REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1749/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LL (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. (OIB: 23057039320), Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-234/2023-3 od 28. rujna 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-246/2019-27 od 1. listopada 2021., u sjednici održanoj 18. prosinca 2024.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-234/2023-3 od 28. rujna 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj P-246/2019-27 od 1. listopada 2021.
1.1. Ujedno je podnio i prijedlog za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je postavio četiri pravna pitanja za koja navodi da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:
„1. Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluke Suda EU u predmetu broj C- 81/19 i C-243/20 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom članka 7. stavka 3. predmetnog ugovora o kreditu isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima?
2. Može li sud ništetnost ugovora, odnosno pojedine ugovorne odredbe, procjenjivati odnosno može li ih utvrditi ništetnim na temelju okolnosti koje su nastupile (godinama) nakon zaključenja ugovora, a koje nisu postojale niti su objektivno bile predvidljive u trenutku zaključenja ugovora?
3. Je li dovoljno u pojedinačnim postupcima da se sud samo pozove na utvrđenja iz odluka iz kolektivnog spora, uzimajući u obzir da je sud u postupku kolektivne zaštite samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora, bez provođenja kontradiktornog postupka gdje će se utvrditi da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze?
4. Mogu li zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose početi teći prije datuma podnošenja predmetne tužbe odnosno datuma pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora pod posl.br. VTS Pž-7129/13 i pod posl.br. VTS Pž-6632/17?‟.
3. U obrazloženju važnosti postavljenih pitanja u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) tuženik navodi da bi trebalo preispitati sudsku praksa, a da je sudska praksa i različita te se poziva na više odluka revizijskog suda, shvaćanja sa sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i odluke Suda Europske unije.
4. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.
5. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. ZPP-a ovaj sud je ocijenio da prijedlog nije osnovan.
6. Prvo, drugo i četvrto pitanje nisu važna pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovoga suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. i Rev-2221/8 od 17. rujna 2019. i dr., a nije riječ o pravnim pitanjima u pogledu kojih bi trebalo preispitivati ustaljenu sudsku praksu.
7. O odgovoru na treće naznačeno pitanje ne ovisi odluka u ovom sporu, jer tuženik polazi od pogrešne pretpostavke da nižestupanjski sudovi nisu u kontradiktornom postupku ispitivali okolnosti koje su prethodile sklapanju konkretnog ugovora o kreditu. Naime, iz prvostupanjske presude proizlazi da je izveden dokaz saslušanjem tužitelja a odbijen dokaz za saslušanjem svjedoka PL koja je u vrijeme sklapanja spornog govora bila voditeljica Službe upravljanja ciljanim proizvodima pa je ocijenjeno da je nije bilo potrebe saslušavati jer nema neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu jer nije bila direktan sudionik kod sklapanja tog ugovora.
8. Slijedom izloženog, postavljena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, pa je valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b. st. 1. ZPP prijedlog za dopuštenje odbiti i riješiti kao u izreci.
9. Nije osnovan prijedlog tuženika za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije. To iz razloga što sud Europske unije nije nadležan za tumačenje koje predlaže podnositelj prijedloga budući je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji (1. srpnja 2013.).
Zagreb, 18. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
