REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-745/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Bačić i Partneri odvjetničko društvo j.t.d., Zadar, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o., Zagreb temeljem generalne punomoći O1400/2019, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 14. studenog 2024. godine u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Ivana Ražnjevića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika GĐ, odvjetničke vježbenice, dana 18. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 138-50-2871969 , koji Ugovor je ovjeren i potvrđen kod javne bilježnice Vere Marčina, broj ovjere OU-546/05- 1, dana 07.06.2005. i to:

- dio čl. 2. Ugovora koji glasi: ''redovna kamata: 7,45% , godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora''

- dio čl. 7. Ugovora koji glasi: ''Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća''.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćenih iznosa s osnova razlike zbog promjene tečaja CHF, iznos od 1.155,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

-na iznos od 1,77 EUR od 30.09.2005. pa do isplate

-na iznos od 0,45 EUR od 30.11.2005. pa do isplate

-na iznos od 0,05 EUR od 31.12.2005. pa do isplate

-na iznos od 7,22 EUR od 31.01.2009. pa do isplate

-na iznos od 9,74 EUR od 28.02.2009. pa do isplate

-na iznos od 9,26 EUR od 31.03.2009. pa do isplate

-na iznos od 3,82 EUR od 30.04.2009. pa do isplate

-na iznos od 4,09 EUR od 31.05.2009. pa do isplate

-na iznos od 0,92 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

-na iznos od 2,09 EUR od 31.07.2009. pa do isplate

-na iznos od 0,50 EUR od 31.08.2009. pa do isplate

-na iznos od 1,41 EUR od 30.09.2009. pa do isplate

-na iznos od 0,63 EUR od 31.10.2009. pa do isplate

-na iznos od 1,70 EUR od 31.11.2009. pa do isplate

-na iznos od 2,36 EUR od 31.12.2009. pa do isplate

-na iznos od 6,61 EUR od 31.01.2010. pa do isplate

-na iznos od 7,14 EUR od 28.02.2010. pa do isplate

-na iznos od 8,20 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

-na iznos od 10,46 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

-na iznos od 14,84 EUR od 31.05.2010. pa do isplate

-na iznos od 17,49 EUR od 30.06.2010. pa do isplate

-na iznos od 23,60 EUR od 31.07.2010. pa do isplate

-na iznos od 21,34 EUR od 31.08.2010. pa do isplate

-na iznos od 25,24 EUR od 30.09.2010. pa do isplate

-na iznos od 25,06 EUR od 31.10.2010. pa do isplate

-na iznos od 27,18 EUR od 30.11.2010. pa do isplate

-na iznos od 38,46 EUR od 31.12.2010. pa do isplate

-na iznos od 35,54 EUR od 31.01.2011. pa do isplate

-na iznos od 35,81 EUR od 28.02.2011. pa do isplate

-na iznos od 36,74 EUR od 31.03.2011. pa do isplate

-na iznos od 35,01 EUR od 30.04.2011. pa do isplate

-na iznos od 39,79 EUR od 31.05.2011. pa do isplate

-na iznos od 52,53 EUR od 30.06.2011. pa do isplate

-na iznos od 57,02 EUR od 31.07.2011. pa do isplate

-na iznos od 65,12 EUR od 31.08.2011. pa do isplate

-na iznos od 50,39 EUR od 30.09.2011. pa do isplate

-na iznos od 47,22 EUR od 31.10.2011. pa do isplate

-na iznos od 48,68 EUR od 30.11.2011. pa do isplate

-na iznos od 50,40 EUR od 31.12.2011. pa do isplate

-na iznos od 54,91 EUR od 31.01.2012. pa do isplate

-na iznos od 55,71 EUR od 28.02.2012. pa do isplate

-na iznos od 54,30 EUR od 31.03.2012. pa do isplate

-na iznos od 53,72 EUR od 30.04.2012. pa do isplate

-na iznos od 55,05 EUR od 31.05.2012. pa do isplate

-na iznos od 55,52 EUR od 30.06.2012. pa do isplate,

kao i naknaditi mu parnični trošak ovog postupka u iznosu od 850,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18.12.2024. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

''2.Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koja se mijenjala jednostranim odlukama tuženika tijekom trajanja kredita iznos od 204,29 kn /26,97 EUR/ sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.3.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.4.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.5.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.6.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.7.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.8.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.9.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 28.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.3.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.5.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.6.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.7.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.8.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.9.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 28.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 4,73 kn /0,63 Eur/ od 31.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 4,73 kn /0,63 Eur/ od 31.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 4,73 kn /0,63 Eur/ od 30.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 31.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 30.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 31.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 31.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 29.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 31.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 30.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 31.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 30.06.2012. pa do isplate

i to za razdoblje do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje , za svako polugodište , uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku do 15 dana.''

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 03.02.2023. tužitelj navodi da su tužitelj i tuženik dana 06. lipnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu br. 138-50-2871969 , koji Ugovor je ovjeren i potvrđen kod javne bilježnice Vere Marčina, broj ovjere OU-546/05-1, dana 07.06.2005. Navedenim ugovorom tuženik je kao kreditor , tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 18.305,42 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima, tužitelj je primio otplatni plan, te je početni anuitet iznosio 280,32 CHF. Svoju obavezu preuzetu navedenim Ugovorom tužitelj je u cijelosti podmirio dana 30.06.2012. U čl. 2. navedenog Ugovora ugovorena je redovna kamata stopa od 7,45 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Kamatna stopa se tijekom otplate kredita više puta mijenjala na štetu tužitelja i to jednostranim odlukama tuženika o čemu tužitelj prije ili u vrijeme zaključenja ugovora nije bio upoznat sa načinom na koji tuženik donosi odluke o promjeni kamatne stope. U čl. 7. navedenog Ugovora ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora/tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća pojedinog mjesečnog anuiteta. Navedenim ugovorom, ugovoren je švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Takvim postupanjem tuženik je postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača NN96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s obzirom da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj stoga smatra kako se u konkretnom slučaju radi o nepoštenim i ništetnim odredbama Ugovora. U postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač- Hrvatski savez za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka kao tuženika, pravomoćnom presudom VTS u predmetu Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u točki 4. presude utvrđeno je da je upravo tuženik u periodu od 10.9.2003. do 31.12.2008. , a koja povreda traje i dalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovarajući redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom toga tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

2. Nadalje pravomoćnom presudom VTS koja je donesena u istom predmetu pod posl. brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika u točki 4. navedene presude , utvrđena je ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu koji su sklapani u periodu od 1.01.2004. do 31.12.2008. a kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, s obzirom da tuženica kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana. Sukladno odredbi čl. 502 c. ZPP, tužitelj je ovlašten pozivati se u ovoj parnici na pravna utvrđenja iz navedenih presuda, a sud je vezan utvrđenjima iz tih parnica. Sukladno svemu navedenom a zbog nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora tužitelj smatra da je on svoju obavezu iz ugovora o kreditu preplatio, te stoga sukladno odredbi čl. 1111. ZOO ima pravo od tuženika na povrat stečenog bez osnove. Tužitelj je prije pokretanja parnice proveo financijsko vještačenje po dipl. oecc. DĐ, te je izračunao iznos preplate sa osnova preplaćene kamate i tečaja CHF. Tužitelj također smatra kako ima pravo na zakonsku zateznu kamatu za svaki preplaćeni iznos od dana kada je isti plaćen pa do isplate

3. Sukladno svemu navedenom, tužitelj predlaže se da sud usvoji slijedeći tužbeni zahtjev:

''1.Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 138-50-2871969 , koji Ugovor je ovjeren i potvrđen kod javne bilježnice Vere Marčina, broj ovjere OU- 546/05-1, dana 07.06.2005. i to:

- dio čl. 2. Ugovora koji glasi: "redovna kamata: 7,45% , godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora"

- dio čl. 7. Ugovora koji glasi : "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF,

važećem na dan dospijeća"

4. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koja se mijenjala jednostranim odlukama tuženika tijekom trajanja kredita iznos od 204,29 kn /26,97 EUR/ sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.3.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.4.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.5.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.6.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.7.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.8.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.9.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 28.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.3.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.5.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.6.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.7.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.8.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.9.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 28.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 31.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 6,59 kn /0,87 Eur/ od 30.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 4,73 kn /0,63 Eur/ od 31.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 4,73 kn /0,63 Eur/ od 31.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 4,73 kn /0,63 Eur/ od 30.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 31.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 30.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 31.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 31.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 29.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 31.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 30.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 31.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 0,62 kn /0,08 Eur/ od 30.06.2012. pa do isplate

i to za razdoblje do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje , za svako polugodište , uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku do 15 dana.

5. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju s osnova preplaćenih iznosa s osnova razlike zbog promjene tečaja CHF o kojem je ovisila visina glavnice tijekom trajanja kredita iznos od 8.702,66 kn /1.155,09 Eur/ sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 13,37 kn /1,77 Eur/ od 30.09.2005. pa do isplate

- na iznos od 3,37 kn /0,45 Eur/ od 30.11.2005. pa do isplate

- na iznos od 0,37 kn /0,05 Eur/ od 31.12.2005. pa do isplate

- na iznos od 54,37 kn /7,22 Eur/ od 31.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 73,37 kn /9,74 Eur/ od 28.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 69,78 kn /9,26 Eur/ od 31.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 28,78 kn /3,82 Eur/ od 30.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 30,78 kn /4,09 Eur/ od 31.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,94 kn /0,92 Eur/ od 30.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,78 kn /2,09 Eur/ od 31.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 3,78 kn /0,50 Eur/ od 31.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 10,59 kn /1,41 Eur/ od 30.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 4,78 kn /0,63 Eur/ od 31.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,78 kn /1,70 Eur/ od 31.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 17,78 kn /2,36 Eur/ od 31.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 49,78 kn /6,61 Eur/ od 31.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 53,78 kn /7,14 Eur/ od 28.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 61,78 kn /8,20 Eur/ od 31.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 78,78 kn /10,46 Eur/ od 30.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 111,78 kn /14,84 Eur/ od 31.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 131,78 kn /17,49 Eur/ od 30.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 177,78 kn /23,60 Eur/ od 31.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 160,78 kn /21,34 Eur/ od 31.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 190,18 kn /25,24 Eur/ od 30.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 188,78 kn /25,06 Eur/ od 31.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 204,78 kn /27,18 Eur/ od 30.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 289,78 kn /38,46 Eur/ od 31.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 267,78 kn /35,54 Eur/ od 31.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 269,78 kn /35,81 Eur/ od 28.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 276,78 kn /36,74 Eur/ od 31.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 263,78 kn /35,01 Eur/ od 30.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 299,78 kn /39,79 Eur/ od 31.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 395,78 kn /52,53 Eur/ od 30.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 429,64 kn /57,02 Eur/ od 31.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 490,64 kn /65,12 Eur/ od 31.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 379,64 kn /50,39 Eur/ od 30.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 355,75 kn /47,22 Eur/ od 31.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 366,75 kn /48,68 Eur/ od 30.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 379,75 kn /50,40 Eur/ od 31.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 413,75 kn /54,91 Eur/ od 31.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 419,75 kn /55,71 Eur/ od 28.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 409,15 kn /54,30 Eur/ od 31.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 404,75 kn /53,72 Eur/ od 30.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 414,75 kn /55,05 Eur/ od 31.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 418,28 kn /55,52 Eur/ od 30.06.2012. pa do isplate

i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi koju uređuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a do 31.07.2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje , za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

6. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i u roku od 15 dana.''

7. Tuženik u odgovoru na tužbu od 20.03.2023. osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž- 6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od obave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“1, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“. Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

8. Tuženik, a u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik, a u odnosu na jasnoću, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli, nadalje navodi da je odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“, te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“.

9. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

10. Tuženik smatra da je, na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja.

11. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna.

12. Tuženik, a u odnosu na pojedinačno pregovaranje, ističe kako temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi.

13. Tuženik, a u odnosu na tvrdnju tužitelja o neravnoteži u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ističe kao u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: (i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe).

14. Tuženik, a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž- 7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora.

15. Tuženik ističe kako u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. godine. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope.

16. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: 1.) 6-mjesečnog Libor-a za CHF; 2.) 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS); i 3.) 6- mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa.

17. Zaključno, tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Prethodne navode potvrđuje i stav pravne znanosti naveden u članku prof.dr.sc. BĐ pod nazivom „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ u kojem se ukazuje na: (i) nedosljednost sudova u odnosu na intenciju zakonodavca koji je prilikom donošenja ZIDZPK NN 102/15 (tzv. Zakon o konverziji) izrijekom isključio već otplaćene kredite smatrajući da kod istih ne postoji neravnoteža na štetu potrošača, a koja je pretpostavka za ocjenu nepoštenosti; (ii) na pogrešno tumačenje odredaba Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i praksu Suda EU te (iii) diskriminaciju potrošača s ugovorima o kreditima u drugim valutama.

18. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovnosti istog u cijelosti, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Naime, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Tuženik smatra da se svi njegovi navodi izneseni u ovom odgovoru na tužbu, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika, potvrđuju i Izdvojenim mišljenjem suca Ustavnog suda RH HĐ od 5.2.2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3.2.2021. (o ništetnosti valutne klauzule u CHF), a koji navodi: da je sporna odluka USRH (o ništetnosti valutne klauzule u CHF) u kontradikciji s odlukom istog suda u predmetu U-I-392/2011 i dr. od 13.12.2016. (kojom je institut valutne klauzule ocijenjen sukladnim Ustavu RH) te da „… u vremenu na koje se odnosi utvrđena ništetnost ugovora o kreditu (2004. do 2008. godine), valuta Sfr je bila u padu prema kuni (2004. 4,9 kn, 2006. 4,7 kn, 2008. 4,5 kn), a rast je počeo iza 2010. godine. Iz toga slijedi da se, prema odluci većine, ništetnost valutne klauzule kao ugovorne odredbe može procjenjivati prema okolnostima koje su nastupile (godinama) nakon zaključenja ugovora. Takvo stajalište trpi opravdanu kritiku.(…) Da su banke znale, da je bilo tko znao, da će Sfr aprecirati – jednostavno bi kupovale Sfr na tržištu valuta i obogatile se, nikakvi krediti im ne bi bili potrebni.(…) Ostaje otvoreno i pitanje regulatora. Krediti s valutnom klauzulom u Sfr kod nas nisu bili zabranjeni, makar postoji regulator koji je to mogao učiniti. Tako se dolazi do apsurdne situacije da država kroz ovlaštenog regulatora nešto smatra zakonitim, a kroz sudove – nepoštenim i ništetnim.(…) Pravo mora predstavljati izvjesnost i sigurnost, kako bi mu fizičke i pravne osobe mogle prilagoditi svoje ponašanje. Nasilno prilagođavanje ranije postojećeg prava nekoj kasnijoj konkretnoj situaciji ne pridonosi tim kvalitetama, koje pravo mora posjedovati.“.

19. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

20. Tijekom postupka sud je proveo sve dokaze predložene po strankama, te je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 138-50-2871969 od 06.06.2005. godine (list 8-11 spisa), ponudu Auto centra Serdarević d.o.o., [adresa] od 02.06.2005. godine (list 12 spisa), potvrdu o solemnizaciji ugovora o kreditu javne bilježnice Vere Marčina iz [adresa] od 07.06.2005. godine, broj ovjere OU-546/05-1 (list 13-14 spisa), otplatnu tablicu od 06.06.2005. (list 15-17 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 30.06.2005. godine do 10.01.2023. godine (lista 18-22 spisa), promotivne uvjete tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju rabljenih automobila u periodu od 01.05.2005. daljnje obavijesti (list 39-41 spisa) i u tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF - prosječne veličine za kvartal (list 42 spisa). Sud je saslušao svjedokinju, javnu bilježnicu Veru Marčina (list 66 spisa) i tužitelja osobno (list 67-68 spisa).

21. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan. 22. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 138-50-2871969 od 06.06.2005. godine (list 8- 11 spisa), ponudu Auto centra Serdarević d.o.o., [adresa] od 02.06.2005. godine (list 12 spisa), potvrdu o solemnizaciji ugovora o kreditu javne bilježnice Vere Marčina iz [adresa] od 07.06.2005. godine, broj ovjere OU-546/05-1 (list 13-14 spisa) i u otplatnu tablicu od 06.06.2005. (list 15-17 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su u [adresa], 06.06.2005., tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 138-50-2871969 (list 8-11 spisa, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), koji je solemniziran kod javne bilježnice Vere Marčina iz [adresa] dana 07.06.2005. pod brojem ovjere OU-546/05-1, s ugovorenim iznosom kredita od 18.305,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora, tj. tuženika na dan korištenja, namjenski – za kupnju rabljenog vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca i redovnom kamatnom stopom od 7,45 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, tj. tuženika. Citirani Ugovor o kreditu sadrži sve odredbe za koje tužitelj u tužbi tvrdi da su ništetne i to:

- odredbu kojoma je ugovoreno vezivanje anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržanu u čl. 7. Ugovora o kreditu, i

- odredbu o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika sadržanu u čl. 2. Ugovora o kreditu.

23. Iako je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, tj. tuženika, te iako je odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu određeno da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti kreditora, tj. tuženika kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanje tog Ugovora, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika (Odluku o kamatnim stopama, te druge opće akte tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja građana) predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, kako tuženik niti tvrdi niti dokazuje da je odredbe iz ovih općih akata tuženika, a koje su rezultirale porastom početno ugovorene kamatne stope, donosio uz suglasnost tužitelja, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom niti navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte uopće dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

24. Sud uvidom u tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF - prosječne veličine za kvartal (list 42 spisa) nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu za odnose stranaka u ovom predmetu, jer sud nema dovoljno potrebnih stručnih znanja (ovo je notorno) kako bi ocijenio kako kretanje tržišnih parametara za autokredit s valutnom klauzulom u CHF utječe na odnose stranaka u ovom postupku.

25. Sud je uvidom u promotivne uvjete tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju rabljenih automobila u periodu od 01.05.2005. daljnje obavijesti (list 39-41 spisa) utvrdio da je tuženik u svojoj ponudi u vrijeme zaključenja ovdje spornog ugovora u kreditu imao i kredite sa valutnom klauzulom vezanom uz EUR. No, a suprotno tvrdnji tuženika, ovo nije ujedno i dokaz da bi tuženik tužitelju zaista odobrio kredit sa valutnom klauzulom vezanom uz EUR da je tužitelj takav kredit zatražio, a jer je notorno da se u bankama kreditna sposobnost svakog klijenta procjenjuje individualno, kao i da banke imaju različite uvjete kreditiranja (tj. nude različite valute kredita i različite stope ugovorene kamate) za pojedine kategorije klijenata ili pojedine klijente.

26. Uvidom u otplatnu tablicu od 06.06.2005. (list 15-17 spisa) i u prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 30.06.2005. godine do 10.01.2023. godine (lista 18-22 spisa), s tim da niti ove činjenice među strankama i nisu sporne, sud je utvrdio da je kredit tužitelju isplaćen do dana 30.06.2005., sud je utvrdio kada i u kojem iznosu je tužitelj otplatio svaki obrok gore opisanog kredita, kao i da je tužitelj otplaćivao kredit u uglavnom u ugovorenim rokovima dospijeća svakog obroka, s tim da je tuženik tijekom otplate ovog kredita više puta mijenjao na više kamatnu stopu po kojoj je tužitelj vršio isplate, pa je tako nakon početno ugovorene kamatne stope od 7,45 % godišnje koju je primjenjivao od prvog anuiteta do 28.02.2009., tuženik primjenjivao slijedeće kamatne stope: 7,75 % godišnje od 01.03.2009., 7,50 % godišnje od 01.07.2011., 6,75 % godišnje od 01.10.2011. do kraja otplate. Tuženik niti tvrdi, a niti je isto utvrđeno tijekom ovog postupka da je tuženik o promjeni kamatne stope na više (tj. o povećanju kamatne stope) pregovarao s tužiteljem prije početka primjene svake nove povećane kamatne stope. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

27. Sud je saslušao svjedokinju, javnu bilježnicu Veru Marčina (list 66 spisa) i tužitelja osobno (list 67-68 spisa), te je sud njihove iskaze analizirao, usporedio međusobno i sa sadržajem dokumentacije koju je sud pregledao. Na temelju ovakve analize iskaza svjedoka i tužitelja, sud nalazi da su svjedokinja i tužitelj iskazivali jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njihovim iskazima u cijelosti poklonio vjeru.

28. Sud iz iskaza svjedokinje, javne bilježnice Vere Marčina nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu za odnose stranaka u ovom predmetu, jer se ova svjedokinja ne sjeća okolnosti solemnizacije predmetnog Ugovora o kreditu, a što je sasvim očekivano imajući u vidu protek vremena od solemnizacije (2005. godine) do davanja iskaza (2024.). Također, iz dijela iskaza ove svjedokinje u kojem govori kako je u pravilu postupala u slučajevima solemnizacije ugovora o kreditu kao što je predmetni, proizlazi da ona, kao javna bilježnica, nije bila uključena pregovore koji su prethodili sklapanju takvih ugovora, a da sa stankama prije solemnizacije nije razgovarala o ničemu mimo ugovornih odredbi unesenih u sam ugovor. Osim toga, notorno je, imajući u vidu narav posla javnih bilježnika i njihove ovlasti, sve propisano odredbama Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine'' broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22) da javni bilježnici ne sudjeluju u pregovorima banke i potrošača koji prethode zaključenju ugovora o kreditu, pa se saslušanjem javnog bilježnika, a suprotno stavu tuženika, i ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je za to imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

29. Sud je iz iskaza tužitelja, te uspoređujući njegov iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da tužitelj prije potpisivanja Ugovora o kreditu i nije bio u banci, već su mu djelatnici auto kuće ponudili i prezentirali uvjete iz Ugovora o kreditu, sud je utvrdio da banka, tj. tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, te da tuženik tužitelja nije adekvatno upozorio na posljedice i eventualne rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno na posljedice ugovaranja ovdje spornih odredbi iz čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, te da tuženik nije s tužiteljem, kao korisnikom kredita ugovorio parametre, metodu, odnosno način na koji bi se mijenjala ugovorena kamatna stopa, niti je tuženik sa tužiteljem pregovarao svakom prilikom kada je tuženik mijenjao kamatnu stopu, kao i da je tužitelj u vrijeme odobravanja kredita bio zaposlen kao zamjenik šefa skladišta u trgovačkom društvu Inter Mod d.o.o., a predmetnim kreditom kupio je polovni automobil koji je koristio za obiteljske potrebe.

30. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

31. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03

- dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vrijeme odobravanja kredita bio zaposlen kao zamjenik šefa skladišta u trgovačkom društvu Inter Mod d.o.o., a predmetnim kreditom kupio je polovni automobil koji je koristio za obiteljske potrebe, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti.

32. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, odnosno da:

- razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime promjenjive ugovorene kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio na ime ugovorene kamatne stope da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, tj. 7,45 % godišnje iznosi 204,29 kn, odnosno 26,97 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn),

- razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita iznosi 8.702,66 kn, odnosno 1.155,09 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn),

s tim da su pojedinačni mjesečni iznosi i datumi pretplata prikazani u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi.

33. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502. c ZPP-a, niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

34. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012.

35. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu je u svojoj presudi i rješenju posl. br. Pž-7129/13-4 od dana 14.06.2014. pravomoćno je odlučio u postupku žalbe protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. (ovo je notorno i među strankama nesporno) o ništetnosti odredbi o promjenjivosti kamatnih stopa sukladno jednostranoj odluci banaka, odnosno tim odlikama je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine , a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje ubuduće.

36. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

37. Iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz sadržaja Ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja, te imajući u vidu odredbu čl. 502. c ZPP-a, koja propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu te osobe mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, kao i utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koje se poziva tužitelj u ovom postupku, sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije tužitelja adekvatno informirao o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak, niti je tuženik kao trgovac s tužiteljem kao potrošačem prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, odnosno sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije s tužiteljem, kao korisnikom kredita ugovorio parametre, metodu, odnosno način na koji bi se mijenjala ugovorena kamatna stopa, niti je tuženik s tužiteljem pregovarao prilikom svake izmjene kamatne stope.

38. Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Ocjenjujući ovdje spornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika iz članka 2. Ugovora o kreditu sukladno gore citiranim zakonskim odredbama čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO-a, ovaj sud nalazi da je ista odredba neodređena, a stoga jer je isključivo tuženiku dano pravo da donosi odluke o promjeni ugovorene kamatne stope, s tim da iz provedenih i ocjenjenih dokaza u ovom predmetu proizlazi da je tuženik samostalno, bez suglasnosti ili konzultacije sa tužiteljem, donosio odluke o promjeni kamatnih stopa, a sukladno kojima je tužitelj vršio isplate. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba neodređena, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je sud utvrdio da je odredba iz čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika ništetna.

39. Nadalje, iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj, te mu u konačnici nanosi štetu. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz članka 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak upotrijebljena suprotno njezinoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to je ista odredba sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP- a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je sud utvrdio da je odredba iz čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ništetna.

40. Kako je ugovorna odredba iz članka 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetna (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem iste je tužitelj vršio isplate tuženiku, s tim da je među strankama nesporno da razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita iznosi 8.702,66 kn, odnosno 1.155,09 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), s tim da su pojedinačni mjesečni iznosi i datumi pretplata prikazani u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st.

1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502. c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci II, a kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 1.155,09 EUR, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, a jer mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da ugrađujući upravo odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovor o kreditu postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sve kako je gore obrazloženo, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

41. Također, obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak tužitelj tuženiku isplatio iznos od 8.702,66 kn, odnosno 1.155,09 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), odnosno relativno i apsolutno velik novčani iznos imajući u vidu da je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 18.305,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, to je sud je utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.

42. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na dio zahtjeva tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu). Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Stoga, jasno je da dio zahtjeva tužitelja na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu nije u zastari.

43. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na dio zahtjeva tužitelja za isplatu s naslova preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužitelju pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 03.02.2023. vidljivo je da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužitelja. Sud napominje da je istovjetan stav o zastari zauzet i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22, posl. br. Su-IV-33/2022-2).

44. No, osnovan je prigovor zastare koji je istaknuo tuženik u odnosu na dio zahtjeva tužitelja kojim u tužbi zahtjeva isplatu iznosa od 204,29 kn, odnosno 26,97 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), a na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate do isplate (točka 2. tužbenog zahtjeva). Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu je u svojoj presudi i rješenju posl. br. Pž-7129/13-4 od dana 14.06.2014. pravomoćno odlučio u postupku žalbe protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. o ništetnosti odredbi o promjenjivosti kamatnih stopa sukladno jednostranoj odluci banaka, pa se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 323. st. 1. ZOO-a da tužitelju pravo na isplatu s tog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2014., te zastarijeva temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a protekom dana 14.06.2019. Sud napominje da je isti stav o zastari ovakvih zahtjeva zauzet i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. (1/22, broj: Su-IV-33/2022-2). Kako je tužitelj zahtjev za isplatu u s ovog osnova postavio u tužbi od 003.02.2023., te kako je tuženik istaknuo prigovor zastare, jasno je kako je ovaj dio zahtjeva tužitelja postavljen izvan roka iz čl. 225. ZOO-a, odnosno kako je isti dio zahtjeva tužitelja, a primjenom odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a, neosnovan jer je zastario. Stoga, sud je ovaj dio zahtjeva tužitelja, odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III glede ovog dijela zahtjeva tužitelja.

45. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju iz točke II izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 2., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj djelomično uspio u ovom sporu s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, tj. da je uspio u omjeru od 97,72 % (a imajući u vidu da je zahtijevao isplatu iznosa od ukupno 1.182,06 EUR (= 1.155,09 EUR + 26,97 EUR), a dosuđen mu je iznos od ukupno 1.155,09 EUR, dok je odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 26,97 EUR. Tužitelju je kao potreban priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 EUR, trošak financijskog vještačenja koje je tužitelj naručio i platio prije podnošenja tužbe, a prema računu koji prileži na listu 71 spisa, u iznosu od 100,00 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora, a sve umanjeno sukladno uspjehu tužitelja u ovom sporu u omjeru od 97,72 %. Trošak zastupanja tužitelja koji je tužitelju priznat kao potreban se sastoji od troška sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 21.06.2023., (Tbr. 8/1), te troška zastupanja na ročištima od 07.02.2024. i 14.11.2024.. (Tbr. 9/1) sve od po 75 bodova za svaku radnju, a što ukupno iznosi 300 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 600,00 EUR. Uz PDV od 25% u iznosu od 150,00 EUR, to ukupno iznosi 750,00 EUR. Uz trošak sudske pristojbe i financijskog vještačenja, ukupan parnični trošak priznat tužitelju kao potreban iznosi 869,91 EUR. Ovaj iznos umanjen sukladno uspjehu tužitelja u ovom sporu u omjeru od 97,72 % iznosi 850,08 EUR, te je stoga sud ovaj iznos dosudio tužitelju s naslova naknade parničnog troška, odlučivši kao u izreci ove presude u točci II. Na ovaj iznos tužitelju je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do isplate, a sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ), s tim da je sud o visini kamatne stope odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se radi o "ostalim" odnosima.

46. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužitelju nije dosudio naknadu za sastav podneska od 13.09.2023., jer se radi o požurnici, pa ova radnja tužitelju nije bila potrebna za vođenje ove parnice. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužitelju nije dosudio naknadu za sudsku pristojbu za presudu, a jer tužitelj, koji se u ovoj parnici poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora i tvrdi da je potrošač, temeljem odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23 - dalje: ZSP) nije obveznik plaćanja ove sudske pristojbe.

47. Sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka, odlučivši kao u izreci ove presude u točci IV, a primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP- a, a jer bi dosuđivanjem naknade parničnog troška tuženiku na teret tužitelja sud umanjio iznos naknade parničnog troška dosuđen tužitelju, a sud je već umanjio iznos ove naknade dosuđen tužitelju sukladno njegovom uspjehu u ovom sporu.

U Zagrebu, dana 18. prosinca 2024. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika