je u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF pravomoćna 14. lipnja 2018. (kao danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17) tužba je u ovome predmetu podnesena 1. lipnja 2023., dakle, unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

23. Žalitelj se još upućuje na stajališta suda EU koja su zauzeta u presudi od 10. lipnja 2021. u predmetu C 609/19 i u spojenim predmetima C 776/19 do C 782/19 BMP Paribas Personal Finance C-810/21 Caixabanc SA i dr. C 561/21 Banco Santander SA) prema kojem zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe koji može isteći čak i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost te odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s

24. Tuženik sada u žalbi ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud propustio umanjiti tražbinu tužitelja za manje plaćene anuitete u vremenu kada je tečaj kune bio manji od tečaja CHF. Pravilno prvostupanjski sud ističe kako nije ovlašten umanjiti dosuđenu tražbinu za tzv. negativnu razliku, obzirom tuženik nije istaknuo niti prigovor prijeboj, niti procesni prigovor radi prebijanja, niti je podnio protutužbeni zahtjev. Takvo stajalište zauzeto je u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-2 od 18. prosinca 2023. Prvostupanjski sud je dao jasne i neprotuslovno obrazložene razloge u odnosu na ovaj prigovor tuženika, pa mu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje ostvareno povredom prava na obrazloženu sudsku odluku, kako on to tvrdi u žalbi.

25. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ništetna ugovorna odredba o "ulaznoj" naknadi. "Ulazna" naknada plaćena je **.**.2005. Pravilno prvostupanjski sud ističe da se radi o naknadi koja nije transparentna u smislu odredbe iz članka 85. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), da navedene odredbe nisu jasne, lako razumljive i uočljive obzirom visina obveze tužitelja na platež ulazne naknade te naknade za prijevremenu otplatu kredita ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome tužitelju nisu ni predočene informacije o načinu određivanja te naknade. Osim toga, tuženik u tijeku postupka nije niti dokazao da je imao administrativne troškove dokumentacije osoblja ili sl., pa se po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima tuženika, radi o odredbi koja je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je pravilan zaključak da je sporna ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača.

26. Pravilnom primjenom materijalnog prava utvrđeno je da su i odredbe o "izlaznoj" naknadi ništetne. Tuženik se u žalbi poziva na odredbe iz članka 342. i 350. ZOO-a, smatra da u situaciji kada tužitelj nije platio iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je to ugovoreno da ima pravo zahtijevati popravljanje štete koju je uslijed toga pretrpila. Navodi da se šteta sastoji u umanjenju aktive s posljedicom neusklađenosti bilance i rizika kažnjavanja od nadležnih tijela, kao i posljedicu gubitka marže kao posljedice uvjeta na tržištu u vrijeme prijevremene otplate. Međutim, iz dokaza provedenih u postupku, u situaciji kada tuženik nije dokazao suprotno, proizlazi da se o odredbama za naknadu za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, ponovno se ističe da se radi o ugovoru koji je sastavio prednik tuženika.

27. Točno je da niti jednom zakonskom odredbom nije zabranjeno ugovarati naknadu za otplatu kredita, naknadu za obradu kredita, pa tako ni naknadu zbog prijevremene otplate kredita, što ne isključuje obvezu tuženika da se navedene odredbe tužitelju detaljno obrazlože te da mu se objasni koji se to troškovi i u kojim iznosima namiruju iz naknada iz navedenih naknada.

28. Stoga, ponovno se napominje kako se radi o kreditu unaprijed sačinjenom po tuženiku, na obrascu, te kako tuženik u postupku nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita niti na što se ti troškovi i u kojoj visini odnose, i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja zapravo nadoknađivanje dijela iznosa kamate koje bi banka prema samome ugovoru dobila za trajanje čitavog ugovornog odnosa, dakle, radi se o naknadi neostvarenih kamata odnosno izmakle dobiti, upućuje se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.

29. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je i ova ugovorna odredba ništetna, te obvezao tuženika primjenom odredbe iz članka 1111. i članka 1115. ZOO-a na platež novčanih iznosa koje je tuženik uplatio s osnova "ulazne" i "izlazne" naknade. Upravo je tuženik odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih obveza koje su tužitelju kao potrošaču nametnute bez mogućnosti pregovaranja.

29.1. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako za ovaj dio zahtjeva nije nastupila zastara. Zastara naime počinje teći od tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, pa u konkretnoj pravnoj situaciji u momentu utuženja i presuđenja nije ni počela teći.

30. Slijedom navedenog, žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana.

31. O žalbi tužitelja i tuženika protiv odluke o troškovima postupka.

32. Tuženik osporava pravilnost odluke o troškovima tvrdnjom da je vrijednost predmeta spora koja je osnov za određivanje odvjetničke naknade trebalo odrediti prema vrijednosti predmeta spora od 1.459,95 kn kako je tužitelj i postavio tužbeni zahtjev, jer je za trajanja postupka tužitelj povukao dio zahtjeva za iznos od 1.091,48 kn, da se tome nije protivio, ali je potraživao parnični trošak za povučeni iznos tužbe u skladu s odredbom iz članka 154. stavak 2. ZPP-a.

33. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj vrijednost predmeta spora u tužbi naznačio s 1.459,95 EUR, a tužbu je postavio kao stupnjevitu tužbu u smislu odredbe iz članka 186.b ZPP-a. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja tužbeni zahtjev postavio u novčanom iznosu podneskom od 17. siječnja 2024., potražujući (uz deklaratorne dijelove zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti) i platež novčanog iznosa od 31,27 EUR, 131,91 EUR i 205,29 EUR (odnosno sveukupno 368,47 EUR).

34. Stupnjevita tužba predstavlja izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi kako je to normirano odredbom iz članka 186. stavak 1. ZPP- a. Tužbeni zahtjev se u takvoj situaciji ostvaruje u dva stupnja: u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa ili davanje pregleda određene imovine i u vidu određenog zahtjeva za ispunjenje dugovane činidbe. Prilikom podnošenje stupnjevite tužbe samo manifestacijski zahtjev u tužbi već treba biti određen, a tužitelj konačni i određeni zahtjev postavlja nakon što tijekom postupka tuženik položi račun ili nakon što tužitelj na neki drugi način prikupi potrebne podatke.

35. Obzirom na odredbu iz članka 186.b ZPP-a prema kojoj je tužitelj dužan u tužbi naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom iz članka 40. stavak 2. ZPP-a, što je tužitelj i učinio, te da je pri postavljanju tužbenog zahtjeva iz stavka 4. tog članka dužan iznova označiti vrijednost predmeta spora u skladu s odredbama iz članka 35. do 37. te članka 39. ZPP-a, tužitelj je pravilno u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora i manifestacijskog zahtjeva, pa se trošak postupka računa prema vrijednosti manifestacijskog zahtjeva sve do uređenja tužbe.

36. Drugim riječima, ne može se smatrati da uređenje tužbe predstavlja sniženje tužbenog zahtjeva niti je za to potreban pristanak tuženika.

37. Osim toga, prvostupanjski sud je trošak postupka (ukupan trošak postupka, dakle, za radnje poduzete prije uređenja tužbenog zahtjeva), računao prema vrijednosti predmeta spora od 368,47 kn, pa ni s ovog osnova žalba tuženika protiv odluke o troškovima nije osnovana.

38. Ni žalba tužitelja protiv odluke o troškovima postupka nije osnovana. Prvostupanjski sud je pravilno odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova podneska od 12. siječnja 2024., 12. veljače 2024. i 15. siječnja 2024. I po stajalištu ovog drugostupanjskog suda ne radi se o podnescima koji su u smislu odredbe iz članka 155. ZPP-a bili potrebni za vođenje postupka. Naime, kako to proizlazi iz stanja spisa podnescima od 12. siječnja 2024. i 12. veljače 2024. tužitelj ponavlja navode iz ranijih podnesaka kao i navode s ročišta (ročište od 23. listopada 2023.), a u podnesku 15. siječnja 2024. ističe navode koje je objektivno mogao iznijeti i u ranijem podnesku kojim uređuje tužbeni zahtjev.

39. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti i žalbu tužitelja protiv odluke o troškovima.

40. Tužitelju i tuženiku nije kao parnični trošak priznat trošak žalbenog postupka, obzirom sa žalbom nisu uspjeli (članak 155. u vezi s odredbom iz članka 166. ZPP-a).

41. Obzirom na sve iznešeno žalbe je valjalo odbiti kao neosnovane, te pobijanu odluku potvrditi na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Karlovcu 18. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Michal Daneček