REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-2980/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze te Valentine Lukinec Galović, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja PN iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik David Turkalj, odvjetnik u Zagrebu, Trg Drage Iblera 9, protiv tuženika, Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ilica 335, radi odobrenja stalnog boravka, 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-216-02/24- 20/400, URBROJ: 511-01-204-24-4, od 12. travnja 2024.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenjem dugotrajnog boravka u Republici Hrvatskoj, uz obrazloženje tuženika kako je u postupku koji je prethodio osporenom rješenju, utvrđeno da je tužitelj, u razdoblju od pet godina koje prethode danu podnošenja zahtjeva za odobrenjem dugotrajnog boravka, izbivao sa teritorija Republike Hrvatske dulje od deset mjeseci višekratno, a koja okolnost je zapreka priznanju prava iz članka 150. Zakona o strancima.

2. Tužitelj, u svojoj tužbi, ne spori činjenična utvrđenja tuženika vezana uz njegovo izbivanje sa teritorija Republike Hrvatske, ali smatra kako je tuženik suviše formalistički primijenio Zakon o strancima ne uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja. Pojašnjavajući svoj stav ukazuje kako su okolnosti konkretnog slučaja uzrokovane pandemijom Covid-19, a koje okolnosti se moraju smatrati višom silom i koje su u konačnici rezultirale nemogućnošću da ostvari njegova ustavna i zakonskih prava i slobode. Ističe da je Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske, 11. ožujka 2020., donio Odluku o privremenoj zabrani prelaska preko državnih granica, a kojom je povratak u Republiku Hrvatsku bio dopušten isključivo hrvatskim državljanima. Navodi da je tek 24. lipnja 2020. uveden poseban režim za državljane Bosne i Hercegovine, a koji je uključivao samoizolaciju nakon ulaska u Republiku Hrvatsku, a što bi značilo da svaki put kad pređe državnu granicu morao ostati u samoizolaciji. Dodaje i da je bio zaposlenik GRAĐENJE PLANINA d.o.o. te da su na čitavom području Republike Hrvatske gradilišta privremeno zatvarana zbog opasnosti od širenja bolesti, iz kojeg razloga nije bilo potrebno da ostane na teritoriju Republike Hrvatske. Iz ovog smatra da je zbog pravila nametnutih od strane najviših vlasti u Republici Hrvatskoj bio primoran dulje ostati u Bosni i Hercegovini te smatra da je tuženik pretjerano mehanički primijenio pozitivno pravo, bez da je sagledao pravni problem kao jedinstvenu cjelinu, a što je protivno temeljnim vrijednostima ustavnog poretka. Sukladno opisanom zaključuje da je njegovo izbivanje u duljem trajanju bilo opravdano te da je tuženik propustio utvrditi pravno relevantne činjenice, a što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava. Predlaže sudu da uvaži navode tužbe, usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporeno rješenje, uz naknadu troškova ovog upravnog spora.

3. Tuženik, u svom odgovoru, navodi kako je potpuno neosnovan navod tužitelja da zbog ograničenja uslijed pandemije Covid-19, nije mogao ući u Republiku Hrvatsku, jer se Odluka na koju se tužitelj poziva nije odnosila na državljane trećih zemalja koji u Republici Hrvatskoj imaju odobren stalni boravak. Ukazuje i kako je tužitelju tijekom postupka koji je prethodio osporenom rješenju bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama koje mogu biti od utjecaja na njegov zahtjev te da tužitelj unatoč toj mogućnosti nije iznosio nikakve okolnosti na koje se sada poziva. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i na snazi ostavi osporeno rješenje iz razloga njegovog obrazloženja.

4. Sud je 11. prosinca 2024., održao usmenu i javnu raspravu, zaključenu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid, te je radi točnog utvrđenja činjeničnog stanja izvršio uvid u spis tuženika i priložene isprave.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Člankom 150. stavkom 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20. – u daljnjem tekstu Zakon) propisano je da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu.

8. Člankom 150. stavkom 2. Zakona određeno je da se smatra da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u [adresa] i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske, višekratno do deset mjeseci ukupno, ili jednokratno do šest mjeseci.

9. U ovom predmetu nije sporno kako je tužitelj tijekom pet godina koje su prethodile danu podnošenja zahtjeva (9. studenoga 2022.), izbivao s teritorija Republike Hrvatske više od deset mjeseci ukupno, a koja okolnost proizlazi iz službenih evidencija tuženika, ali i preslici putne isprave tužitelja sukladno kojoj su evidentirani brojni prelasci državne granice. Takvo izbivanje u svojoj ukupnosti znači da se tužitelj ne može smatrati osobom koja u smislu zakona „neprekidno boravi“ na teritoriju Republike Hrvatske. Slijedom ove okolnosti Sud osporeno rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim, iz kojeg razloga je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

10. U odnosu na prigovore tužitelja, Sud navodi kako subjektivni razlozi koji pogađaju tužitelja i zbog kojih razloga se on odlučuje na izbivanje sa teritorija Republike Hrvatske (kao što je u konkretnom prestanak rada društva u kojem je tužitelj bio zaposlenik), ne mogu imati utjecaj na odluku u konkretnom sporu, jer posebne okolnosti koje bi pravdale izostanak Zakonom nisu propisane. Sud smatra kako izostanak takvog normiranja ima svoj smisao, jer se istim postiže objektivizacija vremenskog roka u kojem stranac mora „neprekidno boraviti“ na teritoriju Republike Hrvatske, a kako bi se moglo zaključiti da je takav boravak njegov stvarni interes. Svako izbivanje iz bilo kojeg razloga i bez obzira koliko ono bilo subjektivno opravdano, takav interes može mijenjati i promijeniti, iz kojeg razloga je propisan objektivan limit boravka, bez mogućnosti opravdanja eventualnog izbivanja.

11. I izvan navedenog, u razmatranju objektivnih razloga izbivanja tužitelja s teritorija Republike Hrvatske, odnosno postojanja više sile zbog koje tužitelj nije mogao preći državnu granicu, Sud navodi kako slijedi.

12. Zaključkom Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Odjela za zakonite boravke stranaca, KLASA: UP/I-216- 02/23-04/172, URBROJ: 511-01-204-23-2, od 19. rujna 2023. tužitelj je pozvan da dostavi izjavu u kojoj će navesti činjenice i okolnosti važne za rješavanje te upravne stvari, kao i presliku svih stranica važeće putne isprave Bosne i Hercegovine.

13. Sud utvrđuje da iako je tužitelj dostavio stranice važeće putne isprave, izjavu o razlozima izbivanja nije dostavio. Iz ovog razloga tuženik u postupku koji prethodi osporenom rješenju i nije mogao cijeniti njemu tada nepoznate okolnosti, odnosno tvrdnju tužitelja da radi određenja iz Odluke o privremenoj zabrani i ograničavanju prelaska preko graničnih prijelaza Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 32/21. – u daljnjem tekstu Odluka), nije mogao preći državnu granicu, budući da je po njegovoj tvrdnji povratak u Republiku Hrvatsku bio dopušten samo hrvatskim državljanima.

14. Ipak, cijeneći u sporu pune jurisdikcije naprijed navedenu tvrdnju, Sud ističe kako nije sporno da je tužitelj, u vrijeme pandemije Covid-19, već imao odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, dakle on je u tom trenutku imao legalno reguliran boravak na teritoriju Republike Hrvatske. Stoga mu se to pravo na niti jedan način nije moglo ograničiti (kao uostalom ni bilo kojem državljaninu Republike Hrvatske), pogotovo ne Odlukom, iz kojeg razloga je tužitelj normalno mogao preći državnu granicu. Iz ovog razloga i s obzirom na prigovor tužitelja iz podneska od 10. listopada 2024., Sud navodi kako nije postojao razloga da se izričito propiše da se Odluka ne odnosi na osobe s reguliranim legalnim boravkom na teritoriju Republike Hrvatske, kao što nije postojao ni razlog da se isto propiše za hrvatske državljane, budući da se takvo pravo navedenim kategorijama Odlukom i ne može ograničiti.

15. Isto tako, Sud navodi kako tužitelj, osim što u upravnom postupku u kojem je doneseno osporeno rješenje nije ni naznačio razlog zbog kojeg nije mogao ući u Republiku Hrvatsku, nije ni dostavio dokaz da bi to uopće i pokušao učiniti. Stoga, iz pobrojanih razloga u ukupnosti, ovaj Sud zaključuje kako saslušanje tužitelja osobno, na okolnost utvrđenja razloga njegovog izbivanja s teritorija Republike Hrvatske, ne može utjecati na zakonitost rješenja koje je u prošlosti doneseno temeljem tada dostupnih činjenica. Iz ovog razloga i imajući na umu kako personalni iskazi i ne mogu imati utjecaj na naprijed navedene zaključke suda, odbijen je dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja osobno, odnosno prijedlog za saslušanje poslodavca tužitelja i njegovih poslovnih suradnika.

16. Konačno i iako nije od utjecaja na odluku u ovom sporu, Sud ukazuje i kako su sva prava tužitelja cjelovito zaštićena kroz već odobreni privremeni boravak. 17. Budući ni ostali prigovori sadržani u tužbi ne dovode do drugačije odluke, Sud smatra kako osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

18. Stoga je temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u izreci ove presude.

19. S obzirom na zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora, specificiranog troškovnikom od 10. prosinca 2024., (list 32 spisa), Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. i pod pretpostavkom ostvarenja uvjeta iz članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. Budući je sukladno članka 147. stavku 1. Zakona propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora i imajući na umu kako je točkom I izreke ove presude odbijen tužbeni zahtjev za poništenje osporenog rješenja, Sud zaključuje kako je tužitelj ovaj upravni spor izgubio te je tada u obvezi snositi sve njegove izdatke pa posljedično i troškove vlastitog zastupanja. Iz ovog razloga odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Zagrebu 18. prosinca 2024.

Sudac

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Odvjetnik David Turkalj, Trg Drage Iblera 9, [adresa] Zagreb

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, Ilica 335, [adresa] Zagreb

3. U spis