Republika Hrvatska
Županijski sud u Karlovcu
Karlovac
Gž-410/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Stokrp kao predsjednika vijeća, Ivane Mašić kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Michala Danečeka kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ŽI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, koje zastupaju generalni punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3987/2020-25 od 10. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3987/2020-25 od 10. veljače 2023.
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3987/2020-25 od 10. veljače 2023. kojim je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom je presuđeno:
„I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1.a) Ugovora o kreditu broj 320-50-4313590, od 13. kolovoza 2007. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Nade Vidović-Džidić, pod brojem: OV-7184/07 14. kolovoza 2007. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.
II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1.b) Ugovora o kreditu broj 320-50-4313590, od 13. kolovoza 2007. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Nade Vidović-Džidić, pod brojem: OV-7184/07 14. kolovoza 2007. godine , koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.
III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŽI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 5.331,28 EUR / 40.168,65 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to:
od 4.3.2008 na iznos od 8,57 kuna / eur 1,13 pa do isplate
od 4.3.2008 na iznos od 23,21 kuna/ eur 3,80 pa do isplate
od 5.5.2008 na iznos od 48,29 kuna/ eur 6,40 pa do isplate
od 4.6.2008 na iznos od 10,59 kuna/ eur 1,40 pa do isplate
od 4.8.2008 na iznos od 14,41 kuna/ eur 1,91 pa do isplate
od 4.11.2008 na iznos od 4,52 kuna/ eur 0,59 pa do isplate
od 4.11.2008 na iznos od 128,68 kuna/ eur 17,07 pa do isplate
od 4.12.2008 na iznos od 45,50 kuna/eur 6,03 pa do isplate
od 5.1.2009 na iznos od 151,23 kuna/eur 20,07 pa do isplate
od 04 4.2.2009 na iznos od 167,48 kuna /eur 22,22 pa do isplate
od 4.3.2009 na iznos od 174,83 kuna/ eur 23,20 pa do isplate
od 6.4.2009 na iznos od 158,80 kuna/ eur 21,07 pa do isplate
od 4.5.2009 na iznos od 162,77 kuna / eur 21,60 pa do isplate
od 4.6.2009 na iznos od 130,97 kuna/ eur 17,38 pa do isplate
od 6.7.2009 na iznos od 107,56 kuna/ eur 14,27 pa do isplate
od 4.8.2009 na iznos od 113,79 kuna/ eur 15,10 pa do isplate
od 4.9.2009 na iznos od 126,13 kuna/ eur 16,74 pa do isplate
od 5.10.2009 na iznos od 125,05 kuna/ eur 16,59 pa do isplate
od 4.11.2009 na iznos od 112,58 kuna / eur 14,94 pa do isplate
od 4.12.2009 na iznos od 135,99 kuna/ eur 18,04 pa do isplate
od 4.1.2010 na iznos od 154,76 kuna/ eur20,54 pa do isplate
od 4.2.2010 na iznos od 181,45 kuna/ eur 24,08 pa do isplate
od 4.3.2010 na iznos od 175,33 kuna/ eur 23,27 pa do isplate
od 6.4.2010 na iznos od 211,56 kuna/ eur 28,07 pa do isplate
od 4.5.2010 na iznos od 204,69 kuna/ eur 27,16 pa do isplate
od 4.6.2010 na iznos od 218,08 kuna/ eur 28,94 pa do isplate
od 5.7.2010 na iznos od 334,03 kuna/ eur 44,33 pa do isplate
od 4.8.2010 na iznos od 310,16 kuna/eur 41,16 pa do isplate
od 6.9.2010 na iznos od 383,08 kuna/eur 50,84 pa do isplate od 4.10.2010 na iznos od 357,89 kuna/ eur 47,50 pa do isplate
od 4.11.2010 na iznos od 317,36 kuna/eur 42,12 pa do isplate
od 6.12.2010 na iznos od 402,86 kuna/eur 53,46 pa do isplate
od 4.1.2011 na iznos od 511,64 kuna / eur 67,90 pa do isplate
od 3.2.2011 na iznos od 434,62 kuna / eur 57,68 pa do isplate
od 3.3.2011 na iznos od 461,63 kuna / eur 61,26 pa do isplate
od 4.4.2011 na iznos od 427,28 kuna/ eur 56,70 pa do isplate
od 3.5.2011 na iznos od 433,45 kuna/ eur 57,52 pa do isplate
od 3.6.2011 na iznos od 579,27 kuna/eur 76,88 pa do isplate
od 3.8.2011 na iznos od 593,47 kuna/ eur 78,76 pa do isplate
od 3.8.2011 na iznos od 710,12 kuna/eur 94,24 pa do isplate
od 5.9.2011 na iznos od 648,00 kuna/eur 86,00 pa do isplate
od 3.10.2011 na iznos od 579,98 kuna/eur 76,97 pa do isplate
od 3.11.2011 na iznos od 560,66 kuna/ eur 74,41 pa do isplate
od 5.12.2011 na iznos od 555,53 kuna/ eur 73,73 pa do isplate
od 3.1.2012 na iznos od 587,29 kuna/ eur 77,94 pa do isplate
od 3.2.2012 na iznos od 614,98 kuna/ eur 81,62 pa do isplate
od 5.3.2012 na iznos od 618,69 kuna/ eur 82,11 pa do isplate
od 3.4.2012 na iznos od 599,54 kuna/ eur 79,57 pa do isplate
od 3.5.2012 na iznos od 612,47 kuna/eur 81,28 pa do isplate
od 4.6.2012 na iznos od 621,32 kuna/eur 82,46 pa do isplate
od 3.7.2012 na iznos od 606,43 kuna/eur 80,48 pa do isplate
od 3.8.2012 na iznos od 610,35 kuna/eur 81,00 pa do isplate
od 3.9.2012 na iznos od 599,19 kuna/eur 79,52 pa do isplate
od 3.10.2012 na iznos od 575,07 kuna/eur 76,32 pa do isplate
od 5.11.2012 na iznos od 600,78 kuna/eur 79,73 pa do isplate
od 3.12.2012 na iznos od 613,12 kuna/eur 81,37 pa do isplate
od 4.1.2013 na iznos od 604,47 kuna/eur 80,22 pa do isplate
od 4.2.2013 na iznos od 555,97 kuna/ eur 73,78 pa do isplate
od 4.3.2013 na iznos od 597,17 kuna/ eur 79,25 pa do isplate
od 3.4.2013 na iznos od 600,77 kuna/ eur 79,73 pa do isplate
od 3.5.2013 na iznos od 584,62 kuna/ eur 77,59 pa do isplate
od 3.6.2013 na iznos od 534,40 kuna eur 70,92 pa do isplate
od 26.6.2013 na iznos od 17.734,17 kuna/ eur 2.353,72, pa do isplate i to sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŽI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.420,53 EUR /18.237,50 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. veljače 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“
2. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem je riješeno:
„Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 3.2.2022. i kasnijim podnescima“.
3. Protiv navedene presude kao i protiv rješenja, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu pretplaćenih iznosa po Ugovoru o potrošačkom kreditu od 13. kolovoza 2008. u iznosu od 5.331,28 EUR / 40.168,65 kn temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi promjeni tečaja za valutu CHF odnosno s obzirom da je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli ništetna.
6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.
7. U odnosu na prigovor o povredi prava na pravično suđenje s aspekta "jednakosti oružja" valja reći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja"). Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja pri čemu tuženik niti ne navodi koji to dokazi nisu izvedeni. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušati svjedoka DI, zaposlenika banke, a isto tako i javnog bilježnika Nade Vidović–Džidić iz Novog Marofa te tužitelja. Zatim je na ročištu 7. prosinca 2022. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem DI, dok je ostao kod dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika i tužitelja, te je tužitelj saslušan kao stranka u postupku na ročištu 1. veljače 2023.
8. U odnosu na neprovođenje dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika, prije svega valja reći da se radi o ovlaštenju suda da odluči koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, sukladno ovlaštenju iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP, a uopćene okolnosti na koje se tuženik poziva radi saslušanja javnog bilježnika ne opravdava prihvaćanje navedenog dokaza budući da isti nije mogao tužitelju niti pojasniti raspon do koje te promjene valutne klauzule mogu ići. Prema tome, pravilno je sud odlučio da neće saslušati javnog bilježnika jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti. Budući da sud ne utvrđuje "sve okolnosti sklapanja predmetnog ugovora", za zaključiti je da neprovođenjem saslušanja javnog bilježnika nije tuženiku onemogućeno raspravljanje i nije povrijeđena odredba članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP koju sadržajno ističe tuženik, a niti je činjenično stanje ostalo nepotpuno ili pogrešno utvrđeno.
9. Također, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi odredbe članka 190. ZPP koju sadržajno ističe žalitelj na koju ukazuje žalitelj budući je u ovom postupku tužitelj tek nakon provedenog financijskog vještačenja (provedeno je nakon zaključenja prethodnog postupka) mogao postaviti konkretan zahtjev sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi, zbog čega je takva preinaka tužbe moguća i sukladno odredbi članka 190. stavak 2. ZPP, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što zasigurno bez svoje krivnje nije mogao učiniti prije nego je pribavljena sva potrebna dokumentacija i prije nego je sukladno tome provedeno navedeno financijsko vještačenje, slijedom čega su navodi tuženika u tom smislu neosnovani te je pobijano rješenje kojim je dopuštena preinaka pravilno i zakonito, a žalba odbijena kao neosnovana te rješenje potvrđeno primjenom odredbe članka 380. stavak 3. ZPP.
10. Nadalje, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s odredbom članka 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.
11. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/03, koji je u članku 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u članku 96. i članku 99. ZZP/07, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.
12. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.
13. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:
- da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu: 320-50-4313590 od 13. kolovoza 2008. kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredit u iznosu od 26.462,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita na rok otplate 84 mjeseca radi kupnje automobila marke Opel;
- da iz odredbe članka 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je redovna kamata 5,79% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora;
- da iz odredbe članka 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se dio glavice kredita u iznosu od 20.084,73 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu;
- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne;
- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da zbog povećanja tečaja tijekom trajanja otplate kredita tužitelj platio više u iznosu od 5.331,28€/40.168,65 kn,
- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je zaključio predmetni ugovor sa tuženikom u svrhu kupnje automobila za osobne potrebe, da su mu banci rekli da su najpovoljniji krediti u CHF, da je predmetni ugovor već bio pripremljen i da kod potpisa istog ugovora nije znao što znači valutna klauzula. Zatim, proizlazi da je tijekom otplate kredita došlo do velike promjene rate kredita na način da se stalno povećavala.
14. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da analizirajući spornu odredbu članka 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 26.462,30 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan plaćanja, a prema otplatnom planu, odnosno primjena valutne klauzule, da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačena odredba članka 1. nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, te je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sporna ugovorna odredba zaista je i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Stoga kako je u konkretnom slučaju, tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja, pa je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO).
15. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. 16. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba članka 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi još i daljnji dokazni postupak (tuženik je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke), što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je u članku 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz članka 502.a stavak 1. ZPP.
17. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
18. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.
19. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
20. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.
21. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
22. Prema tome, odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.
23. Dakle, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03), jer tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj pa nisu od utjecaja žalbeni navodi da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova.
24. Isto tako, činjenica da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Isto tako u odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava iskaz tužitelja navodeći da je proturječan sadržaju isprava u spisu i to isprava čija vjerodostojnost i dokazna snaga nisu dovedeni u pitanje, valja reći da nisu osnovani jer predstavljaju preocjenjivanje izvedenih dokaza i davanje vlastite, ali pogrešne ocjene dokaza na koju je u smislu odredbe članka 8. ZPP ovlašten jedino sud.
25. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama članka 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza pri čemu su i prigovori tuženika, istaknuti na nalaz i mišljenje pravne naravi. Naime, tuženik je u podnesku od 23. kolovoza 2022. izričito naveo da nema prigovore na matematički izračun vještaka već je isticao da je prvostupanjski sud protivno volji ugovornih strana primijenio pogrešnu metodologiju prilikom izrade nalaza i mišljenja vještaka jer je izradio nalaz kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Dakle, prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka su materijalno pravne prirode, dakle o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud, a ne financijski vještak slijedom čega je sud prvog stupnja, sukladno činjeničnoj i pravnoj osnovi tužbe pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, a niti je tuženik predlagao dopunsko očitovanje vještaka u tom smislu.
26. U odnosu na žalbene navode da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a da je tužitelj isticao samo djelomičnu ništavost manjeg značaja pa da je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavak 2. ZOO, tužbeni zahtjev trebalo odbiti, valja reći da su ocijenjeni neosnovani jer tužitelj može tražiti utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog ugovora iako je ugovor ispunjen s obzirom da je isticanje ništetnosti neograničeno prema članku 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11. 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), prema kojem se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Prema tome, predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
27. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (članak 323. stavak 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je isti plaćao dosjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu s odredbama članka 29. stavak 2. i članak 1115. ZOO.
28. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare pri čemu valja dodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 12. kolovoza 2020. tako da nije protekao petogodišnji zastarni rok. Upravo iz istog razloga neosnovan je prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, jer kako je rečeno zastara se prekida podnošenjem tužbe, a utvrđeno je da je tužba podnijeta u petogodišnjem zastarnom roku, pa stoga po ocjeni ovog suda nije nastupila niti zastara na preinačeni dio tužbenog zahtjeva iz razloga što isti potječe iz iste činjenične i pravne osnove – neprava zastara, a koje pravno shvaćanje je zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-123/24-5 od 27. svibnja 2024.
29. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od ukupno 5.331,28 EUR / 40.168,65 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO).
30. Tuženik žalbenim navodima osporava odluku o parničnom trošku smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno sve poduzete radnje dosudio prema vrijednosti boda od 15,00 kn odnosno po Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22, 126/22, 37/22 i 126/22) prema kojoj vrijednost boda iznosi 15,00 kn iako je navedena vrijednost boda stupila na snagu tek 5. studenog 2022., a što je protivno odredbi članka 90. Ustava Republike Hrvatske jer se radi o retroaktivnom djelovanju.
31. Neosnovano žalitelj prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom obračuna parničnih troškova kada je primijenio izmijenjenu i dopunjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 37/22). Naime, navedene Izmjene objavljene su 24. listopada 2022., a stupile su na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama (članak 2. Izmjene Tarife), 1. studenoga 2022. i primjenjuju se u konkretnom slučaju. Naime, prema Tbr. 48/3 kad sud ili drugo tijelo odlučuje o dosuđivanju troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako je odluka donesena 10. veljače 2023. u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno obračunao parnični trošak po vrijednosti boda od 15,00 kn umjesto 10,00 kn te se ne radi o retroaktivnom djelovanju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući se parnični troškovi obračunavaju na kraju postupka sukladno uspjehu u sporu.
32. Žalitelj u žalbi osporava trošak tužitelja za sastav podneska od 18. veljače 2022., navodeći da isti podnesak nikada nije zaprimio pa isti nije nužan za vođenje parnice, a za koju radnju je prvostupanjski sud tužitelju priznao 100 bodova. Uvidom u troškovnik tužitelja koji je predan na ročištu 1. veljače 2023. (list 107) utvrđeno da tužitelj nije niti tražio taj trošak, koji mu je sud priznao, ali je utvrđeno da je tražio trošak za pristup na ročište 18. veljače 2022., također u visini od 100 bodova, koji trošak mu prvostupanjski sud nije niti uzeo u obzir pri odmjeravanju troškova, iako je isti uredno prisustvovao navedenom pripremnom ročištu. Stoga je evidentno da se radi o omašci u pisanju (priznat je trošak za sastav podneska od 18. veljače 2022., umjesto za pristup na ročište 18. veljače 2022.), što po ocijeni ovog suda ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost pobijanog dijela odluke u smislu članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, kako to pogrešno smatra tuženik.
33. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio trošak sastava podneska od 1. prosinca 2022. jer je navedenim podneskom tužitelj udovoljio rješenju prvostupanjskog suda od 23. studenog 2022., kojim mu je naloženo da specificira tužbeni zahtjev te mu je po ocijenio ovog suda nastao trošak potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP.
34. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci presude, a isto tako je žalba je neosnovana i u pogledu pobijanog rješenja kojim je dopuštena preinaka. (članak 380. točka 2. ZPP).
35. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama članka 154. stavak 1. i 166. stavak 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke rješenja.
U Karlovcu 18. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća
Vesna Stokrp
